Sv. Zlata Meglenska, 26.10./13.10.

Sv. velikomučenica Zlata Meglenska. Rođena u selu Slatini u Meglenskoj oblasti (Makedonija), od siromašnih seoskih roditelja, koji imahu još tri kćeri. Sv. Zlata bijaše krotka i pobožna djevojka, mudra mudrošću Kristovom i zlatna ne samo po imenu nego i po srcu bogobojaznom. Kada Zlata jednom izađe na vodu, uhvatiše je neki besramni Turci i odvukoše u svoju kuću. Kada joj jedan od njih nuđaše da se poturči (prijeđe na islam) i da mu bude žena, neustrašivo odgovori Zlata: " ja u Krista vjerujem, i Njega jedinoga znam kao Zaručnika svoga; Njega se neću odreći nikada, makar me vi i na tisuće muka stavili i na komade izrezali ". Tada joj dođoše roditelji njeni sa sestrama. Rekoše joj roditelji: " kćeri naša, smiluj se sebi i nama, roditeljima svojim i sestrama, odreci se Krista prividno, da budeš sretna i ti i mi, a Krist je milostiv, oprostit će ti grijeh, učinjen u nuždi života ". I plakahu gorko roditelji bijedni i sestre i rođaci. No viteška duša sv. Zlate ne dade se pobijediti đavolskim zamkama. Ona odgovori roditeljima svojim: " kad me savjetujete da se odreknem Krista, pravoga Boga, niste više roditelji moji ni sestre moje; imam oca Gospodina Isusa Krista, i majku Bogorodicu, i braću i sestre - svece i svetice". Tada je Turci baciše u tamnicu, gdje ležaše tri mjeseca; i izvođaše je svaki dan i šibahu dok krv njena ne natopi zemlju. Najzad je objesiše strmoglavce i potpališe vatru, da bi se od dima ugušila. No Gospodin bijaše sa Zlatom i davaše joj jakost u stradanju. Na posljetku je objesiše o drvo i isjekoše svu na male komade. I tako ova muževna djevica predade duh svoj ​​Bogu i preseli se u rajska naselja, 1796. god. Komade njenih moći (relikvija) raznese kršćani po svojim domovima radi blagoslova.

 Svetu Zlatu, zlatno srce,
Turci mučili
Radi Krista, živog Boga,
mukom morili.
Ne zaplaka zlatna Zlata,
nit se koleba,
Nego srcem se sva predade
Gospodaru neba.
Zalud suze roditeljske,
suze sestrinske,
Zlata traži slast kroz muke,
slasti istinske,
Slasti koje Krist spremi
mudrim djevama,
Slasti koje Ženik daje
vjernim djevama.
Razoriše kavez tijela
zlatne Zlatice.
Duša joj se oslobodi
trošne tamnice,
I u raj se Zlata diže
duše vesele
Useli se među careve -
svete anđele.
Nekad bijedna seljančica
sveta Zlatica
U raju se sada slavi
kao carica.

Sv. Martin

Danas Pravoslavna Crkva slavi sv. Martina iz Toursa. U kajkavskim, rimokatoličkim krajevima sjeverozapadne Hrvatske, to je jedan od najomiljenijih svetaca. Naime, radi se o vinorodnim krajevima, a pošto se u vrijeme njegovog svetkovanja "mošt" pretvara u vino, slavi se kao zaštitnik vina i vinara, a narodna slavlja, poznata kao "martinje", sa zabavljačima prerušenima u rimokatoličke biskupe koji "krste" mlado vino, često se pretvaraju u obične pijanke. Pogledajmo kakav je njegov stvarni život bio (preuzeto iz Ohridskog prologa):

Sv. Martin biskup Turski. Rođen u Panoniji, u jednome gradu Štajerske 316. god. od roditelja pogana. Otac mu bijaše rimski časnik, i tako i mladi Martin i preko volje bude poslan na službu vojničku. Međutim, on već bijaše " oglašen " (katekumen, pripravnik za krštenje) u Crkvi kršćanskoj, koju je svim srcem ljubio od ranog djetinjstva. Putujući jedne zime sa drugovima prema gradu Amiensu, on vidje pred vratima grada jednog prosjaka gdje skoro gol drhti od mraza. Sažali se Martin, zaosta iza drugova, skide sa sebe svoj ​​vojnički ogrtač i sabljom ga presječe na dvoje: jednu polovicu dade prosjaku, a drugom se on ogrne, i ode. Te noći javi mu se u snu Gospodin Krist, ogrnut u onu polovicu ogrtača njegovog, i reče anđelima Svojim: " Martin je tek katekumen, i evo obuče me svojom odjećom! " Izišavši iz vojske Martin se odmah krsti, i krsti majku svoju. Potom postane monah u biskupiji sv . Hilarija iz Poitiersa, i provođaše život pun istinske askeze. Bijaše izvanredno ponizan, te mu zbog poniznosti dade Bog obilni dar čudotvorstva, tako da i mrtve uskrisivaše, i zle duhove izgonjaše. Usprkos njegovoj volji bi postavljen za biskupa u gradu Toursu. Poslije obilatog rada u vinogradu Gospodnjem, poslije mučne borbe i sa neznabošcima i sa hereticima arijancima, sv. Martin predade dušu svoju svetu u ruke Gospodinu svome 397. god.

Čime su se sveci najviše toliko uzvisili i proslavili u očima neba i ljudi? Poglavito poniznošću i služenjem. Sv. Martin još prije krštenja, kao časnik, imao je jednoga slugu, kojega je on više smatrao bratom nego slugom. Često puta on je služio svoga slugu ne stideći se toga nego, naprotiv, radujući se tome. Kada ga sv. Hilarije htjede zarediti za svećenika, on sa suzama odbi tu počast, i umoli biskupa, da mu samo dozvoli da bude monah u nekom zabačenom mjestu. Jednom putovaše sv. Martin iz Francuske za Panoniju, da obiđe svoje roditelje. Kada je prelazio Alpe, uhvate ga razbojnici i htjedoše ga ubiti. Kada jedan razbojnik zamahnu da ga posiječe, Martin se ne uplaši i ne trže i ne zamoli za poštedu, nego bijaše potpuno miran, kao da se ništa ne događaše. Začudi se razbojnik takvom ponašanju, spusti mač, i upita Martina, tko je on? Martin reče, da je on kršćanin, i da se za to nije uplašio, što zna da je Bog po velikoj milosti uvijek blizu ljudi, a naročito u trenucima opasnosti. Svi se razbojnici zadiviše rijetkoj vrlini ovoga Božjeg čovjeka, i onaj, koji bijaše zamahnuo mačem na Martina, povjerova u Krista, krsti se, i kasnije zamonaši. Kada se uprazni stolica biskupa u Toursu, svi htjedoše sv. Martina uzeti za biskupa, ali Martin ne htjede o tom ni čuti. No neki građani Toursa lukavstvom ga dozvaše iz samostana i odvedoše. Naime: oni dođoše pred vrata samostana Martinovog i javiše nadstojniku, da neki bolesnik čeka pred ulazom i moli da izađe i blagoslovi ga. Kada sv. Martin izađe, oni ga uzeše i odvedoše u Tours, i učiniše biskupom. Predvidjevši svoju skoru smrt u starosti on to objavi braći svojoj, i ovi se vrlo rasplakaše moleći ga, da ih ne ostavlja. Svetac, da bi ih utješio, pomoli se Bogu pred njima i reče: " Gospodine, ako ja još trebam ljudima Tvojim, ja se ne odričem rada. Neka bude Tvoja sveta volja! "

 Sveti Martin, dijete Panonije,I veliko svijetlilo Galije,Prezre časti cara zemaljskoga,Sluga posta Cara nebeskoga.Jake volje ko' u nekog divaBijaše Martin srca milostiva.Pepelom se Martin posipašeNa pepelu zlehudu spavašeIz ljubavi prema Bogu svome,Za grijehe ljudi Raspetome.I Martin se sav razape svijetuSamo da bi dostigao metu,Borbu vodi Martin sa demonimaNe dade se njinim kušnjama,Borbu vodi sa ljudima obijesnim,S krivovjerjima mračnim i nečasnim.Vitez bijaše Martin pravoslavniI pobjednik čudesni i slavni.Borba prošla, vitez se odmaraS mislima pokraj Krista Cara,No molitve i sad Bogu diže,I u pomoć nevoljnima stiže.

Stav pravoslavlja prema rimokatolicizmu

Živimo u vrijeme sveprisutnog ekumenizma, pokreta za zbližavanje i/ili ujedinjavanje različitih kršćanskih konfesija. Na našim prostorima najaktualniji je, svakako, izazov ekumenizma između Katoličke i Pravoslavne Crkve. Pošto su čitave generacije novijih teologa, vjeroučitelja i svećenika na obje strane odgojene najčešće „strogo ekumenski“, do te razine da dolazi i do nijekanja bilo kakve razlike između katoličanstva i pravoslavlja, bitno je malo „potegnuti ručnu“, usporiti, i postaviti stvari na njihove realne pozicije, odnosno, odgovoriti kakav je uistinu stav jedne Crkve prema drugoj, i kakve su zapravo realne, objektivne mogućnosti odnosa između njih?

Za prezentaciju pravoslavnog stava odabrao sam tekst carigradskog patrijarha Jeremije II., iz druge polovice 16.st., kojega je on donio na saboru, u zajedništvu sa ostalim istočnim patrijarsima i biskupima. Ne donosim ga zato jer ga smatram jedinim, ekskluzivnim i najreprezentativnijim, već prije svega zbog njegove kratkoće i usmjerenosti na bitno-tko želi više, postoje i drugi izvori-nabrojeno je više od dvadeset pravoslavnih crkvenih sabora iz drugog milenija kršćanstva, koji se u većoj ili manjoj mjeri bave osudom rimokatolicizma.

Sigilion je pisan u jednom veoma teškom povijesnom trenutku za pravoslavlje. U drugoj polovici šesnaestog stoljeća, istočne patrijaršije (Aleksandrija, Antiohija, Jeruzalem), već stoljećima životare pod pritiskom islama. Na sjeveru, pravoslavna Rusija tek doživljava buđenje nakon višestoljetne mongolske tiranije. Mala Azija, srce bizantskog pravoslavlja, izložena je žestokoj islamizaciji i turkizaciji, bizantskog Carstva, glavnog zaštitnika pravoslavlja, nema, a sam je Carigrad, žarište pravoslavne kulture i teologije, već više od stoljeća, turska prijestolnica. Pravoslavna Crkva nema niti mogućnosti, niti materijalnih sredstava za neki kreativni razvoj ili misije; cilj je preživjeti, sačuvati poklad vjere i golu egzistenciju. U takvoj situaciji, mnogi nadareni pravoslavni studenti odlaze na zapadna učilišta, gdje ih čeka masivna i masovna institucija rimokatolicizma, sa papinskom državom, moćnim vjerskim redovima, već stoljećima izoštravanom skolastičkom teologijom, velikim posjedima i novcem, te-sa velikim apetitima za širenje. Mnogi od njih, impresionirani Rimom i nadmoći Zapada, počinju usvajati rimski način razmišljanja, rimokatoličku teologiju, neki uz to računaju i na podršku sa Zapada u teškoj situaciji koja je snašla Istok, i često bivaju zavrbovani od strane papinskih vlasti za prozelitsko djelovanje na Istoku. Vrijeme je to kada počinju pravoslavnim Istokom krstariti vojske misionara, privlačeći pravoslavne u uniju sa Rimom; nemojmo zaboraviti da je u to vrijeme i potpisana prva unija u zapadnoj Ukrajini-nastaju prvi grkokatolici (unijati).

Zato je ovaj sigilion pisan prvenstveno za obični svijet, i nema pretenzija razglabati o nekoj dubinskoj teologiji; uperen je protiv onih koji dolaze sa Zapada i unose rimokatoličke postavke u pravoslavlje. On je pastoralne naravi, i treba ga čitati u ovome kontekstu. Ipak, on kratko, sažeto i jasno cilja na glavne razlike između rimokatolicizma i pravoslavlja, izlažući jasno svijest o Pravoslavnoj Crkvi kao o Jednoj, Svetoj, Katoličkoj/Sabornoj i Apostolskoj.

U nastavku donosimo tekst sigiliona, nakon čega slijedi kratko tumačenje.

PATRIJARH CARIGRADSKI JEREMIJA II:
SIGILION
( 1583. godina)
 
Svoj istinskoj djeci svete, saborne i apostolske
Crkve Kristove od Istoka,
u Trgovištu i svim mjestima: milost, mir
i blagodat od Svemogućeg Boga!
 
Ne mala zabrinutost je obuzela drevnu barku kada je bacana burom i nošena valovima. I da se Gospodin Bog nije spomenuo Noe i Svojom blagom voljom umirio vodu, ne bi bilo nade za spasenje u njoj. Slično se dogodilo i sa novom barkom, našom Crkvom. Heretici su podigli bespoštedni rat protiv nas i mi smo smatrali za dobro da sastavimo ovu povelju, tako da uz pomoć onoga što je napisano u njoj možete sigurnije braniti vaše pravoslavlje. Da ovaj dokument ne bi bio težak običnim ljudima, odlučili smo iznijeti čitav predmet u jednostavnom obliku, kao što slijedi:
Iz starog Rima su došle izvjesne osobe koje su tamo naučile misliti kao Latini. Strašno je što su Bizantinci ( tj. Grci), rođeni i odrasli u našim krajevima, ne samo promijenili vjeru, nego se još bore protiv pravoslavnih i istinitih dogmi Istočne crkve koje je sam Krist, s božanskim Apostolima i svetim saborima, predao nama. Izopćivši ove, dakle, kao pokvarene članove, mi naređujemo:
1. Tko god ne ispovijeda srcem i ustima da je dijete Istočne Crkve, kršteno po pravoslavnom obredu, i da Duh Sveti  ishodi samo od Oca u kome ima svoje suštinsko biće, kao što Krist govori u Evanđelju, i ako govori da ishodi od Oca i od Sina u vremenu - neka takav bude izvan naše Crkve i neka je pod anatemom.
2. Tko god ne ispovijeda da u Tajni (sakramentu) pričesti vjerni trebaju imati zajedništvo oboga, časnog Tijela i Krvi, nego govori da je dovoljno da primi samo Tijelo, jer je Krv također tamo, iako je Krist govorio i davao svako od ovoga posebno, a oni ga se ne drže - neka takav bude pod anatemom.
3. Tko god kaže da je naš Gospodin Isus Krist na Tajnoj (posljednjoj) večeri upotrijebio beskvasni kruh, kao Židovi, a ne kvasni - neka bude daleko od nas i pod anatemom, kao netko tko misli kao Židov i kao netko tko uvodi učenje Apolinarija i Armenaca u našu Crkvu, zbog čega neka je pod anatemom i po drugi put.
4. Tko god govori da kada naš Krist i Bog dođe suditi, kako On neće suditi dušama zajedno s tijelom, nego dolazi odlučiti samo o tijelu - neka mu bude anatema.
5. Tko god kaže da kada kršćani umiru, duše onih koji su se pokajali u ovom životu, a nisu ispaštale, idu u čistilište koje je grčki mit - gdje ih vatra i muka čiste, i misle da nema vječnih muka, kao što je mislio i Origen, pa ovim prouzrokuju slobodu grijeha - neka takav ima anatemu.
6. Tko god kaže da je papa glava Crkve, a ne Krist, da on ima vlast primiti u Raj svojim pismima i da može oprostiti onoliko grijeha koliko može učiniti netko tko za novac primi od njega indulgenciju - neka takav ima anatemu.
7. Tko god ne slijedi crkvene običaje proglašene od strane sedam ekumenskih sabora, Svetu Pashu i kalendar koje su oni dobro ustanovili za nas da ih slijedimo, nego želi slijediti novoizmišljenu pashaliju i novi kalendar bezbožnih, papinih astronoma, pa protiveći se želi odbaciti i uništiti učenje i običaje Crkve koje smo primili od naših Otaca - neka svatko takav ima anatemu i bude izvan Crkve i izvan zajednice vjernih.
8. Mi pozivamo sve pobožne pravoslavne kršćane: ostanite u onome u čemu ste naučeni, u čemu ste rođeni i odrasli, i kada vrijeme i prilike zahtijevaju, prolijte i samu svoju krv da bi sačuvali vjeru koju su nam naši Oci predali, kao i svoje vjeroispovijedanje. Čuvajte se ovakvih ljudi i vodite računa o tome, da bi vam Gospodin naš Isus Krist pomogao. Neka blagoslov našeg smirenja bude sa svima vama. Amen!
 
Godine 1583. od rođenja Bogočovjeka,
indikta 12., studenog 20.
 
Jeremija Carigradski
Silvestar Aleksandrijski
Sofronije Jeruzalemski
( i ostali biskupi prisutni na saboru)

 Tekst Sigiliona možemo podijeliti u tri dijela: uvod, sedam anatematizama i zaključak. U uvodu se Pravoslavna Crkva uspoređuje sa Noinom arkom: kao što su u njoj tada pojedinci bili spašeni od potopa, tako se i u Pravoslavnoj Crkvi sada spašavaju, iz čega proizlazi kako je Pravoslavna Crkva jedina lađa spasa. Ljudi koji narušavaju njezin nauk ovdje se otvoreno nazivaju hereticima, pokvarenim članovima koji se isključuju iz njezinog zajedništva. Objašnjava se tko su oni-vlastiti članovi koji sa Zapada unose rimokatolički nauk.

 

U prvome anatematizmu se objašnjava tko je član Istinske Kristove Crkve: onaj tko ispovijeda ustima i srcem da je dijete Istočne Crkve, koji je kršten u njezinu obredu, i tko ne priznaje rimokatolički dodatak Vjerovanju, kako Duh Sveti proizlazi i od Sina (filioque). Očito, za sastavljače Sigiliona, Filioque jest hereza, i to dogmatska, glavna hereza koja odvaja Rim od Istinske Kristove Crkve. Onaj tko nije pravoslavac, ili prihvaća Filioque (mada formalno i bio član Pravoslavne Crkve), jest pod anatemom-isključen iz zajednice spašenih.

U drugome anatematizmu, osuđuje se rimokatolički običaj pričešćivanja vjernika samo pod prilikom kruha, i osuđuje se vjerovanje koje stoji iza toga-da je posve svejedno pričešćivati se pod obje prilike ili pod jednom. U pravoslavlju pričest pod jednom prilikom faktički ne postoji. Vidi: Odnos prema euharistijskim darovima u pravoslavlju

U trećem anatematizmu se osuđuje upotreba beskvasnog kruha u Euharistiji. Onaj tko upotrebljava beskvasni kruh starozavjetne Pashe, ostaje u Starome zavjetu („misli kao Židov“), jer kršćani svetkuju sa novim, kvasnim kruhom Carstva Božjega, a ne sa starim beskvasnim kruhom muke, žurbe i iščekivanja. Upozorava se također da je to i običaj Armenaca, jedinih istočnih kršćana koji slave Euharistiju sa beskvasnim kruhom, a koji su ne samo monofiziti, već su, barem u jednom trenutku, prihvatili i Apolinarijev nauk o tome kako Krist nije imao ljudsku dušu, te zbog toga izostavili iz kruha kvasac-simbol duše. Vidi: Katolička misa i pravoslavna liturgija

Četvrti anatematizam može zvučati naivno, no, iza njega se krije rimokatolički nauk o konačnom stanju duša nakon smrti, prema kojemu je sudbina svakog čovjeka određena presudom duši na pojedinačnom sudu nakon smrti, zbog čega opći sud kod uskrsnuća tijela i nema neku posebnu ulogu. Pravoslavlje, držeći se Biblije i ranokršćanske Predaje, odbacuje ovo učenje-nema konačnog stanja duše do Sudnjeg dana. Za ovaj i sljedeći vidi: Zagrobni život i čistilište-pravoslavni pogled

Učenje osuđeno četvrtim anatematizmom je korijen i učenja o čistilištu, osuđenog u petom anatematizmu. U vezi čistilišta pravoslavlje ne samo da striktno osuđuje ovaj nauk, već u njemu vidi i opasnost od origenizma, učenja ranokršćanskog teologa Origena, koje između ostalog naučava i apokatastazu-nauk o spasenju svih duša i nepostojanju pakla. Za sve one kojima je ova bojazan pravoslavnih smiješna, neka se sjete da upravo danas na Zapadu ogromna masa teologa i duhovnika niječe postojanje pakla.

Šesti anatematizam direktno osuđuje papinstvo, njegov primat, kao i indulgencije-rješavanje „zadovoljštine“ za grijehe putem novca, jednog od povoda za nastanak protestantizma. Vidi: Pravoslavlje i papinstvo

Sedmi anatematizam osuđuje uvođenje gregorijanskog kalendara, mudro dovodeći to uvođenje u vezu sa općenitim kršenjem propisa utvrđenih na sedam ekumenskih koncila. Vidi: 11 činjenica o julijanskom kalendaru

Sve u svemu, iz svega ovoga vidimo, kako Pravoslavna Crkva zadržava svijest o sebi, kao o jedinoj pravoj Kristovoj Crkvi. Ona sebe smatra Jednom, Svetom, Katoličkom (Katoličanskom, Sabornom) i Apostolskom Crkvom. Ona može njegovati dijalog, promicati mir, i zajedno sa ostalim kršćanima zagovarati zajedničke ciljeve. Ali, ona se ne može odreći svoga temeljnoga cilja-spasiti duše donoseći im Istinu. A Istina je sadržana u njoj.

sv. Teodora-godine pod lažnom optužbom

U životu se često gnjevimo zbog nepravde kojom smo pogođeni. Rijetko međutim, želimo i pomisliti kako je ta nepravda možda i kazna za naše grijehe; često nam je neshvatljivo da zlo koje nam se događa, može biti i sredstvo spasenja nas i bližnjih. Pogledajmo zato primjer sv. Teodore Aleksandrijske:

Prepodobna  Teodora. 

 Iz Aleksandrije, žena mladoga muža. Nagovorena od neke vračare ona učini preljub s nekim drugim čovjekom. I odmah je poče savjest ljuto gristi. Ošiša se i obuče u muško odijelo, pa stupi u muški samostan Oktodekat pod muškim imenom - Teodor. Njezin trud, post, bdjenje, poniznost i pokajanje kroz plač zadivili su svu braću. Oklevetana od neke bludne djevice, kao da je s njom zatrudnjela, Teodora se nije htjela pravdati smatrajući tu klevetu kao kaznu Božju za svoj ​​raniji grijeh. Izgnana iz samostana ona sedam godina provede potucajući se po šumi i pustinji, i još uz to njegujući dijete one bludnice. Pobijedila je sva vražja iskušenja: nije se htjela pokloniti sotoni, nije htjela primiti jelo iz ruku jednog vojnika, nije htjela slušati savjete svoga muža da se vrati k njemu - jer sve je to bilo samo priviđenje đavolsko, i čim se Teodora prekrižila križem, sve je iščezavalo kao dim. Nakon sedam godina primi je iguman/nadstojnik u samostan, gdje poživi još dvije godine, pa se upokoji u Gospodinu. Tek tada spoznaše monasi, da je to bila žena; a igumanu se javi anđeo i objasni mu sve. Njen muž tada dođe na sahranu, i osta do smrti u ćeliji svoje bivše žene. Sv. Teodora imaše preveliku milost Božju: zvijeri krotiše, bolesti iscjeljivaše, vodu u suhom bunaru izvede. Tako Bog proslavi istinsku pokajnicu, koja s junačkim trpljenjem devet godina okajavaše samo jedan svoj ​​grijeh. Upokojila se 490. god .

Razmišljanje:

 

Ne treba nikome sprečavati put savršene predanosti i službe Bogu. Mnoge svete žene, koje su htjele pobjeći od braka i posvetiti se Bogu, bile su u tome sprečavane od svojih muževa. Obično su na kraju te žene pobjeđivale ostajući nepokolebljive u svojoj namjeri, pa su često svojim primjerom budile savjest i kod muževa svojih, te i njih upravljali na put spasenja. Sv. Teodora morala se pažljivo skrivati ​​od svoga muža, zbog čega se preobukla u muško odijelo i sklonila u muški samostan. No bilo je i mudrih muževa, koji su svojim ženama odobravali namjeru, da se udalje od svijeta i posvete potpuno Bogu. Car Fridrih bijaše se zaručio s djevicom Agnezom Češkom. No ova nikako se ne suglasi sa time da stupa u brak, zbog čega prekrši zaruke i odbježe u samostan. Tada mudri car reče: " da me je ona ostavila radi drugog nekog smrtnog čovjeka, ja bih se svetio; ali ja se ne smijem naći uvrijeđen od toga što je ona mjesto mene izabrala Cara nebeskoga ".

(iz Ohridskog prologa za 11./24.09.)

Sretna Nova godina!

Prije nego pomislite da sam poludio, želim napomenuti da je danas prvi rujna (septembar, rekli bi Srbi), po julijanskome kalendaru. Na taj dan se u pravoslavlju proslavlja početak nove crkvene godine. Time ujedno započinje i 7522. godina bizantske ere. Godine 1989. carigradski patrijarh Dimitrije ustanovljuje upravo ovaj dan kao dan zaštite okoliša u pravoslavlju. U nastavku slijedi objašnjenje iz Ohridskog prologa:

01. rujna

1. Početak crkvene godine ( ili: načalo indikta ). Prvi ekumenski Sabor opredijelio se, da  crkvena godina počinje 1. rujna. Mjesec rujan je bio kod Židova početkom nove građanske godine ( Izl 23, 16 ), mjesec sabiranja plodova i prinošenja žrtvi zahvalnosti Bogu. U vrijeme ovog svetkovanja Gospodin Isus ušao je u sinagogu u Nazaretu, otvorio knjigu proroka Izaije i pročitao riječi: Duh Jahve Gospoda na meni je, jer me Jahve pomaza, posla me da radosnu vijest donesem ubogima, da iscijelim srca slomljena; da zarobljenima navijestim slobodu i oslobođenje sužnjevima; da navijestim godinu milosti Jahvine i dan odmazde Boga našega; da razveselim ožalošćene na Sionu ( Iz 61, 1-2 ). Još je ovaj mjesec rujan znamenit u povijesti kršćanstva, što u njemu car Konstantin Veliki izvojeva pobjedu nad Maksencijem, neprijateljem vjere Kristove, a te pobjede uslijedi sloboda kršćanske vjeroispovijesti u cijeloj rimskoj carevini. Dugo vremena je i građanska godina u kršćanskom svijetu računata kao i crkvena od 1. rujna; pa se zatim prenijela na 1. siječanj, najprije u zapadnoj Europi, a potom i u Rusiji u vrijeme Petra Velikog.

Ćiune Sugihara-japanski pravoslavni svetac i pravednik među narodima

Ćiune Sugihara (杉原 千亩), u svetom krštenju Sergej (1.1.1900-31.7.1986.) je bio japanski diplomat koji je uoči i za vrijeme Drugog svjetskog rata služio kao vicekonzul japanskog carstva u Litvi. Tijekom rata pomogao je tisućama Židova da napuste zemlju - izdavanjem tranzitnih viza, kako bi nevoljnici otputovali u Japan. Većina Židova koji su pobjegli bili su izbjeglice iz Poljske (koju je okupirala Njemačka) ili su bili stanovnici Litve.

Rani život

Ćiune je rođen 1. siječnja 1900. g. u selu Jaocu, od oca Jošimi Sugihara i majke Jacu. Majka mu je bila iz samurajskog staleža. Bio je drugi sin u obitelji s petero dječaka i jednom djevojčicom. Njegov otac je želio da Ćiune bude liječnik, ali je on namjerno pao na prijemnom ispitu, te je diplomirao na engleskom jeziku, a kasnije je primljen u diplomatsku službu. Japansko Ministarstvo vanjskih poslova ga je poslalo u Harbin u Kini, gdje je naučio ruski i njemački i postao upućen u ruske poslove. Pregovarao je sa Sovjetskim Savezom o prodaji sjeverne mandžurijske željeznice - njegovi ruski kontakti su mu omogućili da točno procjeni vrijednost željeznice, tako da je osigurao kupoprodajni ugovor koji je bio mnogo povoljniji za Japance. Međutim, dao je ostavku na poziciju vršitelja dužnosti ministra vanjskih poslova iz protesta zbog načina na koji su Japanci tretirali lokalne Kineze: "Odnosili su se prema njima kao da su životinje. Kao da nisu ljudska bića."

Dok je bio u Harbinu, u kom je postojala jaka crkvena zajednica, Ćiune se obratio u pravoslavnu vjeru, uzimajući krsno ime "Pavao Sergej". Oženio se Ruskinjom, Klaudijom Apolonovom. Razveli su se 1935. godine - Ćiune je jako volio djecu, a Klaudija nije željela biti majka. Kada se 1935. godine vratio u Japan, Ćiune se ponovo oženio Jukikom Kikući, koja je na krštenju uzela ime Marija. Kako sama Jukiko kaže: "Kada sam ga upoznala, vidjela sam da nije kao ostali Japanci. Iz njega je zračio mir. Ophodio se sa mnom kao da smo jednaki, što nije bio običaj Japanaca. Žene su bile drugorazredni građani." Par je imao četvoricu sinova: Hirokija, Ćiakija, Harukija i Nobukija.

Angažman u Litvi

Godine 1939. Ćiune je postavljen za vicekonzula u Kaunasu, glavnom gradu Litve. Pravi zadatak mu je, zapravo, bio da obavještava japanske vlasti o sovjetskim i njemačkim trupama. Kada su Sovjeti zauzeli Litvu 1940. g., mnoge židovske izbjeglice iz Poljske, kao i mnogi litavski Židovi, pokušali su dobiti izlazne vize. Nizozemski konzul im je izdao te vize za Kurasao, otok na Karibima, gdje se nalazila nizozemska kolonija. Dolazak do Kurasaoa je također zahtijevao tranzitnu vizu neke od zemalja kroz koje su Židovi morali putovati, ali ambasade su bile nevoljne da ih izdaju. U to vrijeme, japanska vlada je zahtijevala da se vize izdaju samo onima koji su prošli kroz odgovarajuću imigracijsku proceduru i koji su imali dovoljno novca - većina izbjeglica nije ispunjavala ove kriterije. Sugihara je tri puta kontaktirao japansko Ministarstvo vanjskih poslova da mu odobri izdavanje tranzitne vize - i svaki put je bio odbijen.

Ćiune je odlučio izdavati vize bez odobrenja svoje vlade. Znajući da će ga takav čin neposluha koštati posla, ali i da će dovesti u opasnost živote svoje žene i djece ako nacisti ikada napadnu Litvu, pitao je suprugu za savjet. Sjetivši se izvjesnog stiha iz knjige Tužaljki, Marija ga je podržala u njegovoj namjeri. Tada su počeli pisati neodobrene vize. Svaka viza je omogućavala desetodnevni tranzit preko Japana, što je bilo u izravnom sukobu s naređenjima koja je dobivao. U japanskoj kulturi takav čin neposluha se strogo kažnjavao. Ipak, on je pregovarao sa sovjetskim službenicima koji su dopustili Židovima putovati preko transsibirske željeznice .

Od 18. srpnja do 28. kolovoza 1940. g. Sugihara je vize pisao ručno, ispisujući komplicirane Kanji simbole. Dnevno je provodio 18-20 sati pišući uz pomoć svoje žene i osoblja konzulata, a katkad i samih izbjeglica. Zabilježeno je da nerijetko nije jeo kako ne bi gubio vrijeme za pisanje viza. Zbog izdavanja viza bio je smijenjen sa svoje funkcije i bilo mu je naređeno da odmah napusti konzulat. Ćiune , Jukiko i njihovi sinovi su se onda smjestili u obližnjem hotelu. Židovi su ih ubrzo našli i molili ih da im izdaju još viza. Do 4. rujna, kada je trebalo da napuste Kaunas vlakom, Ćiune i Jukiko su pisali vize. Svakog dana su izdavali onoliko viza koliko je konzulat prosječno izdavao za mjesec dana. Večer pred odlazak, on i žena su cijelu noć ispisivali spasonosne papire. Na dan odlaska, na putu do željezničke postaje, Ćiune je stavljao bjanko potpise na papire, bacajući vize u masu tako da su ljudi mogli poslije sami da ih popune. Kada je ušao u vlak, samo je udarao pečat na prazne papire, izbacujući dokumente kroz prozor. U jednom trenutku, ostao je bez snage. Nagnuo se kroz prozor i rekao: " Molim vas da mi oprostite. Ne mogu više pisati. Želim vam sve najbolje. " Tada se duboko naklonio prisutnim izbjeglicama. Neki od prisutnih Židova i Poljaka su mu uzviknuli: " Sugihara, nikada te nećemo zaboraviti! Sigurno ćemo te opet vidjeti! " Jukiko je na ove riječi zaplakala i plakala je još dugo pošto je vlak napustio postaju.

Broj  spašenih

Smatra se da je sveti neposluh kojega je Ćiune Sugihara iskazao prema svojoj vladi spasio oko 6000 ljudi, ali to nisu potpune brojke. U službenoj arhivi japanskog konzulata je zapisano oko 2.100 imena. U pitanju su obiteljske vize koje su omogućavale glavi obitelji da sa svojim supružnikom i djecom napusti Litvu. Vjeruje se da u svojoj žurbi da potpiše što veći broj viza Ćiune nije unosio u arhivu svako ime. Nadalje, izvjesni isusovci iz Poljske su se poslije njegovog odlaska domogli njegovih pečata koje diplomat nije uništio te su nastavili pisati "Sugiharine vize". Neki Židovi nisu uspjeli napustiti Litvu na vrijeme (Sovjeti su naplaćivali voznu kartu pet puta skuplje nego što je to bilo uobičajeno) tako da su nestali u holokaustu kada su Nijemci napali Sovjetski Savez 22. lipnja 1941. Procjenjuje se da je zahvaljujući Ćiunu Sugihara i njegovoj ženi Jukiko spašeno oko 10.000 ljudi, Židova i Poljaka.

Otkaz

Sugihara je potom služio kao vicekonzul u Pragu u Čehoslovačkoj, u Koningsbergu u Istočnoj Prusiji i kao pravnik u Bukureštu u Rumunjskoj, od 1941. do 1944. g. Kada su sovjetske trupe ušle u Rumunjsku, zarobili su Sugihara i njegovu obitelj i odveli ih u ratni logor. Tamo su ostali nekih 18 mjeseci i pušteni su tek kada je Jukiko čuvaru dala svoj ​​skupocjeni kimono. Vratili su se u Japan gdje je Ćiune odmah otpušten zbog reforme ministarstva - bar po njegovim riječima. Po mnogim drugim svjedočanstvima , ovo je bila svojevrsna osveta zbog neposlušnosti.

Kasnije doba

Ćiune je, da bi izdržavao svoju obitelj, uzimao niz slabo plaćenih poslova, u jednom je trenutku čak prodavao žarulje od vrata do vrata. Jedan njegov prijatelj se sjeća: "Pozvao me je na večeru. Ja sam se naravno ponadao da ćemo lijepo jesti. On je rekao da će on kuhati, te smo otišli u dućan, gdje je on kupio krumpir i kobasice. Krumpir je kod kuće oljuštio i skuhao u kuhalu koje mu je stajalo u WC-u. On je to smatrao gozbom." Godine 1947. obitelj je doživjela još jednu tragediju, kada je najmlađi sin umro sa samo 7 godina raslabljen poslije teških ratnih putovanja .

Ješua Nisro, pripravnik u izraelskoj ambasadi u Tokiju, jedan od Židova koji je spašen zahvaljujući Sugihari, dok je još bio dijete, konačno je, 1968. godine uspio ga naći. Sljedeće godine je Ćiune otišao u Izrael gdje ga je dočekala izraelska vlada. Godine 1985. Ćiune Sugihara je proglašen "Pravednikom među narodima". Pošto je bio suviše bolestan da bi putovao, žena i sin su otišli da bi u njegovo ime preuzeli nagrad.

Poniznost Ćiuna Sugihare

Četrdeset i pet godina nakon invazije na Litvu, pitali su ga zašto je izdavao vize Židovima. Ćiune je rekao da su izbjeglice ljudska bića i da im je naprosto bila potrebna pomoć. Novinar je zapisao: "Pitao sam ga zašto je spasio tolike ljude. On se zbunio. Toliko je smatrao da je to nešto najprirodnije da u trenutku nije znao što da odgovori.

"Želiš znati što me je pokrenulo, zar ne? Pa ... To je naprosto onaj osjećaj koji bi svatko imao da se zapravo susretne s izbjeglicama lice u lice, kako mole sa suzama u očima. Čovjek se jednostavno ne može suzdržati, a da ne sustradava sa njima. Među njima je bilo starih ljudi i žena. Bili su toliko očajni da su išli toliko daleko da mi ljube cipele. Da, to sam vidio vlastitim očima. U to vrijeme sam osjećao da japanska vlada u Tokiju nije imala jedinstveno stajalište. Neke japanske vođe su prosto bile uplašene zbog pritiska od strane nacista, drugi dužnosnici su naprosto bili nezainteresirani. Ljudi u Tokiju nisu bili jedinstveni. Bilo bi smiješno da sam se bavio njima. Tako sam odlučio da više ne čekam odobrenje. Znao sam da će se oko toga praviti problemi u budućnosti. Ali, ja sam znao da je to jedino bilo ispravno. Nema ništa loše u tome da se spašavaju životi. Sa duhom smirenja, čovjekoljublja i prijateljstva prema bližnjima, s tim duhom, krenuo sam da učinim što sam učinio, suočen s najtežom situacijom - i iz tog razloga, krenuo sam naprijed s udvostručenom hrabrošću."

Ćiune Sugihara je umro 31. srpnja 1986. godine.

Ćiune nikada samoinicijativno nije govorio o svom podvigu. U svojoj zemlji je preminuo potpuno nepoznat, unatoč brojnim priznanjima koje su mu davale ostale države: Pravednik među narodima, Medalja zasluga Republike Poljske i Životvorni Križ Litve. Volio je govoriti:"Možda sam i mogao poslušam svoju vladu, ali onda ne bih slušao Boga."

 http://pravoslavlje.spc.rs/broj/1078/tekst/pravedni-ciune-sergej-sugihara/print/lat

Za kraj, tropar sv. Ćiuni: