O ekumenizmu

            Nalazimo se na kraju još jedne molitvene osmine za jedinstvo kršćana, pa smo odlučili sastaviti kratko razmišljanje o ekumenizmu. Pravoslavna Crkva nema službeno učenje o ekumenizmu; ta relativno nova stvar još se nalazi u stanju promatranja, te na terenu ovisi o lokalnom pravoslavnom biskupu hoće li njegova biskupija biti otvorena prema ekumenizmu ili ne. Stoga i ovo naše razmišljanje ima vrijednost privatnog teološkog mišljenja pojedinca, a ne prikaza pravoslavnog učenja.

            Ekumenizam je duhovni pokret koji teži prema jedinstvu kršćana. Obično se u ekumenskim krugovima kaže kako je podijeljenost kršćanskih Crkava sablazan, te da se potrebno, u duhu Kristove molitve „da svi budu jedno“ (Iv 17, 21), moliti i zalagati da se nadiđu sve zapreke, kako bi se svi kršćani svijeta našli u punom jedinstvu, odnosno, u jednoj Crkvi.

            Međutim, problem ovog učenja jest taj, što kršćansko jedinstvo nikada ni nije bilo izgubljeno. Krist je osnovao jednu i jedincatu kršćansku Crkvu, koja je Njegovo Tijelo, bogoljudski organizam, kojeg čine svi članovi Crkve, povezani sakramentalnim vezama Duha međusobno i s Kristom. Pošto ima organsku vezu s nadnaravnim, s Bogom, i pošto ima za „građu“ Duha Svetoga, ta Crkva je neuništiva, nepodjeljiva i nezabludiva. Nemoguće ju je uništiti, nemoguće ju je podijeliti na niz odvojenih Crkava, i nemoguće je da padne u zabludu; njezin nauk nije plod ljudske filozofije, već nebeske Božje Objave.

            Čvrsto vjerujemo da ta jedna Kristova Crkva, Njegovo Tijelo, odnosno, Jedna, Sveta, Katolička i Apostolska Crkva opstoji u Pravoslavnoj Crkvi, u 14 samostalnih Crkava koje neraskidivim vezom vjere, sakramenata i kanona čine tu jednu Crkvu. Prema tome, jedinstvo kršćana nije narušeno, ono postoji neprekinuto do danas. Postoje samo ljudi i vjerske zajednice koje ne žele biti dijelom tog jedinstva, svojom slobodnom voljom. To je njihovo pravo i izbor koji se mora poštivati. Prema tome, ja kao pravoslavni kršćanin ne mogu moliti za jedinstvo kršćana, jer to jedinstvo već uživam, sjedinjujući se u Pričesti s ostalim članovima Kristova Tijela i sa samim Kristom-Glavom. Ja mogu samo moliti da se i ostali odijeljeni kršćani, svojom slobodnom voljom pridruže tom jedinstvu. Ja ne mogu zajedno s ostalim kršćanima tražiti zajedničku istinu, pošto istu već posjedujem u nezabludivoj Crkvi; mogu samo moliti da tu istinu spoznaju i prihvate i ostali kršćani.

            Ovo ne znači da ja mrzim ostale kršćane koji nisu pravoslavni, kako se to često imputira onima koji se ne slažu s liberalnim poimanjem ekumenizma. Moje poštovanje prema njima, kao prema braći ljudima koji vjeruju u Krista nije nikada bilo, niti će biti, dovedeno u pitanje. Jednako tako, neupitno je moje poštovanje prema Rimokatoličkoj Crkvi i protestantskim zajednicama zbog njihovog kulturnog, humanitarnog, karitativnog, i ostalih djelovanja i zasluga u povijesti ljudskog roda. Mi pravoslavni, imamo poziv biti poput Boga. Ako želimo biti poput Boga, moramo se prema ljudima ponašati poput Boga, kao što On ljubi ljude i daje im „kišu i sunce“ (Mt 5, 45), tako im moramo i mi donositi ljubav, kišu i sunce. Naša briga za njih mora biti tim veća, što se nalaze izvan Crkve, za koju vjerujemo da je nužna za spasenje duše. Međutim, jedinstvo Crkve i istinu Božju mi s njima ne tražimo – mi im to donosimo.

            Reći da je Crkva podijeljena, zapravo znači reći da je Crkva nestala, a to nije moguće, pošto ona ima jasnu Kristovu garanciju da je „ni vrata paklena neće nadvladati“ (Mt 16, 18). Dijalog da, i ljubav da, i susreti da; ali traženje jedinstva i istine ne, relativizacija vjere ne, svođenje dogmi na ljudsko umovanje ne. Za dijalog u ljubavi i istini mi ekumenski pokret ni ne treba, pošto zapovijedi za to imam u Evanđelju.

            Razlike među kršćanima nisu ni male ni beznačajne, kako se to danas često sugerira. Kao prvo, moramo znati da se kršćanski nauk, kršćanske dogme, u svakoj zajednici, pravoslavnoj, katoličkoj ili protestantskoj, smatra objavljenim s  Neba. Kršćanska dogmatika se nikada nije smatrala niti se smatra plodom ljudskog umovanja. Ona se smatra plodom Božje Objave, i zato svako poigravanje s njom zapravo znači poigravanje s Bogom.

            Uzmimo kao primjer rimokatolike. Između pravoslavnih i katolika postoje ozbiljne razlike. Prvo što nas razdvaja je tzv. „filioque“, učenje da Duh Sveti, osim od Oca, izlazi i od Sina. Cijela pravoslavna tradicija smatra taj nauk krivovjerjem, herezom. Najveći umovi Crkve, sv. Focije i sv. Marko Efeški, smatrali su ovo herezom. Naposljetku, „filioque“ je i saborno osuđen od strane Pravoslavne Crkve; patrijarsi carigradski, aleksandrijski, antiohijski i jeruzalemski su, zajedno sa svojim episkopatima, u svojoj enciklici 1848.g., svečano definirali „filioque“ kao krivovjerje. Često se zaboravlja da se papino ime prestalo spominjati na Istoku već 1009.g., i to onog trenutka kada je „filioque“ unesen u Vjerovanje. Dakle, to učenje je raskolilo Istok i Zapad, a ne anateme iz 1074.g., koje su bile samo neuspješni pokušaj mirenja. I kako sada nakon svega reći da se radi samo o sporednoj teološkoj razlici?

            Pravoslavne treba podsjetiti da nauk o papinom primatu i nezabludivosti nije pitanje administrativnog ustroja Crkve, nego se radi o dogmama. Ne može se raspravljati o ulozi rimskog biskupa u Crkvi, jer, ponavljam, vrhovnu, redovitu, potpunu i neposrednu vlast nad čitavom Crkvom, koju uvijek može slobodno vršiti, za katolike papa ima po Božjoj volji. Za katolike, njegovo prvenstvo i nezabludivost su plod Božje Objave, u to se vjeruje, kao što se vjeruje u Trojstvo. Ne može Katolička Crkva odustati od dogmi, jer bi time samu sebe zanijekala, jer bi time poručila da je Boga prikazivala kao lažljivca, i da je stoljećima progonila ljude zbog nečega što ustvari Bog nije objavio. Čistilište je dogma, bezgrešno začeće Marijino je dogma. Međutim, za nas su to krivovjerja. Kako god okrenemo, netko Boga optužuje da je lažljivac.

            Čitav niz ostalih učenja nas razdvaja. Beskvasni kruh u euharistiji je zabranjen kanonima i zajedno s ulogom epikleze ima ključnu ulogu u tumačenju euharistije. Svećenički celibat rimske Crkve je izravno osuđen kanonima Pravoslavne Crkve. Čitava mistika kršćanskog Zapada je od pravoslavne tradicije doživljena kao čisto psihološki doživljaj. Odnos prema euharistijskim darovima, stigme, karizmatici, odnos prema euharistijskim čudima…popis je dugačak.

            Naša praksa drugog i trećeg braka za katolike je sablazan. Naša razorivost svećeničkog biljega za njih je nepojmljiva. Da ne govorim kako im netko tek treba objasniti da uzajamno priznanje valjanosti sakramenata ne postoji. Odnosno, Pravoslavna Crkva njihove sakramente i ne razmatra kao sakramente, dok god netko od njih ne zaželi postati pravoslavan, pa tek onda odlučuje hoće li ponoviti njihovu vanjsku formu ili ne.

            Ne treba ni govoriti kada čovjek vidi posebno današnju katoličku liturgiju, sa svim  tim bubnjevima, gitarama, šansonama, pljeskanjima, modernističkom arhitekturom i ikonografijom, da je tu bilo kakav sklad nemoguć.

            Jednako je i s katoličke strane. I danas, ukoliko bi neki katolik pred biskupom zanijekao katoličke dogme i izjavio da odlazi u pravoslavlje, po Zakoniku kanonskog prava RKC bio bi označen kao heretik i raskolnik. Ako bi se taj poželio vjenčati s katolkinjom, za njega ne vrijede propisi o miješanom braku, već posebni ženidbeni propis o otpalom katoliku. Sami miješani brakovi su ustvari nemogući, jer i jedna i druga Crkva inzistiraju da se djeca iz miješanog braka odgajaju u njihovoj vjeri. Prema tome, kod zaključenja mješovitog braka, jednostavno nekome morate lagati, bilo katoličkom, bilo pravoslavnom svećeniku. Jer, i Katolička Crkva smatra sebe jedinom pravom Crkvom i nužnom za spasenje.

            Svi dokumenti, dogmatske odluke i kanoni koje sam naveo, nisu nikada ukinuti ni opozvani. Termini „raskol“ i „hereza“ još uvijek postoje i u Katoličkoj i u Pravoslavnoj Crkvi. Jednom se jedan gospodin našao uvrijeđen kada sam te termine jednom spomenuo u kontekstu određenih katoličkih učenja. Međutim, ti termini su legalni dio kanonskog prava obiju Crkava. Oni nisu tu da ponižavaju nekoga, već opisuju vaš duhovni odnos prema Božjoj Objavi i Istini.

            Ovako je ukratko, stanje s katolicima, a da ne govorimo o protestantima, za koje je 90% pravoslavnog učenja i prakse posve pogrešno, da ne kažem idolopoklonstvo.

            Pitanje ovih ekumenskih molitava je gorući problem u pravoslavlju. Naime, pravoslavni kanoni doista zabranjuju zajedničku molitvu s nepravoslavnima. Ja sam na tim molitvama bio samo jednom, pred dosta godina, i moram reći da to uopće ni nije bila molitva, već niz prigodnih govora. Ne znam kako to sada izgleda, ali zašto bi to moralo imati formu molitve, i zašto bi se moralo zvati „molitva“? Zašto ne jednostavno „ekumenski susret“? Čemu forsirati termin koji je očito u suprotnosti s kanonima, i koji, budimo iskreni, izaziva nemalu svađu i sablazan među pravoslavnima, odnosno, ne uspostavlja jedinstvo s nepravoslavnima, već narušava i ono unutarpravoslavno? Da to nije moje izolirano mišljenje, pozvat ću se na riječi episkopa dalmatinskog Nikodima Kosovića, inače vrlo otvorenog čovjeka, kao i stručnjaka za crkveno pravo:  „Kao dijalog za mene to sigurno nije, ali da imamo neke zajedničke molitve, ne kažem da je baš na nivou hereze, ali mislim to nije dobro. Ne možemo samo zbog predstava za javnost imati neke sinkretističke molitve, koje ne pripadaju ni jednom, ni drugom obredu i u kojima mi zajedno stojimo da bismo se pokazali, a onda se do sljedeće takve prilike više ne vidimo. Smatram da je to bezuspješno i da neće donijeti neki veliki napredak, što se već i pokazuje u proteklih sto godina.“ (Večernji list, 2017.)

            Želio bih također upozoriti da se kod nas često ekumenizam miješa s nacionalnim pomirenjem Srba i Hrvata, što je vrlo loše, jer se radi o dvjema posve različitim stvarima. Crkveni odnosi su jedno, jer se tiču našeg vječnog spasenja, a nacionalni odnosi su drugo. Iako i na njima treba raditi, to ne treba miješati s vjerskim pitanjima.

            Dakle, nemam problem s ekumenizmom, na razini dijaloga, svjedočenja, ljubavi prema ljudima. Postoje stvari gdje bi se kršćani, iako odijeljeni, mogli više zajedno angažirati oko društvenih tema. Ali, bilo kakav sinkretizam ili relativizam jest neprihvatljiv.

           

Pravoslavna kritika filma "Tišina", redatelja Scorsesea

Danas donosimo kratko video predavanje našeg stalnog gosta o. Georgija Maksimova, posvećeno popularnom vjerskom filmu "Tišina". Priča je to o isusovcima, katoličkim redovnicima, koji dolaze u Japan za vrijeme progona kršćana, i tamo bivaju stavljeni pred dilemu - odreći se Krista ili ne, zbog spasa ovozemaljskih života? Jedan od njih to i čini, potaknut navodnim glasom Kristovim. Ovo može postati svačija životna situacija - što pravoslavlje kaže o tome?

Mrzi li SPC Hrvate ili jedna reakcija na „slučaj Stepinac“

            Prošlog tjedna je na katoličkom blogu Exsultet objavljen članak, reakcija na nedavne izjave Njegove Svetosti gospodina Irineja, patrijarha šeste kanonske patrijaršije jedne, svete, katoličke i apostolske Crkve. Članak Zašto Irineju smeta Stepinac? prenio je i popularni katolički portal bitno.net, doduše u skraćenoj i ublaženoj verziji: Zašto srpskom patrijarhu Irineju smeta Stepinac? Pošto je u tom članku iznesen niz teških riječi i optužbi na račun patrijarha, kojeg se naziva lažljivcem i klevetnikom, te cijele SPC, i pošto je isti rezultirao gomilom prostačkih, vulgarnih, grešnih, agresivnih i svetogrdnih komentara katoličkih čitatelja, red je da autorici i njenim istomišljenicima objasnimo neke stvari.

            Uglavnom, sažetak članka je sljedeći: izbio je Drugi svjetski rat, u njemu je nastao progon Srba, u tom progonu je zagrebački nadbiskup Stepinac reagirao kršćanski i zaštitnički, spašavajući Srbe, međutim, današnja SPC, usprkos povijesnim dokazima, kleveće Stepinca i laže o njemu, zaustavlja njegovu kanonizaciju, a sve zato jer mrzi Hrvate i radi na uspostavi Velike Srbije u sprezi sa Šešeljem i srpskim političarima. 

            Što se tiče famoznog „zaustavljanja kanonizacije“, termina koji se neprekidno papagajski ponavlja u medijima, ne razumijem u čemu je to SPC „zaustavila kanonizaciju“? Po samom nauku Katoličke Crkve Stepinac je već svet (ne postoji suštinska razlika između sveca i blaženika u katolicizmu – blaženik je isto svetac, samo lokalni), te je i SPC konstantno do sada ponavljala kako je ta kanonizacija isključivo u nadležnosti Katoličke Crkve, i da će primiti odluku, kakva god bila, što je i razumljivo, jer tako i tako nitko u pravoslavlju ne štuje katoličke svece. Kakvo „zaustavljanje kanonizacije“? Zar je SPC vezala ruke papi, okovala ga u lance, okupirala Vatikan? Ako netko ima problem s ovime, tada je prava adresa za njega isključivo Rim, a ne beogradska patrijaršija. 

            Pravoslavni biskupi su više puta javno isticali u intervjuima kako im je poznato da Stepinac ima izvjesne zasluge u spašavanju pojedinaca i grupa, kako komunistička presuda ne može biti temelj za razgovor o njemu, kako treba biti oprezan kada se govori o njemu, jer se radi o složenoj osobi u složenom vremenu, koja je jednom dijelu ljudi bila spasitelj. Sve te izjave pojedinih predstavnika srpskog episkopata su dostupne i na internetu, i na kraju krajeva, SPC je i pristala ući u mješovitu komisiju, saslušati katoličku stranu, i eto, rezultate te komisije čekamo, pošto ne znamo ni kako su tekle rasprave, ni što je u njima zaključeno. Međutim, mediji se i nisu baš pretrgli da te izjave pravoslavne strane prenesu, tako da se konstruirao dojam u javnosti kako pravoslavnu stranu baš briga za osjećaje i argumente katolika.

            Ako srpskoj, pravoslavnoj strani nisu nepoznati svi ovi detalji, i ukoliko priznaje složenost i ličnosti i vremena, onda se, naravno, postavlja pitanje koji je to crimen Stepinca, gledano iz srpskog kuta? Odgovor je jasan: Nezavisna Država Hrvatska – NDH. Naime, Hrvati često zaboravljaju da srpski narod ima jedno specifično iskustvo NDH, a to je iskustvo genocida. Za razliku od današnje Republike Hrvatske, koja je višestranačka demokracija, koja priznaje manjine, i koja je partner SPC u pastoralnom, kulturnom i karitativnom  djelovanju, te ima s njom i potpisane ugovore (suprotno lažima da SPC ne priznaje RH – temeljni uslov za sklapanje ugovora je valjda uzajamno priznanje stranki), NDH je bila totalitarna isključiva država, koja se nije ograničavala samo na hrvatskoj nezavisnosti, već je željela postići etnički čistu Hrvatsku. Zato je proveden genocid nad Židovima, Romima, i Srbima, ali su likvidirane i političke stranke, politički nepoćudni Hrvati, te neke vjerske zajednice poput Hrvatske Starokatoličke Crkve. Naravno, žestoko su stradali Srbi, njih nešto više od dva milijuna po procjeni SPC (brojka od 1 900 000 je iz 1931.g., i za vrijeme rata nije bila aktualna). Tu se dakle radilo da se sustavnim ubijanjem, protjerivanjem i prevođenjem na druge vjere (uglavnom katolicizam, iako je bilo i primjera prihvaćanja protestantizma i islama), kao i potpunim brisanjem višestoljetne kulturne prisutnosti Srba, pravoslavlja i SPC na teritoriju Hrvatske, Bosne i Srijema, posve iskorijeni dvomilijunski narod. Zabranjena je bila ćirilica čak i u privatnoj upotrebi (!), rušene su crkve, harana groblja, neprocjenjiva kulturna i pisana baština ovog naroda je otišla u nepovrat. 

            Tako npr., kada je komunistička vlast ušla u Zagreb, Stepinac je još godinu dana bio slobodan čovjek, javno napadao komuniste, sastančio s njima, pojavljivao se čak u VIP loži na partizanskim mimohodima, rame uz rame s Bakarićem i sovjetskim generalima, da bi mu tek nakon toga bilo priređeno suđenje – kakvo takvo, ali suđenje. Izrečenu kaznu nije ni odslužio, jer mu je tamnovanje olakšano, a kasnije i pretvoreno u kućni pritvor. Za razliku od njega, srpski episkopat je bio bez suđenja, bez saslušanja, odmah po uspostavi NDH, što ubijen, što protjeran. Ubijeni su episkopi Sava, Platon i Petar, uz mučenje i masakriranje; Platon je izvađen iznakažen iz rijeke Vrbasa, a drugoj dvojici se ni grob ne zna, vjerojatno počivaju negdje u nekoj jami na Velebitu. Kako bi katolici reagirali da je netko tako postupio s njihovim episkopatom? Ili sudbina Dositeja Zagrebačkog, koji je u starim danima pretvoren u invalida i stočnim vagonom deportiran u Srbiju. Jesu li pojedinci uopće svjesni što to znači pokušaj zatiranja jednog naroda, jedne kulture, jedne civilizacije, i to dvomiljunskog naroda?

            Taj genocid je bio jedna od osnovnih stavki na kojima se zasnivala NDH, i zato je u očima Srba, kao naroda, ta tvorevina prvenstveno genocidna, te je svatko tko je u njoj sudjelovao, sudjelovao i u genocidu. U očima Srba, svatko tko je dao svoj doprinos egzistiranju NDH, dao je svoj doprinos egzistiranju genocida nad njima. Pogotovo se to odnosi na ljude na položajima, na ljude koji su imali vodstvenu ulogu u narodu, pa tako i na Stepinca, koji je od početka do kraja bio lojalan toj tvorevini. 

            I tu se uopće ne radi o tome je li on spašavao ljude ili nije – što znači spašavanje ljudi, pojedinaca i grupa, ako se istovremeno podupire tvorevina kojoj je taj genocid upisan u temeljne postulate? Spašavao je djecu, srpsku siročad? A tko je tu djecu učinio siročadi, tko im je oduzeo roditelje, kuće, braću, crkve, vjeru, sakramente, djetinjstvo? Oduzela im je NDH, kojoj je apsolutno lojalan bio upravo on. 

            Uostalom, što to znači „spašavati djecu“? Svakom zdravom čovjeku je pomaganje ugroženim ljudima, napose slabima i malenima, obveza već po savjesti i naravnom zakonu, bio kršćanin ili ne. Dan-danas imamo tisuće ljudi raznih uvjerenja, katolika, pravoslavaca, protestanata, muslimana, ateista i agnostika, koji volontiraju u ratnim zonama, u područjima gladi, nepogoda i epidemija, spašavajući djecu, i pritom često riskirajući više nego Stepinac tada. Tako da ja osobno ne vidim po kojoj osnovi bi pravoslavni trebali biti njemu zahvalni što je u nekoliko navrata spasio, kažu, skoro 30 000 ljudi, i na temelju toga zaboraviti njegovu potporu NDH koja je, ponavljam, pokušala izbrisati taj narod i tu Crkvu s lica zemlje, kao da nikada nisu ni postojali.

            Okolnosti i motivi tog spašavanja su predmet različitih interpretacija. Dok katolici tvrde da je spašavao, mnoge srpske organizacije i povjesničari osporavaju to, tvrdeći da su unesrećenoj djeci mijenjani i vjera i narodnost, te je na taj način faktički dan legitimitet i završni pečat genocidu. Srbi svoju interpretaciju temelje na vlastitom iskustvu, na onome što su na svojoj koži proživjeli – zašto Hrvati misle da se hrvatska interpretacija mora silom nametnuti Srbima kontra njihovog iskustva?

            Stepinac se pojavio i na otvaranju lažne „HPC“, koja je bila negacija i Srba i pravoslavlja, i tom prilikom se prenosi njegova izjava „a dok sam ja to predlagao (osnivanje HPC) nije valjalo“, što je izravno miješanje u život Pravoslavne Crkve.

           Nakon svega toga se, bez imalo skrupula, Stepinca nazove, ni manje ni više, nego „zaštitnikom srpskog naroda“ (i bez volje tog naroda; valjda bi se i Srbe trebalo nešto pitati prije nego im se dodjeljuju „zaštitnici“), i nakon toga slijedi iščuđavanje zašto srpska strana daje katkad žestoke izjave. Razumijete li sada zašto?

            Naravno, i u Katoličkoj Crkvi postoje inteligentni ljudi koji shvaćaju da ovakva, autentična NDH i svetac univerzalne Crkve, ne idu u jednoj rečenici, zato nije ni čudo, da paralelno sa širenjem njegovog kulta ide i žestoki revizionizam, koji se zapravo svodi na to da genocida u NDH nije ni bilo.

            Krajnja računica: Stepinac svetošću opran od svake ljage, jer je spašavao pojedince i grupe ljudi, a to što je podupirao NDH izgladit će se tako što će se ovu rehabilitirati i amnestirati od svakog zla, Srbi nisu uopće stradavali, ako i jesu, radilo se pojedinačnim incidentima, i – pojeo vuk magare. Shvaćate li koje je to sipanje soli na ranu obiteljima koje u svojoj obiteljskoj memoriji nose traume iz tog razdoblja? 

            Tako da pravoslavni duhovnici imaju i pravo i obvezu da budu uz svoj narod, i da ga, ne samo štite sada, već i da njeguju sjećanje na njegovu prošlost. U tome je stvar, a ne da netko mrzi Hrvate i želi Veliku Srbiju. To je vrlo klevetnički napad na srpskog patrijarha. 

            Čovjek se u životu mora uživjeti u kožu drugoga, da bi razumio kako je drugome, što ga muči, a ne samo tjerati svoju verziju priče. Treba dozvoliti i drugome da kaže što ima, i da iznese svoje povijesno iskustvo. A ovakvi tekstovi sigurno ne doprinose uzajamnom razumijevanju.

Razlike katolicizma i pravoslavlja

Tekst koji je pred vama govori ukratko o rimokatolicizmu iz perspektive pravoslavlja. Koje su glavne razlike između ove dvije vjere? Zašto pravoslavni ne prihvaćaju papu? Što s glasovitim Kristovim riječima „Ti si Petar-Stijena i na toj stijeni sagradit ću Crkvu svoju“? Bezgrešno začeće, čistilište? Koji je pravoslavni odgovor na rimokatoličke dogme? Poseban značaj ovog teksta je taj, što se autor, pored klasičnih dogmatskih razlika između ove dvije vjere, osvrće i na današnji rimokatolicizam, nastao nakon Drugog vatikanskog koncila. Iako pojam „rimokatolički“ u službenoj upotrebi označava samo jedan dio stvarnosti koja se naziva „Katolička Crkva“, ovdje ćemo ga koristiti kao oznaku za cjelokupno kršćanstvo koje vodi rimski papa. 

link za pdf:

Rimokatolicizam i pravoslavlje 

Pravoslavno bogoslužje i krunica Božanskog Milosrđa

            Jedna od najpopularnijih novijih katoličkih pobožnosti jest svakako pobožnost Božanskom Milosrđu. Ova pobožnost je zasnovana na viđenjima koja je imala poljska rimokatolička redovnica Faustina Kowalska (1905.-1938.). Osnovni cilj ove pobožnosti je pobuditi u čovjeku savršeno pokajanje i poniznost pred Bogom, i izmoliti Božje milosrđe grešnom ljudskom rodu. Pobožnost ima mnogo vidova, ali nas ovdje konkretno zanima krunica Božanskog Milosrđa.

            Za pravoslavne čitatelje, riječ krunica označava rimokatoličku brojanicu – ustvari, rimokatolička krunica i potječe od pravoslavne brojanice, odnosno, ona je zapadna verzija pravoslavne brojanice. Spomenuta krunica Božanskog Milosrđa sastoji se od zazivanja Božjeg milosrđa zazivom: Po pregorkoj Muci Isusovoj, smiluj se nama i cijelome svijetu. Nakon 10 izgovorenih zaziva, govori se određena molitva, a na kraju same krunice dolazi dio koji nas zanima – naime, tada se govori Sveti Bože, sveti jaki Bože, sveti besmrtni Bože, smiluj nam se - tri puta. Rimokatolički vjernici će na ovaj trostruki zaziv ostati relativno ravnodušni, pošto smatraju da ga je objavio sestri Faustini Isus u njenim ukazanjima. Međutim, pravoslavni će zastati – ovo je zaziv koji se ponavlja stoljećima u apsolutno svim pravoslavnim bogoslužjima svakog dana.

            Ovaj zaključak krunice Božanskog Milosrđa Sveti Bože, sveti jaki Bože, sveti besmrtni Bože, smiluj nam se, sastavni je dio svih pravoslavnih bogoslužja i dio je pripravnih molitava prije svih sakramenata i bogoslužnih činova, a u Liturgiji (Euharistiji) Crkve je nezamjenjiv. Naime, nakon uvodnih obreda Liturgije, Malog ulaska (procesija s Evanđeljem, ostatak nekadašnje ulazne procesije) i tropara (ostatak nekadašnjih ulaznih himana) pjeva se upravo ovaj zaziv:

Sveti Bože, sveti Jaki, sveti Besmrtni, pomiluj nas!

Sveti Bože, sveti Jaki, sveti Besmrtni, pomiluj nas!

Sveti Bože, sveti Jaki, sveti Besmrtni, pomiluj nas!

Slava Ocu i Sinu i Svetome Duhu, i sada i vazda i u vjekove vjekova, amen, Sveti Besmrtni pomiluj nas!

Sveti Bože, sveti Jaki, sveti Besmrtni, pomiluj nas!

Ili na crkvenoslavenskom:

Svjatij Bože, svjatij Krjepkij, svjatij Besmertnij, pomiluj nas!

Svjatij Bože, svjatij Krjepkij, svjatij Besmertnij, pomiluj nas!

Svjatij Bože, svjatij Krjepkij, svjatij Besmertnij, pomiluj nas!

Slava Ocu i Sinu i Svjatomu Duhu, i ninje i prisno, i vo vjeki vjekov amin, svjatij Besmertnij, pomiluj nas!

Svjatij Bože, svjatij Krjepkij, svjatij Besmertnij, pomiluj nas!

Ili izvorno na grčkom:

Agios o Theos, Agios ischyros, Agios athanatos, eleison imas

Agios o Theos, Agios ischyros, Agios athanatos, eleison imas

Agios o Theos, Agios ischyros, Agios athanatos, eleison imas

Doxa patri kai huio kai hagio pneumati, nun kai aei kai eis tous aionas ton ainon. Amen. Agios athanatos, eleison imas

Agios o Theos, Agios ischyros, Agios athanatos, eleison imas

            Ovo je starodrevni himan, koji je ušao u upotrebu još u V.st., i to kao plod nebeske objave. Prof. Florovski tumači: 

„Kao odgovor na uzglas: "i u vjekove vjekova", pjeva se Trosveta pjesma, to jest: "Svjatij Bože, Svjatij Krjepkij, Svjatij Besmertnij, pomiluj nas" ("Sveti Bože, Sveti Silni, Sveti Besmrtni, pomiluj nas"). Trosveta pjesma se na običnoj Liturgiji pjeva tri puta, a zatim se pjeva "Slava Otcu i Sinu i Svjatomu Duhu, i ninje i prisno i vo vjeki vjekov, amin. Svjatij besmrtnij, pomiluj nas". I u zaključku se još jednom pjeva u cjelini, povišenim glasom. Na arhijerejskoj (=biskupskoj) Liturgiji Trosveta pjesma se pjeva ukupno sedam i pol puta, i to naizmjenično od strane pjevača i klerika u oltaru, pri čemu poslije trećeg puta arhijerej izlazi na ambon s dikirijom i trikirijom u rukama, i govori naročitu molitvu za prisutne u hramu: "Prizri s nebese, Bože, i vižd, i posjeti vinograd sej i utverdi i, jego že nasadi desnica Tvoja" ("Pogledaj s nebesa, Bože, i vidi, i poseti vinograd ovaj, i utvrdi ga, njega koga zasadi desnica Tvoja") i na tri strane osjenjuje dikirijom i trikirijom one koji se mole, nakon čega se vraća u oltar. Pjevanje Trosvete pjesme postalo je uobičajeno od petog stoljeća. U vrijeme cara Teodozija II., kako piše sv. Ivan Damaščanski u svojoj knjizi "O vjeri pravoslavnoj", i nadbiskupa Prokla, u Carigradu je došlo do silnog potresa. Kršćani su izašli iz grada zajedno sa svojim nadbiskupom i tamo su služili moleban. Za to vrijeme jedan dječak je bio podignut gore (u zrak) a zatim je pričao narodu kako je čuo divno anđeosko pjevanje: "Svjatij Bože, Svjatij Krjepkij, Svjatij Besmertnij". Kada je narod saznao za ovu objavu dječaku, odmah je zapjevao spomenutu pjesmu s dodatkom riječi "pomiluj nas" i potres je prestao. Od tog doba ovaj himan je ušao u čin Božanske Liturgije. Za vrijeme pjevanja Trosvete pjesme i svećenici u oltaru, tri puta se klanjajući pred Prijestolom, izgovaraju u sebi iste ove molitvene riječi.“

Za vrijeme pjevanja ovog himna, svećenik govori sljedeću molitvu:

„Bože Sveti, koji u Svetima počivaš, Tebi trosvetim glasom pjevaju Serafi i slavoslove  Kerubi, i Tebi se klanjaju sve Nebeske Sile; Ti si sve iz nebića u biće priveo. Ti si sazdao čovjeka na sliku i priliku svoju i svakim ga svojim darom ukrasio. Ti daješ mudrost i razum onome koji Te moli, i ne prezireš grešnika, nego si za spasenje odredio pokajanje. Ti si udostojao nas, ponizne i nedostojne sluge Svoje, da i u ovome času stojimo pred slavom svetoga Žrtvenika Tvog i da Ti prinosimo dužno klanjanje i slavoslovlje. Ti Sâm, Vladiko, primi Trosvetu pjesmu i iz usta nas grešnih, i posjeti nas dobrotom svojom; oprosti nam svaki grijeh hotimičan i nehotičan; posveti duše naše i tijela, i daj nam da Ti u svetosti služimo u sve dane života svoga — molitvama Svete Bogorodice i svih Svetih, koji Ti od pamtivjeka ugodiše.“

Koliko je ovaj himan bio važan, svjedoči i to da su dva Sveopća Sabora, Kalcedonski i Trulski, propisala kako ga pravilno moliti. 

Općenito, cijela pobožnost Božanskom Milosrđu ima nekih dodirnih točaka s istočnom pravoslavnom duhovnošću, no ovaj dio, koji se kod rimokatolika obično pripisuje izravnoj Kristovoj objavi, ustvari je već odavno postojao u pravoslavnoj liturgiji. On već tisućljeće i pol pravoslavne poziva na pokajanje, i upozorava ih kako je njihova zemaljska služba odraz anđeoske Liturgije.