Razlike katolicizma i pravoslavlja

Tekst koji je pred vama govori ukratko o rimokatolicizmu iz perspektive pravoslavlja. Koje su glavne razlike između ove dvije vjere? Zašto pravoslavni ne prihvaćaju papu? Što s glasovitim Kristovim riječima „Ti si Petar-Stijena i na toj stijeni sagradit ću Crkvu svoju“? Bezgrešno začeće, čistilište? Koji je pravoslavni odgovor na rimokatoličke dogme? Poseban značaj ovog teksta je taj, što se autor, pored klasičnih dogmatskih razlika između ove dvije vjere, osvrće i na današnji rimokatolicizam, nastao nakon Drugog vatikanskog koncila. Iako pojam „rimokatolički“ u službenoj upotrebi označava samo jedan dio stvarnosti koja se naziva „Katolička Crkva“, ovdje ćemo ga koristiti kao oznaku za cjelokupno kršćanstvo koje vodi rimski papa. 

link za pdf:

Rimokatolicizam i pravoslavlje 

O RAZLIKAMA IZMEĐU KATOLIČKE I PRAVOSLAVNE CRKVE - 1. DIO

Jedan od najčitanijih katoličkih portala u Hrvatskoj, Bitno.net, je 12.02.2016. objavio tekst pod naslovom: „Bolne rane razlika između Pravoslavne i Katoličke Crkve i put njihova zacjeljenja“. Ispod teksta je potpisan Anto Bilokapić, odnosno „Crkva u svijetu“. Tekst želi katoličkim čitateljima prezentirati razlike između dviju Crkava, međutim, autor pri tome prikazuje učenje Pravoslavne Crkve, u mnogim segmentima, na pogrešan način, a na mnogim mjestima su autorovom prikazu potrebna dodatna objašnjenja. Zbog toga smatramo da je važno na njega reagirati i dati adekvatni odgovor, s obzirom da se radi o ozbiljnom i čitanom portalu, s kojega mnogo ljudi preuzima informacije. Zatim, naš komentar koji je ukazivao na neke nedostatke članka je uklonjen. Sukladno tome, odlučili smo napraviti ovu analizu članka na našoj stranici. Analizu smo radili tako, da je prvo donesen odlomak iz članka (uži tekst), a zatim naš komentar.

                Prije komentiranja treba također upozoriti da je članak izdan u seriji tekstova: „Ključni prijepori u Katoličkoj Crkvi 20. stoljeća“. Nije nam jasno zašto je to tako, kada se ovdje radi o odnosu Katoličke Crkve s drugom vjerskom zajednicom, a ne o unutrašnjem problemu Katoličke Crkve.

Jedna od najvećih i najkobnijih sablazni koja se zbila u krilu kršćanstva jest uzajamno izopćenje koje izrekoše, s rimske strane, papini izaslanici na čelu s kardinalom Humbertom de Silva Candida i s carigradske strane, carigradski patrijarh Mihajlo Cerularije. Tim činom bi formalno izvršen i dokončan već dugo pripreman crkveni raskol, u povijesti poznat kao istočni raskol. Od toga trenutka, tj. od g. 1054. pa nadalje, svaka će Crkva, istočna i zapadna, poći svojim putom, što će stvoriti još hladnije stanje između dviju strana. Ovom nemilom događaju kumovaše kulturne, crkveno-političke, liturgijske, disciplinske i nadasve dogmatske razlike. I upravo te razlike oko kojih se spore dvije strane, dvije teologije ili dvije Crkve, bit će predmet naše obrade. Crkva istočno-pravoslavna i Crkva rimokatolička dva su ogranka koja su izrasla iz jednoga jedincatog debla čije korijenje crpe hranu iz istoga izvora. Stoga, imajući ovu činjenicu u vidu, nije pretjerano reći da je većina dogmi kršćanske vjere zajednička jednoj i drugoj strani. Ipak, veliki spor između tih dviju obitelji istoga stabla postoji u pogledu nauke o izlaženju Duha Svetoga, o primatu rimskog biskupa, o čistilištu i o marijanskim dogmama: Bezgrešnom začeću i Uznesenju na nebo.

                Okvirno, možemo se složiti s ovim uvodnim dijelom. Podjela između kršćana, bilo kakva, jest sablazan, pogotovo između dvije Crkve koje imaju toliko sličnosti, i gotovo tisuću godina zajedništva i zajedničke baštine. Svakako, u raskolu su bile prisutne, pored dogmatskih, i brojne političke i kulturne razlike, koje bi trebalo svakako prepoznavati i otklanjati. Tako da ovom uvodnom dijelu ništa ne zamjeramo, jedino što moramo iskoristiti priliku i upozoriti na jednu jezičnu nedosljednost, koja se često susreće u sličnim radovima. Naime, kada pišemo hrvatskim jezikom, trebali bismo se dosljedno držati normi hrvatskog jezika. Tako ovdje susrećemo ime „Mihajlo Cerularije“. Međutim, oblik imena „Mihajlo“ jest više karakterističan za srpski jezik, dok je u hrvatskome uobičajeno „Mihael“ ili „Mihovil“. Upotreba imena „Mihajlo“ postaje i nedosljedna, ako vidimo da se uz njega stavlja „Cerularije“, što je latinizirani izgovor u stilu hrvatskog jezika (srpski jezik upotrebljava grčku varijantu „Kirularije“). Dakle, ako želimo dosljedno pisati srpski, onda je „Mihajlo Kirularije“. Ako pišemo hrvatski (što bi trebalo), tada je Mihael Cerularije. 

1. Izvori katoličke i pravoslavne teologije

Crkva istočno-pravoslavna, jednako kao i Crkva zapadno-katolička, drži da su izvori božanske objave Sveto pismo i Tradicija.

                Zapravo, Pravoslavna Crkva, za razliku od Katoličke, ne naglašava toliko odvojenost dva izvora Objave. U pravoslavlju glavni izvor Objave jest Predaja, Tradicija, a Sveto Pismo nije ništa drugo nego iskristalizirani dio Predaje, na poseban način nadahnut Duhom Svetim i kanoniziran od strane Crkve. Ono je prvi, glavni i normativni dio Predaje, sveto i božansko, no ipak dio te iste Predaje. Pismo je izniklo iz Crkve, bilo je vrijeme kada ga nije bilo; zato ga Pravoslavna Crkva uvijek smješta u kontekst sv. Predaje. 

a) Sveto pismo

Pravoslavci, kao i katolici, vrlo cijene Sveto pismo i jednodušni su u priznavanju da su sve knjige Novoga zavjeta od Boga nadahnute. U pogledu Staroga zavjeta stvar stoji nešto drukčije. Grci, istina, imaju više-manje isto mišljenje kao i katolici. No, Rusi, Bugari, Srbi i Rumunji ne prihvaćaju cjelovit kanon starozavjetnih knjiga. Oni naime pod utjecajem protestantskih teorija zabacuju takozvane “deuterokanonske” knjige, tj. one koje su proglašene kanonskim, od Boga nadahnutim, nakon što je otklonjena sumnja koja je neko vrijeme postojala u nekim Crkvama.

                Ovaj dio o kanonu Starog zavjeta nikako ne stoji. U ranoj Crkvi, podjednako istočnoj i zapadnoj, bilo je nesuglasica po pitanju ne samo starozavjetnog, već i novozavjetnog kanona. No, Pravoslavna Crkva je ipak tzv. „deuterokanonske“ knjige (i ne samo njih, već i neke koje ni katolici ne priznaju) prihvatila u Bibliju. Dakako da je tijekom stoljeća bilo teologa koji su ih dovodili pod sumnju, i to u kontinuitetu od ranokršćanskih sporova (a ne pod utjecajem protestanata), i da se kod pojedinih naroda događalo da se Biblija prevodi s njemačkog, a njemački protestantski prijevodi nisu imali prevedene deuterokanonske knjige, pa ih dosljedno nisu imali ni pravoslavni; ali tvrditi da pravoslavci kategorički odbacuju te knjige, i to još pod utjecajem protestanata, neće biti točno. Dovoljno je uzeti, npr, knjigu Mudrosti, koja je načitanija starozavjetna knjiga u bogoslužju Pravoslavne Crkve, te Makabejce, koji imaju i svoj blagdan u pravoslavnome kalendaru, a da ne govorimo o citiranosti tih knjiga u svim bogoslužjima i kod ogromne većine Otaca Crkve. Uostalom, zbog navedenog stava o Pismu kao o dijelu Predaje, pitanje striktnog kanona je u neku ruku irelevantno; i oni koji ih ne tiskaju u Biblijama, koriste ih kao dio Predaje. Tako da je svaka usporedba s protestantima promašena.

b) Predaja (tradicija)

Sveta predaja potječe iz istoga božanskog izvora kao i Sveto pismo i k istome cilju smjera. Zato se smatra, zajedno sa Sv. pismom, vrelom i normom naše vjere. Glavni su izvori iz kojih predaja uzima dokaze, prema nauku istočno-pravoslavne i katoličke teologije, sljedeći: simboli vjere, opći sabori i sveti oci. Nadalje treba još istaknuti da pravoslavci daju veliku važnost takozvanim simboličkim knjigama, koje smatraju drugorazrednim izvorima i koje isto, po njihovu mišljenju, sadržavaju istinski nauk njihove vjere.

                Kao što smo rekli, Pismo i Predaja tvore nedjeljivu cjelinu u pravoslavlju. Osim Pisma, kao najvažnijeg dijela Predaje, kao i izvora koje autor ovdje navodi, treba spomenuti također i određene mjesne sabore, potvrđene od strane općih, zatim bogoslužne tekstove, te osobito hagiografiju, na koju su se pravoslavni crkveni Oci redovito pozivali u svim raspravama. 

    Simboli vjere

Simboli označuju zbirku objavljenih vjerskih istina koje su predložene vjernicima sa strane Crkve kao znak njihove vjere, koju trebaju ispovijedati. Istočno-pravoslavni teolozi priznaju samo tri simbola vjere (vjerovanja): simbol nicejsko-carigradski koji je općenito prihvaćen od svih istočno-pravoslavnih teologa, štoviše, ima i onih, kao Mesolares, Dalamas, koji ga drže kao jedinu autentičnu ispovijed vjere; simbol sv. Anastazija ili bolje Pseudo-Anastazija koji Grci smatraju autentičnim samo u grčkoj verziji, dok onu stariju latinsku, na temelju koje je učinjena mlađa grčka verzija odbacuju zbog dodatka Filioque, i simbol sv. Grgura Taumaturga. Zanimljivo je znati da istočno-pravoslavni teolozi ne daju ekumensku vrijednost apostolskom simbolu, nego mu pridaju samo neko posebno i relativno značenje – imenujući ga, kao Dalamas, pseudo-apostolskim simbolom. Na saboru u Firenzi efeški patrijarh Marko, veliki osporavatelj ujedinjenja između istočne i zapadne Crkve, izjavio je čak da istočno-pravoslavna Crkva ne priznaje apostolski simbol.

                Pravoslavlje je u svojoj ranoj fazi priznavalo i poznavalo različite simbole vjere; međutim, zbog opasnosti od krivovjerja, na velikim crkvenim saborima izrađen je po drevnim predlošcima sadašnji nicejsko – carigradski simbol vjere, koji važi kao univerzalni, slobodan od zabluda i nepromjenjivi izričaj kršćanske vjere. Naravno da pravoslavni pored toga priznaju i lokalne simbole, ukoliko su u skladu s nicejsko – carigradskim, osobito Atanazijev (a ne Anastazijev, kako se omaklo autoru), ali univerzalnu i nepromjenjivu normu predstavlja nicejsko – carigradski. Dosljedno tome, sv. Marko Efeški priznaje tzv. Apostolski simbol vjere (apostolsko vjerovanje) kao lokalni simbol rimske Crkve, ali mu odriče apostolsko porijeklo (u smislu da su ga sastavili apostoli osobno i vlastoručno), koje on dakako i nema, to danas više ni katolici ne tvrde (moguće da je u svojoj reakciji bio potaknut predajom kako su apostolsko vjerovanje sastavili sami apostoli u Jeruzalemu, prije nego što su se razišli – 12 apostola = 12 članaka vjerovanja).

 

  Opći sabori

Pravoslavci se ne slažu s katolicima u pogledu broja održanih sabora. Općenito oni priznaju samo prvih sedam, koji su se održali u vremenu kada su istočna i zapadna Crkva živjele u jedinstvu. No postoji također pokoji istočno-pravoslavni teolog koji odstupa od ovoga broja. Tako neki grčki i ruski teolozi smatraju trulski sabor ekumenskim, nazivajući ga peto-šesti, jer su na njemu upotpunjene odluke V. i VI. ekumenskog.

                Pravoslavni prvih sedam sabora nazivaju ekumenskim, ili sveopćim, „vaseljenskim“, rekli bi Srbi, ali to nipošto ne znači da je saborni rad Pravoslavne Crkve stao na njima. Oni nose taj naslov, ne zbog toga što bi bili nekakva redovita vrhovna institucija, niti zato jer su predstavljali sve biskupe svijeta, već zato što učenje doneseno na njima ima sveopći, univerzalni karakter. Na prvih sedam velikih sabora definirane su temeljne i nepromjenjive istine kršćanstva – Božje Trojstvo i Jedinstvo, Bogočovještvo Kristovo, štovanje ikona itd. Možemo slobodno reći, da svaka crkvena nauka nakon ovih prvih sedam sabora predstavlja samo razradu i tumačenje njihovih učenja i pravila. Zbog toga će ovi sabori uvijek biti ispred drugih. Međutim, saborovanje se u Pravoslavnoj Crkvi nastavilo i dalje, sjetimo se samo Focijevog sabora, kojega mnogi i nazivaju sveopćim, pa palamističkih sabora 14. st., pa sabora u Jašiju i Jeruzalemu u 17. st., zatim brojnih svepravoslavnih sinoda održanih do danas. Međutim, nijedan se od tih sabora po težini materije ne može usporediti s prvih sedam, koji su zacrtali pravoslavlje kao takvo. Zbog toga imaju ovakav status u Crkvi, a ne zato što bi pravoslavlje zastalo u svom razvoju u 8. st.

                Trulski sabor jest ekumenski, ali samo zato jer se smatra kanonskom nadopunom petog i šestog sabora, odnosno produženim zasjedanjem ovih; čini moralno jedinstvo s njima i nikada se ne računa kao posebni sabor. 

    Sveti oci

Neke veće i bitne razlike između istočno-pravoslavnih i katolika oko pitanja svetih otaca ne mogu se uočiti. U jednih i drugih oci imaju odlučujuću ulogu. Na općim saborima jednako se hvale i grčki i latinski. Ipak u svojim dokaznim postupcima istočno-pravoslavni teolozi radije se služe grčkim ocima. Tako postupajući, oni ipak nikada ne zabacuju latinske oce. Najviše citirani oci su: sv. Anastazije, tri Kapadočanina, sv. Ivan Krizostom i sv. Maksim Ispovjednik.

Točno, osim što je Atanazije, a ne Anastazije. Treba samo dodati da za pravoslavne razdoblje svetih otaca ne završava u nekom povijesnom trenutku. Na Zapadu se naime smatra da period svetih otaca završava na Zapadu u 7.st., a na Istoku u 8./9. st. Zato Katolička Crkva autoritete nakon tog vremena naziva crkvenim naučiteljima. Na pravoslavnom Istoku te razlike nema, za pravoslavne razdoblje svetih otaca traje i danas, i nikada neće prestati.

  

 Simboličke knjige

Kao drugorazredni izvori u istočno-pravoslavnoj teologiji smatraju se tzv. Simboličke knjige, koje nisu ništa drugo nego ispovijest vjere što su je sastavili uvaženi dostojanstvenici istočno-pravoslavne Crkve i u kojima izlažu potanko nauk svoje vjere. Neke od ovih ispovijedi imaju općenitu vrijednost i kao takve su prihvaćene od svih istočno-pravoslavnih Crkava. Druge pak imaju samo zasebno značenje i vrijede za pojedine istočno-pravoslavne Crkve. Među simboličke knjige s općenitim značenjem ubrajaju se one koje sastaviše Petar Moghila, kijevski metropolit i Dositej, jeruzalemski patrijarh. Ima ispovijedi ili, bolje, simboličkih knjiga koje vrijede samo za pojedine istočno-pravoslavne Crkve. Tako Filaretov katekizam vrijedi kao ispovijed vjere samo za Rusku pravoslavnu Crkvu, dok se ispovijed vjere Genadija carigradskog patrijarha i odgovor tibinskim teolozima Germana II. također carigradskog patrijarha smatraju simboličkim knjigama samo u Grčkoj pravoslavnoj Crkvi.

                Ovome dijelu teksta se nema što posebno prigovoriti, s tim da treba naglasiti kako je pravoslavna vjera jedinstvena, vjerski nauk jedinstven, te i tvrdnju o općoj ili mjesnoj vrijednosti simboličkih knjiga treba shvatiti uvjetno, tj, to ne predstavlja razlike u vjeri između pojedinih Crkava, već eventualno teološke interpretacije.

Stav pravoslavlja prema rimokatolicizmu

Živimo u vrijeme sveprisutnog ekumenizma, pokreta za zbližavanje i/ili ujedinjavanje različitih kršćanskih konfesija. Na našim prostorima najaktualniji je, svakako, izazov ekumenizma između Katoličke i Pravoslavne Crkve. Pošto su čitave generacije novijih teologa, vjeroučitelja i svećenika na obje strane odgojene najčešće „strogo ekumenski“, do te razine da dolazi i do nijekanja bilo kakve razlike između katoličanstva i pravoslavlja, bitno je malo „potegnuti ručnu“, usporiti, i postaviti stvari na njihove realne pozicije, odnosno, odgovoriti kakav je uistinu stav jedne Crkve prema drugoj, i kakve su zapravo realne, objektivne mogućnosti odnosa između njih?

Za prezentaciju pravoslavnog stava odabrao sam tekst carigradskog patrijarha Jeremije II., iz druge polovice 16.st., kojega je on donio na saboru, u zajedništvu sa ostalim istočnim patrijarsima i biskupima. Ne donosim ga zato jer ga smatram jedinim, ekskluzivnim i najreprezentativnijim, već prije svega zbog njegove kratkoće i usmjerenosti na bitno-tko želi više, postoje i drugi izvori-nabrojeno je više od dvadeset pravoslavnih crkvenih sabora iz drugog milenija kršćanstva, koji se u većoj ili manjoj mjeri bave osudom rimokatolicizma.

Sigilion je pisan u jednom veoma teškom povijesnom trenutku za pravoslavlje. U drugoj polovici šesnaestog stoljeća, istočne patrijaršije (Aleksandrija, Antiohija, Jeruzalem), već stoljećima životare pod pritiskom islama. Na sjeveru, pravoslavna Rusija tek doživljava buđenje nakon višestoljetne mongolske tiranije. Mala Azija, srce bizantskog pravoslavlja, izložena je žestokoj islamizaciji i turkizaciji, bizantskog Carstva, glavnog zaštitnika pravoslavlja, nema, a sam je Carigrad, žarište pravoslavne kulture i teologije, već više od stoljeća, turska prijestolnica. Pravoslavna Crkva nema niti mogućnosti, niti materijalnih sredstava za neki kreativni razvoj ili misije; cilj je preživjeti, sačuvati poklad vjere i golu egzistenciju. U takvoj situaciji, mnogi nadareni pravoslavni studenti odlaze na zapadna učilišta, gdje ih čeka masivna i masovna institucija rimokatolicizma, sa papinskom državom, moćnim vjerskim redovima, već stoljećima izoštravanom skolastičkom teologijom, velikim posjedima i novcem, te-sa velikim apetitima za širenje. Mnogi od njih, impresionirani Rimom i nadmoći Zapada, počinju usvajati rimski način razmišljanja, rimokatoličku teologiju, neki uz to računaju i na podršku sa Zapada u teškoj situaciji koja je snašla Istok, i često bivaju zavrbovani od strane papinskih vlasti za prozelitsko djelovanje na Istoku. Vrijeme je to kada počinju pravoslavnim Istokom krstariti vojske misionara, privlačeći pravoslavne u uniju sa Rimom; nemojmo zaboraviti da je u to vrijeme i potpisana prva unija u zapadnoj Ukrajini-nastaju prvi grkokatolici (unijati).

Zato je ovaj sigilion pisan prvenstveno za obični svijet, i nema pretenzija razglabati o nekoj dubinskoj teologiji; uperen je protiv onih koji dolaze sa Zapada i unose rimokatoličke postavke u pravoslavlje. On je pastoralne naravi, i treba ga čitati u ovome kontekstu. Ipak, on kratko, sažeto i jasno cilja na glavne razlike između rimokatolicizma i pravoslavlja, izlažući jasno svijest o Pravoslavnoj Crkvi kao o Jednoj, Svetoj, Katoličkoj/Sabornoj i Apostolskoj.

U nastavku donosimo tekst sigiliona, nakon čega slijedi kratko tumačenje.

PATRIJARH CARIGRADSKI JEREMIJA II:
SIGILION
( 1583. godina)
 
Svoj istinskoj djeci svete, saborne i apostolske
Crkve Kristove od Istoka,
u Trgovištu i svim mjestima: milost, mir
i blagodat od Svemogućeg Boga!
 
Ne mala zabrinutost je obuzela drevnu barku kada je bacana burom i nošena valovima. I da se Gospodin Bog nije spomenuo Noe i Svojom blagom voljom umirio vodu, ne bi bilo nade za spasenje u njoj. Slično se dogodilo i sa novom barkom, našom Crkvom. Heretici su podigli bespoštedni rat protiv nas i mi smo smatrali za dobro da sastavimo ovu povelju, tako da uz pomoć onoga što je napisano u njoj možete sigurnije braniti vaše pravoslavlje. Da ovaj dokument ne bi bio težak običnim ljudima, odlučili smo iznijeti čitav predmet u jednostavnom obliku, kao što slijedi:
Iz starog Rima su došle izvjesne osobe koje su tamo naučile misliti kao Latini. Strašno je što su Bizantinci ( tj. Grci), rođeni i odrasli u našim krajevima, ne samo promijenili vjeru, nego se još bore protiv pravoslavnih i istinitih dogmi Istočne crkve koje je sam Krist, s božanskim Apostolima i svetim saborima, predao nama. Izopćivši ove, dakle, kao pokvarene članove, mi naređujemo:
1. Tko god ne ispovijeda srcem i ustima da je dijete Istočne Crkve, kršteno po pravoslavnom obredu, i da Duh Sveti  ishodi samo od Oca u kome ima svoje suštinsko biće, kao što Krist govori u Evanđelju, i ako govori da ishodi od Oca i od Sina u vremenu - neka takav bude izvan naše Crkve i neka je pod anatemom.
2. Tko god ne ispovijeda da u Tajni (sakramentu) pričesti vjerni trebaju imati zajedništvo oboga, časnog Tijela i Krvi, nego govori da je dovoljno da primi samo Tijelo, jer je Krv također tamo, iako je Krist govorio i davao svako od ovoga posebno, a oni ga se ne drže - neka takav bude pod anatemom.
3. Tko god kaže da je naš Gospodin Isus Krist na Tajnoj (posljednjoj) večeri upotrijebio beskvasni kruh, kao Židovi, a ne kvasni - neka bude daleko od nas i pod anatemom, kao netko tko misli kao Židov i kao netko tko uvodi učenje Apolinarija i Armenaca u našu Crkvu, zbog čega neka je pod anatemom i po drugi put.
4. Tko god govori da kada naš Krist i Bog dođe suditi, kako On neće suditi dušama zajedno s tijelom, nego dolazi odlučiti samo o tijelu - neka mu bude anatema.
5. Tko god kaže da kada kršćani umiru, duše onih koji su se pokajali u ovom životu, a nisu ispaštale, idu u čistilište koje je grčki mit - gdje ih vatra i muka čiste, i misle da nema vječnih muka, kao što je mislio i Origen, pa ovim prouzrokuju slobodu grijeha - neka takav ima anatemu.
6. Tko god kaže da je papa glava Crkve, a ne Krist, da on ima vlast primiti u Raj svojim pismima i da može oprostiti onoliko grijeha koliko može učiniti netko tko za novac primi od njega indulgenciju - neka takav ima anatemu.
7. Tko god ne slijedi crkvene običaje proglašene od strane sedam ekumenskih sabora, Svetu Pashu i kalendar koje su oni dobro ustanovili za nas da ih slijedimo, nego želi slijediti novoizmišljenu pashaliju i novi kalendar bezbožnih, papinih astronoma, pa protiveći se želi odbaciti i uništiti učenje i običaje Crkve koje smo primili od naših Otaca - neka svatko takav ima anatemu i bude izvan Crkve i izvan zajednice vjernih.
8. Mi pozivamo sve pobožne pravoslavne kršćane: ostanite u onome u čemu ste naučeni, u čemu ste rođeni i odrasli, i kada vrijeme i prilike zahtijevaju, prolijte i samu svoju krv da bi sačuvali vjeru koju su nam naši Oci predali, kao i svoje vjeroispovijedanje. Čuvajte se ovakvih ljudi i vodite računa o tome, da bi vam Gospodin naš Isus Krist pomogao. Neka blagoslov našeg smirenja bude sa svima vama. Amen!
 
Godine 1583. od rođenja Bogočovjeka,
indikta 12., studenog 20.
 
Jeremija Carigradski
Silvestar Aleksandrijski
Sofronije Jeruzalemski
( i ostali biskupi prisutni na saboru)

 Tekst Sigiliona možemo podijeliti u tri dijela: uvod, sedam anatematizama i zaključak. U uvodu se Pravoslavna Crkva uspoređuje sa Noinom arkom: kao što su u njoj tada pojedinci bili spašeni od potopa, tako se i u Pravoslavnoj Crkvi sada spašavaju, iz čega proizlazi kako je Pravoslavna Crkva jedina lađa spasa. Ljudi koji narušavaju njezin nauk ovdje se otvoreno nazivaju hereticima, pokvarenim članovima koji se isključuju iz njezinog zajedništva. Objašnjava se tko su oni-vlastiti članovi koji sa Zapada unose rimokatolički nauk.

 

U prvome anatematizmu se objašnjava tko je član Istinske Kristove Crkve: onaj tko ispovijeda ustima i srcem da je dijete Istočne Crkve, koji je kršten u njezinu obredu, i tko ne priznaje rimokatolički dodatak Vjerovanju, kako Duh Sveti proizlazi i od Sina (filioque). Očito, za sastavljače Sigiliona, Filioque jest hereza, i to dogmatska, glavna hereza koja odvaja Rim od Istinske Kristove Crkve. Onaj tko nije pravoslavac, ili prihvaća Filioque (mada formalno i bio član Pravoslavne Crkve), jest pod anatemom-isključen iz zajednice spašenih.

U drugome anatematizmu, osuđuje se rimokatolički običaj pričešćivanja vjernika samo pod prilikom kruha, i osuđuje se vjerovanje koje stoji iza toga-da je posve svejedno pričešćivati se pod obje prilike ili pod jednom. U pravoslavlju pričest pod jednom prilikom faktički ne postoji. Vidi: Odnos prema euharistijskim darovima u pravoslavlju

U trećem anatematizmu se osuđuje upotreba beskvasnog kruha u Euharistiji. Onaj tko upotrebljava beskvasni kruh starozavjetne Pashe, ostaje u Starome zavjetu („misli kao Židov“), jer kršćani svetkuju sa novim, kvasnim kruhom Carstva Božjega, a ne sa starim beskvasnim kruhom muke, žurbe i iščekivanja. Upozorava se također da je to i običaj Armenaca, jedinih istočnih kršćana koji slave Euharistiju sa beskvasnim kruhom, a koji su ne samo monofiziti, već su, barem u jednom trenutku, prihvatili i Apolinarijev nauk o tome kako Krist nije imao ljudsku dušu, te zbog toga izostavili iz kruha kvasac-simbol duše. Vidi: Katolička misa i pravoslavna liturgija

Četvrti anatematizam može zvučati naivno, no, iza njega se krije rimokatolički nauk o konačnom stanju duša nakon smrti, prema kojemu je sudbina svakog čovjeka određena presudom duši na pojedinačnom sudu nakon smrti, zbog čega opći sud kod uskrsnuća tijela i nema neku posebnu ulogu. Pravoslavlje, držeći se Biblije i ranokršćanske Predaje, odbacuje ovo učenje-nema konačnog stanja duše do Sudnjeg dana. Za ovaj i sljedeći vidi: Zagrobni život i čistilište-pravoslavni pogled

Učenje osuđeno četvrtim anatematizmom je korijen i učenja o čistilištu, osuđenog u petom anatematizmu. U vezi čistilišta pravoslavlje ne samo da striktno osuđuje ovaj nauk, već u njemu vidi i opasnost od origenizma, učenja ranokršćanskog teologa Origena, koje između ostalog naučava i apokatastazu-nauk o spasenju svih duša i nepostojanju pakla. Za sve one kojima je ova bojazan pravoslavnih smiješna, neka se sjete da upravo danas na Zapadu ogromna masa teologa i duhovnika niječe postojanje pakla.

Šesti anatematizam direktno osuđuje papinstvo, njegov primat, kao i indulgencije-rješavanje „zadovoljštine“ za grijehe putem novca, jednog od povoda za nastanak protestantizma. Vidi: Pravoslavlje i papinstvo

Sedmi anatematizam osuđuje uvođenje gregorijanskog kalendara, mudro dovodeći to uvođenje u vezu sa općenitim kršenjem propisa utvrđenih na sedam ekumenskih koncila. Vidi: 11 činjenica o julijanskom kalendaru

Sve u svemu, iz svega ovoga vidimo, kako Pravoslavna Crkva zadržava svijest o sebi, kao o jedinoj pravoj Kristovoj Crkvi. Ona sebe smatra Jednom, Svetom, Katoličkom (Katoličanskom, Sabornom) i Apostolskom Crkvom. Ona može njegovati dijalog, promicati mir, i zajedno sa ostalim kršćanima zagovarati zajedničke ciljeve. Ali, ona se ne može odreći svoga temeljnoga cilja-spasiti duše donoseći im Istinu. A Istina je sadržana u njoj.