NOVO - PRAVOSLAVJE SLOVENIJA - PRAVOSLAVNA VERA IN DUHOVNOST V SLOVENŠČINI

Dragi čitatelji i pratitelji, evo nam i jedne lijepe vijesti za ovu božićnu večer. Naime, naša braća iz Slovenije su odlučila pokrenuti prvu pravoslavnu stranicu na slovenskom jeziku, namijenjenu Slovencima koje zanima pravoslavlje. Stranica surađuje s nama i s Pravoslavnim misionarskim centrom "o. Danil Sisojev" iz Beograda (link: http://www.svedokverni.org/), a prisutna je i na facebooku. Ukoliko imate rođaka, prijatelja i poznanika Slovenaca koji bi voljeli čitati o pravoslavlju na svojem materinjem jeziku i upoznavati ga, slobodno preporučite.

Link stranice: PRAVOSLAVJE SLOVENIJA

Link za facebook: PRAVOSLAVJE SLOVENIJA

***

 

Dobrodošli na strani o pravoslavni veri in duhovnosti v slovenskem jeziku. Ustvarili smo jo za vse, ki si želijo spoznati pravoslavje in o njem kaj več izvedeti.
Pripadamo eni, sveti, katoliški[1] in apostolski Cerkvi, ki je, zaradi ograjevanja od krivoverstev, splošno znana kot Pravoslavna. Verjamemo, da se v njej nahaja celotna Resnica.
Sestavljena je iz 14 lokalnih Cerkva, med katere spada tudi Srbska Pravoslavna Cerkev, v njeni kanonski jurisdikciji se, med drugim, nahaja tudi ozemlje Republike Slovenije.
Vsekakor pa je Pravoslavje odprto za vsakogar, ne glede na narodnost. Pripadnik kateregakoli naroda se lahko v njej počuti kot doma.

 [1] Iz grškega pridevnika “katholikos”, kar pomeni svetoven oziroma vesoljen. Ne zamenjevati z rimokatolicizmom.

Priznanje Pravoslavnoj Crkvi anglikanskog pastora

Na zapadu prema Pravoslavnoj Crkvi postoje brojne predrasude. Čak i danas, u vrijeme modernih komunikacija i protoka informacija, kada se svatko može lako informirati o svemu, često čujemo stereotipe o Pravoslavnoj Crkvi kao o umrtvljenoj, beživotnoj i okamenjenoj istočnjačkoj tvorevini. Ipak, i na zapadu je uvijek bilo ljudi koji su voljeli realno sagledati stvari. Jedan takav je bio i anglikanski pastor J. Neale u svojoj knjizi „Povijest sv. Istočne Crkve“, izdane u Londonu 1850.g. Donosimo u nastavku njegov tekst, preuzeto iz rada Nikodima Milaša, „Propaganda, njezin postanak i današnja uredba“.

Neizmjerna je korist, koja se može dobiti iz nepristranog izučavanja sretnih i nesretnih događaja Istočne Crkve. Misli o Crkvi, koje se sada uglavnom izvlače iz zapadnih ljetopisa, mogle bi se popraviti ili potvrditi, kad bi se razabrali čudesni događaji, koji su se događali u Istočnoj Crkvi, i iskušenja, kojima je ona bila podvrgnuta. Pojedinosti, koje se predstavljaju u povijesti latinske Crkve izvanrednima i bez logike, kad bi se usporedile sa sudbinom Istočne Crkve, našle bi se u izvjesnom sustavu. Novotarije rimske Crkve našle bi sebi suca u neprekidnoj Predaji srodnih joj Crkava. Rimski dokazi bili bi, ili potvrđeni, ili opovrgnuti, kad bi se provjerili faktima Istočne Crkve. Neprekinuti niz metropolita i biskupa Istočne Crkve povezuje nas s dobom apostola. Njene uzvišene Liturgije predstavljaju nepromjenjivo vjeroučenje i nepovrijeđenu disciplinu. Istočni kršćani današnjega doba prinose onu istu Žrtvu i uzdižu one iste pobjedne pjesme kojima su odjekivale crkve u vrijeme Bazilija Velikoga i sv. Firmilijana. Ja ću govoriti o biskupima, isto toliko vjernima, o mučenicima, isto toliko tvrdima, ispovjednicima, isto toliko muževnima, kao i u Europi; ja ću pokazati, da se svaki član Simbola Vjere čuva u Istočnoj Crkvi s najvišom točnošću; ja ću privesti čitave vojske novih svjedoka vjere, predane jednom za svagda svetima. Nepomičnim ostaje svjedočanstvo ove nenarušive Crkve u sva vremena, i dok je bila u sjaju i veličini bizantske slave, i zatim u nemirima na Istoku u srednjem vijeku, i u pljačkama i tiraniji turskog gospodstva. Prostirući se od ohodskog mora, pa do mletačkih palača, od Solovjeckog otočja pa do Malabarskog primorja, i zahvaćajući tisuće naroda, plemena i jezika; prinoseći Strašnu Žrtvu na bezbrojnim oltarima, ali prinoseći je jednome i istome Bogu, s jednim i istim obredima; čuvajući nepomičnima svoje patrijaršijske prijestole u onim istim mjestima u kojima su bili još onda, kada su se učenici Kristovi prvi puta nazvali kršćanima, a Jakov brat Gospodnji dovršavao svoju zemaljsku bitku u Jeruzalemu; progonjena od pristalica lažnoga proroka, isto onako kao što je prije bila progonjena od idolopoklonika, Istočna Crkva je danas ista onakva, kakva je bila u početku, raznolika u svojim uredbama, ali privržena svojoj vjeri, nepojmljiva inovjercima, ali potpuno pojmljiva svojim sinovima, široko razgranata, žestoko progonjena od neprijatelja, ali ostajući danas i svagda onim, čim se ona pobožno naziva: jednom, svetom, katoličkom i apostolskom.

            Takva ona i jest u samoj biti. Ali ipak, klevetnički jezik nije je poštedio, kao što nije poštedio ni njenu Glavu, Krista. Protestanti je napadaju zato, što čuva nepovrijeđenu vjeru sv. Atanazija i Zlatousta; rimski teolozi osuđuju je, kao suhu i nesočnu granu, koja je otrgnuta od zajedništva s prvim prijestolom, te već gotovu da se spali; nevjerni putnici ushićuju se jednostavnošću lažnoga proroka Meke, uspoređujući je sa „smušenim praznovjerjima“ kršćanskog Istoka. Svuda se čuju glasovi protiv nje: da su svećenici njeni lijeni, da je narod podvrgnut pustom formalizmu, da ona samo zato još postoji, što je tako dugo postojala i djeluje mehanizmom automata, da u njoj nema misionarske revnosti i dosljedno nema životne energije, i da će se u času novoga iskušenja pretvoriti u prah, kao forma bez sadržaja.

            Na sve ovo se može odgovoriti, da se ova uvažena vjeroispovijest borila muški kroz osamnaest stoljeća, i nosila na svome tijelu rane Gospodina Isusa. Od onoga doba, kada je digla Atanazija protiv Arija i velikog Ćirila protiv Nestorija, bezbrojna krivovjerja napadala su Crkvu; okruživali su je neprijatelji svake vrste; izvana napadi, iznutra strah; ne jedanput je bio ugrožen i sam njezin opstanak, ali paklena vrata nisu je nadvladala. Idolopoklonstvo i otpadništvo pokušavali su je pokoriti, ali morali su je priznati nepobjedivom. Carevi i kalifi, imperatori i sultani ustajali su na nju, ali Car nad carevima i Gospodar nad gospodarima bio je svagda s njom. Sapor i klanjatelji ognju pobijeđeni su bili bezbrojnim mnoštvom sv. mučenika perzijskih; Tiridat i armenski idolopoklonici svladani su bili čudesima sv. Grgura Prosvjetitelja; Abrega i Acbega sa svojim etiopskim podanicima pokajali su se pri propovijedima sv. Frumencija. I ako je po nesreći krivovjerje veoma često sijalo kukolj među dobrim sjemenom, ipak je Istočna Crkva svagda razvijala svoju propovjedničku djelatnost i na istok i na jug i na sjever.

            Na istoku, propovjednici kršćanstva izišli su iz velike edeske škole. Oni su podigli svoje kolibe na poljima nomadskih Tatara; tibetanski lama strepio je od njihovih riječi. Oni su prodrli do rižinih polja Punjaba, i propovijedali su ribarima Aralskoga mora; neustrašivo su prelazili široke mongolske pustoši, a znameniti natpis Siganfu svjedoči o njihovim uspjesima u Kini; u Indiji je sam Samorin cijeno njihova duhovna prava i izvanjsku vlast. Između Crnog i Kaspijskog mora digli su se u ovaj sveti boj monasi ečmijadzinskog samostana: oni se nisu bojali ni idokopoklonika, ni klanjatelja ognju, ni žarkog sunca Tbilisija, ni kužnih močvara imeretinskih. Oni su pokorili Evanđelju zemlje, koje leže između Europe i Azije, i osnovali su naseobinu na pola puta k vrhu Ararata.

            Na jugu, Aleksandrija je slala čitave čete propovjednika. Provlačeći se kroz neprohodne pustinje, oni su propovijedali Evanđelje čak na izvoru Nila, i osnovali su slavne Crkve u Nubiji i Etiopiji. Pustinjački monasi raširili su pobjedonosnu silu Evanđelja još dalje u carstvo Sotone; kroz krajeve divljih Halasa oni prodriješe do Melinde ili Sangebara; a drugi posredstvom trgovačkih lađa dospiješe objaviti put spasenja na Guardafujskom rtu, na Sokortou, ili čak do Šri Lanke. Tu su se srele dvije velike vojske Kristovih vojnika, obuhvativši u svoj posvećeni krug četvrtinu tada poznatog svijeta.

            Na sjever kasnije, ali s većim uspjehom, poslao je Carigrad svoje propovjednike. Grčki filozof, navjestitelj Strašnoga Suda, uvjerio je Vladimira da kaže, da je dobro onima na desnoj strani, a loše onima na lijevoj, i Dnjepar je ponio Peruna u more. Sve više i više dizali su se ratoborci istine; Kijev, Vladimir i Moskva dobivaju svoje metropolite, i narodi, koji su starima bili nepoznati, prosvjetljuju se duhovnom svjetlošću. Borci Križa, koje nisu mogle zaustaviti ni sarmatske šume, ni estejske močvare, stupali su naprijed s pobjedom, i doista su i pobjeđivali, zaustavivši se tek na divljim obalama Sjevernog mora. Od tuda ih je sveta revnost ponijela na istok; prešli su uralske planine i prodrli u Sibir; malo po malo i s trudom približiše se istoku Sunca, propovijedajući Radosnu Vijest o Suncu Pravde. Poslije stoljetne borbe s poganstvom, u Tomsku, Irkutsku i Sithi, postavljen je pastir da pase stado Kristovo. I na taj način na granicama kineske Mongolije noviji propovjednici sreli su se s učenicima starih edeskih učitelja. I danas nije ništa slabija propovjednička revnost Istočne Crkve. Na nepoznatim obalama Aleutskih otoka trudi se oko širenja vjere društvo vjernih svećenika i usađuje znamenje Istočne Crkve u zapadnu hemisferu.

            O ovakvoj Crkvi, koja već osamnaest stoljeća vojuje sa svakom vrstom idolopoklonstva i koja ne slabi u svojim trudovima, o Crkvi, kojoj je palo u dio, da obrati tako veliku zemlju, kao što je Rusija, i čega se toliko veličanstvenoga u obraćenju nije vidjelo još od apostolskih vremena, o Crkvi, koja Istoku kaže: dovedi, i jugu: ne brani (Iz 43, 5), o ovakvoj Crkvi, može li se uistinu reći, da nema propovjedničke revnosti!

            Mekanski varalica šalje svoje čete iz Arabije, i Perzija pada pred njegovim četovođama; vojske Abu Bakra i Omara zauzimaju Siriju, i Antiohija, Jeruzalem, Alepo i Aleksandrija se prigibaju pred mrskim polumjesecom. Carstvo cezara je pobijeđeno, potišteno i skučeno; ali Istočna Crkva nije ustupila pobjedniku svoju duhovnu vlast. Mnogo je pobjeda bilo izvojevano za vjeru Kristovu, mnoštvo slavnih boraca je završilo mučenički. Crkva je izdržala oluju, i nije pala pod udarcima, koje su joj nanosili sa svake strane. Nicali su i padali kalifati i dinastije Omejida, Fatimida i Ejgobita, a ona, zaviđena, prezrena i progonjena od sviju, promatrala je samo njihove padove. Seldžučki sultanat je sijevnuo, pa iščeznuo, kao meteor; mongolske čete napuniše Aziju i polovicu Europe pustošenjem i užasom; najposlije Turci osvojiše i sami Carigrad, čime se završiše i ljetopisi Istočnog Carstva, ali Istočna Crkva je sve to preživjela; pa lišena moći, progonjena i ponižavana do krajnje mjere, ona je ipak sa koljena na koljeno predavala hijerarhijsku vlast i nije prestala prinositi Beskrvnu Žrtvu. Pa čak i onda, kada je najviše stradala od skolastičkog cjepidlačenja, i političkih intriga svoje rimske sestre, ona je slavila pobjedu nad kalvinizmom i drugim krivovjerjima.

           

Upoznajmo pojedine pravoslavne Crkve

            Zbog čim boljeg i sustavnijeg upoznavanja Pravoslavne Crkve, odlučili smo izraditi kratak pregled svih kanonskih pravoslavnih Crkava po svijetu. U nizu članaka pod ovim naslovom obradit ćemo jednu po jednu svaku Crkvu, donoseći ukratko njenu povijest, status i sadašnje stanje. Na početku, kao uvod, donosimo opći pregled Pravoslavne Crkve u svijetu.

            Povijest Pravoslavne Crkve započinje prije 2 000 godina, kada se Sin Božji, Druga Osoba Trojstva, utjelovio na zemlji kao Isus Krist iz Nazareta. Nakon svog javnog djelovanja, muke, smrti i uskrsnuća, uzašao je na nebo, izlio Duha Svetoga na apostole, i tako je počeo život Njegove Crkve. Ona je mistično Tijelo Isusa Krista, u kojemu su svi članovi povezani uzajamno i s Bogom nevidljivim vezama Duha Svetoga, i koja služi spasenju ljudi. Ona uklanja sva zla iz ljudi, među ljudima, i između ljudi i Boga, i zato je jedna i jedinstvena.

            Ona nema drugog imena osim – Crkva, što znači Gospodnja (Kristova) Zajednica. Ipak, ima različite oznake, od kojih su glavne: jedna, sveta, katolička i apostolska. Zbog toga što je stoljećima bila ugrožena različitim krivovjerjima, Crkva je jednu od oznaka, Pravoslavna, počela najčešće koristiti, te je zbog toga danas općenito poznata kao Pravoslavna Crkva. Pravoslavna (grčki: ortodoksna) znači da posjeduje pravovjerje i ispravan način slavljenja Boga kroz život i bogoslužje.

            Tijekom vremena, od Crkve su se odvajale različite skupine kršćana, mijenjajući izvorni nauk i otpadajući od sakramentalnog i kanonskog jedinstva Crkve, Pravoslavne Crkve. Prva je svojim putem otišla u 4./5.st. Crkva Perzijskog Carstva, poznata kao nestorijanska (po krivovjernom nauku kojega je usvojila), a danas kao Asirska Istočna Crkva. Nakon toga, od 5.st. se odvajaju neke istočne Crkve zaražene monofizitskim krivovjerjem – njihove nasljednice su današnje staroistočne Crkve: Jakobitska, Koptska, Armenska, Etiopska, Eritrejska i Malankarska. Na Zapadu, u 11.st odvaja se od Pravoslavne Crkve drevna rimska, latinska patrijaršija, do tada prva po časti među pravoslavnim Crkvama, koja nastavlja svoj povijesni hod kao Rimokatolička Crkva, a od nje se od 16.st. odvajaju protestanti. Ovo su samo glavne skupine; proces odvajanja od Pravoslavne Crkve traje i danas. Sve odcjepljene zajednice pretendiraju da budu ono što Pravoslavna Crkva jest: jedna, sveta, katolička i apostolska Crkva.

            Pravoslavna Crkva nema svog jedinstvenog poglavara. Svi njeni biskupi (srpski: episkopi) su posve jednaki međusobno. Svaki od njih je pastir svoje biskupije (srpski: eparhije), dok poslove koji se tiču međusobnih odnosa, rješavaju saborno (koncilijarno). Čitava povijest Pravoslavne Crkve jest povijest neprekidnih sabora, na kojima biskupi rješavaju tekuće probleme Crkve i utvrđuju njen nauk i praksu. Od tisuća sabora držanih u ove 2 000 godina, poseban status ima njih 7 držanih na Istoku od 3. do 8.st. Zbog toga što su razradili i definirali osnovnu dogmatiku, učenje i kanonsko pravo Crkve, njih nazivamo Sveopćim, ili Univerzalnim ili Ekumenskim (srpski: vaseljenskim) Saborima (koncilima).

            Razlike koje postoje među pravoslavnim biskupima su dvojake: počasne i administrativne. To znači da neki među biskupima imaju počasno prvenstvo pred drugima, dok drugi vrše administrativne funkcije predsjedanja Saborima i slično. Nijedan od pravoslavnih biskupa nema božanski ustanovljenu vlast i nezabludivost, za koje rimokatolici vjeruju da ih posjeduje rimski papa.

            Jedinstvo Pravoslavne Crkve je trostruko: dogmatsko, sakramentalno i kanonsko. Dogmatsko znači da sve Crkve ispovijedaju jednu te istu vjeru, imaju iste dogme, te nijedna od njih ne može na svoju ruku ništa mijenjati u nauku vjere. Sakramentalno jedinstvo znači da sve Crkve priznaju uzajamno sve sakramente, zajedno ih služe i uzajamno ih podjeljuju i primaju, isključujući iz toga sve nepravoslavne. Kanonsko jedinstvo znači da sve Crkve imaju jedan te isti osnovni crkveni zakonik – Nomokanon u XIV. naslova. To je zbirka kanona (crkvenih zakona) iz prvog milenija kršćanstva, utvrđenih na Sveopćima Saborima, koja vrijedi u svim Crkvama. Pojedinačno (partikularno) zakonodavstvo pojedinih Crkava mora se temeljiti na ovom Nomokanonu, i svi međucrkveni odnosi su regulirani njime. Onaj tko otpadne od ovog trostrukog zajedništva, nije pravoslavan, pa makar se tako nazivao.

            Pravoslavlje se u povijesti služilo mnogim obredima (načinima vršenja bogoslužja), istočnim i zapadnim: rimskim, koptskim, sirskim, itd. Međutim, uslijed odvajanja velikih dijelova Crkve, služenje se reduciralo samo na tzv. bizantski obred (nazvan po Bizantionu, Konstantinopolu, Carigradu, današnjem Istanbulu, gdje je nastao). Samo maleni dio pravoslavaca, neke zajednice na Zapadu nastale u novije vrijeme, služe se danas zapadnim obredom.

            Pojedine biskupije unutar Pravoslavne Crkve se udružuju u samostalne crkvene pokrajine, koje se nalaze u dogmatskom, sakramentalnom i kanonskom jedinstvu s ostalima, ali su posve neovisne u svom vremenitom upravljanju (materijalnom, kadrovskom, pastoralnom itd.). Njih obično nazivamo autokefalnim (pravilno hrvatski bi bilo autocefalnim) Crkvama. Osim njih postoje i autonomne Crkve, koje djelomično još uvijek ovise o nekoj od autokefalnih Crkava. Svakom takvom Crkvom, bilo autokefalnom bilo autonomnom, upravlja skup njenih biskupa, koji se u SPC naziva Sveti Arhijerejski Sabor. Ovom Saboru, odnosno čitavoj Crkvi, predsjeda nadbiskup-metropolita (srpski: arhiepiskop i mitropolit). U nekim Crkvama on nosi naziv patrijarh, pa se te Crkve nazivaju patrijaršije ili patrijarhati. Danas je taj naziv uglavnom počasne naravi, iako je izvorno patrijaršija zapravo skup samostalnih mitropolija.

            Ove Crkve, suprotno raširenom mišljenju, ne ovise o etničkom sastavu; većina ih je nacionalno miješana. Tek je u 19.st. na Balkanu, uslijed nacionalnih preporoda, borbe protiv Turaka i stvaranja nacionalnih država, došlo do krivih uvjerenja da se radi o nacionalnim ili državnim Crkvama.

            Osnovno načelo pravoslavnih biskupija je teritorijalno, što znači da određena biskupija pokriva sve pravoslavne vjernike na svom teritoriju, bez obzira na nacionalnost, i da se nijedna druga ne smije miješati u njen rad. Ovakvo načelo postoji i u Rimokatoličkoj Crkvi, a vuče porijeklo iz Novog zavjeta; vidimo kod apostola Pavla da nije želio misionariti u gradovima gdje su prije njega radili drugi apostoli, niti se miješati u poslove Crkava koje su ustanovili drugi apostoli, a također nije drugim apostolima dozvoljavao isto.

            Danas u Pravoslavnoj Crkvi postoji ovih 14 Crkava:

1. Carigradska
2. Aleksandrijska
3. Antiohijska
4. Jeruzalemska
5. Ruska
6. Srpska
7. Rumunjska
8. Bugarska
9. Gruzijska
10. Ciparska
11. Grčka
12. Poljska
13. Albanska
14. Čeških zemalja i Slovačke

Ruska Crkva ovdje pribraja i petnaestu, Američku, no to osporava Carigradska. No, tu se radi o čisto administrativnoj nesuglasici, koja ne izaziva raskol, i koja će u budućnosti biti riješena.

Od ovih Crkava, prvih 9 su patrijaršije, a ostale su obične autokefalne Crkve. Među patrijaršijama, posebno mjesto zauzimaju prve 4, to su tzv. „stare patrijaršije“, iz vremena Sveopćih Sabora. Nekad ih je bilo 5, a prva je bila rimska. Nakon odlaska Rima u 11.st., prvenstvo časti pripada carigradskoj. Autonomne nećemo sada nabrajati, nego će biti opisane u drugom nizu članaka. Procjenjuje se da danas na svijetu ima 200-300 milijuna pravoslavaca.

KRŠTENJE URANJANJEM ILI POLIJEVANJEM

                Krštenje je temeljni sakrament kojim čovjek ulazi u Crkvu, bilo katoličku, bilo pravoslavnu. Obje Crkve vjeruju da krštenje nije neki čisto simbolični čin, već da se radi o istinskom izljevu milosti Božje, koja preporađa i mijenja čovjeka, pretvarajući ga u dijete Božje. Zato je i važno na koji se način krštenje podjeljuje. Pravoslavna Crkva se uvijek dosljedno držala načela „lex orandi, lex credendi“, koji nam kazuje da su obred i vjerovanje u uskoj vezi; obred je vanjska manifestacija vjere, vjera je nutarnje proživljavanje obreda, jedno i drugo potječe od Boga i vodi Njemu – u kršćanskim obredima Bog je uistinu nazočan. Zato pravoslavlje nikada nije obredna pitanja tretirala kao drugorazredna.

            Izvorni oblik krštenja je bilo krštenje uranjanjem cijelog tijela u vodu. Tako se krštavalo od apostolskih i biblijskih vremena, u neprekinutom kontinuitetu u Crkvi. Sama izvorna grčka riječ za krštenje, „baptizo“, zapravo znači uranjanje. Zbog toga je Pravoslavna Crkva zapravo jedina grana kršćanstva koja je od Ivanova krštenja na Jordanu, sve do danas sačuvala uranjanje kao normativni oblik krštenja, bez obzira radi li se o djeci ili odraslima. 

            Osim zbog tradicijskih razloga, krštenje uranjanjem se preferira i zbog simboličkih razloga. Naime, ono izražava dublji smisao koji ima obred krštenja. Čitava ljudska povijest je podijeljena na dva razdoblja: prije Krista, i poslije Krista, a najpreciznija granica je Isusova muka, smrt i uskrsnuće, što zajednički nazivamo vazmenim otajstvom. Do navedenih događaja iz Kristova života, odnosno do vazmenog otajstva, ljudski rod je odvojen od Boga, i pod vlašću grijeha, smrti i đavla. Isusovom mukom, smrću i uskrsnućem nastupa početak preobrazbe ljudskog roda. U Kristovoj smrti umro je i sahranjen stari, grešni, bolesni i raspadajući čovjek, a u Njegovom uskrsnuću ustao je novi, sveti, preobraženi, besmrtni i neraspadljivi čovjek. Krštenje uranjanjem upravo to simbolizira: uron u vodu predstavlja Kristovu smrt i sahranu, odnosno umiranje i pokop starog i lošeg čovjeka u nama, a izron iz vode predstavlja Kristovo uskrsnuće, odnosno naš osobni uskrs. Možemo reći da se kroz krštenje na našu dušu preslikava sve ono što je Krist proživio od Velikog četvrtka do Uskrsa, i mi s Njime postajemo nova bića. Krštenje uranjanjem vjerno čuva upravo tu simboliku.

            Katolička Crkva je kroz stoljeća nekako spontano izbacila iz prakse krštenje uranjanjem, te je polijevanje postalo redovitost; ipak, nakon II. Vatikanskog koncila postoje težnje da se ono obnovi.

            Pravoslavna Crkva usprkos svemu ovome ne osuđuje krštenje polijevanjem, koje se udomaćilo u zapadnom kršćanstvu, ali ga smatra nečim izvanrednim. Didahe, ranokršćanski spis iz apostolskog doba, i jedan od najstarijih i najvažnijih vanbiblijskih svjedoka vjere i prakse prvotne Crkve, nabraja polijevanje kao mogućnost krštenja, kada je nemoguće fizički izvršiti uranjanje cijelog tijela. Tog principa se pravoslavlje drži i danas, te krštenje polijevanjem po glavi koristi u slučaju umirućih, teških bolesnika i ostalih izvanrednih situacija, kada bi uranjanje bilo teško izvedivo. 

            Na Zapadu se često krivo misli da je krštenje uranjanjem relikt davne povijesti, ranokršćanskog doba Crkve, kojega su u novome vijeku oživjeli protestanti. No, to je krivo mišljenje, jer u Pravoslavnoj Crkvi, ono je bilo norma uvijek i svagda.

Iz Jutarnje Velikog petka (12 evanđelja Muke)

Kada se slavni Učenici za vrijeme večere pranjem prosvjećivahu, tada se bezbožni Juda, bolujući od srebroljublja, pomračivaše, i Tebe, pravednoga Suca predade nepravednim sucima. Ljubitelju novca, pogledaj onoga koji se zbog toga objesio; bježi, od nezasitne duše, koja se drznula tako postupiti s Učiteljem. Prema svima dobri Gospodine, slava Tebi.

Osjećaje naše čiste iznesimo pred Krista, i kao prijatelji njegovi duše svoje položimo Njega radi, i životnim brigama ne gušimo sebe kao Juda, nego u odajama našim zavapimo: Oče naš, koji si na nebesima, od nečastivoga izbavi nas.

Otrča Juda govoreći bezakonim književnicima. Što ćete mi dati, i ja ću vam Njega predati? A među onima koji se dogovarahu, sam Si stajao nevidljivo se suglašavajući. Poznavaoče srdaca, poštedi duše naše.

Na večeri učenike hraneći, i razlog izdaje znajući, Judu si na njoj razotkrio, neispravljivost dakle njegovu poznajući; htjevši da svi razumiju, da si se dragovoljno predao, da svijet otmeš od tuđinca. Dugotrpeljivi, slava Tebi.

Danas Juda ostavlja Učitelja i prihvaća đavla, osljepljuje se strašću srebroljublja, i otpada od svjetlosti, pomračeni. Jer kako mogaše gledati, prodavši svjetiljku za trideset srebrenika? No nama zasija Postradali za svijet. K Njemu zavapimo: Ti koji si patio i supatiš s ljudima, Gospodine slava Tebi.

Danas se Juda pravljaše pobožan, i postaje stran milosti; bivši učenik, postaje izdajnik; u običnom poljupcu lukavstvo skriva, i vladarevoj ljubavi pretpostavlja nerazumno trideset srebrenika, postavši vođa bezakonom vijeću. A mi imajući spasenje Krista, Njega proslavimo.

Bratoljublje steknimo, kao braća u Kristu, a ne neljubaznost prema bližnjim našim, da ne budemo osuđeni kao rob nemilostivi, zbog novaca, i kao Juda raskajavši se, ništa ne iskoristimo.

Danas bdije Juda, da bi predao Gospodina, vječnoga Spasitelja svijeta, koji je s pet kruhova nahranio mnoštvo. Danas se bezakonik odriče Učitelja, učenik bivši Vladara izdade; za srebro prodade onoga koji je manom nasitio čovjeka.

Danas na križ Židovi prikovaše Gospodina, koji je štapom rasjekao more, i proveo ih kroz pustinju. Danas kopljem probodoše rebra njegova, koji je ranio Egipat kaznama njih radi, i žučem napojiše, Onoga koji im je manu za hranu pustio.

Onaj koji se odjenuo svjetlošću kao haljinom, nag na sudu stajaše, i po obrazu šamar primaše, od ruku koje je sazdao. A bezakoni narod, na Križ prikova Gospodina slave. Tada se hramska zavjesa razdera, sunce pomrča, ne mogavši gledati Boga osramoćena, od koga drhti sve i sva. Njemu se poklonimo.

Drvetom Adam iz Raja bi iseljen, a drvetom križnim razbojnik se u Raj useli. Jer prvi okusivši zapovijed odbaci Stvoritelja; a ovaj suraspevši se, ispovjedi Te kao Boga prikrivenog. Sjeti se i nas, Spase, u Carstvu svome.

Živonosna tvoja rebra, Kriste, kao izvor koji istječe iz Edena, Crkvu tvoju, kao razumni Raj napaja, razdjeljujući se otuda, kao na početku, u četiri Evanđelja, svijet napajajući, stvorenje radujući, i narode vjerno učeći, da se klanjaju Carstvu tvome.

Raspeo si se mene radi, da meni istočiš oproštaj; u rebra si proboden, da izliješ meni kapi života; čavlima si prikovan da bih ja dubinom muka tvojih, povjerovavši u visinu moći tvoje, vapio Tebi: Životodavče Kriste, slava križu Spase, i stradanju tvome.

Raspetoga Tebe Kriste, sva tvar vidjevši drhtaše, temelji zemlje se kolebahu od straha moći tvoje; svijetlila se nebeska skrivahu; a hramska zavjesa se razdiraše, gore uzdrhtaše, i kamenje se raspadaše, i razbojnik vjerni s nama vikaše Tebi, Spase, ono „sjeti se“.

Zadužnicu našu, na križu poderao si, Gospodine, i ubrojan u mrtve, tamošnjega tiranina si svezao, izbavljajući sve od okova smrti uskrsnućem svojim, kojim se prosvijetismo, Čovjekoljupče Gospodine, i vapimo Ti: sjeti se i nas, Spase, u Carstvu svome.

Svoje janje ovca gledajući na klanje vučeno, slijediše Marija, raspuštene kose s drugim ženama ovako naričući: Kamo ideš, dijete? Radi čega tako brzo put svoj dovršavaš? Nije li opet druga svadba u Kani Galilejskoj, i tamo sada hitaš, da od vode i njima vino učiniš? Hoću li i ja s Tobom dijete, ili ću Te ovdje čekati? Daj mi riječ, Riječi, nemoj proći pored mene šuteći, koji si me čistu sačuvao. Jer si Ti Sin i Bog moj.