Stav prema papi i ekumenizam

           

Pred kratko vrijeme sam na facebooku bio upućen na jednu sliku koju je postavio profil „Istina je samo jedna-vladika Artemije“. Na toj slici, pored fotografije bivšeg vladike Artemija, nalaze se citirane njegove riječi: „Papa kao vjerski poglavar ne može doći, jer je on heretik i sektaš, a želja da se približimo njemu je izdaja pravoslavlja“. Ove riječi su očito izgovorene u kontekstu eventualnog papinog posjeta Srbiji, oko čega su se lomila mnoga koplja, a do kojega ipak nije došlo; međutim, na osnovu njih možemo pokušati analizirati: kakav je zapravo stav pravoslavlja prema papi, prema rimokatoličanstvu i ekumenizmu sa ostalim kršćanima? Svjestan sam da je ovo jedna zahtjevna tema, koja se ne da jednostavno svesti na jedan članak; potrebna bi bila cijela knjiga o tome. Ipak, koliko skromne mogućnosti dozvoljavaju, pokušat ćemo izvući neke bitne postavke i jasno ih izložiti.

            Na početku, želim jasno naglasiti da se autor ovih redaka jasno i otvoreno distancira od samog Artemija i pokreta koji je on osnovao. Autor ovih redaka na našim prostorima priznaje samo i isključivo kanonsku Srpsku Pravoslavnu Crkvu, sa njenim zakonitim episkopima, arhijerejskim saborom, sinodom i patrijarhom, i bilo što drugo, što bi izlazilo iz ovih okvira, on ne priznaje, bilo da se radi o raskolnicima, pseudopravoslavnim organizacijama, ili o pokretima poput Artemijevog. Ovime ne ulazim u ocjenu samoga Artemija, njegovog lika i djela, on nije predmet ovoga članka. Zato, nas ovdje ne zanima mišljenje niti Artemija, niti bilo kojeg drugog teologa: nas zanima mišljenje Crkve, odnosno, Duha Svetoga koji preko nje govori.

            Temeljna postavka kršćanstva, oko koje se svi slažemo, jest ta, da postoji samo jedan Bog, jedini i trojedini. Taj jedini Bog je uzrok svega što postoji, i sve ovisi o Njemu. Posljedično, svaki grijeh jest otpad, kidanje zajedništva sa tim jednim jedinim Trojedinim Bogom, i spasenje svakog pojedinog čovjeka se ostvaruje isključivo zajedništvom sa dotičnim Bogom. Tvrditi bilo što drugo osim ovoga, značilo bi zanijekati vjeru u jedinoga Boga, Stvoritelja i Uzdržavatelja, Početak i Cilj svega što postoji.

            Ako vjerujemo u takvoga Boga, onda također, prirodno, vjerujemo da postoji i samo jedna Istina koja izvire iz Njega. Ne mogu postojati dvije, tri, pet, ili milijun „istina“; Istina može biti samo jedna, jer izvire iz Jednoga pravoga Boga. Također, taj Bog je izvor i jedinstvene Ljubavi. Jer, svatko tko želi tog Boga, mora ući u zajedništvo ljubavi sa Njime, pošto On nije apstrakcija, nego ličnost. Zato, posve je jasno i logično, da svi koji ulaze u zajedništvo sa tim Bogom, moraju isto zajedništvo ljubavi njegovati i među sobom. Nitko ne može ljubiti Boga, a ne biti u zajedništvu sa drugom osobom koja teži istome takvome zajedništvu sa Bogom. Stoga, sve osobe, koje žele spasenje i zajedništvo sa Bogom, moraju biti u međusobnom zajedništvu Istine i Ljubavi. To zajedništvo nije nešto nevidljivo, ili skriveno; naprotiv, kako se po riječima apostola Jakova, „vjera dokazuje djelima“, tako se ovo zajedništvo mora dokazati na vidljivi način, kroz vidljivi način zajedništva.

            Ovdje sada dolazimo do pojma Crkve: ona okuplja različite pojedince, iz različitih naroda i rasa, koji u njoj ostvaruju izvorno zajedništvo sa Bogom. Ona dakle, predstavlja konkretnu, vidljivu zajednicu prave Istine i prave Ljubavi, koja sve ljude ujedinjuje oko Jednoga Boga. Ona to čini kroz Isusa Krista: On, pravi Bog i pravi čovjek, u svojoj osobi objedinjuje ljudsko i božansko. On je jedini razlomio pregradu koja je još od izgona Adama iz raja dijelila Boga i čovjeka, i zato je jedino po Njemu moguć put k Bogu. Zato, preko Njega i idu svi darovi Boga čovjeku, a naročito dar Duha Svetoga, koji najposlije i izgrađuje Crkvu-Tijelo Kristovo. Jer, tko sve te različite ljude, koji žele jedinstvo sa Bogom u Crkvi, jednoj Istini i Ljubavi, objedinjuje u jedno? Duh, jer, pošto svaki član Crkve istoga Duha prima, isti taj Duh tvori nevidljive niti između pojedinih članova međusobno i prema Bogu, niti kojih su oni izvan Crkve lišeni.

            Iz ovih fundamentalnih teoloških istina je posve jasno i razumljivo, da na ovome svijetu može postojati samo jedna kršćanska zajednica koja se može i smije zvati pravom Kristovom Crkvom, Jednom, Svetom, Katoličkom/Katoličanskom/Sabornom i Apostolskom. U protivnom, ili bi postojalo više bogova, od kojih bi svaki stvarao svoju „crkvu“, ili bi jedini Bog bio neki shizofrenik, koji bi ljude držao u više različitih „istina“, van jedinstvene zajednice Ljubavi. Jedan Bog, jedan Krist, jedan Duh, jedna Istina, jedna Ljubav i jedna Crkva. Pravoslavna Crkva vjeruje da je baš ona ta jedina Crkva

            Gdje je onda ovdje rimski papa? Rimski papa je osoba koja se nalazi van jedinstva ove jedne Crkve-Tijela Kristova, Crkve pravoslavne. On se ne može ispovjediti niti pričestiti niti u jednome pravoslavnome hramu, niti kod zadnjeg pravoslavnog svećenika u najzabitijem selu. Ako ne može sudjelovati u ovim najvažnijim činima Crkve, onda se nalazi van Crkve, a to ne znači van neke ljudske zajednice, nego van Tijela Kristova, van zajednice Duha Svetoga. On ne njeguje zajednicu sa ostalim ljudima koji njeguju zajednicu sa jedinim Bogom kroz Krista u Duhu. Ako ne njeguje zajednicu sa ljudima koji su u zajednici sa Bogom, onda, logično, nije ni u zajednici sa Bogom. Zašto? Zato što se ne nalazi u zajedništvu Istine koja proizlazi od jednoga Boga. Zajednica kojoj je on na čelu, odstupila je u cijelom nizu dogmi i teoloških načela od dotične Istine. Zato je i izgubila zajedništvo Tijela Kristova, prekinula nevidljivu nit Duha koja ih je spajala sa priznavaocima Istine i onima koji su u zajedništvu sa Bogom. Zato, koliko god riječi „heretik i sektaš“ djelovale uvredljivo, svaki se pravoslavni kršćanin mora zapitati: može li se papa pričestiti u crkvi, kao što se pričešćuje obično pravoslavno dijete? Ako ne može, onda je on van Crkve, van spasenja, van zajednice sa Bogom. Bez obzira koliko njegova Crkva bila moćna, brojna, bogata i utjecajna-znamo iz Biblije da pravo kršćanstvo uvijek čini „malo stado“ i to „posljednjih koji će biti prvi“. Alternativa ovome je, ili da nema jedne prave Crkve (a u tom slučaju, kao što smo vidjeli, nema ni jednoga pravoga Boga), ili Pravoslavna Crkva nije prava Crkva. Drugim riječima, papa se i nalazi u stanju hereze i sektaštva (raskola).

            Kakav onda stav treba zauzeti pravoslavni kršćanin prema njemu? Svakako, treba ga poštivati kao čovjeka, kao oskvrnutu sliku Božju, koja se nalazi u dušepogubnom stanju. Treba moliti za njegovo pokajanje i spasenje. Ne smije gajiti mržnju, ali se ne smije uzoholiti zbog svoga stanja pripadnosti pravoj Crkvi, jer znamo da je oholost neprijatelj i najpobožnijih kršćana. U nikojem slučaju ne smije gledati u njemu zakonitog crkvenog poglavara-zato su neshvatljivi pravoslavni crkveni ljudi i teolozi, koji će mu poljubiti ruku-kako član prave Crkve, još k tome i nasljednik apostola, može ljubiti ruku (a to se čini većemu od sebe), osobi koja se nalazi van zajedništva Duha Svetoga, i van Tijela Kristova? Kako usne koje primaju Tijelo i Krv Kristovu mogu cjelivati ruku onoga koji je utjelovljenje nauka protivnog Crkvi? Sigurno je, da postoje i brojni drugi načini civiliziranog ophođenja, poput stiska ruke, koji se mogu koristiti pri pozdravu. Crkveni ljudi, koji ljube ruku papi, pokazuju time ili neizravno priznanje njegove nadmoći/jednakosti, ili vlastito licemjerje, bizantinizam u najgorem smislu.

            Što onda reći o eventualnom posjetu pape Srbiji? Neće on s time uništiti niti oskvrnuti Srbiju. Ali, moramo biti svjesni da se svaki takav posjet tumači u katoličkome svijetu (a to znači u svijetu koji čini preko milijardu ljudi na planeti) kao pastirski i apostolski posjet. Pastirski-podložnima, apostolski-otpalima i neposlušnima. Kada on dolazi, ne dolazi kao partner partneru, gost domaćinu, već kao otac i namjesnik Kristov zalutaloj djeci i nepokornim sinovima. Ako se uzme u obzir i medijska dominacija koja okružuje svaki njegov posjet, a koja sasvim zasjenjuje domaćine, onda je svaka takva posjeta, ako i nije ispala u očima svijeta kao indirektno podlaganje papi, svakako demonstracija njegove nadmoći. Zato je, ne primiti ga, bez obzira na kritike, dokaz dostojanstva i visoke samosvijesti srpskih episkopa.

Stav pravoslavlja prema rimokatolicizmu

Živimo u vrijeme sveprisutnog ekumenizma, pokreta za zbližavanje i/ili ujedinjavanje različitih kršćanskih konfesija. Na našim prostorima najaktualniji je, svakako, izazov ekumenizma između Katoličke i Pravoslavne Crkve. Pošto su čitave generacije novijih teologa, vjeroučitelja i svećenika na obje strane odgojene najčešće „strogo ekumenski“, do te razine da dolazi i do nijekanja bilo kakve razlike između katoličanstva i pravoslavlja, bitno je malo „potegnuti ručnu“, usporiti, i postaviti stvari na njihove realne pozicije, odnosno, odgovoriti kakav je uistinu stav jedne Crkve prema drugoj, i kakve su zapravo realne, objektivne mogućnosti odnosa između njih?

Za prezentaciju pravoslavnog stava odabrao sam tekst carigradskog patrijarha Jeremije II., iz druge polovice 16.st., kojega je on donio na saboru, u zajedništvu sa ostalim istočnim patrijarsima i biskupima. Ne donosim ga zato jer ga smatram jedinim, ekskluzivnim i najreprezentativnijim, već prije svega zbog njegove kratkoće i usmjerenosti na bitno-tko želi više, postoje i drugi izvori-nabrojeno je više od dvadeset pravoslavnih crkvenih sabora iz drugog milenija kršćanstva, koji se u većoj ili manjoj mjeri bave osudom rimokatolicizma.

Sigilion je pisan u jednom veoma teškom povijesnom trenutku za pravoslavlje. U drugoj polovici šesnaestog stoljeća, istočne patrijaršije (Aleksandrija, Antiohija, Jeruzalem), već stoljećima životare pod pritiskom islama. Na sjeveru, pravoslavna Rusija tek doživljava buđenje nakon višestoljetne mongolske tiranije. Mala Azija, srce bizantskog pravoslavlja, izložena je žestokoj islamizaciji i turkizaciji, bizantskog Carstva, glavnog zaštitnika pravoslavlja, nema, a sam je Carigrad, žarište pravoslavne kulture i teologije, već više od stoljeća, turska prijestolnica. Pravoslavna Crkva nema niti mogućnosti, niti materijalnih sredstava za neki kreativni razvoj ili misije; cilj je preživjeti, sačuvati poklad vjere i golu egzistenciju. U takvoj situaciji, mnogi nadareni pravoslavni studenti odlaze na zapadna učilišta, gdje ih čeka masivna i masovna institucija rimokatolicizma, sa papinskom državom, moćnim vjerskim redovima, već stoljećima izoštravanom skolastičkom teologijom, velikim posjedima i novcem, te-sa velikim apetitima za širenje. Mnogi od njih, impresionirani Rimom i nadmoći Zapada, počinju usvajati rimski način razmišljanja, rimokatoličku teologiju, neki uz to računaju i na podršku sa Zapada u teškoj situaciji koja je snašla Istok, i često bivaju zavrbovani od strane papinskih vlasti za prozelitsko djelovanje na Istoku. Vrijeme je to kada počinju pravoslavnim Istokom krstariti vojske misionara, privlačeći pravoslavne u uniju sa Rimom; nemojmo zaboraviti da je u to vrijeme i potpisana prva unija u zapadnoj Ukrajini-nastaju prvi grkokatolici (unijati).

Zato je ovaj sigilion pisan prvenstveno za obični svijet, i nema pretenzija razglabati o nekoj dubinskoj teologiji; uperen je protiv onih koji dolaze sa Zapada i unose rimokatoličke postavke u pravoslavlje. On je pastoralne naravi, i treba ga čitati u ovome kontekstu. Ipak, on kratko, sažeto i jasno cilja na glavne razlike između rimokatolicizma i pravoslavlja, izlažući jasno svijest o Pravoslavnoj Crkvi kao o Jednoj, Svetoj, Katoličkoj/Sabornoj i Apostolskoj.

U nastavku donosimo tekst sigiliona, nakon čega slijedi kratko tumačenje.

PATRIJARH CARIGRADSKI JEREMIJA II:
SIGILION
( 1583. godina)
 
Svoj istinskoj djeci svete, saborne i apostolske
Crkve Kristove od Istoka,
u Trgovištu i svim mjestima: milost, mir
i blagodat od Svemogućeg Boga!
 
Ne mala zabrinutost je obuzela drevnu barku kada je bacana burom i nošena valovima. I da se Gospodin Bog nije spomenuo Noe i Svojom blagom voljom umirio vodu, ne bi bilo nade za spasenje u njoj. Slično se dogodilo i sa novom barkom, našom Crkvom. Heretici su podigli bespoštedni rat protiv nas i mi smo smatrali za dobro da sastavimo ovu povelju, tako da uz pomoć onoga što je napisano u njoj možete sigurnije braniti vaše pravoslavlje. Da ovaj dokument ne bi bio težak običnim ljudima, odlučili smo iznijeti čitav predmet u jednostavnom obliku, kao što slijedi:
Iz starog Rima su došle izvjesne osobe koje su tamo naučile misliti kao Latini. Strašno je što su Bizantinci ( tj. Grci), rođeni i odrasli u našim krajevima, ne samo promijenili vjeru, nego se još bore protiv pravoslavnih i istinitih dogmi Istočne crkve koje je sam Krist, s božanskim Apostolima i svetim saborima, predao nama. Izopćivši ove, dakle, kao pokvarene članove, mi naređujemo:
1. Tko god ne ispovijeda srcem i ustima da je dijete Istočne Crkve, kršteno po pravoslavnom obredu, i da Duh Sveti  ishodi samo od Oca u kome ima svoje suštinsko biće, kao što Krist govori u Evanđelju, i ako govori da ishodi od Oca i od Sina u vremenu - neka takav bude izvan naše Crkve i neka je pod anatemom.
2. Tko god ne ispovijeda da u Tajni (sakramentu) pričesti vjerni trebaju imati zajedništvo oboga, časnog Tijela i Krvi, nego govori da je dovoljno da primi samo Tijelo, jer je Krv također tamo, iako je Krist govorio i davao svako od ovoga posebno, a oni ga se ne drže - neka takav bude pod anatemom.
3. Tko god kaže da je naš Gospodin Isus Krist na Tajnoj (posljednjoj) večeri upotrijebio beskvasni kruh, kao Židovi, a ne kvasni - neka bude daleko od nas i pod anatemom, kao netko tko misli kao Židov i kao netko tko uvodi učenje Apolinarija i Armenaca u našu Crkvu, zbog čega neka je pod anatemom i po drugi put.
4. Tko god govori da kada naš Krist i Bog dođe suditi, kako On neće suditi dušama zajedno s tijelom, nego dolazi odlučiti samo o tijelu - neka mu bude anatema.
5. Tko god kaže da kada kršćani umiru, duše onih koji su se pokajali u ovom životu, a nisu ispaštale, idu u čistilište koje je grčki mit - gdje ih vatra i muka čiste, i misle da nema vječnih muka, kao što je mislio i Origen, pa ovim prouzrokuju slobodu grijeha - neka takav ima anatemu.
6. Tko god kaže da je papa glava Crkve, a ne Krist, da on ima vlast primiti u Raj svojim pismima i da može oprostiti onoliko grijeha koliko može učiniti netko tko za novac primi od njega indulgenciju - neka takav ima anatemu.
7. Tko god ne slijedi crkvene običaje proglašene od strane sedam ekumenskih sabora, Svetu Pashu i kalendar koje su oni dobro ustanovili za nas da ih slijedimo, nego želi slijediti novoizmišljenu pashaliju i novi kalendar bezbožnih, papinih astronoma, pa protiveći se želi odbaciti i uništiti učenje i običaje Crkve koje smo primili od naših Otaca - neka svatko takav ima anatemu i bude izvan Crkve i izvan zajednice vjernih.
8. Mi pozivamo sve pobožne pravoslavne kršćane: ostanite u onome u čemu ste naučeni, u čemu ste rođeni i odrasli, i kada vrijeme i prilike zahtijevaju, prolijte i samu svoju krv da bi sačuvali vjeru koju su nam naši Oci predali, kao i svoje vjeroispovijedanje. Čuvajte se ovakvih ljudi i vodite računa o tome, da bi vam Gospodin naš Isus Krist pomogao. Neka blagoslov našeg smirenja bude sa svima vama. Amen!
 
Godine 1583. od rođenja Bogočovjeka,
indikta 12., studenog 20.
 
Jeremija Carigradski
Silvestar Aleksandrijski
Sofronije Jeruzalemski
( i ostali biskupi prisutni na saboru)

 Tekst Sigiliona možemo podijeliti u tri dijela: uvod, sedam anatematizama i zaključak. U uvodu se Pravoslavna Crkva uspoređuje sa Noinom arkom: kao što su u njoj tada pojedinci bili spašeni od potopa, tako se i u Pravoslavnoj Crkvi sada spašavaju, iz čega proizlazi kako je Pravoslavna Crkva jedina lađa spasa. Ljudi koji narušavaju njezin nauk ovdje se otvoreno nazivaju hereticima, pokvarenim članovima koji se isključuju iz njezinog zajedništva. Objašnjava se tko su oni-vlastiti članovi koji sa Zapada unose rimokatolički nauk.

 

U prvome anatematizmu se objašnjava tko je član Istinske Kristove Crkve: onaj tko ispovijeda ustima i srcem da je dijete Istočne Crkve, koji je kršten u njezinu obredu, i tko ne priznaje rimokatolički dodatak Vjerovanju, kako Duh Sveti proizlazi i od Sina (filioque). Očito, za sastavljače Sigiliona, Filioque jest hereza, i to dogmatska, glavna hereza koja odvaja Rim od Istinske Kristove Crkve. Onaj tko nije pravoslavac, ili prihvaća Filioque (mada formalno i bio član Pravoslavne Crkve), jest pod anatemom-isključen iz zajednice spašenih.

U drugome anatematizmu, osuđuje se rimokatolički običaj pričešćivanja vjernika samo pod prilikom kruha, i osuđuje se vjerovanje koje stoji iza toga-da je posve svejedno pričešćivati se pod obje prilike ili pod jednom. U pravoslavlju pričest pod jednom prilikom faktički ne postoji. Vidi: Odnos prema euharistijskim darovima u pravoslavlju

U trećem anatematizmu se osuđuje upotreba beskvasnog kruha u Euharistiji. Onaj tko upotrebljava beskvasni kruh starozavjetne Pashe, ostaje u Starome zavjetu („misli kao Židov“), jer kršćani svetkuju sa novim, kvasnim kruhom Carstva Božjega, a ne sa starim beskvasnim kruhom muke, žurbe i iščekivanja. Upozorava se također da je to i običaj Armenaca, jedinih istočnih kršćana koji slave Euharistiju sa beskvasnim kruhom, a koji su ne samo monofiziti, već su, barem u jednom trenutku, prihvatili i Apolinarijev nauk o tome kako Krist nije imao ljudsku dušu, te zbog toga izostavili iz kruha kvasac-simbol duše. Vidi: Katolička misa i pravoslavna liturgija

Četvrti anatematizam može zvučati naivno, no, iza njega se krije rimokatolički nauk o konačnom stanju duša nakon smrti, prema kojemu je sudbina svakog čovjeka određena presudom duši na pojedinačnom sudu nakon smrti, zbog čega opći sud kod uskrsnuća tijela i nema neku posebnu ulogu. Pravoslavlje, držeći se Biblije i ranokršćanske Predaje, odbacuje ovo učenje-nema konačnog stanja duše do Sudnjeg dana. Za ovaj i sljedeći vidi: Zagrobni život i čistilište-pravoslavni pogled

Učenje osuđeno četvrtim anatematizmom je korijen i učenja o čistilištu, osuđenog u petom anatematizmu. U vezi čistilišta pravoslavlje ne samo da striktno osuđuje ovaj nauk, već u njemu vidi i opasnost od origenizma, učenja ranokršćanskog teologa Origena, koje između ostalog naučava i apokatastazu-nauk o spasenju svih duša i nepostojanju pakla. Za sve one kojima je ova bojazan pravoslavnih smiješna, neka se sjete da upravo danas na Zapadu ogromna masa teologa i duhovnika niječe postojanje pakla.

Šesti anatematizam direktno osuđuje papinstvo, njegov primat, kao i indulgencije-rješavanje „zadovoljštine“ za grijehe putem novca, jednog od povoda za nastanak protestantizma. Vidi: Pravoslavlje i papinstvo

Sedmi anatematizam osuđuje uvođenje gregorijanskog kalendara, mudro dovodeći to uvođenje u vezu sa općenitim kršenjem propisa utvrđenih na sedam ekumenskih koncila. Vidi: 11 činjenica o julijanskom kalendaru

Sve u svemu, iz svega ovoga vidimo, kako Pravoslavna Crkva zadržava svijest o sebi, kao o jedinoj pravoj Kristovoj Crkvi. Ona sebe smatra Jednom, Svetom, Katoličkom (Katoličanskom, Sabornom) i Apostolskom Crkvom. Ona može njegovati dijalog, promicati mir, i zajedno sa ostalim kršćanima zagovarati zajedničke ciljeve. Ali, ona se ne može odreći svoga temeljnoga cilja-spasiti duše donoseći im Istinu. A Istina je sadržana u njoj.