Zašto se Krist trebao krstiti?

SINAKSAR NA KRŠTENJE GOSPODNJE

Po svom povratku iz Egipta, Gospodin naš Isus Krist bijaše u Galileji, u svom gradu Nazaretu, gdje bi odgojen, do tridesete svoje godine skrivajući od ljudi silu i svemudrost svoga Božanstva. Jer kod Židova ne bijaše nikome dopušteno da prije tridesete godine ima učiteljsko ili svećeničko dostojanstvo. Zbog toga i Krist do svoje tridesete godine ne počne s propovijedi, niti objavi da je Sin Božji i Veliki Svećenik koji je prošao nebesa. Do toga vremena On življaše u Nazaretu s prečistom Majkom svojom i s tobožnjim ocem svojim Josipom drvodjeljom, dok je ovaj bio živ. S njim je i drvodjeljski zanat radio. A kada Josip umrije, On sam obavljaše taj zanat, trudom ruku svojih zarađujući kruh sebi i prečistoj Bogomajci, da bi nas naučio da ne ljenčarimo niti zabadava kruh jedemo.

A kada navrši trideset godina i stiže vrijeme, kao što kaže Evanđelje, da se objavi Izraelu, reče Bog Ivanu, sinu Zaharijinu, u pustinji, da ide i krštava vodom (Lk 3, 2). I na taj način učini znamenje, po kome će poznati Mesiju koji je došao na svijet. O tome i sam Krstitelj govori u Evanđelju: onaj koji me posla vodom krstiti reče mi: ‘Na koga vidiš da Duh silazi i ostaje na njemu, to je onaj koji krsti Duhom Svetim (Iv 1, 33). Ivan posluša riječ Božju, i dođe u svu okolinu jordansku propovijedajući krštenje pokajanja za oproštenje grijeha. Jer on bijaše o kome Izaija pretkaza: Glas onoga što viče u pustinji: pripravite put Gospodnji, poravnite staze njegove (Lk 3, 3-4; Iz 40, 3). I izlažaše k njemu sva judejska zemlja i Jeruzalemci; i on ih krštavaše sve u rijeci Jordanu, i ispovijedahu grijehe svoje (Mk 1, 5). Tada dođe i Isus iz Galileje na Jordan k Ivanu da ga ovaj krsti (Mt 3, 13). Dođe u ono vrijeme pošto Ivan bijaše javio narodu za Njega, govoreći: Ide za mnom jači od mene, pred kim nisam dostojan sagnuti se i odriješiti remena na obući njegovoj. Ja vas krstih vodom, a on će vas krstiti Duhom Svetim (Mk 1, 7-8). Poslije dakle tih Krstiteljevih riječi dođe Isus da se krsti, iako Mu krštenje nije bilo potrebno kao Prečistom i Svetom, rođenom od prečiste i presvete Djeve Majke, i kao izvoru svake čistoće i svetosti. Ali kao Onaj koji je uzeo na sebe grijehe cijeloga svijeta, On dođe na rijeku da ih spere krštenjem. Dođe na vodu, da posveti prirodu vode; dođe da se krsti, da nam ustroji kupelj svetoga krštenja. K Ivanu dođe, da bi on bio svjedok istiniti, pošto je vidio Duha Svetoga gdje silazi na krštavanog, i čuo glas Očev s neba. A Ivan mu branjaše govoreći: Ti treba mene da krstiš, a ti li dolaziš k meni? (Mt 3, 14). Jer Duhom poznade Onoga, zbog koga prije trideset godina zaigra od radosti u utrobi majke svoje. I sam zahtijevaše da ga Isus krsti, jer je u grijehu neposlušnosti, navedenom od Adama na sav rod ljudski. A Gospodin mu reče: Ostavi sad, jer tako nam treba ispuniti svaku pravdu (Mt 3, 15). Ovdje pod pravdom sveti Zlatoust razumije zapovijedi Božje; kao da je Isus rekao: Pošto sam ispunio sve druge zapovijedi Božjeg zakona, a ostade samo ova jedna da se krstim, stoga treba da i nju ispunim. – A i krštenje Ivanovo bijaše zapovijed Božja, kao što Ivan i kaže: Onaj koji me posla krstiti vodom, on mi reče (Iv 1, 33). A tko ga posla? Očigledno sam Bog. Jer i stoji napisano: Reče Bog Ivanu (Lk 3, 2).

I krsti se tridesetogodišnji Isus. Jer čovjek tridesetih godina lako naginje svakome grijehu. Sveti Zlatoust i Teofilakt kažu: Prvo je doba djetinjstvo; ono se odlikuje neznanjem i lakomislenošću. Drugo je doba mladenaštvo; ono se raspaljuje tjelesnom požudom. A čovjek tridesetih godina je u zrelom dobu života; tada je čovjek podložan pohlepi, slavoljublju, jarosti, gnjevu i svakome grijehu. I zbog toga Gospodin Krist počeka s krštenjem do tog doba, da ispuni zakon za sva doba i posveti prirodu našu, i podari silu da pobjeđujemo strasti i da čuvamo sebe od smrtnih grijeha.

I pošto se Gospodin krsti, odmah iziđe iz vode, to jest ne zadrža se u vodi. Jer se priča da je sv. Ivan Krstitelj, svakoga čovjeka koga je krštavao, uranjao do guše u vodu, i držao ga dok sve grijehe svoje ispovjedi; i onda ga puštao, i on je izlazio iz vode. A Krist, pošto nije imao grijeha, nije se zadržavao u vodi, zbog čega Evanđelje i kaže da odmah iziđe iz vode. Kad je pak Gospodin izlazio iz rijeke, otvoriše Mu se nebesa, munjolika svjetlost sijevnu odozgo, i Duh Božji kao golub siđe na Isusa koji se krstio. Kao što u dane Noe golubica donese vijest o opadanju potopske vode, tako i ovdje lik goluba objavi prestanak potopa grijeha. A Duh Sveti se javi u liku goluba, jer je to ptica čista, čovjekoljubiva, krotka i pitoma, i ne živi u smradu. Tako je i Duh Sveti izvor čistoće, pučina čovjekoljublja, učitelj krotkosti, i darivatelj bezazlenosti, a bježi od onoga koji se valja u smrdljivom mulju grijeha bez pokajanja. A kada je Duh Sveti silazio kao golub na Isusa Krista, ču se glas s neba koji govori: Ovo je Sin moj ljubljeni koji je po mojoj volji (Mt 3, 17). Njemu slava i moć kroza sve vjekove, amen.