Neke
naše prethodne objave ponovno su potakle određena pitanja oko nacionalne
pripadnosti članova Pravoslavne Crkve. Postoje brojne predrasude; ljudi vjeruju
da je Srpska Pravoslavna Crkva (SPC) „samo za Srbe“, ne razumiju kao bi Hrvat
ili pripadnik nekog trećeg naroda mogao biti član SPC; misle da SPC „srbizira“
eventualne svoje članove drugih nacionalnosti. Kako dakle stoje stvari s
članstvom u SPC Hrvata i ostalih nesrba? Jesu li Hrvati i ostali nesrbi iz
Hrvatske ili drugih zemalja uskraćeni po pitanju prakticiranja pravoslavlja?
Što
se tiče odgovora na pitanje iz naslova, možemo kratko reći da članstvo u SPC ne postoji, baš kao što
ne postoji ni članstvo u ruskoj, bugarskoj, ili bilo kojoj drugoj Crkvi. Ne možete
se „učlaniti u SPC“. Ne postoji takav obred ni procedura, ne postoji ni „članska
iskaznica“, niti postoji „prečlanjivanje“ iz jedne pravoslavne Crkve u drugu. Svi
pravoslavci pripadaju jednoj i jedinstvenoj Crkvi Kristovoj – Pravoslavnoj Crkvi.
Ona sebe smatra jednom, svetom, katoličkom i apostolskom. Ona ima teritorijalni
ustroj, po biskupijama i crkvenim pokrajinama, baš kao i zapadna Katolička
Crkva. Jedino nema poglavara poput pape, nego se pravoslavno jedinstvo
ostvaruje kroz zajedničku vjeru, koju ne ispovijeda nijedna vjerska zajednica
osim Pravoslavne Crkve, kroz zajedničke sakramente, kojima nemaju pristupa
nepravoslavni, i zajedničko crkveno pravo, vlastito samo Pravoslavnoj Crkvi. Kao
što u rimokatoličkoj Crkvi ne možeš biti „član“ zagrebačke nadbiskupije, već
eventualno imati kanonsko prebivalište ili boravište u njoj, tako ne možeš biti
član ni SPC, nego je jednostavno prihvaćaš kao svoju mjesnu Crkvu, koju ti je
Bog darovao.
Ulaskom
u Pravoslavnu Crkvu, kroz bilo koju od njih 14 mjesnih (rusku, srpsku, grčku…),
vi postajete član sveopće, univerzalne Crkve. Ta Crkva ima isto Sveto Pismo kao
i ostali kršćani, te ima prvih tisuću godina zajedničke tradicije sa zapadnim
kršćanima, pa na osnovu toga vjeruje kako je Bog stvorio sve ljude, i kako jednako
voli sve narodnosti i rase. Svi ljudi, bez obzira na nacionalnost, imaju
pristup u Pravoslavnu Crkvu.
Naravno,
nije moguće zanemariti da su u određenim lokalnim Crkvama neki narodi u većini;
tako su i na našim prostorima oduvijek većinski pravoslavni narod i nositelji
pravoslavlja Srbi, pa se po njima i Pravoslavna Crkva na našim prostorima
naziva srpskom (što je samo jedan od
njezinih naziva). Jednako tako, ne može se zanemariti ni da su rimokatolici u
Hrvatskoj i BiH u ogromnoj većini Hrvati, pa zato i katoličke biskupije u te
dvije države nose jaki hrvatski nacionalni naboj, što katolicima iz redova nacionalnih
manjina uopće ne smeta. Tako ni pravoslavnima drugih nacionalnosti u Hrvatskoj
ne smeta da svoje pravoslavlje žive u SPC.
Kako,
dakle, Hrvat može postati pravoslavac u Hrvatskoj? Jednostavno – obratite se
pravoslavnom svećeniku koji je nadležan za vaše mjesto stanovanja, i to je to. Pošto
je SPC kanonska za područje Hrvatske, to će naravno biti svećenik SPC, jer nema
nijednog dijela Hrvatske koji nije prekriven crkvenom jurisdikcijom SPC. On će
vas nakon pouke primiti, bilo putem krštenja, ili krizme, ili jednostavno
ispovijesti vjere, ovisi o vašoj situaciji. Dakle, sve jednako kao i u
Katoličkoj Crkvi.
U
SPC nitko nikoga ne uvjetuje njegovom nacionalnošću, niti ga uopće pita za to,
jer, kao što smo rekli, SPC je kršćanska Crkva i ne dijeli ljude po tom
kriteriju. U matične knjige se upisuje vaša nacionalnost (kao i u
rimokatoličke, barem starije), ona kojoj pripadate, bez mijenjanja.
Često
se od raznih zlonamjernih ljudi čuju optužbe kako SPC navodno „srbizira“ svoje
vjernike. To su potpune besmislice. Razmislite i sami: tko vama može
promijeniti nacionalnost protiv vaše volje? Pravoslavni svećenik sigurno neće
dežurati u vašem domu svaki dan, pazeći kako se vi nacionalno izjašnjavate,
niti ga to zanima. Vi ste član Crkve, primate sakramente, molite se, idete na
službe, angažirate se u Crkvi i sl. Ali koje ste nacionalnosti, nitko vas neće
pitati, niti će vas itko oko toga forsirati.
Usprkos
većinskom srpskom narodu, SPC je uvijek
bila multinacionalna. U Zagrebu su crkvenu općinu osnovali, uz Srbe, i Cincari
(grčko-makedonski Vlasi), koji su bili prisutni i u Ivaniću, te selima oko
njega. Nitko ih nije „srbizirao“, već su ravnopravno sudjelovali u crkvenom
životu, bili predsjednici crkvenih općina, graditelji crkava i dobročinitelji. U
crkvama su imali svoje pjevnice, s kojih su odgovarali na bogoslužjima na grčkom
jeziku, dok su Srbi sa svojih odgovarali na crkvenoslavenskom, i tako su u
navedenim mjestima bile služene
dvojezične Liturgije. Ruska zajednica je također dala veliki doprinos srpskoj
pravoslavnoj crkvenoj općini zagrebačkoj, kroz svećenike i angažirane laike. O tome
još i danas svjedoči kapelica na Mirogoju, a i ikonostas zagrebačkog samostana
na Svetom Duhu je izrađen darovima pobožnih Ruskinja, i monahinje su bile
Ruskinje. Pa i danas, u zagrebačkoj preobraženskoj crkvi mole se Bogu, rame uz
rame, pravoslavni Srbi, Hrvati, Rusi, Ukrajinci, Grci, Romi, čak i jedan Japanac
pravoslavne vjere. Dolazi redovito i nekoliko Etiopljana (doduše, oni nisu
pravoslavni). Tako da je ta „srpska“ crkva u Zagrebu ustvari možda čak i
najviše multinacionalna od svih zagrebačkih crkava. Udruga zagrebačkih Rusa
nosi ime po sv. Dositeju, Srbinu i prvom mitropolitu zagrebačkom.
Slično
je i u ostalim mjestima. U manastiru (samostanu) Lepavini, čuvenom po
čudotvornoj ikoni Bogorodice, duhovnu okrepu nalaze pravoslavni i nepravoslavni
svih narodnosti. U tom manastiru, kao i u pravoslavnim selima kalničkog
Prigorja, od pravoslavnih vjernika često ćete čuti „kaj“, i pronaći kajkavska
prezimena.
U
Mitropoliji zagrebačko-ljubljanskoj, monahinje su Slovenke. U glasovitom
manastiru Kovilj u Vojvodini ima monaha (uz dominantne Srbe) i Makedonaca,
Bugara, Slovaka i Hrvata. U dijaspori, raste broj Nijemaca, Francuza, Švicaraca
i ostalih, svećenika SPC. Štoviše, postoje i frankofone parohije (župe) SPC u
Švicarskoj, dok u Španjolskoj (osobito u Barceloni), postoji čitav vikarijat u
sklopu zapadnoeuropske eparhije SPC. Sastavljen je od Španjolaca, i svećenika i
vjernika, služi se samo na katalonskom jeziku – pa ipak, u sastavu su SPC.
Slično
je i u ostalim pravoslavnim Crkvama. Sve su one uglavnom višenacionalne, bez
obzira na dominantni narod. Sjetimo se samo stotina tisuća pravoslavnih Amerikanaca,
sedam milijuna Afrikanaca u misijama..
Svi
sveci koji su živjeli na teritoriju Hrvatske prije raskola 1054.g. su istodobno
i pravoslavni sveci. Sv. Dujam u Splitu, sv. Kvirin u Sisku, sv. Mauro u
Poreču, sv. Euzebije i Polion u Vinkovcima – sve njih štuju i pravoslavni. I pravoslavni
Hrvati štuju sv. Savu i ostale srpske svece, jer, sveci nisu hrvatski ili
srpski, već Božji. Kada je netko kanoniziran u jednoj mjesnoj pravoslavnoj Crkvi,
postaje svetac univerzalne Pravoslavne Crkve. Tako je npr. sv. kralj Milutin
bio jedan od najvećih srpskih srednjovjekovnih vladara. Pa ipak, njegove
neraspadnute i čudotvorne relikvije čuvaju se i štuju u Sofiji, prijestolnici
Bugarske.
Prema
tome, ne treba nasjedati stvarno zlim dezinformacijama koje SPC prikazuju kao
nacionalno netrpeljivu Crkvu. Za pravoslavne Hrvate, ona je ovdje kanonska
Crkva, koja ih objeručke prima, i omogućuje im da razvijaju svoju duhovnost i spašavaju
svoje duše. Nitko ih ne sili čak ni na srpske običaje – neki čak nemaju ni
krsnu slavu, što se smatra osnovnim srpskim crkvenim i nacionalnim obilježjem. Pa
ipak, i oni svoje kršćanstvo žive u SPC, poštujući je kao svoju mjesnu Crkvu.
Malo
ljudi zna da se u okvirima SPC nalazi i jedna „nacionalna“ autonomna kanonska Crkva. To je Autonomna
Ohridska Arhiepiskopija, kanonska pravoslavna Crkva na području Makedonije. Suprotno
dezinformacijama, postoji dakle jedna regularna, samoupravna i priznata
makedonska pravoslavna Crkva, sastavljena od Makedonaca, s makedonskim jezikom,
punom samoupravom i mogućom autokefalnošću. Sve u okvirima SPC.
Nitko
u SPC sve te ljude ne smatra Srbima, niti ih srbizira. Ne postoji nijedan
dokument SPC koji bi negirao hrvatsku državu, hrvatski narod, hrvatski jezik,
ili bilo što drugo. Naposljetku, nije ni poslanje ni kompetencija Crkve da
priznaje ili ne, narode ili države. To što se hrvatski jezik ne koristi,
posljedica je okolnosti što ga nitko od vjernika nije ni tražio. Jer, Ustav SPC
jasno kaže da se u SPC dozvolom Sinoda slobodno koriste i drugi jezici.
Pokojni
patrijarh Pavle javno je i jasno pozvao Srbe na miran život i integraciju u Hrvatskoj.
SPC je partner hrvatske države; ona je na teritoriju RH konstituirala poseban
episkopski savjet (biskupsku konferenciju) te sklopila ugovor s RH. Na temelju
tog ugovora, namjenskim i kontroliranim trošenjem novca, RH pomaže karitativnom
djelovanju među hrvatskim državljanima pravoslavne vjere, skrbi o povijesnim
crkvama i manastirima na hrvatskom teritoriju (a ne da novac ide u Srbiju, kako
izmišljaju neki) i sl. Postoje i mogućnosti školskog vjeronauka, dušobrižništva
u institucijama, sklapanja braka u crkvi koji vrijedi i kao državni, i sl.
Prema tome, SPC je u potpunosti integrirana u život hrvatskog društva, pomaže
njegov razvoj, i ne treba nasjedati smicalicama da ona tobože „ne priznaje
Hrvatsku i Hrvate“. Sve je to dodatni razlog da se Hrvat može u SPC osjećati
kao kod kuće.
Posebno
je gnjusna laž da se SPC „moli za srpski narod, a ne za Hrvate“. Naime, nijedna
pravoslavna Crkva na svijetu se ne moli samo za određenu etničku grupu. Pravoslavna
Crkva moli za sve ljude, štoviše, i za cijelu tvorevinu. Kada se u pravoslavnoj
Liturgiji koristi riječ „narod“ ili „rod“, iza toga se krije grčki pojam
(izvornici liturgijskih tekstova Pravoslavne Crkve su na grčkom) laos, a ne etnos. Laos znači narod u smislu naroda Božjega, krštenog puka,
Božjeg otkupljenog naroda, a ne neke etničke skupine. Ako se u pojedinim
molitvama i dodaju prozbe za srpski narod, što je u tome sporno? Zar srpski
narod nije dostojan molitve, ili mu molitva ne treba? Taj narod je većinski u
pravoslavlju naših prostora. I rimokatolici, iako su čvrsto umrežena Crkva, u
svoje misne molitve stavljaju prozbe za hrvatski narod, koji je većinski u
Katoličkoj Crkvi našeg podneblja.
Prema
tome, nacionalnost ne samo da nije bit pravoslavlja – ona uopće nije bitna za
pravoslavlje. Kada iziđemo pred Boga, naša nacionalnost i državljanstvo nas
neće opravdati.
Pravoslavni
Hrvati su relativno rijetki. No, oni postoje, živeći pravoslavlje bivajući ono
što jesu, u zajednici sa Srbima i svim ostalim narodima. Jer, upravo to lomi
đavla – okupljanje svih ljudi oko Krista i u Kristu.