Nedjelja o cariniku i farizeju

            Danas je na redu, nakon nedjelje o Zakeju, druga pretkorizmena pripravna nedjelja – nedjelja o cariniku i farizeju, nazvana tako po evanđeoskom odlomku koji se čita na nju:

Nekima pak koji se pouzdavahu u sebe da su pravednici, a druge podcjenjivahu, reče zatim ovu prispodobu: »Dva čovjeka uziđoše u Hram pomoliti se: jedan farizej, drugi carinik. Farizej se uspravan ovako u sebi molio: ‘Bože, hvala ti što nisam kao ostali ljudi: grabežljivci, nepravednici, preljubnici ili – kao ovaj carinik. Postim dvaput u tjednu, dajem desetinu od svega što steknem.’ A carinik, stojeći izdaleka, ne usudi se ni očiju podignuti k nebu, nego se udaraše u prsa govoreći: ‘Bože, milostiv budi meni grešniku!’ Kažem vam: ovaj siđe opravdan kući svojoj, a ne onaj! Svaki koji se uzvisuje, bit će ponižen; a koji se ponizuje, bit će uzvišen.« (Lk 18, 9-14)

            Dok smo prethodne nedjelje slušali o važnosti, štoviše neophodnosti, želje za Bogom, ova nedjelja nas vodi do drugog koraka na putu prema Bogu, a to je pokajanje. Sav ljudski rod leži u grijehu, i nemoguće je Bogu prići bez pokajanja; ali pokajanje je također jedan od onih crkvenih termina koji su najčešće krivo shvaćeni.

            Što je to pokajanje? Ono nije, kako se to često doživljava, čak i među praktičnim vjernicima, osjećaj bezvrijednosti pred Bogom, a nije niti osjećaj tuge zbog grijeha, niti osjećaj straha pred kaznom. Za početak, ono uopće nije osjećaj. Pokajanje je unutarnji čovjekov stav. To je svijest da sam ograničeno i grešno biće, potrebno Božje pomoći i spasenja. To je svijest da sam već začet u stanju grijeha i odvojenosti od Boga. To je svijest da  se već u ovome životu gušim u paklu, i da mi je potrebna Božja ruka spasa. Nadalje, to je svjesna odluka da tu Božju ruku spasenja primim, i čvrsto je se držim, kroz poslušnost Crkvi.

            Ta svijest se opet zasniva na ljubavi prema Bogu, i na žeđi za Bogom. Ukoliko u podlozi mojeg pokajanja nema ljubavi prema Bogu i želje za Njim, onda je to pokajanje bezvrijedno. Onda je to samo emocija grešnog stvorenja, osjećaj manje vrijednosti, kompleks, strah od kazne, a iza tog straha stoji na koncu čovjekova proračunatost.

            Čovjek je ograničeno biće odvojeno od Boga i grešno. Ograničeno biće potrebuje Neograničeno. Odbacujući pokajanje, ono ustvari Bogu kaže: „Ti mi ne trebaš“. Dakako, pošto je ograničen, takvim ponašanjem čovjek već ovdje i sada biva sahranjen dušom u paklu, pošto odbacuje Neograničenog, koji mu nužno treba.

            Pokajanje je lijek za dušu, srce i tijelo. Kroz iskreno pokajanje u ljubavi, čovjek biva prožet svojim Stvoriteljem, blagodat Božja se razlijeva kroz njega, a đavli bježe. Postoje u Predaji Crkve sačuvano da su se najbrži egzorcizmi događali s onim egzorcistima koji su bili najraskajaniji.

            U ispravnosti pokajanja se očituje, a to vidimo i na primjeru carinika i farizeja, koliko je tko vjernik. Uistinu, biti religiozan i biti vjernik nije jedno te isto. Opisani farizej je nesumnjivo bio religiozan čovjek. Molitelj, isposnik, djelitelj milostinje. Ali, nije bio vjernik. Nije imao u sebi onog pravog pokajanja, stava zasnovanog na ljubavi prema Bogu. I zato mu sva njegova religioznost nije vrijedila ništa.

            Zamislimo se i ove nedjelje nad sobom: koliko u podlozi naših molitava i crkvenih aktivnosti, stoji iskreno pokajanje kakvo je imao carinik.

            Sveti pokajnici, izmolite nam od Boga milost pravog pokajanja!