O ekumenizmu

            Nalazimo se na kraju još jedne molitvene osmine za jedinstvo kršćana, pa smo odlučili sastaviti kratko razmišljanje o ekumenizmu. Pravoslavna Crkva nema službeno učenje o ekumenizmu; ta relativno nova stvar još se nalazi u stanju promatranja, te na terenu ovisi o lokalnom pravoslavnom biskupu hoće li njegova biskupija biti otvorena prema ekumenizmu ili ne. Stoga i ovo naše razmišljanje ima vrijednost privatnog teološkog mišljenja pojedinca, a ne prikaza pravoslavnog učenja.

            Ekumenizam je duhovni pokret koji teži prema jedinstvu kršćana. Obično se u ekumenskim krugovima kaže kako je podijeljenost kršćanskih Crkava sablazan, te da se potrebno, u duhu Kristove molitve „da svi budu jedno“ (Iv 17, 21), moliti i zalagati da se nadiđu sve zapreke, kako bi se svi kršćani svijeta našli u punom jedinstvu, odnosno, u jednoj Crkvi.

            Međutim, problem ovog učenja jest taj, što kršćansko jedinstvo nikada ni nije bilo izgubljeno. Krist je osnovao jednu i jedincatu kršćansku Crkvu, koja je Njegovo Tijelo, bogoljudski organizam, kojeg čine svi članovi Crkve, povezani sakramentalnim vezama Duha međusobno i s Kristom. Pošto ima organsku vezu s nadnaravnim, s Bogom, i pošto ima za „građu“ Duha Svetoga, ta Crkva je neuništiva, nepodjeljiva i nezabludiva. Nemoguće ju je uništiti, nemoguće ju je podijeliti na niz odvojenih Crkava, i nemoguće je da padne u zabludu; njezin nauk nije plod ljudske filozofije, već nebeske Božje Objave.

            Čvrsto vjerujemo da ta jedna Kristova Crkva, Njegovo Tijelo, odnosno, Jedna, Sveta, Katolička i Apostolska Crkva opstoji u Pravoslavnoj Crkvi, u 14 samostalnih Crkava koje neraskidivim vezom vjere, sakramenata i kanona čine tu jednu Crkvu. Prema tome, jedinstvo kršćana nije narušeno, ono postoji neprekinuto do danas. Postoje samo ljudi i vjerske zajednice koje ne žele biti dijelom tog jedinstva, svojom slobodnom voljom. To je njihovo pravo i izbor koji se mora poštivati. Prema tome, ja kao pravoslavni kršćanin ne mogu moliti za jedinstvo kršćana, jer to jedinstvo već uživam, sjedinjujući se u Pričesti s ostalim članovima Kristova Tijela i sa samim Kristom-Glavom. Ja mogu samo moliti da se i ostali odijeljeni kršćani, svojom slobodnom voljom pridruže tom jedinstvu. Ja ne mogu zajedno s ostalim kršćanima tražiti zajedničku istinu, pošto istu već posjedujem u nezabludivoj Crkvi; mogu samo moliti da tu istinu spoznaju i prihvate i ostali kršćani.

            Ovo ne znači da ja mrzim ostale kršćane koji nisu pravoslavni, kako se to često imputira onima koji se ne slažu s liberalnim poimanjem ekumenizma. Moje poštovanje prema njima, kao prema braći ljudima koji vjeruju u Krista nije nikada bilo, niti će biti, dovedeno u pitanje. Jednako tako, neupitno je moje poštovanje prema Rimokatoličkoj Crkvi i protestantskim zajednicama zbog njihovog kulturnog, humanitarnog, karitativnog, i ostalih djelovanja i zasluga u povijesti ljudskog roda. Mi pravoslavni, imamo poziv biti poput Boga. Ako želimo biti poput Boga, moramo se prema ljudima ponašati poput Boga, kao što On ljubi ljude i daje im „kišu i sunce“ (Mt 5, 45), tako im moramo i mi donositi ljubav, kišu i sunce. Naša briga za njih mora biti tim veća, što se nalaze izvan Crkve, za koju vjerujemo da je nužna za spasenje duše. Međutim, jedinstvo Crkve i istinu Božju mi s njima ne tražimo – mi im to donosimo.

            Reći da je Crkva podijeljena, zapravo znači reći da je Crkva nestala, a to nije moguće, pošto ona ima jasnu Kristovu garanciju da je „ni vrata paklena neće nadvladati“ (Mt 16, 18). Dijalog da, i ljubav da, i susreti da; ali traženje jedinstva i istine ne, relativizacija vjere ne, svođenje dogmi na ljudsko umovanje ne. Za dijalog u ljubavi i istini mi ekumenski pokret ni ne treba, pošto zapovijedi za to imam u Evanđelju.

            Razlike među kršćanima nisu ni male ni beznačajne, kako se to danas često sugerira. Kao prvo, moramo znati da se kršćanski nauk, kršćanske dogme, u svakoj zajednici, pravoslavnoj, katoličkoj ili protestantskoj, smatra objavljenim s  Neba. Kršćanska dogmatika se nikada nije smatrala niti se smatra plodom ljudskog umovanja. Ona se smatra plodom Božje Objave, i zato svako poigravanje s njom zapravo znači poigravanje s Bogom.

            Uzmimo kao primjer rimokatolike. Između pravoslavnih i katolika postoje ozbiljne razlike. Prvo što nas razdvaja je tzv. „filioque“, učenje da Duh Sveti, osim od Oca, izlazi i od Sina. Cijela pravoslavna tradicija smatra taj nauk krivovjerjem, herezom. Najveći umovi Crkve, sv. Focije i sv. Marko Efeški, smatrali su ovo herezom. Naposljetku, „filioque“ je i saborno osuđen od strane Pravoslavne Crkve; patrijarsi carigradski, aleksandrijski, antiohijski i jeruzalemski su, zajedno sa svojim episkopatima, u svojoj enciklici 1848.g., svečano definirali „filioque“ kao krivovjerje. Često se zaboravlja da se papino ime prestalo spominjati na Istoku već 1009.g., i to onog trenutka kada je „filioque“ unesen u Vjerovanje. Dakle, to učenje je raskolilo Istok i Zapad, a ne anateme iz 1074.g., koje su bile samo neuspješni pokušaj mirenja. I kako sada nakon svega reći da se radi samo o sporednoj teološkoj razlici?

            Pravoslavne treba podsjetiti da nauk o papinom primatu i nezabludivosti nije pitanje administrativnog ustroja Crkve, nego se radi o dogmama. Ne može se raspravljati o ulozi rimskog biskupa u Crkvi, jer, ponavljam, vrhovnu, redovitu, potpunu i neposrednu vlast nad čitavom Crkvom, koju uvijek može slobodno vršiti, za katolike papa ima po Božjoj volji. Za katolike, njegovo prvenstvo i nezabludivost su plod Božje Objave, u to se vjeruje, kao što se vjeruje u Trojstvo. Ne može Katolička Crkva odustati od dogmi, jer bi time samu sebe zanijekala, jer bi time poručila da je Boga prikazivala kao lažljivca, i da je stoljećima progonila ljude zbog nečega što ustvari Bog nije objavio. Čistilište je dogma, bezgrešno začeće Marijino je dogma. Međutim, za nas su to krivovjerja. Kako god okrenemo, netko Boga optužuje da je lažljivac.

            Čitav niz ostalih učenja nas razdvaja. Beskvasni kruh u euharistiji je zabranjen kanonima i zajedno s ulogom epikleze ima ključnu ulogu u tumačenju euharistije. Svećenički celibat rimske Crkve je izravno osuđen kanonima Pravoslavne Crkve. Čitava mistika kršćanskog Zapada je od pravoslavne tradicije doživljena kao čisto psihološki doživljaj. Odnos prema euharistijskim darovima, stigme, karizmatici, odnos prema euharistijskim čudima…popis je dugačak.

            Naša praksa drugog i trećeg braka za katolike je sablazan. Naša razorivost svećeničkog biljega za njih je nepojmljiva. Da ne govorim kako im netko tek treba objasniti da uzajamno priznanje valjanosti sakramenata ne postoji. Odnosno, Pravoslavna Crkva njihove sakramente i ne razmatra kao sakramente, dok god netko od njih ne zaželi postati pravoslavan, pa tek onda odlučuje hoće li ponoviti njihovu vanjsku formu ili ne.

            Ne treba ni govoriti kada čovjek vidi posebno današnju katoličku liturgiju, sa svim  tim bubnjevima, gitarama, šansonama, pljeskanjima, modernističkom arhitekturom i ikonografijom, da je tu bilo kakav sklad nemoguć.

            Jednako je i s katoličke strane. I danas, ukoliko bi neki katolik pred biskupom zanijekao katoličke dogme i izjavio da odlazi u pravoslavlje, po Zakoniku kanonskog prava RKC bio bi označen kao heretik i raskolnik. Ako bi se taj poželio vjenčati s katolkinjom, za njega ne vrijede propisi o miješanom braku, već posebni ženidbeni propis o otpalom katoliku. Sami miješani brakovi su ustvari nemogući, jer i jedna i druga Crkva inzistiraju da se djeca iz miješanog braka odgajaju u njihovoj vjeri. Prema tome, kod zaključenja mješovitog braka, jednostavno nekome morate lagati, bilo katoličkom, bilo pravoslavnom svećeniku. Jer, i Katolička Crkva smatra sebe jedinom pravom Crkvom i nužnom za spasenje.

            Svi dokumenti, dogmatske odluke i kanoni koje sam naveo, nisu nikada ukinuti ni opozvani. Termini „raskol“ i „hereza“ još uvijek postoje i u Katoličkoj i u Pravoslavnoj Crkvi. Jednom se jedan gospodin našao uvrijeđen kada sam te termine jednom spomenuo u kontekstu određenih katoličkih učenja. Međutim, ti termini su legalni dio kanonskog prava obiju Crkava. Oni nisu tu da ponižavaju nekoga, već opisuju vaš duhovni odnos prema Božjoj Objavi i Istini.

            Ovako je ukratko, stanje s katolicima, a da ne govorimo o protestantima, za koje je 90% pravoslavnog učenja i prakse posve pogrešno, da ne kažem idolopoklonstvo.

            Pitanje ovih ekumenskih molitava je gorući problem u pravoslavlju. Naime, pravoslavni kanoni doista zabranjuju zajedničku molitvu s nepravoslavnima. Ja sam na tim molitvama bio samo jednom, pred dosta godina, i moram reći da to uopće ni nije bila molitva, već niz prigodnih govora. Ne znam kako to sada izgleda, ali zašto bi to moralo imati formu molitve, i zašto bi se moralo zvati „molitva“? Zašto ne jednostavno „ekumenski susret“? Čemu forsirati termin koji je očito u suprotnosti s kanonima, i koji, budimo iskreni, izaziva nemalu svađu i sablazan među pravoslavnima, odnosno, ne uspostavlja jedinstvo s nepravoslavnima, već narušava i ono unutarpravoslavno? Da to nije moje izolirano mišljenje, pozvat ću se na riječi episkopa dalmatinskog Nikodima Kosovića, inače vrlo otvorenog čovjeka, kao i stručnjaka za crkveno pravo:  „Kao dijalog za mene to sigurno nije, ali da imamo neke zajedničke molitve, ne kažem da je baš na nivou hereze, ali mislim to nije dobro. Ne možemo samo zbog predstava za javnost imati neke sinkretističke molitve, koje ne pripadaju ni jednom, ni drugom obredu i u kojima mi zajedno stojimo da bismo se pokazali, a onda se do sljedeće takve prilike više ne vidimo. Smatram da je to bezuspješno i da neće donijeti neki veliki napredak, što se već i pokazuje u proteklih sto godina.“ (Večernji list, 2017.)

            Želio bih također upozoriti da se kod nas često ekumenizam miješa s nacionalnim pomirenjem Srba i Hrvata, što je vrlo loše, jer se radi o dvjema posve različitim stvarima. Crkveni odnosi su jedno, jer se tiču našeg vječnog spasenja, a nacionalni odnosi su drugo. Iako i na njima treba raditi, to ne treba miješati s vjerskim pitanjima.

            Dakle, nemam problem s ekumenizmom, na razini dijaloga, svjedočenja, ljubavi prema ljudima. Postoje stvari gdje bi se kršćani, iako odijeljeni, mogli više zajedno angažirati oko društvenih tema. Ali, bilo kakav sinkretizam ili relativizam jest neprihvatljiv.