Pravoslavlje i zagrobni život

Predlažemo vašoj pažnji kratki rad posvećen pravoslavnom učenju o životu poslije smrti. Radi se o vrlo zahtjevnoj i teškoj temi, međutim, neizbježnoj za nas ljude. Jer, ako je išta sigurno u životu, onda je sigurno to da ćemo jednog dana umrijeti i prijeći u duhovni svijet. Ljudi današnjeg vremena imaju različite teorije i predodžbe o zagrobnom životu. Pravoslavna Crkva, kao istinita Crkva Kristova, ima o tome ne teoriju ili nagađanje, već Istinu od Boga objavljenu.

            Ovaj rad se sastoji od četiri teksta izvorno objavljenih na orthodoxhr.blogspot.com. Prvi tekst govori načelno o pitanju zagrobnog života i izlaže osnovni pravoslavni nauk o njemu, koncentrirajući se na pitanja stanja duša i čistilišta. Drugi tekst je zapisano predavanje velikog ruskog misionara i mučenika, o. Danila Sisojeva, o čitavom spektru pitanja vezanih uz zagrobni život, od teorijskog nauka, do praktičnih pitanja suočavanja sa smrću. Treći tekst je izvadak iz životopisa sv. Bazilija Novog. Radi se o opisu četrdesetodnevnog putovanja duše nakon smrti, koji je Božjim dopuštenjem objavila njegova pokojna učenica, sv. Teodora. Na kraju donosimo kratko iskustvo velikog ranokršćanksog sveca i pustinjaka, sv. Makarija Velikog, o potrebi molitve za umrle.

Link za pdf:

Pravoslavlje i zagrobni život

Analiza fenomena tzv. „Hrvatske Pravoslavne Crkve“

Pravoslavna Crkva je u Hrvatskoj prisutna stoljećima, međutim, ona je još uvijek za ogromnu većinu hrvatskog stanovništva terra incognita. Slabo poznavanje njenog unutrašnjeg života i ustrojstva rezultira nažalost, brojnim krivim mišljenjima i predrasudama, što postane veoma problematično, kada se počne pretakati u konkretne stavove prema aktualnim temama vezanim uz pravoslavlje. Karakterističan primjer za to su i nedavno osnovane vjerske organizacije, koje se predstavljaju kao „Hrvatska Pravoslavna Crkva“, pretendirajući na to da budu zakoniti predstavnici pravoslavlja u Hrvatskoj. Pritom se koriste neznanjem velikog dijela ljudi, pa koriste argumente u kojima Pravoslavnu Crkvu predstavljaju kao skup posve nezavisnih zajednica, baziranih na etničkoj bazi, među kojima nitko ne odgovara nikome, i svatko smije što hoće, slično protestantizmu. Zato smo napravili ovu kratku analizu ovog fenomena, na hrvatskom jeziku, prilagođeno hrvatskim katoličkim čitateljima, kako bi stekli realnu sliku o funkcioniranju Pravoslavne Crkve.

            Ova analiza je teološka, vjerska, i upućena vjernicima, dakle ljudima kojima vjera predstavlja zakon života, i koji razumiju pojmove poput Crkve i vječnog spasenja, pošto s ljudima kojima su katoličanstvo i pravoslavlje samo dodatni ukras njihovom politikanstvu i nacionalizmu ionako ne vrijedi raspravljati, barem ne na ovoj razini. 

            Tekstovi koji čine analizu prvotno su objavljeni na orthodoxhr.blogspot.com. Prvi obrađuje načelno fenomen „HPC“, i prikazuje njezin realni status, a to je da ona zbog crkvenih razloga nije dio pravoslavlja. Drugi se bavi poviješću ove ideje, konkretno HPC u NDH, prikazujući da dotična također nije bila dio Pravoslavne Crkve. Treći dio je komparacija crkvene organizacije u Katoličkoj i Pravoslavnoj Crkvi, koja bi više trebala osvijetliti kako pravoslavlje iznutra funkcionira; nije joj cilj vrijednosni sud o Katoličkoj Crkvi, već učenje (o pravoslavlju) na temelju poznatog primjera (katoličanstva). Četvrti dio se bavi problemom etnofiletizma, osuđenog krivovjerja koje izjednačuje vjeru i nacionalnost, a koje stoji u korijenu brojnih štetnih pojava u pravoslavlju, i koje iskrivljuje sliku o pravoslavlju kod ljudi. Peti dio je sličan trećemu, a nastao je kao pokušaj odgovora na neke agresivne komentare s katoličke strane, koji donose vrijednosni sud o pravoslavlju bez realnog znanja o njemu. Na kraju, u šestom dijelu, nalazi se tekst ruskog misionara, o. Georgija Maksimova, o crkvenim raskolima nastalima na nacionalnoj osnovi. 

            Ova naša kratka analiza nije uperena protiv nikoga. Svatko ima pravo biti što želi, osnivati vjerske organizacije kakve želi, i podupirati što želi. Ali, nitko se nema pravo lažno predstavljati, i nema pravo svoje predrasude predstavljati kao pravoslavlje. 

Link pdf: Analiza fenomena tzv. "HPC"

Celibat iz perspektive pravoslavlja

            Iako nemam običaj komentirati interne pojave i događaje u drugim Crkvama, odstupam od tog pravila kada se pravoslavlje nađe umiješano u cijelu priču. Tako je nedavno papa Franjo nagovijestio mogućnost ukidanja celibata u Rimokatoličkoj Crkvi, u smislu da se razmotri ređenje oženjenih muškaraca u krajevima u kojima nedostaje svećenika. Ta izjava je ponovno pokrenula rasprave o ukidanju celibata kod rimokatolika, i u tim raspravama se vrlo često poziva na pravoslavlje kao primjer necelibatnog, oženjenog svećenstva. Što reći o tome?

            Kada u katoličkim krugovima spominju oženjeno pravoslavno svećenstvo, tada to čine kroz dva suprotstavljena stajališta. Prvo je pozitivno, tj., ističe se primjer oženjenog pravoslavnog svećenstva kao nečeg dobrog i kvalitetnog, što bi trebalo nasljedovati i u rimokatolicizmu, dok se drugi izjašnjavaju negativno, ističući pravoslavno svećeništvo kao loš primjer, kao primjer svećeništva koje se u brizi za vlastite obitelji odmako od svojih pastirskih obaveza, i taj njegov odmak se vidi u navodnoj pastoralnoj umrtvljenosti Pravoslavne Crkve.

            U oba slučaja, vidi se da rimokatolici pristupaju temi eventualnog ukidanja celibata i uvođenja pravoslavne prakse s totalno krivim motivima. Oni cijeloj stvari pristupaju s čisto pragmatičnih, da ne kažem koristoljubivih i kalkulatorskih pozicija: hoće li oženjeni svećenici više raditi ili neće, hoće li biti više svećenika ili neće, hoće li se više trošiti na svećeničke obitelji ili neće, i tome slično.

            Međutim, ako već navodimo pravoslavnu praksu kao primjer, onda treba jasno reći kako je takav stav posve promašen. Pravoslavni sveti Oci, kada su potvrđivali u 7.st., drevnu i izvornu ranokršćansku praksu ređenja oženjenih muškaraca za svećenike, nisu isticali ni broj duhovnih zvanja, ni kvalitetu obavljanja svećeničkog posla, ni financije, kao razlog za oženjeno svećenstvo. Oni su naprosto istaknuli pristup oženjenih ljudi svećeništvu kao Božju volju, kao nešto prirodno, normalno i od Boga blagoslovljeno. Oni nisu htjeli da se, kako sami kažu, omalovažava vrijednost od Boga ustanovljenog i blagoslovljenog braka. 

            Zato, kada se raspravlja o mogućnosti uvođenja pravoslavne prakse, onda bi trebalo uvažiti u obzir izvorne nakane pravoslavnog zakonodavca, i isključiti sve svjetovne kalkulacije tipa redovnog seksualnog života, novca i količine zvanja. Nekome „omogućavati“ redovni, sakramentalni brak, koji mu je ionako teološki od Boga darovan, da bi ga se „privuklo“ u kler (otkad se uopće nekoga privlači u kler beneficijama?!), ili s druge strane reći da „ne želimo davati novce za svećeničke obitelji“, kao da svećenik ne radi i ne zasluži svoj novac, svakako nije na tragu pravoslavnog shvaćanja. 

            Kada govore o oženjenom pravoslavnom kleru, rimokatolici često gledaju na njega, kao na kategoriju ljudi koji, eto, imaju lagodniji i komotniji život, pa pojednostavljeno rezoniraju: „kada bismo i našima dali `dozvolu za žene`, ne bi im bilo teško postati svećenici. Međutim, život oženjenog pravoslavnog đakona ili svećenika je težak. Svećeništvo ima svoje teškoće, a svećenički brak je izložen bračnim iskušenjima kao i svaki drugi brak. To nije jednostavno oženiti bilo koga; i svećenička supruga je duhovno zvanje, i ona mora biti praktična vjernica, i biti spremna žrtvovati se za Crkvu. Brak je potrebno zaključiti u određenom roku, tj., prije podđakonskog ređenja. Oboje, i bogoslov i njegova žena, u brak moraju stupiti nevini, dakle, bez predbračnih odnosa, jer je najstrože zabranjeno rediti osobe koje su prekršile predbračnu čistoću (za takve je pokojni patrijarh Pavle govorio: „može da bude svetitelj, ne može da bude sveštenik“, odnosno, može biti svetac, ne može biti svećenik). U slučaju smrti žene, za njega nema više mogućnosti novog braka. U slučaju da ga žena prevari, on se dužan rastaviti od nje i produžiti život u celibatu, bez obzira na djecu, i bez obzira što joj je eventualno oprostio. Prije euharistije, postovima i blagdanima za njih nema bračnih spolnih odnosa. Prema tome, pravoslavni svećenički brak je itekako zahtjevna stvar, koja traži produhovljene ljude, praktične vjernike, askete spremne na žrtvu i odricanje. Ali, to je itekako izvorna, autentična i blagoslovljena stvar, koja se prakticira zbog Boga, a ne zbog ovozemaljskih kalkulacija. 

            Dodatni problem koji se primijećuje jest i to, da kod katolika danas često zahtjevi za ukidanje celibata idu ruku pod ruku sa zahtjevima da se dozvoli ženidba zaređenim svećenicima, da se počnu vjenčavati homoseksualci, rediti žene, ponovno vjenčavati razvedeni itd. Na taj način se zahtjev za ukidanje celibata u Rimokatoličkoj Crkvi pokazuje, ne više kao hvalevrijedan povratak autentičnom pravovjernom kršćanstvu, već kao  dio pokušaja da se konačno razori kršćanstvo na Zapadu kao takvo. 

            Sve je to razlog da se, ako se već spominje pravoslavna praksa, pokuša razmotriti kako u stvarnosti ta praksa izgleda, kako se ne bi ulazilo s krivim pretpostavkama u nešto što je za rimokatolike terra incognita.

            Za kraj, podsjetimo se i raniji članaka o celibatu/svećeničkom braku:

 Svećenički celibat u pravoslavnom kanonskom pravu

Biti svećenikova supruga 

Nespojivost svećeničkog i obiteljskog života? 

O raskolima na nacionalnoj bazi

Danas donosimo zanimljivu analizu problema crkvenih raskola u pravoslavlju, izazvanih nacionalnim i političkim idejama (vidi članak: Etnofiletizam ili odreći se Carstva nebeskog radi carstva zemaljskog ), analizu velikog ruskog misionara o. Georgija Maksimova. Kakav je odnos prema pravoslavlju i Pravoslavnoj Crkvi, raskolničkih organizacija poput Ukrajinske ili Makedonske, ili bilo koje slične nepriznate Crkve, koja se samovoljno odcijepila od ostalih Crkava?

Link na pdf: Dvije laži o Crkvi kao osnova filetističkih raskola

Post u Pravoslavnoj Crkvi

            Post, odnosno uzdržavanje od hrane i pića u vjerske svrhe, jedan je od najprepoznatljivijih oblika pravoslavne duhovnosti. Do sada smo ga spominjali djelomično kroz razne članke, a sada ćemo ga pokušati sustavno prikazati na jednom mjestu. Dakle, kako izgleda pravoslavni post?

            Prvo što moramo objasniti za katoličke čitatelje jest to, da u pravoslavlju nema razlike između posta i nemrsa. Kod katolika, post je smanjenje količine hrane (jedan normalni obrok dnevno), a nemrs potpuno uzdržavanje od mesa; kod pravoslavnih, post je ustvari nemrs. Kada pravoslavac posti, podrazumijeva se da ne jede: meso, mast, mlijeko, jaja, ribu, i sve proizvode od tih namirnica ili koji sadrže te namirnice. Pravoslavni post je ukratko, jedna vrsta (polu)veganstva.

            Drugo, moramo imati na umu da Pravoslavna Crkva nikada nije donijela poseban posni propis za vjernike laike svjetovnjake. Naime, u pravoslavlju se monaški život smatra uzorom svakog vida duhovnosti (vidi: Pravoslavna duhovnost), pa je tako Pravoslavna Crkva zapravo prepisala manastirska (samostanska) monaška pravila posta, i predložila ih vjernicima laicima u svijetu, koji se  tom idealu nastoje približiti koliko god to mogu. To je razlog zbog kojega su ta pravila, izvana gledajući, vrlo teška, stroga, opsežna, i u svom idealnom obliku najčešće neprovediva izvan konteksta samostana. Također, ta pravila variraju: pošto u pravoslavlju nema monaških redova, nego je svaki manastir/samostan cjelina za sebe sa svojim posebnim tipikom/pravilom, tako način i stil posta znaju veoma varirati kroz razna povijesna razdoblja i u raznim krajevima svijeta. Jedno je zajedničko: gore opisani veganski stil posta se ne dira, on je univerzalan. 

            Treće, za razliku od nekih zapadnih duhovnih učenja, post u pravoslavlju nikada nema karakter zadovoljštine za grijehe, pošto pojam zadovoljštine za grijehe ne postoji u pravoslavlju. Također, post nema karakter mističnog sjedinjenja s Kristovim mukama, jer post za pravoslavne nije muka, nego radost, slavlje. Pravoslavna Crkva je zadržala radosni karakter posta i kroz radosni poklik „aleluja“, koji se ne samo ostavlja u korizmi, nego se i pojačava njegova upotreba; također, praktičniji vjernici i danas često jedni drugima čestitaju post, jednako kao što čestitaju blagdane.

            Pravoslavni post ima dvostruki karakter: post kao iščekivanje i post kao askeza. Post kao iščekivanje znači da čovjek, ulazeći u stanje posta, ulazi u stanje pokajanja, stanje Starog Zavjeta, stanje katekumenata, iščekivanja punine Carstva Nebeskog. Fizička glad koju osjeća podsjeća ga na potrebu duhovne gladi za Kristom; uzimanje lagane i niskokalorične hrane olakšava mu um i tijelo, što mu je pomoć za sabraniju molitvu i razmišljanje o Bogu; uzimanje biljne hrane ga podsjeća na izgubljeno rajsko stanje, u kojemu je prvi čovjek prije pada u grijeh jeo samo bilje (vidi knjigu Postanka); post je njemu vanjska manifestacija unutrašnjeg kajanja za grijehe i duhovni lijek.

            Pod asketskim vidom, post služi za ovladavanje nad izopačenim procesima tijela. Prije pada u grijeh, Adam je bio uravnotežen čovjek, koji je imao punu kontrolu nad sobom, nije robovao ničemu, a služio je samo Bogu. Padom u grijeh postao je rob materijalnog svijeta, vlastitog tijela i strasti. Post čovjeku pomaže da shvati „da ne živi čovjek samo o kruhu“, i da smisao njegovog života nije da se pretvori u želudac; zatim da zagospodari nad svojim strastima, očisti ih i ukroti, da pokaže tijelu „tko je gazda“, da se riješi navezanosti na ovaj varljivi i prolazni svijet.

            Postoji pet kategorija posta:

1.)    Totalni post – potpuno uzdržavanje od svake hrane i pića, čak i vode, cijeli dan. Vrlo je rijedak, u pravilu samo na Veliki petak i prva tri dana korizme, do pričesti na čistu srijedu.

2.)    Suhojedenje – uzimanje samo „suhe“, tj., sirove hrane, u pravilu kruha i vode, i to samo nakon devetog časa (tj. 15:00 h).

3.)    Post na vodi – kada se suhojedenju doda hrana pripremljena na vodi, tj., bez ulja ili pripremanja na ulju, i bez proizvoda koji sadrže ulje. Jede se jednom dnevno.

4.)    Post na ulju – dozvoljena upotreba ulja i uljnih proizvoda u svakom obliku, a dozvoljeno je i vino. Također, u pravilu su dozvoljeni morski plodovi (ali ne i riba). Jede se dvaput dnevno.

5.)    Post na ribi – kada se postu na ulju doda i riba. Ovo je rijedak post, uglavnom kada veliki blagdani padnu u posni dan, za monahe je to skoro pa neka vrsta mrsa.

Postovi Pravoslavne Crkve se dijele na:

a.)    Opće – propisane za sve članove u cijeloj svjetskoj Crkvi.

b.)    Mjesne – po nekom lokalnom običaju.

c.)    Posebne – njih nalaže biskup u vrijeme neke javne nedaće ili sablazni, ili pak duhovnik u ispovijedi.

Opći postovi su: višednevni, jednodnevni i pričesni.

Višednevni postovi su:

1.)    Uskršnji post – sastoji se od Velikog ili Časnog posta ili Svete ili Velike četrdesetnice (=korizma) i Velikog tjedna (Strasne sedmice). Počinje dva dana ranije od katoličke korizme, dakle, na čisti ponedjeljak. Posti se na vodi od ponedjeljka do petka, a subotom i nedjeljom na ulju. Na ulju se posti i na neke blagdane koji padnu u njega: Mučenici sebastijski („Mladenci“), Našašaće glave sv. Ivana Krstitelja („Obretenje“), od srijede do petka prije gluhe nedjelje (bdijenja), Blagovijest, te dan prije Blagovijesti, ako ona ne padne u Veliki tjedan. Riba se jede samo na Cvjetnicu i na Blagovijest ukoliko ova ne padne u Veliki tjedan. Prva tri dana (čisti ponedjeljak, utorak i srijeda do pričesti), drži se tzv. „trimirje“ – totalni post bez hrane. Prva tri dana Velikog tjedna su na vodi, Veliki četvrtak na ulju, a Veliki petak je totalni post bez hrane. Velika subota je suhojedenje, dakle o kruhu i vodi popodne.

2.)    Bogorodičin post, ili velikogospojinski, ili uspenjski – posti se kao priprava za svetkovinu Velike Gospe. Traje dva tjedna. Posti se kao i uskršnji: ponedjeljak – petak voda, subota i nedjelja ulje, dok se na ribi posti blagdan Preobraženja, koji uvijek pada na početku ovog posta.

3.)    Božićni post – pravoslavlje ne poznaje došašće ili advent, nego posti poseban božićni post kao pripravu za Božić. Traje 40 dana, no lakši je od prethodna dva, jer se posti na ulju, osim srijedom i petkom, kada se posti na vodi. Subotama i nedjeljama dozvoljena je i riba, kao i na blagdan Uvoda u hram Bogorodice, te na sv. Nikolu. Nakon 20.12., nema više ribe, a najstroži post je na sam Badnjak.

4.)    Petrovski ili apostolski post – posti se kao priprava za blagdan sv. Petra i Pavla 29.06. Koliko će trajati, ovisi o datumu Uskrsa i završetku vazmenog vremena, jer počinje u ponedjeljak nakon prve nedjelje po Duhovima. Posti se kao i Božićni post, s tim da ima više olakšica s obzirom na svetačke blagdane. 

Jednodnevni postovi su:

1.)    Krstovdan – to je dan uoči Bogojavljenja, totalni post.

2.)    Uzvišenje sv. Križa („Vozdviženje“) – posti se na vodi.

3.)    Glavosijek sv. Ivana Krstitelja („Usekovanje“) – posti se na vodi.

4.)    Srijeda i petak – srijeda kao dan Judine izdaje i židovske odluke da ubiju Isusa, a petak kao dan muke Isusove, poste se na vodi tijekom cijele godine. Izuzetak su tzv. „trapave sedmice“, kada je ipak dozvoljen mrs srijedom i petkom:

a.)    U vazmenom tjednu, između Uskrsa i Bijele nedjelje.

b.)    U tjednu iza Duhova (pravoslavlje još uvijek ima Duhovsku osminu).

c.)    Između Božića i Bogojavljenja.

d.)    Iza nedjelje carinika i farizeja, treća prije početka korizme.

e.)    Iza mesoposne nedjelje, neposredno prije korizme.

f.)     Srijede i petci vazmenog vremena između Uskrsa i Duhova se poste ublaženo, na ulju.

Pričesni post:

            Pravoslavlje je vrlo strogo po pitanju pristupa pričesti. Nekada se tražilo za pristup pričesti izvan velikih postova, obavezno sedam dana strogog posta na vodi. Danas se to pravilo uglavnom primjenjuje na ljude koji se pričešćuju rijetko i ne vode aktivni duhovni život. Za sve, obavezan je totalni post od večeri prije primanja pričesti. To je i razlog zašto u pravoslavlju do danas nema večernjih euharistija. Također, i prije nekih drugih sakramenata se posti, npr. prije krštenja tri dana. 

            Svako ublažavanje posta bi u pravilu trebalo biti s blagoslovom i znanjem ispovjednika/duhovnika. Postoje i čitavi kalendari koji potanko donose pravila za svaki dan, kako se posti ako padne blagdan u post itd.

            Ovo su neka okvirna pravila, naravno, nisam ulazio u detalje, što je i nemoguće s obzirom na veliki broj tipika; bio bi potreban čitav znanstveni rad da bi se sve prikazalo. Ono što je svakako vidljivo iz ovog prikaza je to, da je Pravoslavna Crkva jedina grana kršćanstva, koja je sačuvala post u punoj njegovoj snazi. Nadamo se da to može postati korisni smjerokaz i ostalim kršćanima.