Božićni ciklus predavanja u Zagrebu

Uz početak božićnog posta

 Danas počinjemo božićni post. Donosimo zato kratku, ali snažnu poruku o smislu posta, od sv. Gabrijela Gruzijskohg, o čijem herojskom djelovanju smo već pisali u članku Sv. Gabrijel Gruzijski - Ilija našeg doba

"Pitao sam starca Gabrijela kako da postim, nisam slutio tada što će mi reći. Kada sam ga, dakle, to pitao, on me pogledao, šutio je neko vrijeme, a onda me poveo u stranu, da nitko ne čuje, i ispričao mi cijeli moj život, sve moje grijehe koja sam učinio od djetinjstva, kao da je bio pored mene. Bio sam jako potresen. Zaprepašten. Počeo sam plakati. Zatim, kada sam se pribrao, opet smo sjeli, starac je bio jako blag i tješio me. Onda je donio neku hranu i rekao: Uzmi, posluži se malo!.. Rekao sam, još uznemiren: "Oče, ne mogu sad ništa jesti." On je tada odložio pladanj i rekao: "Eto dijete moje, to je post! Kad vidiš svoje grijehe, pa od bola ne možeš jesti."

Starac Gabrijel Gruzijski

Post u Pravoslavnoj Crkvi

            Post, odnosno uzdržavanje od hrane i pića u vjerske svrhe, jedan je od najprepoznatljivijih oblika pravoslavne duhovnosti. Do sada smo ga spominjali djelomično kroz razne članke, a sada ćemo ga pokušati sustavno prikazati na jednom mjestu. Dakle, kako izgleda pravoslavni post?

            Prvo što moramo objasniti za katoličke čitatelje jest to, da u pravoslavlju nema razlike između posta i nemrsa. Kod katolika, post je smanjenje količine hrane (jedan normalni obrok dnevno), a nemrs potpuno uzdržavanje od mesa; kod pravoslavnih, post je ustvari nemrs. Kada pravoslavac posti, podrazumijeva se da ne jede: meso, mast, mlijeko, jaja, ribu, i sve proizvode od tih namirnica ili koji sadrže te namirnice. Pravoslavni post je ukratko, jedna vrsta (polu)veganstva.

            Drugo, moramo imati na umu da Pravoslavna Crkva nikada nije donijela poseban posni propis za vjernike laike svjetovnjake. Naime, u pravoslavlju se monaški život smatra uzorom svakog vida duhovnosti (vidi: Pravoslavna duhovnost), pa je tako Pravoslavna Crkva zapravo prepisala manastirska (samostanska) monaška pravila posta, i predložila ih vjernicima laicima u svijetu, koji se  tom idealu nastoje približiti koliko god to mogu. To je razlog zbog kojega su ta pravila, izvana gledajući, vrlo teška, stroga, opsežna, i u svom idealnom obliku najčešće neprovediva izvan konteksta samostana. Također, ta pravila variraju: pošto u pravoslavlju nema monaških redova, nego je svaki manastir/samostan cjelina za sebe sa svojim posebnim tipikom/pravilom, tako način i stil posta znaju veoma varirati kroz razna povijesna razdoblja i u raznim krajevima svijeta. Jedno je zajedničko: gore opisani veganski stil posta se ne dira, on je univerzalan. 

            Treće, za razliku od nekih zapadnih duhovnih učenja, post u pravoslavlju nikada nema karakter zadovoljštine za grijehe, pošto pojam zadovoljštine za grijehe ne postoji u pravoslavlju. Također, post nema karakter mističnog sjedinjenja s Kristovim mukama, jer post za pravoslavne nije muka, nego radost, slavlje. Pravoslavna Crkva je zadržala radosni karakter posta i kroz radosni poklik „aleluja“, koji se ne samo ostavlja u korizmi, nego se i pojačava njegova upotreba; također, praktičniji vjernici i danas često jedni drugima čestitaju post, jednako kao što čestitaju blagdane.

            Pravoslavni post ima dvostruki karakter: post kao iščekivanje i post kao askeza. Post kao iščekivanje znači da čovjek, ulazeći u stanje posta, ulazi u stanje pokajanja, stanje Starog Zavjeta, stanje katekumenata, iščekivanja punine Carstva Nebeskog. Fizička glad koju osjeća podsjeća ga na potrebu duhovne gladi za Kristom; uzimanje lagane i niskokalorične hrane olakšava mu um i tijelo, što mu je pomoć za sabraniju molitvu i razmišljanje o Bogu; uzimanje biljne hrane ga podsjeća na izgubljeno rajsko stanje, u kojemu je prvi čovjek prije pada u grijeh jeo samo bilje (vidi knjigu Postanka); post je njemu vanjska manifestacija unutrašnjeg kajanja za grijehe i duhovni lijek.

            Pod asketskim vidom, post služi za ovladavanje nad izopačenim procesima tijela. Prije pada u grijeh, Adam je bio uravnotežen čovjek, koji je imao punu kontrolu nad sobom, nije robovao ničemu, a služio je samo Bogu. Padom u grijeh postao je rob materijalnog svijeta, vlastitog tijela i strasti. Post čovjeku pomaže da shvati „da ne živi čovjek samo o kruhu“, i da smisao njegovog života nije da se pretvori u želudac; zatim da zagospodari nad svojim strastima, očisti ih i ukroti, da pokaže tijelu „tko je gazda“, da se riješi navezanosti na ovaj varljivi i prolazni svijet.

            Postoji pet kategorija posta:

1.)    Totalni post – potpuno uzdržavanje od svake hrane i pića, čak i vode, cijeli dan. Vrlo je rijedak, u pravilu samo na Veliki petak i prva tri dana korizme, do pričesti na čistu srijedu.

2.)    Suhojedenje – uzimanje samo „suhe“, tj., sirove hrane, u pravilu kruha i vode, i to samo nakon devetog časa (tj. 15:00 h).

3.)    Post na vodi – kada se suhojedenju doda hrana pripremljena na vodi, tj., bez ulja ili pripremanja na ulju, i bez proizvoda koji sadrže ulje. Jede se jednom dnevno.

4.)    Post na ulju – dozvoljena upotreba ulja i uljnih proizvoda u svakom obliku, a dozvoljeno je i vino. Također, u pravilu su dozvoljeni morski plodovi (ali ne i riba). Jede se dvaput dnevno.

5.)    Post na ribi – kada se postu na ulju doda i riba. Ovo je rijedak post, uglavnom kada veliki blagdani padnu u posni dan, za monahe je to skoro pa neka vrsta mrsa.

Postovi Pravoslavne Crkve se dijele na:

a.)    Opće – propisane za sve članove u cijeloj svjetskoj Crkvi.

b.)    Mjesne – po nekom lokalnom običaju.

c.)    Posebne – njih nalaže biskup u vrijeme neke javne nedaće ili sablazni, ili pak duhovnik u ispovijedi.

Opći postovi su: višednevni, jednodnevni i pričesni.

Višednevni postovi su:

1.)    Uskršnji post – sastoji se od Velikog ili Časnog posta ili Svete ili Velike četrdesetnice (=korizma) i Velikog tjedna (Strasne sedmice). Počinje dva dana ranije od katoličke korizme, dakle, na čisti ponedjeljak. Posti se na vodi od ponedjeljka do petka, a subotom i nedjeljom na ulju. Na ulju se posti i na neke blagdane koji padnu u njega: Mučenici sebastijski („Mladenci“), Našašaće glave sv. Ivana Krstitelja („Obretenje“), od srijede do petka prije gluhe nedjelje (bdijenja), Blagovijest, te dan prije Blagovijesti, ako ona ne padne u Veliki tjedan. Riba se jede samo na Cvjetnicu i na Blagovijest ukoliko ova ne padne u Veliki tjedan. Prva tri dana (čisti ponedjeljak, utorak i srijeda do pričesti), drži se tzv. „trimirje“ – totalni post bez hrane. Prva tri dana Velikog tjedna su na vodi, Veliki četvrtak na ulju, a Veliki petak je totalni post bez hrane. Velika subota je suhojedenje, dakle o kruhu i vodi popodne.

2.)    Bogorodičin post, ili velikogospojinski, ili uspenjski – posti se kao priprava za svetkovinu Velike Gospe. Traje dva tjedna. Posti se kao i uskršnji: ponedjeljak – petak voda, subota i nedjelja ulje, dok se na ribi posti blagdan Preobraženja, koji uvijek pada na početku ovog posta.

3.)    Božićni post – pravoslavlje ne poznaje došašće ili advent, nego posti poseban božićni post kao pripravu za Božić. Traje 40 dana, no lakši je od prethodna dva, jer se posti na ulju, osim srijedom i petkom, kada se posti na vodi. Subotama i nedjeljama dozvoljena je i riba, kao i na blagdan Uvoda u hram Bogorodice, te na sv. Nikolu. Nakon 20.12., nema više ribe, a najstroži post je na sam Badnjak.

4.)    Petrovski ili apostolski post – posti se kao priprava za blagdan sv. Petra i Pavla 29.06. Koliko će trajati, ovisi o datumu Uskrsa i završetku vazmenog vremena, jer počinje u ponedjeljak nakon prve nedjelje po Duhovima. Posti se kao i Božićni post, s tim da ima više olakšica s obzirom na svetačke blagdane. 

Jednodnevni postovi su:

1.)    Krstovdan – to je dan uoči Bogojavljenja, totalni post.

2.)    Uzvišenje sv. Križa („Vozdviženje“) – posti se na vodi.

3.)    Glavosijek sv. Ivana Krstitelja („Usekovanje“) – posti se na vodi.

4.)    Srijeda i petak – srijeda kao dan Judine izdaje i židovske odluke da ubiju Isusa, a petak kao dan muke Isusove, poste se na vodi tijekom cijele godine. Izuzetak su tzv. „trapave sedmice“, kada je ipak dozvoljen mrs srijedom i petkom:

a.)    U vazmenom tjednu, između Uskrsa i Bijele nedjelje.

b.)    U tjednu iza Duhova (pravoslavlje još uvijek ima Duhovsku osminu).

c.)    Između Božića i Bogojavljenja.

d.)    Iza nedjelje carinika i farizeja, treća prije početka korizme.

e.)    Iza mesoposne nedjelje, neposredno prije korizme.

f.)     Srijede i petci vazmenog vremena između Uskrsa i Duhova se poste ublaženo, na ulju.

Pričesni post:

            Pravoslavlje je vrlo strogo po pitanju pristupa pričesti. Nekada se tražilo za pristup pričesti izvan velikih postova, obavezno sedam dana strogog posta na vodi. Danas se to pravilo uglavnom primjenjuje na ljude koji se pričešćuju rijetko i ne vode aktivni duhovni život. Za sve, obavezan je totalni post od večeri prije primanja pričesti. To je i razlog zašto u pravoslavlju do danas nema večernjih euharistija. Također, i prije nekih drugih sakramenata se posti, npr. prije krštenja tri dana. 

            Svako ublažavanje posta bi u pravilu trebalo biti s blagoslovom i znanjem ispovjednika/duhovnika. Postoje i čitavi kalendari koji potanko donose pravila za svaki dan, kako se posti ako padne blagdan u post itd.

            Ovo su neka okvirna pravila, naravno, nisam ulazio u detalje, što je i nemoguće s obzirom na veliki broj tipika; bio bi potreban čitav znanstveni rad da bi se sve prikazalo. Ono što je svakako vidljivo iz ovog prikaza je to, da je Pravoslavna Crkva jedina grana kršćanstva, koja je sačuvala post u punoj njegovoj snazi. Nadamo se da to može postati korisni smjerokaz i ostalim kršćanima.

DVA ZNAČENJA POSTA

Postavlja se pitanje: ako se Euharistija ne podudara s postom, zašto se ipak njeno služenje propisuje u subotu i nedjelju Velikog posta, i to bez „prekidanja“ pošćenja? U ovome izgleda kao da crkveni kanoni proturječe jedan drugome. Dok neki od njih zabranjuju post u nedjelju, drugi zabranjuju da post bude prekidan tijekom svih četrdeset dana Velikog posta. Ova proturječnost je samo prividna, jer dva pravila, koja se na prvi pogled uzajamno isključuju, u stvari tretiraju dva sasvim različita značenja sadržana u terminu posta. Ovo je važno razumjeti, jer mi ovdje otkrivamo pravoslavnu „filozofiju posta“, neophodnu za naš cjelokupni duhovni napor.

                Postoje dva puta i načina posta i oni imaju korijen u Svetome Pismu i u Svetoj Predaji. Oni odgovaraju dvojakim stanjima i potrebama čovjeka. Prvi može biti označen kao totalni post. On se sastoji u potpunom uzdržavanju od jela i pića. Drugi bi se mogao označiti kao asketski post, jer se, uglavnom, sastoji od uzdržavanja samo od određene hrane i od bitnog smanjenja dijetalnog režima. Totalni post, po svojoj prirodi, je po trajanju kratak i ograničen na jedan dan ili čak samo na dio dana. Još od samog nastanka kršćanstva, on je bio shvaćen kao stanje pripreme i očekivanja – stanje duhovne koncentracije na ono što treba doći. Ovdje fizička glad odgovara duhovnom očekivanju ispunjenja, „otvaranju“, i pripremi cijelog ljudskog bića za radost koja se približava. Stoga u liturgijskoj tradiciji Crkve nailazimo na totalni post kao na posljednju i konačnu pripremu za Veliki post, za odlučujući duhovni događaj. Nalazimo ga, na primjer, uoči Božića i Bogojavljenja, a iznad svega, u euharistijskom postu, suštinskom vidu naše pripreme za mesijansku gozbu za stolom Kristovim u Njegovom Carstvu. Euharistiji uvijek prethodi ovaj potpuni post, koji može varirati u trajanju, ali koji za Crkvu predstavlja neophodni uvjet za primanje svete Pričesti. Mnogi pogrešno razumiju ovo pravilo i u njemu ne vide ništa drugo nego nekakav arhaični propis, i pitaju se zašto prazni želudac treba biti preduvjet za primanje sv. Sakramenta. Svedeno na fizičko i grubo „fiziološko“ poimanje, i shvaćeno samo disciplinski, ovo pravilo, razumije se, gubi svoje značenje. Rimski katolicizam je već odavno duhovni smisao posta zamijenio juridičkim i disciplinarnim smislom (npr, pravo na „oslobođenje“ od posta, kao da je post potreban Bogu, a ne čovjeku!). Stoga nije čudnovato da je u sadašnje vrijeme u rimokatolicizmu u potpunosti ukinut „euharistijski“ post. Ipak, po svom pravom značenju, potpuni ili totalni post predstavlja glavni izraz onoga ritma priprave i punine kojima Crkva živi pošto je ona i „očekivanje“ Krista u „ovom svijetu“ i ulazak ovog svijeta u „svijet koji dolazi“. Ovdje možemo dodati da se u ranoj Crkvi ovaj potpuni post nazivao izrazom pozajmljenim iz vojnog rječnika – statio, što je označavalo garnizon u stanju uzbune i pripreme. Crkva je „na straži“. Ona očekuje Zaručnika u potpunoj spremnosti i s radošću. Na taj način potpuni post ne predstavlja samo post članova Crkve. On predstavlja samu Crkvu, u očekivanju Krista koji joj dolazi u Euharistiji, koji će doći u slavi kada se ispuni vrijeme.

                Sasvim je drugačije značenje drugog vida posta, koji mi nazivamo asketskim. U ovom slučaju je cilj posta da čovjeka oslobodi nezakonite tiranije tijela, podčinjavanja duha tijelu i njegovim prohtjevima, što je tragični rezultat grijeha, i čovjekovog istočnog grijeha. Laganim i strpljivim naporom čovjek otkriva da „ne živi samo o kruhu“ – da u sebi uspostavlja primat duha. Po neophodnosti i po svojoj prirodi, to je dug i mukotrpan trud. Faktor vrijeme je bitan, jer je potreban dug period vremena da se iskorijeni i izliječi opća i univerzalna bolest, koju su ljudi počeli promatrati kao svoje „normalno“ stanje. Vještina asketskog posta je profinjena i usavršena u okvirima monaške tradicije, a zatim je prihvaćena od strane cjelokupne Crkve. To je primjena Kristovih riječi na čovjeka, da demonske sile koje čovjeka porobljavaju, mogu biti pobijeđene jedino „molitvom i postom“. Ona je zasnovana na primjeru samoga Krista, koji je postio 40 dana, pa se onda suočio sa Sotonom, i ovim susretom opovrgnuo čovjekovu podčinjenost „samo kruhu“ i objavio njegovo oslobođenje. Crkva je izdvojila četiri vremenska perioda za asketski post: pred Uskrs i Božić, post sv. apostolima Petru i Pavlu, i pred Uznesenjem Majke Božje. Četiri puta u godini ona nas poziva da se svetom terapijom posta očistimo i oslobodimo od prevlasti tijela. Terapija ovisi o primjeni nekih osnovnih pravila, među kojima je najvažnije „neprekidanje“ posta, njegovo neprekidno trajanje u vremenu.

                Ova razlika između dvije metode posta pomaže nam razumijeti prividne kontradikcije u kanonima, koji reguliraju post. Kanon koji zabranjuje post nedjeljom smatra da je na taj dan „prekid posta“ prije svega uvjetovan samom Euharistijom, koja ispunjuje očekivanja i koja, budući da je svrha svakog posta, istovremeno predstavlja i njegov kraj. To znači da nedjelja, dan Gospodnji, nadilazi post isto kao što i nadmašuje vrijeme. Drugim riječima, to znači da nedjelja, dan Carstva Božjega, ne pripada onom vremenu koje je označeno u postu kao putovanje prema Carstvu Božjemu. I tako nedjelja ostaje ne kao dan posta već kao dan duhovne radosti.

                Međutim, dok Euharistija prekida totalni post, ona ne prekida asketski, koji od nas, kao što smo već objasnili, sam po sebi zahtjeva kontinuitet napora. To znači da propisi o hrani, po kojima se upravlja asketski post, ostaju na snazi i za vrijeme nedjelja u Velikom postu. Da bismo bili konkretni, meso i masnoća su zabranjeni, ali samo zbog „psihosomatskog“ karaktera asketskog posta, jer Crkva zna da tijelo, ako treba biti „svladano“, mora biti podvrgnuto dugoj i strpljivoj disciplini uzdržavanja. U Rusiji npr, monasi nisu nikada jeli meso. Ali ovo nije značilo da su postili na Uskrs ili neki drugi veliki blagdan. Može se reći da određeni stupanja asketskog posta pripada kršćanskom životu kao takvome, i kršćani ga trebaju održavati. Ali shvaćanje, nažalost tako rasprostranjeno, da se na Uskrs treba prejesti i prepiti, tužna je i ružna karikatura istinskog duha Pashe! Tragično je, zaista, da se u nekim crkvama narod odvraća da na Uskrs prima svetu Pričest, a divne riječi sv. Ivana Zlatoustog – „trpeza je puna. Svi se naslađujte divno! Tele je ugojeno, neka nitko ne ode gladan“ – vjerojatno su shvaćene kao da se isključivo odnose na bogati sadržaj uskršnjeg stola. Blagdan je duhovna realnost i da bi se proslavio kako treba potrebno je isto toliko trijeznosti i duhovne koncentracije kao u postu.

                Prema tome, jasno se treba razumjeti da nema proturječnosti u činjenici da Crkva nastoji da se uzdržavamo od određene hrane nedjeljom za vrijeme posta i osude posta na dan Euharistije. Jasno je isto tako da možemo ostvariti pravi duhovni cilj posta ako se pridržavamo i jednog i drugog pravila – ako održavamo euharistijski ritual pripreme i ispunjenja i ustrajemo u naporu „spasonosnih četrdeset dana“. Sve ovo nas vodi Liturgiji pretposvećenih darova, koja zauzima posebno mjesto u bogoslužjima za vrijeme posta.