O svećeničkom blagoslovu

Zaređeni službenici (to jest ljudi koji su kroz sakrament sv. Reda dobili milost Duha Svetoga radi svećeničkog služenja Kristovoj Crkvi) – biskupi (arhijereji) i svećenici (jereji) nas osjenjuju znakom križa. To osjenjivanje se naziva blagoslov.

Kada nas svećenik ili biskup blagoslovi rukom, onda on tako spaja prste da oni predstavljaju slova IC XC, to jest Isus Krist (kao na slici). To znači da nas preko svećenika blagoslovi Sam Gospodin naš Isus Krist. I zato blagoslov svećenika trebamo primati sa strahopoštovanjem.

Kada u Crkvi svećenici osjenjuju narod Križem ili Evanđeljem, ikonom ili Kaležom, onda se svi križaju i prave pojasni poklon (duboki naklon), a kada osjenjuju svijećama, blagoslivljaju rukom ili kade, izgovaraju riječi općeg blagoslova “Mir svima” i druge, onda treba napraviti pojasni poklon bez znaka križa; tada ne treba sklapati svoje ruke kako se to radi pri osobnom blagoslovu, a tim više ne prinositi ih ustima ili grudima.

Da bi se dobio osobni blagoslov od svećenika ili biskupa, treba križoliko sklopiti ruke: desni dlan preko lijevog okrenuti nagore, izgovarajući riječi: “Oče (ili Vladiko, ako je biskup) blagoslovite”. Dobivši blagoslov, cjelivamo ruku koja nas blagoslivlja, - cjelivamo je kao nevidljivu ruku Samog Krista Spasitelja. Kako kaže sv. Ivan Zlatousti, “ne blagoslivlja čovjek, već Bog njegovom rukom i jezikom”. To je jasno i iz svećenikovih riječi: “Bog neka blagoslovi!” Prizivaj Božji blagoslov ne samo u važnim stvarima i opasnim poduhvatima, već i u svim običnim životnim radnjama: na hranu kako bi je jeo na zdravlje; na svoj častan rad i uopće za svaki tvoj dobar početak, kako bi on bio uspješan; na put kako bi bio sretan; na svoju djecu kako bi ona rasla u vjeri i pobožnosti; na svoju imovinu kako bi se ona umnožila na dobro tvoje i tvojih bližnjih.

 Bez Božjeg blagoslova nijedno djelo ne može imati uspjeha. I zato su se naši pobožni preci trudili svaki posao započinjati poslije molitve i primivši svećenički blagoslov.

izvor: manastir Lepavina

Je li pravoslavni svećenik Momčilo Đujić zapovijedao četničkom divizijom?

Danas ćemo se pozabaviti još jednom kontroverznom temom iz prošlosti Pravoslavne Crkve, a to je djelatnost srpskog pravoslavnog svećenika Momčila Đujića, koji je za vrijeme Drugog svjetskog rata postao četnički vojvoda i zapovjednik Dinarske četničke divizije. Ovo je vrlo osjetljiva tema, naime, u hrvatskoj i srpskoj javnosti je već uvriježeno govoriti o četničkom vojvodi „popu Đujiću“ i o „četnicima popa Đujića“, i to stvara vrlo odbojan stav prema Pravoslavnoj Crkvi. Jer, neupućen čovjek odmah vidi pred očima pravoslavnog svećenika koji služi u crkvi, ispovijeda, pričešćuje, propovijeda Evanđelje, te paralelno s tim nosi oružje i uniformu, ubija i naređuje ubijanja. U očima mnogih pobožnih ljudi svih vjera, to je vrlo sablažnjivo. Kako ovo objasniti?

Momčilo Đujić je rođen 1907.g. u selu Kovačiću kod Knina. Završio je bogosloviju u Sremskim Karlovcima i 1933.g. bio zaređen za pravoslavnog svećenika, te je preuzeo dužnost paroha (župnika) u Strmici kod Knina. Izbijanjem Drugog svjetskog rata napušta dužnost i organizira četničke jedinice. U studenom 1941.g. osniva Dinarsku četničku diviziju, kojoj postaje zapovjednik. Ukazom kralja Petra II. Karađorđevića 1942.g. postaje četnički vojvoda. Nakon završetka rata odlazi u SAD, gdje je umro 1999.g.

Nećemo se ovdje baviti njegovim likom i djelom, niti ćemo proučavati ratni put dinarske divizije – to je materijal za svjetovne povjesničare. Ono što je za nas ovdje bitno, to je njegov crkvenopravni i sakramentalni status. Naime, Momčilo Đujić je odlaskom u rat prestao biti pravoslavni svećenik. Njegovo služenje za oltarom prestalo je odlaskom u četnike, i on se od tada posvetio samo ratu. On svoje svećeništvo nije više nikad aktivirao; od odlaska u rat 1941.g. pa do smrti, on nikad više nije služio Euharistiju ni izvršio nijedan svećenički čin.

U govoru kanadskim Srbima 1990.g. izričito kaže da nije dostojan svećeničkog čina, jer je 1941.g. skinuo mantiju i uzeo mitraljez. Bio je kritičar Crkve. U jednom trenutku je uvrijeđeno spočitnuo čovjeku koji ga je nazvao „pop“ umjesto „vojvoda“. Dakle, on se svećeništva u Crkvi odrekao. Ovo odreknuće je potpuno i apsolutno, jer u Pravoslavnoj Crkvi svećeništvo nije neizbrisivo: bivši svećenik u potpunosti gubi milost svećeništva i duhovnu moć da slavi sakramente, čak i u nuždi. On postaje obični laik.

Drugačije i nije moglo biti; po kanonskom pravu Pravoslavne Crkve, ne može se istodobno biti svećenik i vojnik.

83. Apostolski kanon kaže: „Biskup, ili prezbiter, ili đakon, koji se bavi vojničkim poslovima, i želi zadržati jedno i drugo, tj. i rimsko poglavarstvo i svećeničku službu, neka bude razređen. Jer, što je carevo, caru, što je Božje, Bogu.“

7. kanon kalcedonskog sabora: „Onima koji su jednom stupili u kler, ili su se monaštvu posvetili, naređujemo, da ne mogu više stupati ni u vojničku ni u svjetovnu službu; a koji se ovo usude, i ne vrate se, pokajavši se, k onome, što su radi Boga izabrali, neka budu anatema (potpuno isključenje iz Crkve, uključuje i zabranu svjetovnih kontakata s anatemiziranom osobom).“

Dr. Nikodim Milaš tumači: „…što je s vojskom skopčan pojam o ratovima i dosljedno prolijevanju krvi, što se nikako ne može slagati sa službom onoga, koji je po svom položaju pozvan prinositi Bogu nekrvnu Žrtvu…“

Kanonsko pravo također zabranjuje svećenicima sudjelovanje u civilnoj, državnoj upravi i administraciji (apostolski kanon 81.).

Dakle, važno je naglasiti, ne ulazeći u životni put Momčila Đujića, da dotični nije bio pravoslavni svećenik, tj., da Dinarsku četničku diviziju nije vodio svećenik Pravoslavne Crkve, nego svjetovnjak, laik Momčilo Đujić. Smatramo da bi bilo dobro koristiti tu činjenicu u javnosti, te prestati s govorom o diviziji i četnicima popa Đujića, jer takvo nešto nikada nije postojalo.

ŽENE – PRISTUP OLTARU, SVETOM POSUĐU I DIJELJENJU PRIČESTI

                Živimo u doba sveprisutne emancipacije žena, u doba kada se žene masovno uključuju u najviše i najodgovornije društvene funkcije, i tamo se često pokazuju kao mnogo kompetentnije i sposobnije od muškaraca. Ovakva situacija se prije ili kasnije morala reflektirati na vjerske zajednice, gdje je moralo, posebno na Zapadu, doći do jačeg upliva žena u crkvene strukture. Tako mnoge protestantske zajednice već odavno imaju žene pastorice, pa čak i biskupice, a čini se da su se i starokatoličke Crkve u zadnje vrijeme počele baviti mišlju o ređenju žena. 

            U Katoličkoj Crkvi žene danas svugdje dobivaju istaknutu ulogu. Spomenuli smo da katolička Crkva, pored svetih Otaca, već ima i naučiteljice Crkve. Sve je veći broj žena teologa, čak i na sveučilišnoj, znanstvenoj razini. U liturgiji, žene danas u Katoličkoj Crkvi imaju pristup u svaki dio crkve. One uzlaze na ambon i čitaju misna čitanja i molitve vjernika, djevojčice postaju ministrantice, a žene već ravnopravno s muškarcima laicima dijele pričest za vrijeme mise. U najnovije vrijeme, papi Franji je postavljeno pitanje mogućnosti ređenja đakonisa; papa je obećao formirati povjerenstvo za proučavanje tog pitanja. Kakav stav pravoslavlje može zauzeti prema svemu ovome?

            Pravoslavlje visoko vrednuje ženski rod. Prema Bibliji, žena je stvorenje Božje, jednako muškarcu, pozvano na svet život i na ulazak u Kraljevstvo Nebesko. Žena nikada ne smije postati objekt zlostavljanja i zanemarivanja. Krštena, krizmana i pričešćena, ona je nositelj Boga, živi tabernakul Božji, jednako kao i muškarac. Iako manje poznate od muškaraca, brojne svete majke monahinje, ostavile su velik doprinos pravoslavnoj duhovnosti.

            Ipak, muškarac i žena nisu jedno te isto. Priroda nas uči kako se životne funkcije i psihofizičke karakteristike muškarca i žene razlikuju. To ne znači umanjivanje ničije vrijednosti, jer su muškarac i žena komplementarni. Nadovezujući se na tu prirodnu razliku u ulogama, pravoslavlje nikada nije ženama povjeravalo svećeničku funkciju. Još je starozavjetni narod Božji Izrael imao samo muškarce svećenike, Krist, začetnik novozavjetnoga svećeništva, bio je muškarac, među apostole je pozvao samo muškarce, i čitava povijest kršćanstva, istočnog i zapadnog, redila je samo muškarce. 

            Kako smo rekli, to nije umanjivanje ženine vrijednosti, jer svećeništvo nije uvjet za spasenje, već samo jedna od funkcija u Crkvi. Pošto je u prirodnom poretku vodstvena uloga uvijek pripadala muškarcu, to je i istinita objavljena vjera oduvijek i duhovno vodstvo prepuštala muškarcima. Uostalom, to što je netko na zemlji svećenik ili biskup, ne znači da će na onome svijetu imati veću slavu od žena; Bogorodica nije nikada bila svećenica, pa je veća od svih anđela i svetih. 

            Svećeništvo nije zasluga ni pravo. Ono je dar Božji, a iz povijesti Crkve vidimo da je on dan samo muškarcima, jednako kao što je dar rađanja i majčinstva dan samo ženama. Bog u Starom zavjetu jasno daje, najtežim kaznama, do znanja da nitko ne smije uzurpirati svećeništvo nepozvan. Današnji zahtjevi žena za svećeništvom pokazuju nekoliko kardinalnih grešaka pri razumijevanju samog svećeništva. Kao prvo, svećeništvo nije ničije pravo, drugo, ono ne ovisi o svjetovnim, ili svjetovno shvaćenim crkvenim, zaslugama i sposobnostima, a kao treće, svećeništvo se ne smije poistovjećivati s moći i vlasti. Svećeništvo nije moć i vlast nad drugima, pa da se može reći da bi trebala biti ravnopravno raspodijeljena. Svećeništvo je žrtvovanje i služenje, jedna od uloga u Crkvi, koja je dana - muškarcima.

            Nikako ne stoji primjedba da je Crkva uvela isključivo muško svećeništvo zbog utjecaja drevne kulture i civilizacije koja je zapostavljala žene. Jer, Crkva se u mnogim stvarima nije osvrtala na kulturu svoga vremena, ni na običaje ljudi svoga doba, i zbog toga je bila krvavo progonjena. Nadalje, treba istaknuti da su sve ondašnje poganske religije imale žene svećenice. Kršćanstvo se tu pokazalo kao oporba poganstvu.

            Iz svih tih razloga, Pravoslavna Crkva je ogradila svećeništvo određenim ogradama, što znači da se ne samo ne dopušta ređenje žena, nego se one isključuju sa svih funkcija koje proizlaze iz svećeništva. Ženama nije dopušteno ući u svetište crkve, dodirivati posvećeno posuđe, uspinjati se na ambon, govoriti u crkvi. Iako Katolička Crkva odbija ređenje žena, ipak im dozvoljava ministriranje, dodirivanje svetog posuđa, ulazak u oltarni prostor, na ambon, kao i liturgijsko čitanje. S pravoslavne strane, ove stvari predstavljaju teški raskorak s Predajom Crkve, kao i teško kršenje kanona Crkve. Jednostavno, prekoračene su granice dozvoljenoga u kršćanstvu. Koliko će se dugo, u takvoj situaciji, katolici moći odupirati ređenju žena?

            Treba ovdje nešto reći i o ulozi đakonisa. Đakonise su u prvom tisućljeću kršćanstva bile karakteristika, prije svega, Istočne Pravoslavne Crkve. Njihovo postojanje u kršćanstvu često danas na Zapadu potežu kao argument za ređenje žena, makar samo na đakonski stupanj. No, pravoslavne đakonise nisu bile ženski đakoni. To je bio naziv za jednu specifičnu žensku laičku crkvenu dužnost. Naime, u antičko doba nije bilo primjereno tek tako pristupati tuđoj ženi i doticati je. To je stvaralo teškoće kod krštenja (presvlačenje i ulazak u bazen-krstionicu sa ženom), krizme (na Istoku se pomazuje više dijelova tijela, i prsa i noge i leđa, što zahtijeva još otkrivanja i dodirivanja) i sl. Zbog toga je Crkva izabirala određene žene, kojima je naročitim obredom davala punomoć da odrađuju fizički dio sakramentalnih radnji sa ženama, da im pomažu kod presvlačenja, brisanja nakon uranjanja, u krstionici i sl., kako bi se izbjegla sablazan. One dakle nisu ništa sakramentalno radile, već su bile, da tako kažemo, biskupova produžena ruka, kako on ne bi morao fizički dirati žene. Uz to, s vremenom su počele bdjeti nad redom u ženskom dijelu crkve, pomagati bolesnim i nemoćnim ženama, držati kateheze ženama i djeci, uglavnom, bile su zadužene za pastoral žena i djece.

            To što su „ređene“ polaganjem ruku i molitvom, slično kao svećenici, biskupi i đakoni, ne znači ništa, jer su se na Istoku odvajkada sve crkvene službe predavale na taj način (čitači, pjevači...), i nikada đakonisama nije davan sakramentalni značaj; štoviše, već kao ženama im je zabranjen ulazak u svetište crkve, kao i na ambon, pa je to već u startu onemogućavalo njihovu bilo kakvu đakonsku službu. Ako su u pojedinim slučajevima i preuzimale đakonske liturgijske funkcije, crkveni sabori su oštro ustajali protiv toga, što je naposljetku dovelo i do njihovog ukidanja.

            Nažalost, Zapad je danas u većoj (protestanti) ili u manjoj (katolici) mjeri počeo odustajati od tisućljetne Bogom dane crkvene prakse isključenja žena od svećeničkih funkcija. Danas još samo pravoslavlje dosljedno čuva ovu drevnu praksu i teologiju koja stoji iza nje.

Celibat iz perspektive pravoslavlja

            Iako nemam običaj komentirati interne pojave i događaje u drugim Crkvama, odstupam od tog pravila kada se pravoslavlje nađe umiješano u cijelu priču. Tako je nedavno papa Franjo nagovijestio mogućnost ukidanja celibata u Rimokatoličkoj Crkvi, u smislu da se razmotri ređenje oženjenih muškaraca u krajevima u kojima nedostaje svećenika. Ta izjava je ponovno pokrenula rasprave o ukidanju celibata kod rimokatolika, i u tim raspravama se vrlo često poziva na pravoslavlje kao primjer necelibatnog, oženjenog svećenstva. Što reći o tome?

            Kada u katoličkim krugovima spominju oženjeno pravoslavno svećenstvo, tada to čine kroz dva suprotstavljena stajališta. Prvo je pozitivno, tj., ističe se primjer oženjenog pravoslavnog svećenstva kao nečeg dobrog i kvalitetnog, što bi trebalo nasljedovati i u rimokatolicizmu, dok se drugi izjašnjavaju negativno, ističući pravoslavno svećeništvo kao loš primjer, kao primjer svećeništva koje se u brizi za vlastite obitelji odmako od svojih pastirskih obaveza, i taj njegov odmak se vidi u navodnoj pastoralnoj umrtvljenosti Pravoslavne Crkve.

            U oba slučaja, vidi se da rimokatolici pristupaju temi eventualnog ukidanja celibata i uvođenja pravoslavne prakse s totalno krivim motivima. Oni cijeloj stvari pristupaju s čisto pragmatičnih, da ne kažem koristoljubivih i kalkulatorskih pozicija: hoće li oženjeni svećenici više raditi ili neće, hoće li biti više svećenika ili neće, hoće li se više trošiti na svećeničke obitelji ili neće, i tome slično.

            Međutim, ako već navodimo pravoslavnu praksu kao primjer, onda treba jasno reći kako je takav stav posve promašen. Pravoslavni sveti Oci, kada su potvrđivali u 7.st., drevnu i izvornu ranokršćansku praksu ređenja oženjenih muškaraca za svećenike, nisu isticali ni broj duhovnih zvanja, ni kvalitetu obavljanja svećeničkog posla, ni financije, kao razlog za oženjeno svećenstvo. Oni su naprosto istaknuli pristup oženjenih ljudi svećeništvu kao Božju volju, kao nešto prirodno, normalno i od Boga blagoslovljeno. Oni nisu htjeli da se, kako sami kažu, omalovažava vrijednost od Boga ustanovljenog i blagoslovljenog braka. 

            Zato, kada se raspravlja o mogućnosti uvođenja pravoslavne prakse, onda bi trebalo uvažiti u obzir izvorne nakane pravoslavnog zakonodavca, i isključiti sve svjetovne kalkulacije tipa redovnog seksualnog života, novca i količine zvanja. Nekome „omogućavati“ redovni, sakramentalni brak, koji mu je ionako teološki od Boga darovan, da bi ga se „privuklo“ u kler (otkad se uopće nekoga privlači u kler beneficijama?!), ili s druge strane reći da „ne želimo davati novce za svećeničke obitelji“, kao da svećenik ne radi i ne zasluži svoj novac, svakako nije na tragu pravoslavnog shvaćanja. 

            Kada govore o oženjenom pravoslavnom kleru, rimokatolici često gledaju na njega, kao na kategoriju ljudi koji, eto, imaju lagodniji i komotniji život, pa pojednostavljeno rezoniraju: „kada bismo i našima dali `dozvolu za žene`, ne bi im bilo teško postati svećenici. Međutim, život oženjenog pravoslavnog đakona ili svećenika je težak. Svećeništvo ima svoje teškoće, a svećenički brak je izložen bračnim iskušenjima kao i svaki drugi brak. To nije jednostavno oženiti bilo koga; i svećenička supruga je duhovno zvanje, i ona mora biti praktična vjernica, i biti spremna žrtvovati se za Crkvu. Brak je potrebno zaključiti u određenom roku, tj., prije podđakonskog ređenja. Oboje, i bogoslov i njegova žena, u brak moraju stupiti nevini, dakle, bez predbračnih odnosa, jer je najstrože zabranjeno rediti osobe koje su prekršile predbračnu čistoću (za takve je pokojni patrijarh Pavle govorio: „može da bude svetitelj, ne može da bude sveštenik“, odnosno, može biti svetac, ne može biti svećenik). U slučaju smrti žene, za njega nema više mogućnosti novog braka. U slučaju da ga žena prevari, on se dužan rastaviti od nje i produžiti život u celibatu, bez obzira na djecu, i bez obzira što joj je eventualno oprostio. Prije euharistije, postovima i blagdanima za njih nema bračnih spolnih odnosa. Prema tome, pravoslavni svećenički brak je itekako zahtjevna stvar, koja traži produhovljene ljude, praktične vjernike, askete spremne na žrtvu i odricanje. Ali, to je itekako izvorna, autentična i blagoslovljena stvar, koja se prakticira zbog Boga, a ne zbog ovozemaljskih kalkulacija. 

            Dodatni problem koji se primijećuje jest i to, da kod katolika danas često zahtjevi za ukidanje celibata idu ruku pod ruku sa zahtjevima da se dozvoli ženidba zaređenim svećenicima, da se počnu vjenčavati homoseksualci, rediti žene, ponovno vjenčavati razvedeni itd. Na taj način se zahtjev za ukidanje celibata u Rimokatoličkoj Crkvi pokazuje, ne više kao hvalevrijedan povratak autentičnom pravovjernom kršćanstvu, već kao  dio pokušaja da se konačno razori kršćanstvo na Zapadu kao takvo. 

            Sve je to razlog da se, ako se već spominje pravoslavna praksa, pokuša razmotriti kako u stvarnosti ta praksa izgleda, kako se ne bi ulazilo s krivim pretpostavkama u nešto što je za rimokatolike terra incognita.

            Za kraj, podsjetimo se i raniji članaka o celibatu/svećeničkom braku:

 Svećenički celibat u pravoslavnom kanonskom pravu

Biti svećenikova supruga 

Nespojivost svećeničkog i obiteljskog života?