Vođa raskolničke i nepriznate tzv. „Kijevske patrijaršije“ pokajao se zbog raskola i zatražio oproštenje od Ruske Pravoslavne Crkve

            Mnogo puta do sada pisali smo o crkvenim raskolima u pravoslavlju. Naglašavali smo da postoji samo jedna i jedinstvena Pravoslavna Crkva, koja se sastoji od 14 lokalnih samoupravnih Crkava, i da se izvan njih ništa ne može nazivati pravoslavnim. Sve ove ukrajinske, makedonske, crnogorske, istinopravoslavne, hrvatske i ne znam kakve sve „Crkve“, dokle god nisu u pravoslavnom zajedništvu, ne mogu se smatrati pravoslavnim Crkvama. One nemaju Duha Svetoga, nisu dio Tijela Kristova, njihovi „sakramenti“ su nedjelotvorni.

            Jedna od raskolničkih vjerskih organizacija je i takozvana „Kijevska patrijaršija“, vjerska organizacija u Ukrajini, koja je 1992.g. otpala od Pravoslavne Crkve, jednostranim proglašenjem autokefalnosti. Od tada, ona je bila uzrok mnogih nereda i nemira u Ukrajini.

            No, njezin se osnivač Filaret Denisenko obratio Svetom Arhijerejskom Saboru Ruske Pravoslavne Crkve, zatraživši oproštenje zbog izazvanog raskola, i obnovu crkvenog zajedništva otpalih Ukrajinaca s Pravoslavnom Crkvom. U svome pismu kaže: „Tražim oproštaj u svemu u čemu sam pogriješio riječju, djelom i svim svojim osjećajima, i od srca iskreno opraštam svima“. Sabor RPC je odlučio da se osnuje komisija za pregovore s članovima navedene raskolničke vjerske zajednice. Komisijom će predsjedati mitropolit volokolamski Ilarion.

           

Može li Hrvat biti član Srpske Pravoslavne Crkve?

            Neke naše prethodne objave ponovno su potakle određena pitanja oko nacionalne pripadnosti članova Pravoslavne Crkve. Postoje brojne predrasude; ljudi vjeruju da je Srpska Pravoslavna Crkva (SPC) „samo za Srbe“, ne razumiju kao bi Hrvat ili pripadnik nekog trećeg naroda mogao biti član SPC; misle da SPC „srbizira“ eventualne svoje članove drugih nacionalnosti. Kako dakle stoje stvari s članstvom u SPC Hrvata i ostalih nesrba? Jesu li Hrvati i ostali nesrbi iz Hrvatske ili drugih zemalja uskraćeni po pitanju prakticiranja pravoslavlja?

            Što se tiče odgovora na pitanje iz naslova, možemo kratko reći da članstvo u SPC ne postoji, baš kao što ne postoji ni članstvo u ruskoj, bugarskoj, ili bilo kojoj drugoj Crkvi. Ne možete se „učlaniti u SPC“. Ne postoji takav obred ni procedura, ne postoji ni „članska iskaznica“, niti postoji „prečlanjivanje“ iz jedne pravoslavne Crkve u drugu. Svi pravoslavci pripadaju jednoj i jedinstvenoj Crkvi Kristovoj – Pravoslavnoj Crkvi. Ona sebe smatra jednom, svetom, katoličkom i apostolskom. Ona ima teritorijalni ustroj, po biskupijama i crkvenim pokrajinama, baš kao i zapadna Katolička Crkva. Jedino nema poglavara poput pape, nego se pravoslavno jedinstvo ostvaruje kroz zajedničku vjeru, koju ne ispovijeda nijedna vjerska zajednica osim Pravoslavne Crkve, kroz zajedničke sakramente, kojima nemaju pristupa nepravoslavni, i zajedničko crkveno pravo, vlastito samo Pravoslavnoj Crkvi. Kao što u rimokatoličkoj Crkvi ne možeš biti „član“ zagrebačke nadbiskupije, već eventualno imati kanonsko prebivalište ili boravište u njoj, tako ne možeš biti član ni SPC, nego je jednostavno prihvaćaš kao svoju mjesnu Crkvu, koju ti je Bog darovao.

            Ulaskom u Pravoslavnu Crkvu, kroz bilo koju od njih 14 mjesnih (rusku, srpsku, grčku…), vi postajete član sveopće, univerzalne Crkve. Ta Crkva ima isto Sveto Pismo kao i ostali kršćani, te ima prvih tisuću godina zajedničke tradicije sa zapadnim kršćanima, pa na osnovu toga vjeruje kako je Bog stvorio sve ljude, i kako jednako voli sve narodnosti i rase. Svi ljudi, bez obzira na nacionalnost, imaju pristup u Pravoslavnu Crkvu.

            Naravno, nije moguće zanemariti da su u određenim lokalnim Crkvama neki narodi u većini; tako su i na našim prostorima oduvijek većinski pravoslavni narod i nositelji pravoslavlja Srbi, pa se po njima i Pravoslavna Crkva na našim prostorima naziva srpskom (što je samo jedan od njezinih naziva). Jednako tako, ne može se zanemariti ni da su rimokatolici u Hrvatskoj i BiH u ogromnoj većini Hrvati, pa zato i katoličke biskupije u te dvije države nose jaki hrvatski nacionalni naboj, što katolicima iz redova nacionalnih manjina uopće ne smeta. Tako ni pravoslavnima drugih nacionalnosti u Hrvatskoj ne smeta da svoje pravoslavlje žive u SPC.

            Kako, dakle, Hrvat može postati pravoslavac u Hrvatskoj? Jednostavno – obratite se pravoslavnom svećeniku koji je nadležan za vaše mjesto stanovanja, i to je to. Pošto je SPC kanonska za područje Hrvatske, to će naravno biti svećenik SPC, jer nema nijednog dijela Hrvatske koji nije prekriven crkvenom jurisdikcijom SPC. On će vas nakon pouke primiti, bilo putem krštenja, ili krizme, ili jednostavno ispovijesti vjere, ovisi o vašoj situaciji. Dakle, sve jednako kao i u Katoličkoj Crkvi.

            U SPC nitko nikoga ne uvjetuje njegovom nacionalnošću, niti ga uopće pita za to, jer, kao što smo rekli, SPC je kršćanska Crkva i ne dijeli ljude po tom kriteriju. U matične knjige se upisuje vaša nacionalnost (kao i u rimokatoličke, barem starije), ona kojoj pripadate, bez mijenjanja.

            Često se od raznih zlonamjernih ljudi čuju optužbe kako SPC navodno „srbizira“ svoje vjernike. To su potpune besmislice. Razmislite i sami: tko vama može promijeniti nacionalnost protiv vaše volje? Pravoslavni svećenik sigurno neće dežurati u vašem domu svaki dan, pazeći kako se vi nacionalno izjašnjavate, niti ga to zanima. Vi ste član Crkve, primate sakramente, molite se, idete na službe, angažirate se u Crkvi i sl. Ali koje ste nacionalnosti, nitko vas neće pitati, niti će vas itko oko toga forsirati.

            Usprkos većinskom srpskom  narodu, SPC je uvijek bila multinacionalna. U Zagrebu su crkvenu općinu osnovali, uz Srbe, i Cincari (grčko-makedonski Vlasi), koji su bili prisutni i u Ivaniću, te selima oko njega. Nitko ih nije „srbizirao“, već su ravnopravno sudjelovali u crkvenom životu, bili predsjednici crkvenih općina, graditelji crkava i dobročinitelji. U crkvama su imali svoje pjevnice, s kojih su odgovarali na bogoslužjima na grčkom jeziku, dok su Srbi sa svojih odgovarali na crkvenoslavenskom, i tako su u navedenim  mjestima bile služene dvojezične Liturgije. Ruska zajednica je također dala veliki doprinos srpskoj pravoslavnoj crkvenoj općini zagrebačkoj, kroz svećenike i angažirane laike. O tome još i danas svjedoči kapelica na Mirogoju, a i ikonostas zagrebačkog samostana na Svetom Duhu je izrađen darovima pobožnih Ruskinja, i monahinje su bile Ruskinje. Pa i danas, u zagrebačkoj preobraženskoj crkvi mole se Bogu, rame uz rame, pravoslavni Srbi, Hrvati, Rusi, Ukrajinci, Grci, Romi, čak i jedan Japanac pravoslavne vjere. Dolazi redovito i nekoliko Etiopljana (doduše, oni nisu pravoslavni). Tako da je ta „srpska“ crkva u Zagrebu ustvari možda čak i najviše multinacionalna od svih zagrebačkih crkava. Udruga zagrebačkih Rusa nosi ime po sv. Dositeju, Srbinu i prvom mitropolitu zagrebačkom.

            Slično je i u ostalim mjestima. U manastiru (samostanu) Lepavini, čuvenom po čudotvornoj ikoni Bogorodice, duhovnu okrepu nalaze pravoslavni i nepravoslavni svih narodnosti. U tom manastiru, kao i u pravoslavnim selima kalničkog Prigorja, od pravoslavnih vjernika često ćete čuti „kaj“, i pronaći kajkavska prezimena.

            U Mitropoliji zagrebačko-ljubljanskoj, monahinje su Slovenke. U glasovitom manastiru Kovilj u Vojvodini ima monaha (uz dominantne Srbe) i Makedonaca, Bugara, Slovaka i Hrvata. U dijaspori, raste broj Nijemaca, Francuza, Švicaraca i ostalih, svećenika SPC. Štoviše, postoje i frankofone parohije (župe) SPC u Švicarskoj, dok u Španjolskoj (osobito u Barceloni), postoji čitav vikarijat u sklopu zapadnoeuropske eparhije SPC. Sastavljen je od Španjolaca, i svećenika i vjernika, služi se samo na katalonskom jeziku – pa ipak, u sastavu su SPC.

            Slično je i u ostalim pravoslavnim Crkvama. Sve su one uglavnom višenacionalne, bez obzira na dominantni narod. Sjetimo se samo stotina tisuća pravoslavnih Amerikanaca, sedam milijuna Afrikanaca u misijama..

            Svi sveci koji su živjeli na teritoriju Hrvatske prije raskola 1054.g. su istodobno i pravoslavni sveci. Sv. Dujam u Splitu, sv. Kvirin u Sisku, sv. Mauro u Poreču, sv. Euzebije i Polion u Vinkovcima – sve njih štuju i pravoslavni. I pravoslavni Hrvati štuju sv. Savu i ostale srpske svece, jer, sveci nisu hrvatski ili srpski, već Božji. Kada je netko kanoniziran u jednoj mjesnoj pravoslavnoj Crkvi, postaje svetac univerzalne Pravoslavne Crkve. Tako je npr. sv. kralj Milutin bio jedan od najvećih srpskih srednjovjekovnih vladara. Pa ipak, njegove neraspadnute i čudotvorne relikvije čuvaju se i štuju u Sofiji, prijestolnici Bugarske.

            Prema tome, ne treba nasjedati stvarno zlim dezinformacijama koje SPC prikazuju kao nacionalno netrpeljivu Crkvu. Za pravoslavne Hrvate, ona je ovdje kanonska Crkva, koja ih objeručke prima, i omogućuje im da razvijaju svoju duhovnost i spašavaju svoje duše. Nitko ih ne sili čak ni na srpske običaje – neki čak nemaju ni krsnu slavu, što se smatra osnovnim srpskim crkvenim i nacionalnim obilježjem. Pa ipak, i oni svoje kršćanstvo žive u SPC, poštujući je kao svoju mjesnu Crkvu.

            Malo ljudi zna da se u okvirima SPC nalazi i jedna „nacionalna“  autonomna kanonska Crkva. To je Autonomna Ohridska Arhiepiskopija, kanonska pravoslavna Crkva na području Makedonije. Suprotno dezinformacijama, postoji dakle jedna regularna, samoupravna i priznata makedonska pravoslavna Crkva, sastavljena od Makedonaca, s makedonskim jezikom, punom samoupravom i mogućom autokefalnošću. Sve u okvirima SPC.

            Nitko u SPC sve te ljude ne smatra Srbima, niti ih srbizira. Ne postoji nijedan dokument SPC koji bi negirao hrvatsku državu, hrvatski narod, hrvatski jezik, ili bilo što drugo. Naposljetku, nije ni poslanje ni kompetencija Crkve da priznaje ili ne, narode ili države. To što se hrvatski jezik ne koristi, posljedica je okolnosti što ga nitko od vjernika nije ni tražio. Jer, Ustav SPC jasno kaže da se u SPC dozvolom Sinoda slobodno koriste i drugi jezici.

            Pokojni patrijarh Pavle javno je i jasno pozvao Srbe na miran život i integraciju u Hrvatskoj. SPC je partner hrvatske države; ona je na teritoriju RH konstituirala poseban episkopski savjet (biskupsku konferenciju) te sklopila ugovor s RH. Na temelju tog ugovora, namjenskim i kontroliranim trošenjem novca, RH pomaže karitativnom djelovanju među hrvatskim državljanima pravoslavne vjere, skrbi o povijesnim crkvama i manastirima na hrvatskom teritoriju (a ne da novac ide u Srbiju, kako izmišljaju neki) i sl. Postoje i mogućnosti školskog vjeronauka, dušobrižništva u institucijama, sklapanja braka u crkvi koji vrijedi i kao državni, i sl. Prema tome, SPC je u potpunosti integrirana u život hrvatskog društva, pomaže njegov razvoj, i ne treba nasjedati smicalicama da ona tobože „ne priznaje Hrvatsku i Hrvate“. Sve je to dodatni razlog da se Hrvat može u SPC osjećati kao kod kuće.

            Posebno je gnjusna laž da se SPC „moli za srpski narod, a ne za Hrvate“. Naime, nijedna pravoslavna Crkva na svijetu se ne moli samo za određenu etničku grupu. Pravoslavna Crkva moli za sve ljude, štoviše, i za cijelu tvorevinu. Kada se u pravoslavnoj Liturgiji koristi riječ „narod“ ili „rod“, iza toga se krije grčki pojam (izvornici liturgijskih tekstova Pravoslavne Crkve su na grčkom) laos, a ne etnos. Laos znači narod u smislu naroda Božjega, krštenog puka, Božjeg otkupljenog naroda, a ne neke etničke skupine. Ako se u pojedinim molitvama i dodaju prozbe za srpski narod, što je u tome sporno? Zar srpski narod nije dostojan molitve, ili mu molitva ne treba? Taj narod je većinski u pravoslavlju naših prostora. I rimokatolici, iako su čvrsto umrežena Crkva, u svoje misne molitve stavljaju prozbe za hrvatski narod, koji je većinski u Katoličkoj Crkvi našeg podneblja.

            Prema tome, nacionalnost ne samo da nije bit pravoslavlja – ona uopće nije bitna za pravoslavlje. Kada iziđemo pred Boga, naša nacionalnost i državljanstvo nas neće opravdati.

            Pravoslavni Hrvati su relativno rijetki. No, oni postoje, živeći pravoslavlje bivajući ono što jesu, u zajednici sa Srbima i svim ostalim narodima. Jer, upravo to lomi đavla – okupljanje svih ljudi oko Krista i u Kristu.  

Pravoslavne biskupske konferencije - pravoslavlje nadilazi nacije

            Već smo mnogo puta do sada kroz razne tekstove objašnjavali na kojim principima počiva ustroj Pravoslavne Crkve. Vidjeli smo kako funkcionira njezino jedinstvo i partikularnost, te smo prikazali što jest Pravoslavna Crkva, a što nije Pravoslavna Crkva. Danas ćemo prikazati jedan, u hrvatskoj javnosti relativno nepoznat, način organiziranja i djelovanja Pravoslavne Crkve u svijetu – pravoslavne biskupske konferencije.

            Pravoslavna Crkva jest jedna i jedinstvena – jedna, sveta, katolička i apostolska Crkva. Ona je mistično Tijelo Kristovo. Ova jedinstvenost i jedincatost Crkve se ostvaruje, ne kroz osobu vrhovnog poglavara (kao kod rimokatolika), već kroz jedinstvo vjere, sakramenata i kanonskog uređenja. Tko nije dio ovog zajedništva, nije pravoslavan.

            Osnovno lokalno ostvarenje te jedne Pravoslavne Crkve jest eparhija ili episkopija, ili, hrvatski: biskupija. Njome upravlja episkop/biskup kao apostolski nasljednik, i kroz nju pojedinac dobiva sve što mu je potrebno za ispunjavanje cilja kršćanskog života – spasenja duše. Zato su sve pravoslavne biskupije jednake, iz čega proizlazi da su i svi pravoslavni biskupi jednaki, te posljedično, ne postoji „pravoslavni papa“. 

            Više bližih eparhija ili biskupija se ujedinjuje u arhiepiskopiju i mitropoliju (hrvatski: nadbiskupija i metropolija). Pošto u Pravoslavnoj Crkvi nema pape, ove arhiepiskopije su pravno neovisne, tj., njihovi biskupi se, pod predsjedanjem arhiepiskopa okupljaju na Sabore, na kojima rješavaju sva tekuća pitanja Crkve: izbor novih biskupa, kanonske prekršaje, briga o upražnjenim biskupijama, financije, bogoslovije, kanonizacije svetih itd. Ove samostalne arhiepiskopije odgovaraju rimokatoličkim crkvenim pokrajinama, s time da ove imaju papu kao poglavara, dok su pravoslavne neovisne. Zbog svoje neovisnosti, ove samostalne pravoslavne crkvene pokrajine/arhiepiskopije o novije vrijeme se nazvalo autokefalnim Crkvama. Arhiepiskopi nekih od ovih Crkava nose počasni naziv patrijarha, pa su dotične Crkve patrijaršije ili patrijarhati. Neke međutim nemaju punu neovisnost, nego samo samoupravu; to su autonomne Crkve. Trenutno u svijetu ima 14 ovakvih samostalnih crkvenih pokrajina koje čine jednu, svetu, katoličku i apostolsku Crkvu, odnosno Pravoslavnu Crkvu – organ spasenja ljudskog roda. 

            Pravoslavne Crkve organizirane su teritorijalno, poput rimokatoličkih biskupija, što znači da određeni pravoslavni biskup ima punu jurisdikciju na nekom teritoriju bez obzira na nacionalnost vjernika. Jednako tako, i samostalna arhiepiskopija (autokefalna Crkva) ima svoj teritorij na koji ju je Bog postavio da privodi ljude spasenju. Ovo se naziva kanonski teritorij. Prekršaj nečije jurisdikcije na kanonskom teritoriju u pravoslavlju povlači za sobom u pravilu najteže kazne. To znači, ako je mitropolija zagrebačko-ljubljanska kanonska pravoslavna biskupija u sjevernoj Hrvatskoj, nije moguć nikakav zakoniti pravoslavni crkveni pastoral na tom terenu bez njezine dozvole.

            Što se pravoslavne crkvene jurisdikcije tiče, svijet možemo ugrubo podijeliti na tri dijela. Prvi dio su područja riješene kanonske nadležnosti – to su područja na kojima je posve određeno tko vrši jurisdikciju, i oko toga postoji konsenzus svih Crkava. U Hrvatskoj je tako SPC kanonska. 

            Drugi dio svijeta su misijska područja, gdje pravoslavlja nema, ili tek nastaje, pa za ta područja vlada konsenzus da sve Crkve mogu tamo misionariti, dok se ne stvore uvjeti za crkvenu organizaciju u punom smislu.

            Treći dio svijeta su tzv. zemlje dijaspore. To su zemlje zapadne Europe, Amerike, Australije i Oceanije, koje su na pola puta između misijskog i riješenog kanonskog statusa. U njima su pravoslavni još uvijek manjina, i to uglavnom sastavljena od dijaspore iz pravoslavnih zemalja; također je u tim zemljama pravoslavlje relativno nova vjera, koja još umnogome nije pustila korijenje. U takvoj situaciji, gdje Pravoslavna Crkva postoji, ali još u djetinjoj, adolescentskoj fazi, konsenzus je da svaka Crkva brine o svojoj dijaspori, i polazeći od nje, vrši crkvenu misiju prema domaćem nepravoslavnom stanovništvu. To je razlog zbog kojega u npr. Italiji, Španjolskoj, Britaniji ili SAD-u postoje paralelne jurisdikcije, odnosno, u jednom New Yorku može biti, govorim napamet, pet kanonskih pravoslavnih biskupa (grčki, srpski, bugarski, ruski itd.). Ta situacija nije po kanonima, jer bi u New Yorku trebao biti jedan jedini pravoslavni biskup za sve, ali se ovakva situacija tolerira zbog povijesnih i vanjskih okolnosti, te se ima u vidu njezino kanonsko rješenje jednog dana.

            Ipak, bez obzira što su jurisdikcije na Zapadu podijeljene uglavnom po nacionalnoj osnovi, to ne znači da su ove biskupije, njihov kler i vjernici otuđeni jedni od drugih. U Americi, Francuskoj, Italiji i svim drugim zemljama, vjernici različitih Crkava posve slobodno idu jedni drugima u crkve, štuju svece druge Crkve, primaju sakramente, i surađuju u pastoralu – jer, oni su jedna te ista Pravoslavna Crkva.

            Postoji u tim zemljama dijaspore i jedan institucionalni oblik pravoslavnog jedinstva, a to su pravoslavne biskupske konferencije. Ove pravoslavne biskupske konferencije su koordinacijska tijela koja okupljaju sve kanonske pravoslavne biskupe, svih nacionalnih jurisdikcija u nekoj zemlji, zbog međusobne suradnje i pastorala. Tako npr. u Njemačkoj, djeluju kanonski biskupi iz carigradske, antiohijske, ruske, srpske, rumunjske i gruzijske Crkve. Međutim, svi su oni okupljeni u pravoslavnu biskupsku konferenciju Njemačke, koja je vrhovno predstavništvo pravoslavlja u Njemačkoj. 

            Ove biskupske konferencije su službeno pokrenute odlukom IV. Predsaborske konferencije svih pravoslavnih Crkava u švicarskom gradu Chambesy, održane u lipnju 2009.g. Ovo je dakle svepravoslavna odluka, i još jedan u nizu dokaza koji pobijaju predrasudu o razjedinjenosti pravoslavlja.

            Na čelu svake pravoslavne biskupske konferencije se nalazi predstavnik Carigradske Patrijaršije, zbog toga što je ona prva po časti u pravoslavnim Crkvama. Konferencija ne dira u unutrašnji život biskupija, ali koordinira njihov pastoral i nastup prema vanjskom svijetu, u skladu s okolnostima neke zemlje. Ona je vrhovni predstavnik Pravoslavne Crkve pred određenom državom, rješava pitanja vjeronauka, dušobrižništva u obrazovnim ustanovama i bolnicama, misijskog rada, prevođenja liturgijskih tekstova i crkvene literature na domaće jezike, uvođenja štovanja domaćih svetaca u pravoslavlje (onih svetaca koji su živjeli na Zapadu prije 1054.g.) i sl. Štoviše, ove konferencije imaju svoje različite odbore i povjerenstva, u kojima sjede predstavnici svih Crkava i narodnosti u nekoj zemlji. 

            Ove konferencije izučavaju sve vjerske zajednice na svom teritoriju koje se nazivaju pravoslavnima, te donose ocjenu radi li se uistinu o pravoslavnima ili ne. Tako npr., ukoliko bi predstavnici neke od pseudocrkava, recimo tzv. HPC ili CPC došli u Australiju, tamošnja pravoslavna biskupska konferencija, sastavljena od predstavnika svih Crkava, bi ustanovila da se radi o lažnoj Crkvi, i upozorila sve pravoslavne vjernike da ne primaju sakramente od njih. 

            Trenutno postoje sljedeće pravoslavne biskupske konferencije:

Pravoslavna biskupska konferencija Austrije

Pravoslavna biskupska konferencija Belgije, Nizozemske i Luksemburga

Svepravoslavna biskupska konferencija za britansko otočje

Pravoslavna biskupska konferencija Italije i Malte

Pravoslavna biskupska konferencija Latinske Amerike

Pravoslavna biskupska konferencija Njemačke

Biskupska konferencija svih kanonskih pravoslavnih biskupa Oceanije

Pravoslavna biskupska konferencija Skandinavije

Pravoslavna biskupska konferencija SAD-a

Pravoslavna biskupska konferencija Kanade

Sabor pravoslavnih biskupa Francuske

Pravoslavna biskupska konferencija Švicarske

Pravoslavna biskupska konferencija Španjolske i Portugala

            Prema tome, pogrešno je mišljenje da je Pravoslavna Crkva skup otuđenih „nacionalnih Crkava“, nesposoban za bilo kakvo djelovanje na svjetskoj razini. Jedinstvo Pravoslavne Crkve u svijetu nije samo duhovno i sakramentalno, već i vidljivo, na svim razinama, uključujući i najviše. Ove pravoslavne biskupske konferencije su vidljivi znak tog jedinstva, koje u Duhu Svetome nadilazi sve ljudske i nacionalne granice.

Od kada djeluje Srpska Pravoslavna Crkva u Hrvatskoj?

            Ukoliko vas zanima povijest pravoslavlja u Hrvatskoj, i krenete je proučavati pretraživanjem preko interneta, naići ćete na jednu, za mnoge zbunjujuću informaciju. Naime, na mnogim stranicama se tvrdi kako sadašnja kanonska Srpska Pravoslavna Crkva (SPC) nije postojala na teritoriju Hrvatske sve do 1920.g. Kaže se kako su do te godine na području Hrvatske postojale pravoslavne crkvene organizacije hrvatskog nacionalnog karaktera, te da je tada izvršeno njihovo nasilno ukidanje od strane novoosnovane Kraljevine SHS (od 1929. Kraljevine Jugoslavije), otimačina njihove imovine, nasilno pripajanje SPC, te posredstvom svega toga, „nasilna srbizacija“ dotadašnjeg hrvatskog pravoslavnog stanovništva. Također se širi tvrdnja da je to učinjeno „podmićivanjem“ Carigradske Patrijaršije, te da je na taj način jurisdikcija SPC na teritoriju Hrvatske zapravo kupljena. O čemu se ovdje zapravo radi?

            Kada govorimo o kanonskoj jurisdikciji neke pravoslavne Crkve na nekom teritoriju, moramo imati na umu da se tu ne radi o nečem proizvoljnom. Kao što smo već pisali ( Pravoslavlje, svetosavlje i nacionalne Crkve ) Pravoslavna Crkva je jedna i jedinstvena svjetska Crkva, a pojedine mjesne Crkve su samo organizacijske jedinice te jedne jedinstvene svjetske Pravoslavne Crkve. Odnosi među mjesnim Crkvama (srpskom, ruskom, grčkom itd.) uređeni su kanonskim pravom. Zbog toga je kanonska jurisdikcija SPC na teritoriju Hrvatske nešto što se tiče cijelog pravoslavlja. Ona je priznata od svih ostalih 13 mjesnih Crkava koje, zajedno sa SPC, čine jednu i jedinstvenu Pravoslavnu Crkvu: carigradske, aleksandrijske, antiohijske, jeruzalemske, ruske, gruzijske, rumunjske, bugarske, ciparske, grčke, albanske, češke i slovačke, te poljske Crkve. Kanonska jurisdikcija SPC na području Hrvatske je, na temelju Tomosa (Povelje) Carigradske Patrijaršije, usvojena od svih pravoslavnih Crkava, i svatko tko dovodi u pitanje legitimitet ove jurisdikcije, dira u kompletno svjetsko pravoslavlje, i osporava Pravoslavnu Crkvu kao takvu. Ako bilo tko tvrdi da je nad pravoslavljem u Hrvatskoj izvršeno neko nasilje, pljačka ili „srbizacija“, on zapravo optužuje svih 14 mjesnih Crkava, odnosno cjelokupnu Pravoslavnu Crkvu za spomenute navodne zločine. Ukratko – borba protiv jurisdikcije SPC na teritoriju RH je zapravo borba protiv pravoslavlja kao vjere. Ako bi ikada u budućnosti došlo do bilo kakve promjene pravoslavne crkvene jurisdikcije u Hrvatskoj, to će biti samo s blagoslovom SPC kao nadležne, i uz prihvaćanje ostalih 13 pravoslavnih Crkvi. Sve drugo je čin nasilja i pokušaj iskorjenjivanja pravoslavlja iz Hrvatske. 

            Ovakav čin nasilja i pokušaja da se iskorijeni pravoslavlje iz Hrvatske dolazi od ljudi koji sami nisu dio Pravoslavne Crkve. Naime, svi ovakvi internetski članci i tiskane knjige, koji osporavaju zakonitu pravoslavnu jurisdikciju u Hrvatskoj, dolaze od grupe ljudi (ili čak pojedinaca bez sljedbenika) koji sebe nazivaju „Hrvatska Pravoslavna Crkva“. O njima smo već pisali ( Analiza fenomena tzv. HPC ). Vrijedi dakle podsjetiti da kanoničnost svepravoslavnih odluka (jer jurisdikcija SPC na teritoriju RH jest svepravoslavna odluka) osporavaju grupe koje nisu dio pravoslavlja, koje su prekršile sve moguće kanone pravoslavlja, i čiji članovi se ne mogu pričestiti niti u jednoj pravoslavnoj crkvi na svijetu. Primjer za katolike: to je kao kad bi neka sekta osporavala jurisdikciju kardinala Bozanića u Zagrebu. 

            Međutim, dotične pseudopravoslavne grupacije govore i pišu ono što jedan dio hrvatske desnice želi čuti. Zato se te njihove tvrdnje protiv SPC revno prenose na desnim portalima; nije bitno što je i od koga je, je li istina ili laž, bitno da je protiv SPC. 

            No da stvari ne bi ostale visjeti u zraku, donosimo kratku analizu, što se zapravo dogodilo te famozne 1920.g. s pravoslavljem u Hrvatskoj? Pošto se radi o strahovito složenoj materiji, s puno podataka, i koja zahtijeva puno predznanja opće i crkvene povijesti, kanona, teologije, itd., pokušat ćemo je maksimalno skratiti i svesti na bitno. 

            Sve do 1766.g. postojala je na ovim prostorima posebna organizacijska jedinica Pravoslavne Crkve, koja se obično naziva Pećka Patrijaršija. Dobila je ime po svom sjedištu, mjestu Peć, na zapadnom dijelu Kosova – Metohiji. Imala je od početka srpski karakter, iako je okupljala u sebi različite etničke grupe; jer, nastala je u okviru srpske srednjovjekovne države. Pećka Patrijaršija je svojom jurisdikcijom pokrivala i pravoslavno stanovništvo koje se iselilo na zapad, na područje današnje Hrvatske. Tako je npr., nakon prve obnove Pećke Patrijaršije 1557.g. osnovana prva pravoslavna biskupija na području od Turaka okupirane Slavonije – požeška. U pravoslavnom samostanu Orahovici kod Virovitice čuva se rukopisna knjiga iz 1585.g., u kojoj piše da je pisana: „pri vsesveštenom mitropolite požeškom kir Josifu, pri igumenu že remetskomu jeromonahu kir Maksimu. Togda že prestolom pekskim svetiteljstvujuštu arhiepiskopu kir Savatiju“ (u vrijeme veleposvećenog metropolita požeškog gospodina Josipa, predstojnika samostanskog svećenika-monaha gospodina Maksima. Tada je pećkim tronom biskupovao nadbiskup gospodin Savatije). Također zapisi iz 1590. i 1594.g. uz požeškog mitropolita Vasilija spominju pećke patrijarhe Jeroteja i Jovana. Upravo je spomenuti Vasilije oko 1595.g. napustio tursku Slavoniju i prešao u sjeverozapadnu, slobodnu Hrvatsku, gdje je osnovao prvu pravoslavnu biskupiju na teritoriju današnje Mitropolije zagrebačko-ljubljanske: rovišku (kasnije marčansku). I kasniji marčanski pravoslavni biskupi bili su pod jurisdikcijom srpske Pećke Patrijaršije, i redovito su odlazili na ređenja u Peć, sve do nametanja unije s Katoličkom Crkvom. Tako se pravoslavni biskup marčanski Sava Stanislavić potpisivao: Sava, milostiju božijeju episkop Vrjetani Srbljem, a biskup Gavrilo Miakić (04.06.1664.) Gavril epi(s)kup srbski sinov pomilovanem  B(o)žim. Ovo su povijesni izvori koji su provjerljivi u arhivima i koje priznaje i Katolička Crkva: papa Pavao V. u apostolskom pismu Divinae Maiestatis Arbitrio od 21.11.1611. pravoslavne u sjevernoj Hrvatskoj naziva Rašanima. Rašanin je stanovnik Raške, a Raška je najstarija i središnja srpska srednjovjekovna država. 

            Ovakvih primjera ima bezbroj, i oni pokazuju kako je upravo srpska Pećka Patrijaršija imala izvornu i višestoljetnu jurisdikciju na teritoriju današnje Hrvatske, a također demontiraju mit o nekakvim „Vlasima“ koji bi tobože bili izvorno pravoslavno stanovništvo u Hrvatskoj. 

            Nakon turskog ukidanja Pećke Patrijaršije 1766.g., SPC ulazi u jedno razdoblje koje se zove „razdoblje pokrajinskih Crkava“. Karakteristika tog razdoblja jest ta, da je srpska Crkva nastavila egzistirati kroz nekoliko razdvojenih crkvenih jurisdikcija. Međutim, kao što ćemo vidjeti, sve ove odvojene crkvene jurisdikcije su zadržale punu svijest da su slijednice srpske Pećke Patrijaršije, i da je njihov budući cilj ponovno ujedinjenje, koje je konačno i provedeno nakon Prvog svjetskog rata. 

            Dakle, u razdoblju 1766.-1920.g. SPC egzistira u 6 crkvenih jurisdikcija:

1.)    Karlovačka mitropolija je bila autokefalna pravoslavna Crkva za područje, okvirno gledajući, austrijskih i ugarskih zemalja, uključujući ovdje i veći dio današnje Hrvatske. Obuhvaćala je 7 pravoslavnih biskupija, a ime je dobila po svome sjedištu, Sremskim Karlovcima. Njezini korijeni sežu u 15., 16. i 17.st., odnosno u doba velikih seoba pravoslavnog stanovništva, prvenstveno Srba, u ugarsko-hrvatske zemlje. Vidjeli smo već da je od samih početaka jurisdikcijsku vlast nad tim područjima imala srpska Pećka Patrijaršija. U organizaciji pravoslavlja na tim prostorima osobitu ulogu je imao izbjegli srpski patrijarh Arsenije III. – on je organizirao većinu biskupskih sjedišta, od kojih neka postoje i danas. Srpski pećki patrijarh Kalinik I. je 18.05.1710. svojom poveljom dao Karlovačkoj mitropoliji autonomiju u okviru Pećke Patrijaršije. Nakon ukidanja Pećke Patrijaršije od strane Turaka 1766.g. autonomna Karlovačka mitropolija više nije imala kome biti podložna, te je postala de facto autokefalna, što su prešutno priznale sve ostale Crkve. Danas ćete na internetu moći pročitati da je Karlovačka mitropolija bila nekakva „autokefalna hrvatska Crkva“, no kao što vidimo, to nije točno. Nju su osnovali srpski patrijarsi, i bila je sastavni dio srpske Pećke Patrijaršije. Štoviše, nikada se njezin teritorij nije ni poklapao sa teritorijem današnje Hrvatske, jer veliki dijelovi Hrvatske nisu spadali pod Mitropoliju, dok su s druge strane u nju ulazile čitava današnja Vojvodina, Mađarska, Slovačka i jedno vrijeme dio Rumunjske. Od 1848.g. karlovački mitropoliti nose počasnu titulu patrijarha srpskog. Iz svega ovoga vidimo da je Karlovačka mitropolija zapravo bila preživjeli ostatak ukinute srpske pećke patrijaršije – neka vrsta „SPC u egzilu“ u ugarsko-hrvatskim zemljama. Osnovana je od srpske Crkve i nasljedovala ju je; uvid u sve povijesne arhivske izvore ove mitropolije pokazuje da je uvijek nosila karakter srpske Crkve, i nikakvo „hrvatsko pravoslavlje“ se u njoj ne spominje. Ponegdje se sporadično spominje riječ „hrvatski“ u teritorijalnom smislu na području sjeverne Hrvatske.

2.)    Crnogorska mitropolija je bila, slično karlovačkoj, još jedan preživjeli ostatak nekadašnje ukinute Pećke Patrijaršije. Naime, iako je 1499.g. turska vojska pregazila Crnu Goru, Turci u stvarnosti nikada nisu ovladali tom zemljom. Crnogorska plemena su, u svojim krševitim planinskim predjelima, nastavila živjeti posve nezavisnim, plemenskim načinom života. Na taj način, i Crkva u Crnoj Gori je bila posve u rukama ovih plemena, iako je formalno pripadala Pećkoj Patrijaršiji. Crnogorski mitropoliti su redovito išli na ređenje u Peć srpskom patrijarhu, a mitropolita Vasilija zaredio je srpski patrijarh Arsenije Gavrilović 1750.g., davši mu titulu mitropolita skenderijskog i primorskog i egzarha svetog trona pećkog patrijaršije slaveno-srpske. Nakon ukidanja srpske Pećke Patrijaršije 1766.g. crnogorska plemena jednostavno nisu prihvatila tu odluku, tako da je Mitropolija crnogorska nastavila živjeti samostalno, kao preživjeli ostatak srpske Pećke Patrijaršije. Takvu situaciju su prihvatili i Carigrad i ostale Crkve, a crnogorski mitropoliti su odlazili na ređenje što u Carigrad, što u Sremske Karlovce (npr. Petar I. Petrović Njegoš), što u Moskvu. Ova samostalnost crnogorske mitropolije nije bila prava autokefalnost, što se vidi iz činjenice da su mitropoliti primali ređenje u inozemstvu (osnovna karakteristika autokefalne Crkve je da sama redi svog poglavara, otuda pojam autokefalni – grč. samoglavi), kao i iz činjenice da su mitropoliti nosili naslov egzarha, dakle namjesnika srpskog patrijarha za područje Crne Gore. Ova mitropolija je imala 3 biskupije.

3.)    Bukovinska mitropolija je bila de facto autokefalna Crkva za područje austrijskog (cislajtanijskog) dijela Austrougarske Monarhije. U tom svojstvu je i osnovana političkom naredbom iz Beča 1873.g., odvajanjem od Karlovačke mitropolije. Zbog neobičnih granica austrijskog i ugarskog dijela Monarhije, i ova mitropolija je imala čudan zemljopisni izgled. Naime, jedan dio mitropolije bila je Bukovina (pokrajina u današnjoj Ukrajini i Rumunjskoj), a drugi dio Dalmacija (s Istrom i Bokom). Uslijed ovakve fizičke udaljenosti između dva dijela ove mitropolije, dvije su naše pravoslavne biskupije (dalmatinska i bokeljska) živjele posve autonomno. I one su imale srpski karakter: prva pravoslavna jurisdikcija u Dalmaciji je bila od dabrobosanskih mitropolita Pećke Patrijaršije (potpisivali su se kao egzarsi Dalmacije). Svi povijesni dokumenti kazuju da je cijelu povijest u Dalmaciji vladala svijest o srpskom etničkom karakteru Crkve; tako se npr. glasoviti crkveni pravnik i dalmatinski pravoslavni biskup Nikodim Milaš potpisivao sa srpski pravoslavni episkop dalmatinski i istrijski.

4.)    Autonomna Crkva u BiH (Carigradska Patrijaršija). Pravoslavlje u BiH je sve do 1766.g. bilo također sastavni dio srpske Pećke Patrijaršije, da bi nakon ukidanja iste potpalo pod Carigradsku Patrijaršiju. Carigrad je upravljao izravno s BiH sve do austrougarske okupacije 1878.g. Nakon okupacije dolazi do ugovora između Austrougarske i Carigradske Patrijaršije u ožujku 1880.g. Po tom ugovoru je Crkva u BiH dobila autonomiju unutar Carigradske patrijaršije. Ova autonomija je značila samoupravu u crkvenim poslovima, dok se u znak pripadnosti Carigradu moralo ime carigradskog patrijarha spominjati na bogoslužjima, te u zajedničku blagajnu u Carigradu uplaćivati 58 000 zlatnih groša godišnje. Pravoslavne biskupe bi imenovao austrougarski car, a redio carigradski patrijarh. Postojale su 4 biskupije.

5.)    Autokefalna Pravoslavna Crkva u Kraljevini Srbiji. Nakon ukidanja Pećke Patrijaršije 1766.g. pravoslavlje u Srbiji također dolazi pod vlast Carigrada. Pod tom vlašću je bilo sve do 1830.g., kada Srbija postaje autonomna kneževina u okviru Turske. Ova politička autonomija je povela za sobom i crkvenu, te se formira autonomna Crkva u Kneževini Srbiji 1832.g. (prethodno je isplaćeno Carigradu 200 000 groša na ime povrata duga srpskih biskupija). Nakon stjecanja pune nezavisnosti i proglašenja Kraljevine Srbije, dolazi i do potpunog osamostaljenja Crkve, odnosno stvaranja Autokefalne Pravoslavne Crkve u Kraljevini Srbiji 1879.g. Ovo je učinjeno također na strogo kanonski način, potvrdom i blagoslovom nadležne Carigradske Patrijaršije. Ovdje je bilo 5 biskupija.

6.)    Carigradska Patrijaršija (izravno podređene biskupije). Radi se o 6 pravoslavnih biskupija u južnoj Srbiji i Makedoniji, koje su nakon 1766.g. trajno do poslije Prvog svjetskog rata bile pod Carigradom.

Nakon ovog kratkog pregleda postaje nam jasno nekoliko bitnih stvari. Prvo, na ovim prostorima je izvorno postojala samo srpska pravoslavna Crkva, iako pod različitim nazivima – najduže kao Pećka Patrijaršija. Drugo, ta Crkva je nasilno ukinuta 1766.g. dekretom nekršćanskih, muslimanskih vlasti. Treće, sve crkvene jedinice koje su nastale od nje zadržale su i dalje svijest o tome da imaju srpski karakter i porijeklo. Njihovi su se biskupi i dalje potpisivali kao srpski, neprekidno se susreće ta riječ u svim spisima, slave se srpski sveci, i njeguje svijest o ukinutoj Pećkoj Patrijaršiji. Ove Crkve, iako razdijeljene, i dalje uzajamno komuniciraju i surađuju, bez obzira na formalnu administrativnu razdijeljenost. Tako npr. Nikodim Milaš, „srpski pravoslavni episkop dalmatinski i istrijski“, piše crkveni ustav crnogorskoj mitropoliji. Iz ovoga proizlazi četvrta stvar – sve ove Crkve su težile prema ujedinjenju, tj. ispravljanju povijesne nepravde iz 1766.g.

Kako je izgledalo ponovno ujedinjenje SPC nakon rata?

Kada čitamo članke o tome na spomenutim portalima, uglavnom vidimo sljedeću sliku: nakon Prvog svjetskog rata kralj Aleksandar dekretom nasilno pripaja sve ove Crkve SPC, pljačka njihovu imovinu, progoni, itd. Neupućen čovjek bi pomislio da je diljem Hrvatske, Bosne i Crne Gore srpska vojska i žandarmerija kundačila, tukla svećenike, hapsila biskupe, palila crkvene oznake i tome slično. No kada proučimo povijesne izvore, vidimo sasvim drugačiju stvarnost. 

Još 18.12.1918. se u Sremskim Karlovcima skupila konferencija svih pravoslavnih biskupa: karlovačke mitropolije, crnogorske mitropolije, autonomne Crkve u BiH i dalmatinskih biskupija. Na njoj je odlučeno da su svi jednoglasno za ujedinjenje i da se s time treba početi. Vidimo da je ujedinjenje bilo ne samo dobrovoljno,već i želja tih ljudi.

U Beogradu je 11.05.1919. održana konferencija svih pravoslavnih biskupa s područja cijele novostvorene države, koja je konstatirala duhovno, moralno i administrativno jedinstvo svih crkvenih područja. Tada je izabran i privremeni odbor biskupa pod nazivom „Središnji arhijerejski sabor ujedinjene srpske Crkve“. Ovaj sabor je počeo pregovore s Bukovinskom mitropolijom zbog dalmatinske i bokeljske biskupije, koji je okončan službenim razduživanjem i otpusnim pismom 9./22.11.1919. Dakle, Dalmacija se sporazumno razišla s Bukovinom, a ne nasiljem.

Pregovori s Carigradom oko Makedonije i južne Srbije počeli su još 1914.g. Sada su nastavljeni, s tim što im je dodano pitanje BiH, kao i vraćanja statusa patrijaršije obnovljenoj SPC. Sporazum s Carigradom je sklopljen 11.03.1920., a sinodski dekret dobiven 19.03.1920. Tek nakon toga je službeno proglašeno ujedinjenje. 

Što se tiče vraćanja statusa patrijaršije obnovljenoj SPC, o tome se pregovaralo 1919.-1920.g., ali nije se moglo to pitanje tada riješiti, jer je carigradski tron bio upražnjen, a ovakvu odluku može donijeti samo patrijarh osobno, i nitko drugi. Ali, Sinod carigradski nije bio tome protivan, što se vidi i po tome što je ujedinjenoj SPC odmah dao šesto mjesto u poretku Crkava – s čime su se sve ostale usuglasile. 

Konačno, 30.08.1920. je proglašena obnovljena srpska Patrijaršija. Nakon toga, 31.10.1920. je konačno ustoličen i patrijarh. 

Novi patrijarh je 20.05.1921. nostrificirao svoju dužnost svim pravoslavnim Crkvama, koje su to i prihvatile i suglasile sa svime, priznavši sva jurisdikcijska prava SPC na cijelom jugoslavenskom području. Konačno, iz Carigrada dolazi i službeni Tomos i Epistolija kojim se sve ovo zaključno potvrđuje (19.02.1922.). Završni pečat je bilo koncelebrirano euharistijsko slavlje na najvišoj razini dviju patrijaršija 20.03.1920., čime je manifestiran punopravni kanonski status SPC na liturgijski način, koji je i najbitniji za pravoslavlje. 

Naravno, trebalo je dugo vremena da nova patrijaršija profunkcionira, te su stare institucije prijašnjih ukinutih Crkava funkcionirale praktički do Ustava Crkve iz 1931.g. 

Treba reći da ovim ujedinjenjem nije samo prostor bivše Jugoslavije došao pod jurisdikciju SPC. Naime, Karlovačka mitropolija je bila jedna od konstitutivnih jedinica pri ujedinjenju, a ona je pokrivala i teritorij današnje Austrije, Mađarske, Češke i Slovačke, koje su također postale kanonski teritorij SPC. Doduše, Češkoj i Slovačkoj je dana autokefalnost ubrzo nakon toga od SPC. 

Često se spominje da je SPC potplatila Carigradsku Patrijaršiju sa milijun i pol švicarskih franaka da bi ovo sve ishodila, no to je namjerno izvrtanje podataka – radi se o obeštećenju za prihode koje je Carigrad uživao od biskupija u južnoj Srbiji i Makedoniji. To spada u redovito crkveno poslovanje, i kao što vidimo, to su plaćali i sami Srbi za sebe kada su se odvajali od Carigrada u 19.st.

Dakle, nikakvog nasilnog ujedinjenja nije bilo. Nijedan biskup ili svećenik nije svrgnut, nitko od vjernika progonjen, zato jer su oni naprosto željeli to ujedinjenje, jer su osjećali da treba ispraviti povijesnu nepravdu iz 1766.g. Crnogorski mitropolit Mitrofan Ban je bio predsjednik odbora za ujedinjenje – zar je sam sebi ukidao „autokefalnu“ Crkvu? Evo kako je govorio taj posljednji poglavar samostalne Crnogorske mitropolije na Uskrs 1919.: „Pri uskrsnuću Kristovu, anđeo Gospodnji odvalio je kamen od groba njegova; a sadašnji veliki rat odvalio je teški kamen s Kosovske grobnice, te je ujedinjenjem cijelog srpskog naroda uskrsnula negdašnja Dušanova i Lazarova država. Srbi i Crnogorci, od Kosova pa do danas, vazda su hrabro i viteški vojevali. Krv svoju potokom prolijevali i sve za svoju pravoslavnu vjeru, za oslobođenje i ujedinjenje srpskog naroda. Ta njihova plemenita vjekovna zamisao, sad je, slava Bogu, ostvarena! Političke međe, koje su do sada srpski narod razdvajale, iz temelja porušene su, te uslijed toga, ujedinjenje narodno, samo po sebi došlo je, kao prirodna posljedica.“

Dakle, kao zaključak možemo reći da sve navode o tome kako je „SPC u Hrvatskoj nametnuta 1920. nasiljem i korupcijom, protiv kanona, samovoljno“, kako je „srbizirala pravoslavne Hrvate“ i „opljačkala imovinu HPC“ možemo odbaciti kao potpune izmišljotine. Za kraj, donosimo i hrvatski prijevod Tomosa Carigradske Patrijaršije:

Broj protokola 1148

† MELECIJE

po milosti Božjoj nadbiskup Carigrada, Novoga Rima i Ekumenski Patrijarh

Sveta Crkva uređujući i obavljajući sve kako treba, a radi duhovne izgradnje, smatra da je i ovo svojstveno dobrom uređivanju i kanonskom poretku, da usklađuje i uređuje granice crkvene uprave prema političkim promjenama koje se događaju, ukoliko je to dozvoljeno svetim crkvenim zakonima, kako bi se upravljanje crkvenim poslovima vršilo bez teškoća i sa svrhovitošću, i kako bi od toga proizlazila veća korist za kršćanski narod.

Prema tome, i u pogledu na od Boga spašavanu Kraljevinu Srbiju, s obzirom na to, što je ona poslije bivših balkanskih ratova iz 1912. i 1913. godine i doskorašnjeg velikog svjetskog rata proširena i uvećana i podignuta u jedno ujedinjeno Kraljevstvo SHS po milosti i blagoslovu Božjem, obuhvatila je u svojim granicama biskupije koje su do skora bile pod kanonskom upravom Patrijaršijskog Ekumenskog Trona i to mitropolije: Skopsku, Raško-prizrensku, Veleško-debarsku, Pelagonijsku, Prespansko-ohridsku i dio mitropolije Vodenske, biskupiju Polijansku na osnovu Bukureštanskog Ugovora od 10. kolovoza 1913. g.; mitropoliju Strumičku na osnovu Ugovora u Neuillyju od 27. studenog 1919. godine; a na osnovu ugovora s Austrijom potpisanog u Saint-Germain-en-Laye od 10. rujna 1919. godine mitropolije u Bosni i Hercegovini: Bosansku, Hercegovačku, Zvorničku i Banjalučko-bihaćku. Pored toga, u granice ovog ujedinjenog Kraljevstva SHS, ušle su i Autokefalne Pravoslavne Crkve: Karlovačka i Crnogorska, kao i dvije dalmatinske biskupije: Zadarska i Bokokotorska; a zajedničkom odlukom predstojnika ovih Crkava okupljenih na Saboru, proglašeno je njihovo upravno jedinstvo sa Srpskom Crkvom u jednu autokefalnu Crkvu pod imenom „Autokefalna Ujedinjena Pravoslavna Srpska Crkva Kraljevstva SHS". Zbog toga naša Kristova Crkva na molbu Crkve i vlade Kraljevstva SHS, imajući u vidu kanoničnost i opravdanost crkvenog ujedinjenja u jednu cjelinu onih crkvenih područja koja su već politički ujedinjena, radi konačnog jedinstva i harmonije u upravi, prema pravilu Otaca, koje kaže: „da biskupi svakoga naroda trebaju priznati prvoga među sobom i njega smatrati glavom" i radi veće i opće koristi ujedinjenih područja, koje imaju od jedinstva, jednodušnom odlukom, koja je donijeta na sjednici Svetoga Sinoda pod predsjedništvom Naše Smjernosti, odlučuje i utvrđuje sljedeće:

Odobrava se i blagoslivlja crkveno oslobođenje od Patrijaršijskog Ekumenskog Carigradskog Trona i priključenje Autokefalnoj Ujedinjenoj Pravoslavnoj Srpskoj Crkvi onih biskupija, koje su do skora bile pod njegovom upravom i koje su gore spomenute. Priznajući pak proglašeno jedinstvo autokefalnih Crkava: Srpske, Crnogorske i Karlovačke, kao i dviju dalmatinskih biskupija, prima od ovih utemeljenu Svetu Autokefalnu Ujedinjenu Pravoslavnu Srpsku Crkvu kao sestru u Kristu, koja ima i uživa sva prava autokefalnosti, prema propisima i redu Svete Pravoslavne Crkve.

Za dokaz, stalnu i vječitu potvrdu svega ovoga što je ovako kanonski usvojeno i utvrđeno odnosno onih eparhija i dijelova našeg Svetoga Patrijaršijskog Ekumenskog Trona, koje su u posljednje vrijeme pripale od Boga spašavanoj Kraljevini SHS, a i odnosno jedne Ujedinjene Autokefalne Pravoslavne Srpske Crkve, koja je utemeljena u ovoj Kraljevini, izdajemo s veleposvećenim mitropolitima, našom u Duhu Svetom ljubaznom braćom i suslužiteljima, ovaj naš Patrijaršijski i Sinodski Tomos, čiji se tekst točan i nepovrijeđen nalazi izložen i u svetom Kodeksu naše Svete Velike Kristove Crkve sa željom, da Bog svake milosti, koji nas je pozvao u svoju vječnu slavu u Isusu Kristu, podari svagda svaki blagoslov i svaki dobar plod svim biskupijama, koje su na ovaj način od nas oslobođene, kao i cijeloj najsvetijoj sestri Autokefalnoj Ujedinjenoj Pravoslavnoj Srpskoj Crkvi Kraljevstva SHS. Njemu neka je slava i moć u vijeke vjekova. Amen. Godine 1922. veljače 19., epimnemeze 5.

Patrijarh Carigradski MELECIJE

Cezarejski NIKOLA

Kalcedonski GRGUR

Neocezarejski i Katarijski POLIKARP

Angirski GERVAZIJE

Kaldijski i Cerasundski LOVRO

Sarandaeklisijski AGATANGEL

Nicejski BAZILIJE

Amasijski GERMAN

Rodoski APOSTOL

Varnski NIKODIM

Heliopolski SMARAGD

Metrijski JOAKIM

Tajnik Svetoga Sinoda Vruilski DIONIZIJE.