Od kada djeluje Srpska Pravoslavna Crkva u Hrvatskoj?

            Ukoliko vas zanima povijest pravoslavlja u Hrvatskoj, i krenete je proučavati pretraživanjem preko interneta, naići ćete na jednu, za mnoge zbunjujuću informaciju. Naime, na mnogim stranicama se tvrdi kako sadašnja kanonska Srpska Pravoslavna Crkva (SPC) nije postojala na teritoriju Hrvatske sve do 1920.g. Kaže se kako su do te godine na području Hrvatske postojale pravoslavne crkvene organizacije hrvatskog nacionalnog karaktera, te da je tada izvršeno njihovo nasilno ukidanje od strane novoosnovane Kraljevine SHS (od 1929. Kraljevine Jugoslavije), otimačina njihove imovine, nasilno pripajanje SPC, te posredstvom svega toga, „nasilna srbizacija“ dotadašnjeg hrvatskog pravoslavnog stanovništva. Također se širi tvrdnja da je to učinjeno „podmićivanjem“ Carigradske Patrijaršije, te da je na taj način jurisdikcija SPC na teritoriju Hrvatske zapravo kupljena. O čemu se ovdje zapravo radi?

            Kada govorimo o kanonskoj jurisdikciji neke pravoslavne Crkve na nekom teritoriju, moramo imati na umu da se tu ne radi o nečem proizvoljnom. Kao što smo već pisali ( Pravoslavlje, svetosavlje i nacionalne Crkve ) Pravoslavna Crkva je jedna i jedinstvena svjetska Crkva, a pojedine mjesne Crkve su samo organizacijske jedinice te jedne jedinstvene svjetske Pravoslavne Crkve. Odnosi među mjesnim Crkvama (srpskom, ruskom, grčkom itd.) uređeni su kanonskim pravom. Zbog toga je kanonska jurisdikcija SPC na teritoriju Hrvatske nešto što se tiče cijelog pravoslavlja. Ona je priznata od svih ostalih 13 mjesnih Crkava koje, zajedno sa SPC, čine jednu i jedinstvenu Pravoslavnu Crkvu: carigradske, aleksandrijske, antiohijske, jeruzalemske, ruske, gruzijske, rumunjske, bugarske, ciparske, grčke, albanske, češke i slovačke, te poljske Crkve. Kanonska jurisdikcija SPC na području Hrvatske je, na temelju Tomosa (Povelje) Carigradske Patrijaršije, usvojena od svih pravoslavnih Crkava, i svatko tko dovodi u pitanje legitimitet ove jurisdikcije, dira u kompletno svjetsko pravoslavlje, i osporava Pravoslavnu Crkvu kao takvu. Ako bilo tko tvrdi da je nad pravoslavljem u Hrvatskoj izvršeno neko nasilje, pljačka ili „srbizacija“, on zapravo optužuje svih 14 mjesnih Crkava, odnosno cjelokupnu Pravoslavnu Crkvu za spomenute navodne zločine. Ukratko – borba protiv jurisdikcije SPC na teritoriju RH je zapravo borba protiv pravoslavlja kao vjere. Ako bi ikada u budućnosti došlo do bilo kakve promjene pravoslavne crkvene jurisdikcije u Hrvatskoj, to će biti samo s blagoslovom SPC kao nadležne, i uz prihvaćanje ostalih 13 pravoslavnih Crkvi. Sve drugo je čin nasilja i pokušaj iskorjenjivanja pravoslavlja iz Hrvatske. 

            Ovakav čin nasilja i pokušaja da se iskorijeni pravoslavlje iz Hrvatske dolazi od ljudi koji sami nisu dio Pravoslavne Crkve. Naime, svi ovakvi internetski članci i tiskane knjige, koji osporavaju zakonitu pravoslavnu jurisdikciju u Hrvatskoj, dolaze od grupe ljudi (ili čak pojedinaca bez sljedbenika) koji sebe nazivaju „Hrvatska Pravoslavna Crkva“. O njima smo već pisali ( Analiza fenomena tzv. HPC ). Vrijedi dakle podsjetiti da kanoničnost svepravoslavnih odluka (jer jurisdikcija SPC na teritoriju RH jest svepravoslavna odluka) osporavaju grupe koje nisu dio pravoslavlja, koje su prekršile sve moguće kanone pravoslavlja, i čiji članovi se ne mogu pričestiti niti u jednoj pravoslavnoj crkvi na svijetu. Primjer za katolike: to je kao kad bi neka sekta osporavala jurisdikciju kardinala Bozanića u Zagrebu. 

            Međutim, dotične pseudopravoslavne grupacije govore i pišu ono što jedan dio hrvatske desnice želi čuti. Zato se te njihove tvrdnje protiv SPC revno prenose na desnim portalima; nije bitno što je i od koga je, je li istina ili laž, bitno da je protiv SPC. 

            No da stvari ne bi ostale visjeti u zraku, donosimo kratku analizu, što se zapravo dogodilo te famozne 1920.g. s pravoslavljem u Hrvatskoj? Pošto se radi o strahovito složenoj materiji, s puno podataka, i koja zahtijeva puno predznanja opće i crkvene povijesti, kanona, teologije, itd., pokušat ćemo je maksimalno skratiti i svesti na bitno. 

            Sve do 1766.g. postojala je na ovim prostorima posebna organizacijska jedinica Pravoslavne Crkve, koja se obično naziva Pećka Patrijaršija. Dobila je ime po svom sjedištu, mjestu Peć, na zapadnom dijelu Kosova – Metohiji. Imala je od početka srpski karakter, iako je okupljala u sebi različite etničke grupe; jer, nastala je u okviru srpske srednjovjekovne države. Pećka Patrijaršija je svojom jurisdikcijom pokrivala i pravoslavno stanovništvo koje se iselilo na zapad, na područje današnje Hrvatske. Tako je npr., nakon prve obnove Pećke Patrijaršije 1557.g. osnovana prva pravoslavna biskupija na području od Turaka okupirane Slavonije – požeška. U pravoslavnom samostanu Orahovici kod Virovitice čuva se rukopisna knjiga iz 1585.g., u kojoj piše da je pisana: „pri vsesveštenom mitropolite požeškom kir Josifu, pri igumenu že remetskomu jeromonahu kir Maksimu. Togda že prestolom pekskim svetiteljstvujuštu arhiepiskopu kir Savatiju“ (u vrijeme veleposvećenog metropolita požeškog gospodina Josipa, predstojnika samostanskog svećenika-monaha gospodina Maksima. Tada je pećkim tronom biskupovao nadbiskup gospodin Savatije). Također zapisi iz 1590. i 1594.g. uz požeškog mitropolita Vasilija spominju pećke patrijarhe Jeroteja i Jovana. Upravo je spomenuti Vasilije oko 1595.g. napustio tursku Slavoniju i prešao u sjeverozapadnu, slobodnu Hrvatsku, gdje je osnovao prvu pravoslavnu biskupiju na teritoriju današnje Mitropolije zagrebačko-ljubljanske: rovišku (kasnije marčansku). I kasniji marčanski pravoslavni biskupi bili su pod jurisdikcijom srpske Pećke Patrijaršije, i redovito su odlazili na ređenja u Peć, sve do nametanja unije s Katoličkom Crkvom. Tako se pravoslavni biskup marčanski Sava Stanislavić potpisivao: Sava, milostiju božijeju episkop Vrjetani Srbljem, a biskup Gavrilo Miakić (04.06.1664.) Gavril epi(s)kup srbski sinov pomilovanem  B(o)žim. Ovo su povijesni izvori koji su provjerljivi u arhivima i koje priznaje i Katolička Crkva: papa Pavao V. u apostolskom pismu Divinae Maiestatis Arbitrio od 21.11.1611. pravoslavne u sjevernoj Hrvatskoj naziva Rašanima. Rašanin je stanovnik Raške, a Raška je najstarija i središnja srpska srednjovjekovna država. 

            Ovakvih primjera ima bezbroj, i oni pokazuju kako je upravo srpska Pećka Patrijaršija imala izvornu i višestoljetnu jurisdikciju na teritoriju današnje Hrvatske, a također demontiraju mit o nekakvim „Vlasima“ koji bi tobože bili izvorno pravoslavno stanovništvo u Hrvatskoj. 

            Nakon turskog ukidanja Pećke Patrijaršije 1766.g., SPC ulazi u jedno razdoblje koje se zove „razdoblje pokrajinskih Crkava“. Karakteristika tog razdoblja jest ta, da je srpska Crkva nastavila egzistirati kroz nekoliko razdvojenih crkvenih jurisdikcija. Međutim, kao što ćemo vidjeti, sve ove odvojene crkvene jurisdikcije su zadržale punu svijest da su slijednice srpske Pećke Patrijaršije, i da je njihov budući cilj ponovno ujedinjenje, koje je konačno i provedeno nakon Prvog svjetskog rata. 

            Dakle, u razdoblju 1766.-1920.g. SPC egzistira u 6 crkvenih jurisdikcija:

1.)    Karlovačka mitropolija je bila autokefalna pravoslavna Crkva za područje, okvirno gledajući, austrijskih i ugarskih zemalja, uključujući ovdje i veći dio današnje Hrvatske. Obuhvaćala je 7 pravoslavnih biskupija, a ime je dobila po svome sjedištu, Sremskim Karlovcima. Njezini korijeni sežu u 15., 16. i 17.st., odnosno u doba velikih seoba pravoslavnog stanovništva, prvenstveno Srba, u ugarsko-hrvatske zemlje. Vidjeli smo već da je od samih početaka jurisdikcijsku vlast nad tim područjima imala srpska Pećka Patrijaršija. U organizaciji pravoslavlja na tim prostorima osobitu ulogu je imao izbjegli srpski patrijarh Arsenije III. – on je organizirao većinu biskupskih sjedišta, od kojih neka postoje i danas. Srpski pećki patrijarh Kalinik I. je 18.05.1710. svojom poveljom dao Karlovačkoj mitropoliji autonomiju u okviru Pećke Patrijaršije. Nakon ukidanja Pećke Patrijaršije od strane Turaka 1766.g. autonomna Karlovačka mitropolija više nije imala kome biti podložna, te je postala de facto autokefalna, što su prešutno priznale sve ostale Crkve. Danas ćete na internetu moći pročitati da je Karlovačka mitropolija bila nekakva „autokefalna hrvatska Crkva“, no kao što vidimo, to nije točno. Nju su osnovali srpski patrijarsi, i bila je sastavni dio srpske Pećke Patrijaršije. Štoviše, nikada se njezin teritorij nije ni poklapao sa teritorijem današnje Hrvatske, jer veliki dijelovi Hrvatske nisu spadali pod Mitropoliju, dok su s druge strane u nju ulazile čitava današnja Vojvodina, Mađarska, Slovačka i jedno vrijeme dio Rumunjske. Od 1848.g. karlovački mitropoliti nose počasnu titulu patrijarha srpskog. Iz svega ovoga vidimo da je Karlovačka mitropolija zapravo bila preživjeli ostatak ukinute srpske pećke patrijaršije – neka vrsta „SPC u egzilu“ u ugarsko-hrvatskim zemljama. Osnovana je od srpske Crkve i nasljedovala ju je; uvid u sve povijesne arhivske izvore ove mitropolije pokazuje da je uvijek nosila karakter srpske Crkve, i nikakvo „hrvatsko pravoslavlje“ se u njoj ne spominje. Ponegdje se sporadično spominje riječ „hrvatski“ u teritorijalnom smislu na području sjeverne Hrvatske.

2.)    Crnogorska mitropolija je bila, slično karlovačkoj, još jedan preživjeli ostatak nekadašnje ukinute Pećke Patrijaršije. Naime, iako je 1499.g. turska vojska pregazila Crnu Goru, Turci u stvarnosti nikada nisu ovladali tom zemljom. Crnogorska plemena su, u svojim krševitim planinskim predjelima, nastavila živjeti posve nezavisnim, plemenskim načinom života. Na taj način, i Crkva u Crnoj Gori je bila posve u rukama ovih plemena, iako je formalno pripadala Pećkoj Patrijaršiji. Crnogorski mitropoliti su redovito išli na ređenje u Peć srpskom patrijarhu, a mitropolita Vasilija zaredio je srpski patrijarh Arsenije Gavrilović 1750.g., davši mu titulu mitropolita skenderijskog i primorskog i egzarha svetog trona pećkog patrijaršije slaveno-srpske. Nakon ukidanja srpske Pećke Patrijaršije 1766.g. crnogorska plemena jednostavno nisu prihvatila tu odluku, tako da je Mitropolija crnogorska nastavila živjeti samostalno, kao preživjeli ostatak srpske Pećke Patrijaršije. Takvu situaciju su prihvatili i Carigrad i ostale Crkve, a crnogorski mitropoliti su odlazili na ređenje što u Carigrad, što u Sremske Karlovce (npr. Petar I. Petrović Njegoš), što u Moskvu. Ova samostalnost crnogorske mitropolije nije bila prava autokefalnost, što se vidi iz činjenice da su mitropoliti primali ređenje u inozemstvu (osnovna karakteristika autokefalne Crkve je da sama redi svog poglavara, otuda pojam autokefalni – grč. samoglavi), kao i iz činjenice da su mitropoliti nosili naslov egzarha, dakle namjesnika srpskog patrijarha za područje Crne Gore. Ova mitropolija je imala 3 biskupije.

3.)    Bukovinska mitropolija je bila de facto autokefalna Crkva za područje austrijskog (cislajtanijskog) dijela Austrougarske Monarhije. U tom svojstvu je i osnovana političkom naredbom iz Beča 1873.g., odvajanjem od Karlovačke mitropolije. Zbog neobičnih granica austrijskog i ugarskog dijela Monarhije, i ova mitropolija je imala čudan zemljopisni izgled. Naime, jedan dio mitropolije bila je Bukovina (pokrajina u današnjoj Ukrajini i Rumunjskoj), a drugi dio Dalmacija (s Istrom i Bokom). Uslijed ovakve fizičke udaljenosti između dva dijela ove mitropolije, dvije su naše pravoslavne biskupije (dalmatinska i bokeljska) živjele posve autonomno. I one su imale srpski karakter: prva pravoslavna jurisdikcija u Dalmaciji je bila od dabrobosanskih mitropolita Pećke Patrijaršije (potpisivali su se kao egzarsi Dalmacije). Svi povijesni dokumenti kazuju da je cijelu povijest u Dalmaciji vladala svijest o srpskom etničkom karakteru Crkve; tako se npr. glasoviti crkveni pravnik i dalmatinski pravoslavni biskup Nikodim Milaš potpisivao sa srpski pravoslavni episkop dalmatinski i istrijski.

4.)    Autonomna Crkva u BiH (Carigradska Patrijaršija). Pravoslavlje u BiH je sve do 1766.g. bilo također sastavni dio srpske Pećke Patrijaršije, da bi nakon ukidanja iste potpalo pod Carigradsku Patrijaršiju. Carigrad je upravljao izravno s BiH sve do austrougarske okupacije 1878.g. Nakon okupacije dolazi do ugovora između Austrougarske i Carigradske Patrijaršije u ožujku 1880.g. Po tom ugovoru je Crkva u BiH dobila autonomiju unutar Carigradske patrijaršije. Ova autonomija je značila samoupravu u crkvenim poslovima, dok se u znak pripadnosti Carigradu moralo ime carigradskog patrijarha spominjati na bogoslužjima, te u zajedničku blagajnu u Carigradu uplaćivati 58 000 zlatnih groša godišnje. Pravoslavne biskupe bi imenovao austrougarski car, a redio carigradski patrijarh. Postojale su 4 biskupije.

5.)    Autokefalna Pravoslavna Crkva u Kraljevini Srbiji. Nakon ukidanja Pećke Patrijaršije 1766.g. pravoslavlje u Srbiji također dolazi pod vlast Carigrada. Pod tom vlašću je bilo sve do 1830.g., kada Srbija postaje autonomna kneževina u okviru Turske. Ova politička autonomija je povela za sobom i crkvenu, te se formira autonomna Crkva u Kneževini Srbiji 1832.g. (prethodno je isplaćeno Carigradu 200 000 groša na ime povrata duga srpskih biskupija). Nakon stjecanja pune nezavisnosti i proglašenja Kraljevine Srbije, dolazi i do potpunog osamostaljenja Crkve, odnosno stvaranja Autokefalne Pravoslavne Crkve u Kraljevini Srbiji 1879.g. Ovo je učinjeno također na strogo kanonski način, potvrdom i blagoslovom nadležne Carigradske Patrijaršije. Ovdje je bilo 5 biskupija.

6.)    Carigradska Patrijaršija (izravno podređene biskupije). Radi se o 6 pravoslavnih biskupija u južnoj Srbiji i Makedoniji, koje su nakon 1766.g. trajno do poslije Prvog svjetskog rata bile pod Carigradom.

Nakon ovog kratkog pregleda postaje nam jasno nekoliko bitnih stvari. Prvo, na ovim prostorima je izvorno postojala samo srpska pravoslavna Crkva, iako pod različitim nazivima – najduže kao Pećka Patrijaršija. Drugo, ta Crkva je nasilno ukinuta 1766.g. dekretom nekršćanskih, muslimanskih vlasti. Treće, sve crkvene jedinice koje su nastale od nje zadržale su i dalje svijest o tome da imaju srpski karakter i porijeklo. Njihovi su se biskupi i dalje potpisivali kao srpski, neprekidno se susreće ta riječ u svim spisima, slave se srpski sveci, i njeguje svijest o ukinutoj Pećkoj Patrijaršiji. Ove Crkve, iako razdijeljene, i dalje uzajamno komuniciraju i surađuju, bez obzira na formalnu administrativnu razdijeljenost. Tako npr. Nikodim Milaš, „srpski pravoslavni episkop dalmatinski i istrijski“, piše crkveni ustav crnogorskoj mitropoliji. Iz ovoga proizlazi četvrta stvar – sve ove Crkve su težile prema ujedinjenju, tj. ispravljanju povijesne nepravde iz 1766.g.

Kako je izgledalo ponovno ujedinjenje SPC nakon rata?

Kada čitamo članke o tome na spomenutim portalima, uglavnom vidimo sljedeću sliku: nakon Prvog svjetskog rata kralj Aleksandar dekretom nasilno pripaja sve ove Crkve SPC, pljačka njihovu imovinu, progoni, itd. Neupućen čovjek bi pomislio da je diljem Hrvatske, Bosne i Crne Gore srpska vojska i žandarmerija kundačila, tukla svećenike, hapsila biskupe, palila crkvene oznake i tome slično. No kada proučimo povijesne izvore, vidimo sasvim drugačiju stvarnost. 

Još 18.12.1918. se u Sremskim Karlovcima skupila konferencija svih pravoslavnih biskupa: karlovačke mitropolije, crnogorske mitropolije, autonomne Crkve u BiH i dalmatinskih biskupija. Na njoj je odlučeno da su svi jednoglasno za ujedinjenje i da se s time treba početi. Vidimo da je ujedinjenje bilo ne samo dobrovoljno,već i želja tih ljudi.

U Beogradu je 11.05.1919. održana konferencija svih pravoslavnih biskupa s područja cijele novostvorene države, koja je konstatirala duhovno, moralno i administrativno jedinstvo svih crkvenih područja. Tada je izabran i privremeni odbor biskupa pod nazivom „Središnji arhijerejski sabor ujedinjene srpske Crkve“. Ovaj sabor je počeo pregovore s Bukovinskom mitropolijom zbog dalmatinske i bokeljske biskupije, koji je okončan službenim razduživanjem i otpusnim pismom 9./22.11.1919. Dakle, Dalmacija se sporazumno razišla s Bukovinom, a ne nasiljem.

Pregovori s Carigradom oko Makedonije i južne Srbije počeli su još 1914.g. Sada su nastavljeni, s tim što im je dodano pitanje BiH, kao i vraćanja statusa patrijaršije obnovljenoj SPC. Sporazum s Carigradom je sklopljen 11.03.1920., a sinodski dekret dobiven 19.03.1920. Tek nakon toga je službeno proglašeno ujedinjenje. 

Što se tiče vraćanja statusa patrijaršije obnovljenoj SPC, o tome se pregovaralo 1919.-1920.g., ali nije se moglo to pitanje tada riješiti, jer je carigradski tron bio upražnjen, a ovakvu odluku može donijeti samo patrijarh osobno, i nitko drugi. Ali, Sinod carigradski nije bio tome protivan, što se vidi i po tome što je ujedinjenoj SPC odmah dao šesto mjesto u poretku Crkava – s čime su se sve ostale usuglasile. 

Konačno, 30.08.1920. je proglašena obnovljena srpska Patrijaršija. Nakon toga, 31.10.1920. je konačno ustoličen i patrijarh. 

Novi patrijarh je 20.05.1921. nostrificirao svoju dužnost svim pravoslavnim Crkvama, koje su to i prihvatile i suglasile sa svime, priznavši sva jurisdikcijska prava SPC na cijelom jugoslavenskom području. Konačno, iz Carigrada dolazi i službeni Tomos i Epistolija kojim se sve ovo zaključno potvrđuje (19.02.1922.). Završni pečat je bilo koncelebrirano euharistijsko slavlje na najvišoj razini dviju patrijaršija 20.03.1920., čime je manifestiran punopravni kanonski status SPC na liturgijski način, koji je i najbitniji za pravoslavlje. 

Naravno, trebalo je dugo vremena da nova patrijaršija profunkcionira, te su stare institucije prijašnjih ukinutih Crkava funkcionirale praktički do Ustava Crkve iz 1931.g. 

Treba reći da ovim ujedinjenjem nije samo prostor bivše Jugoslavije došao pod jurisdikciju SPC. Naime, Karlovačka mitropolija je bila jedna od konstitutivnih jedinica pri ujedinjenju, a ona je pokrivala i teritorij današnje Austrije, Mađarske, Češke i Slovačke, koje su također postale kanonski teritorij SPC. Doduše, Češkoj i Slovačkoj je dana autokefalnost ubrzo nakon toga od SPC. 

Često se spominje da je SPC potplatila Carigradsku Patrijaršiju sa milijun i pol švicarskih franaka da bi ovo sve ishodila, no to je namjerno izvrtanje podataka – radi se o obeštećenju za prihode koje je Carigrad uživao od biskupija u južnoj Srbiji i Makedoniji. To spada u redovito crkveno poslovanje, i kao što vidimo, to su plaćali i sami Srbi za sebe kada su se odvajali od Carigrada u 19.st.

Dakle, nikakvog nasilnog ujedinjenja nije bilo. Nijedan biskup ili svećenik nije svrgnut, nitko od vjernika progonjen, zato jer su oni naprosto željeli to ujedinjenje, jer su osjećali da treba ispraviti povijesnu nepravdu iz 1766.g. Crnogorski mitropolit Mitrofan Ban je bio predsjednik odbora za ujedinjenje – zar je sam sebi ukidao „autokefalnu“ Crkvu? Evo kako je govorio taj posljednji poglavar samostalne Crnogorske mitropolije na Uskrs 1919.: „Pri uskrsnuću Kristovu, anđeo Gospodnji odvalio je kamen od groba njegova; a sadašnji veliki rat odvalio je teški kamen s Kosovske grobnice, te je ujedinjenjem cijelog srpskog naroda uskrsnula negdašnja Dušanova i Lazarova država. Srbi i Crnogorci, od Kosova pa do danas, vazda su hrabro i viteški vojevali. Krv svoju potokom prolijevali i sve za svoju pravoslavnu vjeru, za oslobođenje i ujedinjenje srpskog naroda. Ta njihova plemenita vjekovna zamisao, sad je, slava Bogu, ostvarena! Političke međe, koje su do sada srpski narod razdvajale, iz temelja porušene su, te uslijed toga, ujedinjenje narodno, samo po sebi došlo je, kao prirodna posljedica.“

Dakle, kao zaključak možemo reći da sve navode o tome kako je „SPC u Hrvatskoj nametnuta 1920. nasiljem i korupcijom, protiv kanona, samovoljno“, kako je „srbizirala pravoslavne Hrvate“ i „opljačkala imovinu HPC“ možemo odbaciti kao potpune izmišljotine. Za kraj, donosimo i hrvatski prijevod Tomosa Carigradske Patrijaršije:

Broj protokola 1148

† MELECIJE

po milosti Božjoj nadbiskup Carigrada, Novoga Rima i Ekumenski Patrijarh

Sveta Crkva uređujući i obavljajući sve kako treba, a radi duhovne izgradnje, smatra da je i ovo svojstveno dobrom uređivanju i kanonskom poretku, da usklađuje i uređuje granice crkvene uprave prema političkim promjenama koje se događaju, ukoliko je to dozvoljeno svetim crkvenim zakonima, kako bi se upravljanje crkvenim poslovima vršilo bez teškoća i sa svrhovitošću, i kako bi od toga proizlazila veća korist za kršćanski narod.

Prema tome, i u pogledu na od Boga spašavanu Kraljevinu Srbiju, s obzirom na to, što je ona poslije bivših balkanskih ratova iz 1912. i 1913. godine i doskorašnjeg velikog svjetskog rata proširena i uvećana i podignuta u jedno ujedinjeno Kraljevstvo SHS po milosti i blagoslovu Božjem, obuhvatila je u svojim granicama biskupije koje su do skora bile pod kanonskom upravom Patrijaršijskog Ekumenskog Trona i to mitropolije: Skopsku, Raško-prizrensku, Veleško-debarsku, Pelagonijsku, Prespansko-ohridsku i dio mitropolije Vodenske, biskupiju Polijansku na osnovu Bukureštanskog Ugovora od 10. kolovoza 1913. g.; mitropoliju Strumičku na osnovu Ugovora u Neuillyju od 27. studenog 1919. godine; a na osnovu ugovora s Austrijom potpisanog u Saint-Germain-en-Laye od 10. rujna 1919. godine mitropolije u Bosni i Hercegovini: Bosansku, Hercegovačku, Zvorničku i Banjalučko-bihaćku. Pored toga, u granice ovog ujedinjenog Kraljevstva SHS, ušle su i Autokefalne Pravoslavne Crkve: Karlovačka i Crnogorska, kao i dvije dalmatinske biskupije: Zadarska i Bokokotorska; a zajedničkom odlukom predstojnika ovih Crkava okupljenih na Saboru, proglašeno je njihovo upravno jedinstvo sa Srpskom Crkvom u jednu autokefalnu Crkvu pod imenom „Autokefalna Ujedinjena Pravoslavna Srpska Crkva Kraljevstva SHS". Zbog toga naša Kristova Crkva na molbu Crkve i vlade Kraljevstva SHS, imajući u vidu kanoničnost i opravdanost crkvenog ujedinjenja u jednu cjelinu onih crkvenih područja koja su već politički ujedinjena, radi konačnog jedinstva i harmonije u upravi, prema pravilu Otaca, koje kaže: „da biskupi svakoga naroda trebaju priznati prvoga među sobom i njega smatrati glavom" i radi veće i opće koristi ujedinjenih područja, koje imaju od jedinstva, jednodušnom odlukom, koja je donijeta na sjednici Svetoga Sinoda pod predsjedništvom Naše Smjernosti, odlučuje i utvrđuje sljedeće:

Odobrava se i blagoslivlja crkveno oslobođenje od Patrijaršijskog Ekumenskog Carigradskog Trona i priključenje Autokefalnoj Ujedinjenoj Pravoslavnoj Srpskoj Crkvi onih biskupija, koje su do skora bile pod njegovom upravom i koje su gore spomenute. Priznajući pak proglašeno jedinstvo autokefalnih Crkava: Srpske, Crnogorske i Karlovačke, kao i dviju dalmatinskih biskupija, prima od ovih utemeljenu Svetu Autokefalnu Ujedinjenu Pravoslavnu Srpsku Crkvu kao sestru u Kristu, koja ima i uživa sva prava autokefalnosti, prema propisima i redu Svete Pravoslavne Crkve.

Za dokaz, stalnu i vječitu potvrdu svega ovoga što je ovako kanonski usvojeno i utvrđeno odnosno onih eparhija i dijelova našeg Svetoga Patrijaršijskog Ekumenskog Trona, koje su u posljednje vrijeme pripale od Boga spašavanoj Kraljevini SHS, a i odnosno jedne Ujedinjene Autokefalne Pravoslavne Srpske Crkve, koja je utemeljena u ovoj Kraljevini, izdajemo s veleposvećenim mitropolitima, našom u Duhu Svetom ljubaznom braćom i suslužiteljima, ovaj naš Patrijaršijski i Sinodski Tomos, čiji se tekst točan i nepovrijeđen nalazi izložen i u svetom Kodeksu naše Svete Velike Kristove Crkve sa željom, da Bog svake milosti, koji nas je pozvao u svoju vječnu slavu u Isusu Kristu, podari svagda svaki blagoslov i svaki dobar plod svim biskupijama, koje su na ovaj način od nas oslobođene, kao i cijeloj najsvetijoj sestri Autokefalnoj Ujedinjenoj Pravoslavnoj Srpskoj Crkvi Kraljevstva SHS. Njemu neka je slava i moć u vijeke vjekova. Amen. Godine 1922. veljače 19., epimnemeze 5.

Patrijarh Carigradski MELECIJE

Cezarejski NIKOLA

Kalcedonski GRGUR

Neocezarejski i Katarijski POLIKARP

Angirski GERVAZIJE

Kaldijski i Cerasundski LOVRO

Sarandaeklisijski AGATANGEL

Nicejski BAZILIJE

Amasijski GERMAN

Rodoski APOSTOL

Varnski NIKODIM

Heliopolski SMARAGD

Metrijski JOAKIM

Tajnik Svetoga Sinoda Vruilski DIONIZIJE.

           

Jeruzalemska patrijaršija

Nakon carigradske, aleksandrijske i antiohijske patrijaršije, dolazi četvrta po redu drevna pravoslavna patrijaršija – jeruzalemska. Jeruzalem je metropola Svete Zemlje, Izraela, Palestine, teritorija na kojemu se odigrala povijest spasenja ljudskog roda. Sam grad je sinonim za jedinu ispravnu objavljenu biblijsku religiju.

Grad Jeruzalem je veoma star, najstariji tragovi sežu u 3. tisućljeće prije Krista. Najstariji spomen u Bibliji mu se nalazi u Knjizi Postanka. Tamo se spominje pod nazivom Šalem. Melkisedek, kralj Šalema, Abrahamov je saveznik, a glasovita Abrahamova kušnja sa sinom Izakom dogodila se na Moriji, kasnijem brdu jeruzalemskog Hrama (Post 22).

Grad je bio u rukama kanaanskog naroda Jebusejaca do otprilike 1000.g.pr.Kr., kada ga je osvojio izraelski kralj David, učinivši ga glavnim gradom izabranog Božjeg naroda. Ovo je bio grad starozavjetnih kraljeva, proroka i pravednika, u njemu su se pisale starozavjetne knjige, tamo je djelovao veličanstveni Hram, u kojemu se vršilo bogoslužje po propisima Mojsijeva Zakona. Grad je doživio prvo veliko razaranje 587.pr.Kr., od strane babilonske vojske; obnovljen je nekoliko desetljeća kasnije, te je bio prijestolnica židovske autonomije pod Perzijancima, Aleksandrom Velikim i Ptolomejevićima – grčkom dinastijom Egipta. Nakon što je Palestina prešla pod vlast Seleukovića (grčkih vladara Sirije), dolazi do progona Židova, pljačke i poganizacije grada. Ovo izaziva židovsku pobunu, koja rezultira stvaranjem samostalne židovske države pod dinastijom Hašmonejaca. Izumiranjem Hašmonejaca konačno u 1.st.pr.Kr. dolaze Rimljani.

U ovom gradu je djelovao Isus Krist, Utemeljitelj Crkve. Ovdje je On propovijedao, činio čudesa, bio mučen, umro i uskrsnuo. Ovdje je On uzašao na nebo. Tu se dogodio izljev Duha Svetoga na apostole, odnosno, rođena je Crkva. Jeruzalem je dakle bio prva kršćanska biskupija, kojom su upravljali osobno Kristovi apostoli. Odatle kreću prve misije, tu su zapisani prvi kršćanski zapisi, odatle potječe kršćansko bogoslužje – Jeruzalem je izvor svega u kršćanstvu.

Nakon odlaska apostola, vlast u jeruzalemskoj biskupiji preuzima Jakov Pravedni, „brat Isusov“ (Mt 13, 55; Mk 6, 3; Gal 1, 19). Predaja ga smatra prvim jeruzalemskim biskupom, autorom Jakovljeve poslanice u Novom zavjetu, te prvim od Sedamdesetorice manjih apostola. U to vrijeme, i nakon njega, Jeruzalemska Crkva je prva među svim kršćanskim Crkvama, pošto je bila izvor, odnosno, imala je kontinuitet sa samim počecima Crkve.

Međutim, kraljem 1. i početkom 2.st. dolazi do velikih promjena. Židovi dižu dva ustanka protiv Rimljana (66.-72.g. i 132.-135.g). Oba ustanka završavaju katastrofalno za grad Jeruzalem i njegove stanovnike. Naime, Rimljani potpuno uništavaju grad, sravnjuju ga sa zemljom, te na njegovom mjestu grade potpuno novi grad, kojem daju ime Aelia Capitolina. Aelia Capitolina postaje rimska kolonija, naseljena je rimskim kolonistima, te se Židovima zabranjuje ulazak u nju (ova zabrana je trajala sve do 7.st.). Ovo je značilo i kraj izvorne Crkve u gradu, osnovane na Duhove.

Kršćanska zajednica se međutim osniva i u novoosnovanoj Aelia Capitolini, a biskup Marko (oko 134.g.) se spominje kao njen prvi biskup. U razdoblju koje je uslijedilo, Aelia (Jeruzalem) postaje beznačajni provincijski gradić. I sama jeruzalemska biskupija nema nikakvog značaja; postala je obična biskupija, sufragan metropoliji u Cezareji. Prvenstvo časti prelazi s Jeruzalema na Rim.

Stvari se mijenjaju u 4.st., dolaskom cara Konstantina Velikog i pretvaranjem Rimskog Carstva u kršćansku državu. Kršćanski rimski carevi kristijaniziraju Jeruzalem, traže biblijska mjesta i relikvije, grade crkve i samostane, te se grad pretvara u mjesto hodočašća, molitve, monaškog života i duhovnosti. Jeruzalemska biskupija daje niz velikana, poput sv. Ćirila Jeruzalemskog, jednog od najvećih otaca Crkve, dok su samostanska pravila palestinskih samostana i danas osnova pravoslavnog asketskog života.

Duhovni uspon Jeruzalema prati i kanonski; već Nicejski sabor 325.g. daje gradu posebnu čast. Od 451.g. Jeruzalem dobiva status patrijaršije, i to pete nakon Rima, Carigrada, Aleksandrije i Antiohije. Odlaskom Rima u 11.st., postaje četvrta. Ipak, Jeruzalem je bio specifična patrijaršija. Prvo, nije dobio taj status zbog političke važnosti i veličine, kao ostale patrijaršije, već zbog svete prošlosti. Drugo, nije dobio svoje misijsko područje; glavno poslanje patrijaršije je bilo i ostalo čuvanje svetih mjesta.

Grad je teško stradao pod perzijskom okupacijom početkom 7.st., da bi 638.g. pao pod Arape – muslimane. Tada počinje opadanje Jeruzalemske patrijaršije, kroz islamizaciju, arabizaciju i potpuno ograničavanje kršćanskog života. U 11.st. dolaze križari, i uspostavljaju u Palestini rimokatoličko Jeruzalemsko kraljevstvo. Međutim, njihova vladavina se pokazala još gorom od muslimanske. Dolazi do protjerivanja pravoslavaca, nametanja latinskog patrijarha (latinski patrijarhat u Jeruzalemu postoji i danas), te jeruzalemski patrijarsi počinju rezidirati u Carigradu. Nakon odlaska križara počinju žestoki progoni kršćana od strane muslimanskih Mameluka, a relativan mir je uspostavljen tek 1517., osmanskim osvajanjem Palestine. Osmanlije 1917. zamjenjuju Britanci, a nakon njih dolazi moderna država Izrael.

Za noviju pravoslavnu teologiju grad je značajan po Jeruzalemskom saboru iz 1672., na kojem je Crkva osudila protestantizam.

Danas Jeruzalemska patrijaršija pokriva svojom jurisdikcijom pravoslavne u državi Izraelu, palestinskoj samoupravi (Zapadna obala i pojas Gaze), kraljevini Jordanu i na Sinajskom poluotoku (Egipat). Ima oko 130 000 vjernika, većinom pravoslavnih Arapa. Grka je malen broj, no drže upravu patrijaršije posve u svojim rukama, još od 1537. Patrijaršija ima 20 biskupija i 25 biskupa, međutim, većina toga su titularne, povijesne biskupije, realno djeluju samo 4. Ima 65 župa, te 25 samostana, od toga 19 u samom gradu Jeruzalemu, te 1 u Jordanu. Poseban status ima Sinaj: sinajska nadbiskupija je najmanja autonomna pravoslavna Crkva na svijetu.

Titula patrijarha je: patrijarh svetog grada Jeruzalema i sve Palestine, Sirije, Arabije, Transjordanije, Kane Galilejske i svetog brda Siona.

Ovime završavamo prikaz i upoznavanje četiri drevne pravoslavne patrijaršije – patrijaršije kršćanske antike.

Hrvati pravoslavne vjere

            Pitanje postojanja Hrvata pravoslavne vjere je svakako jedno od najdelikatnijih vjersko-nacionalnih pitanja u našoj zemlji. Naime, etnička, a za njom i nacionalna podjela na Hrvate i Srbe na Balkanu, najčešće je išla po vjerskoj liniji, gdje je katoličanstvo poistovjećeno s hrvatstvom, a pravoslavlje sa srpstvom. Možemo slobodno reći da se kod Hrvata i Srba nikada u potpunosti i nije razvio jedan sekularni nacionalni identitet, nezavisan od vjere. U glavama većine naših građana, pojmovi „Hrvat, Srbin i Bošnjak“ su drugi nazivi za katolika, pravoslavca i muslimana. U takvoj situaciji, pojava skupina poput Hrvata pravoslavaca ili Srba katolika izaziva čuđenje, jer većini ljudi to izgleda jednako neprirodno, kao skijanje u Sahari ili sunčanje na Arktiku. Također, ovi pojmovi ostavljaju prostora za izvjesne manipulacije, ne samo u političkom, nego i u crkvenom životu. Zato je potrebno pokušati analizirati taj fenomen: tko su Hrvati pravoslavci, koliko ih ima, i koji je ustvari njihov status?

            Najprije moramo rastumačiti dvije osnovne postavke, bez kojih nećemo shvatiti ništa. Prvo, vjera i nacija nisu jedno te isto. Spomenuo sam na početku članka kako imamo problem na Balkanu s poistovjećivanjem vjere i narodnosti. No, vjera i nacija nisu jedno te isto. Vjera je stvar nadnaravna, a nacija stvar ovozemaljska. Vjera je nešto što se tiče čovjekovog odnosa prema Bogu i onostranosti; nacija je skup ovozemaljskih karakteristika (nacionalni osjećaj, jezik, kultura itd.) koji smo naslijedili od roditelja. Nacionalnost se u pravilu ne bira, nego stječe rođenjem; vjera se bira kroz duhovni put svakog čovjeka prema Bogu. Vjera je bitna, jer o njoj ovisi hoćemo li vječnost provesti u raju ili u paklu; nacionalnost je nebitna, ona je samo privremeni ovozemaljski celofan. Nacije nastaju i nestaju, dinamičnim povijesnim procesima. Zato, netko se može roditi kao Hrvat, ali odabrati svoj duhovni put u pravoslavlju, protestantizmu, islamu, budizmu, itd. Jednako tako i Srbin. Dakle, moguće je postojanje i Srba katolika i Hrvata pravoslavaca. 

            Zatim moramo još jednom ponoviti kako etnička i nacionalna pripadnost nije nikakav kriterij za pripadanje pravoslavlju, kao ni za pravoslavnu crkvenu jurisdikciju. Cilj pravoslavlja jest da se svi ljudi nađu u zajedništvu među sobom i s Bogom, bez obzira na nacionalnost i rasu. Pravoslavni biskup/episkop je poslan svim ljudima. Kao što su apostoli stvarali mješovite lokalne crkvene zajednice, sastavljene od Židova, Grka, Rimljana itd., tako i današnji njihovi nasljednici (pravoslavni biskupi) trebaju na svojim teritorijima stvarati kršćanske liturgijske zajednice u kojima će spasenje duše nalaziti rame uz rame Srbi, Hrvati, i svi ostali ljudi, kako god se nacionalno osjećali.

            Nakon što smo razotkrili svu nebitnost nacionalne pripadnosti za pravoslavlje, pokušat ćemo vidjeti, koliki je broj pravoslavnih Hrvata kod nas. Treba reći da je to teško pitanje, jer je statistika takve vrste vrlo varljiva, ljudi se izjašnjavaju svakojako, a i to što se netko izjasnio pravoslavcem ili katolikom samo po sebi ne znači ništa, ako aktivno ne prakticira vjeru. Nekim ljudima je neugodno reći istinu, neke nije briga, a neki uopće i ne žive stvarno na teritoriju RH. Kažu „popis stanovništva je točan zbroj netočnih podataka“. No, on nam je zasad jedini orijentir. 

            Prema popisu stanovništva 2011. u Hrvatskoj živi 190.143 osobe pravoslavne vjere. Uglavnom, to je statistički pad, jer ih je 2001. bilo 195.969. 

            Po nacionalnoj pripadnosti, najviše je pravoslavaca Srba - 159.530 (od 186.633 etničkih Srba ukupno, svih vjera i opredjeljenja). Pravoslavnih nesrba je dakle 30 613. Nakon Srba dolaze Hrvati - 16.647, što je i više od pola svih nesrba, a i porast u odnosu na 2001., kada ih je bilo oko 11 000. Ostalih nesrba ima 13 966. Od toga, Makedonci 2.401, Romi 2.381, „Pravoslavci“ 2.187, „Ne izjašnjavaju se“ 2.084, Crnogorci 1.822, „Ostali“ 816, Rusi 729, Ukrajinci 341, Bošnjaci 293, Bugari 158, Nepoznato 157, Rumunji 147, „Regionalna pripadnost“ 124, Rusini 89, Mađari 78, Slovenci 37, „Neraspoređeno“ 27, Talijani 26, Nijemci 22, Česi 12, Slovaci 12, Vlasi 11, Poljaci 6, Židovi 3, Albanci 2 i Austrijanac 1.

            Zanimljivo je pogledati i rezultate popisa iz 2001., kada je bila malo drugačija metodologija, pa se popisivalo na temelju izjašnjavanja o vjerskim zajednicama. Tada se njih 40.433 izjasnilo pripadnicima SPC, 211 pripadnicima MPC, 63 RPC, 46 GPC, 44 CPC, 19 Rumunjska PC, 8 BPC. Ostalih 154 872 izjasnilo se jednostavno – pravoslavcima. 

            Iz ovih podataka vidimo da, što se etničkog sastava tiče, Pravoslavna Crkva u Hrvatskoj je ogromnom većinom sastavljena od etničkih Srba. Broj ostalih pravoslavaca je zanemariv, pogotovo ako od njega odbijemo veliki broj neizjašnjenih, „prikrivenih“ Srba, kao i onih koji pripadaju raskolničkim zajednicama koje nisu dio pravoslavlja. 

            Već smo govorili kako je teritorij RH pokriven kanonskim eparhijama/biskupijama SPC, te se ostale Crkve ne smiju miješati  u njihov pastoralni rad. No sve kada bi i mogle, vidimo iz statistike da za to nema realne osnove, jer pripadnika ostalih zajednica ima doslovce u desecima i stotinama. Osim toga, raspršeni su, često u brakovima s katolicima, te ih je uopće teško okupiti i započeti bilo kakav pastoralni rad. 

            Ostaje nam dakle još ova jedna jedina kategorija – 16 647 pravoslavnih Hrvata. Malen je to broj – za katoličke čitatelje, to je jedna veća ili dvije prosječne zagrebačke župe, također raspršene po cijeloj državi i teško skupljive. Njihovo postojanje je novost, pošto u prošlosti takvog izjašnjavanja nije bilo, tek 2001. iskaču u javnost s brojkom od 11 000 ljudi. Ne postoji nikakva tradicija njihovog okupljanja, organiziranja, liturgije. 

            Teško je reći tko su ti ljudi, i koja je razina njihovog vjerskog života i zainteresiranosti za Crkvu. Ipak, promatrajući stanje na terenu, stječe se subjektivni dojam da se uglavnom radi o četiri kategorije ljudi. Prvi su Srbi, kojima je bilo neugodno reći da su Srbi, pa su našli ovako kompromisno rješenje. Njih je možda i najviše. Druga kategorija su ljudi iz miješanih brakova, koji su usvojili narodnost hrvatskog roditelja. Treća su ljudi čije obitelji izuzetno dugo žive u Hrvatskoj, u većinski hrvatskim sredinama, te su spontano prihvatili hrvatsku nacionalnost. Ove tri kategorije se često i preklapaju u obiteljima. Četvrta kategorija su pravi, izvorni etnički Hrvati, koji su napustili svoju izvornu vjeru, najčešće katoličku, te napravili pravi vjerski prijelaz u pravoslavlje, iz čisto religijskog uvjerenja. Iako i tu treba biti oprezan, jer i među takvim prijelaznicima ima ljudi srpskog porijekla, te je za mnoge od njih taj prijelaz također i neki povratak korijenima. Tako da, realno, broj pravih Hrvata pravoslavaca je zanemariv, doslovce se radi o pojedincima, koji su, bez ikakve veze sa Srbima, na osnovu svog istraživanja, molitve i traženja Boga, pronašli duhovni mir u pravoslavlju. Brojčano, oni su skoro na razini statističke greške u ukupnoj populaciji. 

            Ovo je bio samo pokušaj neke osobne meditacije nad statistikom. Naravno, statistika je varljiva, te su iza ovih brojeva moguće različite nijanse. Iza svake brojke stoji nečija životna priča.

            Tko je to pravoslavac? To je osoba koja aktivno živi svoje sjedinjenje s Kristom u Crkvi. Sveti Oci govore da pravoslavca koji više od tri puta uzastopce, bez opravdanog razloga, ne dođe nedjeljom u crkvu, treba isključiti iz Crkve. Bojim se da, kada bismo se rukovodili tim načelima, da nas više možda ne bi ni bilo.