Sv. Kirijak Otšelnik i vjerski relativizam

Uz blagdan sv. Kirijaka Otšelnika donosimo jednu zanimljivu crticu iz njegovog života, gdje se sveti starac suočio sa stavom koji dosta zaokuplja i današnje ljude, naime „nije bitno koje si vjere, bitno samo da si dobar čovjek“.

„U crkvenoj Predaji postoje svjedočanstva o pogubnosti krivovjerja, dobivena izravnom objavom od Boga. Na primjer, u životopisu sv. Kirijaka Otšelnika piše kako svetom starcu jednom „dođe neki brat stranac iz zemlje daraske, po imenu Teofan, da bi se s njim posavjetovao u vezi bludnih misli, koje su ga mučile. Starac ga je počeo savjetovati i riječima utvrđivati u čistoći uma i tijela. Kako su ove riječi veoma koristile bratu, on reče starcu:

͵Gospodine abba, tako bih želio ostati kod tebe, ali moram se vratiti u svoju zemlju, jer sam tamo u zajednici nestorijanaca[1].ʹ

Čim je starac čuo za Nestorijevo ime, bilo mu je veoma žao brata zbog njegove zablude i savjetovao ga je i molio da napusti ovu opasnu herezu i da se priključi svetoj katoličkoj[2] i apostolskoj Crkvi. Još mu je rekao da nema pravog spasenja bez pravilnog poimanja vjere, da je Presveta Djeva Marija rodila Boga, dakle da je Bogorodica. Tada brat reče starcu: ͵Nesumnjivo, gospodine abba, sve vjerske zajednice to isto kažu, da ako čovjek ne sudjeluje u njima putem liturgijskog zajedništva, ako se ne pričešćuje kod njih, nemoguće mu je spasiti se. A što ja jadan da radim? Pomolite se Bogu da mi Sam On otkrije koja vjera je prava.ʹ

Starac je radosno prihvatio ovaj prijedlog.

͵Ostani ovdje u mojoj ćeliji i ja se nadam da će ti Božja milost ukazati na pravu vjeru.ʹ

Ostavivši brata u svojoj ćeliji starac ode na Mrtvo more da se pomoli za njega. I zaista, u podne narednog dana, taj brat, boraveći u starčevoj ćeliji, ugleda osobu strašnog izgleda kako mu se približava i govori:

͵Dođi i vidi istinu.ʹ

Onda ga uze i odvede na mjesto veoma mračno i prljavo, koje je sve gorjelo u vatri, a usred te vatre pokaza mu heretike: Nestorija i Teodora Mopsuestijskog, Eutiha Monofizita i Apolinarija, Evagrija i Didima Slijepca, Dioskura Kopta i Severa, Arija i Origena i još neke druge, i reče mu onaj koji ga je doveo:

͵Ovo mjesto je pripremljeno za heretike i one koji ne poštuju Presvetu Bogorodicu, kao i za sve one koji ove heretike slijede. Ako se tebi sviđa ovo mjesto, ostani u učenju heretičkom. Ako li ne želiš iskusiti ovaj pakao, pridruži se svetoj katoličkoj Crkvi kojoj pripada i o kojoj uči starac Kirijak. Jer, kažem ti, ako čovjek zadobije sve vrline, a ne ispovijeda pravilnu vjeru, on će se zacijelo naći u ovom mjestu muke.ʹ Nakon toga je anđeo postao nevidljiv, a Teofan je požurio obratiti se Pravoslavnoj Crkvi.“

Slično svjedočanstvo postoji i u životopisu sv. Joanikija Velikog. On je bio odgojen u ikonoklastičkom krivovjerju i revnosno se trudio u ispunjenju evanđeoskih zapovijedi. Jednom prilikom je vidio anđela koji mu je rekao: „Dijete Joanikije, ako se nazivaš kršćaninom, zašto onda prezireš ikonu Kristovu? Uzalud su svi tvoji vrlinski podvizi, ako nemaš prave vjere.“ Nakon ovoga Joanikije je postao pravoslavan.“

o. Georgij Maksimov: Izvan Crkve nema spasenja

---

[1] Sljedbenici krivovjerja koje je odbacivalo jedinstvo božanske i ljudske naravi u Kristu, i na temelju toga osporavalo Mariji naslov „Bogorodica“.

[2] Pravoslavlje sebe smatra istinskom Katoličkom Crkvom.

Istočnokršćanske sekte i raskolničke grupe u Hrvatskoj

            Pošto nakon zadnjih objava na našem blogu ne jenjavaju rasprave oko pitanja kanonske, zakonite pravoslavne crkvene jurisdikcije u Hrvatskoj, nametnula se potreba da konkretno definiramo što to na našoj lokalnoj, hrvatskoj razini znači pravoslavno. Zato smo sastavili ovaj kratki vodič koji će nam omogućiti da razlučimo Pravoslavnu Crkvu u Hrvatskoj, od grupacija koje se predstavljaju kao pravoslavne, a zapravo s Pravoslavnom Crkvom nemaju nikakve veze i kanonski nezakonito djeluju.

            Ukratko ćemo ponoviti: Pravoslavna Crkva nije međunarodna asocijacija neovisnih nacionalnih Crkava, već jedna i jedinstvena univerzalna svjetska Crkva. Njezino jedinstvo se očituje u zajedničkoj vjeri, zajedničkim sakramentima i zajedničkom kanonskom pravu. Tko je izvan ovog zajedništva, tko ne vjeruje pravoslavno, tko se ne pričešćuje s pravoslavnima, i tko odstupa od zajedničkog kanonskopravnog poretka, nije pravoslavan.

            Unutar ove jedinstvene Pravoslavne Crkve danas postoji 14 neovisnih crkvenih pokrajina/metropolija, koje obično nazivamo autokefalnim, odnosno samostalnim Crkvama. To su:

1. Carigradska
2. Aleksandrijska
3. Antiohijska
4. Jeruzalemska
5. Ruska
6. Srpska
7. Rumunjska
8. Bugarska
9. Gruzijska
10. Ciparska
11. Grčka
12. Poljska
13. Albanska
14. Čeških zemalja i Slovačke

Ako se nađete bilo gdje u svijetu, i želite provjeriti je li neka autonomna Crkva, biskupija, župa, samostan itd. dio Pravoslavne Crkve, samo ih pitajte jesu li u zajedništvu s ovim nabrojenim Crkvama. Ako nisu, to znači da nisu dio Pravoslavne Crkve. Što bi rekao mitropolit Porfirije, dotična grupacija za pravoslavlje ne postoji. Njihove službene stranice možete pogledati u koloni na ovom blogu.

Prostor Republike Hrvatske se nalazi pod kanonskom jurisdikcijom Arhiepiskopije Pećke i Mitropolije Beogradsko-karlovačke, organizacijske jedinice Pravoslavne Crkve na području bivše Jugoslavije, a koja se po većinskom narodu koji je čini još naziva Patrijaršija Srpska, odnosno Srpska Pravoslavna Crkva (SPC). Ona u Hrvatskoj ima 5 eparhija/biskupija: mitropolija zagrebačko ljubljanska, slavonska, osječkopoljska i baranjska, gornjokarlovačka, dalmatinska, dok je jug zemlje u sastavu zahumsko-hercegovačke eparhije. Episkopi/biskupi navedenih eparhija/biskupija su jedini zakoniti pastiri Pravoslavne Crkve na teritoriju RH. Ako se bilo tko na području Hrvatske predstavlja pravoslavnim, samo ga pitajte je li pod jurisdikcijom navedenih eparhija/biskupija. Ako je odgovor ne, onda taj nije član Pravoslavne Crkve.

Ovdje treba posebno podvući da i ostale kanonske Crkve, navedene na gornjem popisu, ne mogu ostvarivati nikakvu crkvenu djelatnost na teritoriju RH bez blagoslova gore navedenih nadležnih episkopa/biskupa. Ni ruska, ni grčka, ni bilo koja druga Crkva ne može otvarati na području RH ni župe/parohije, ni manastire/samostane, niti išta raditi bez blagoslova dotičnih zakonitih episkopa. Štoviše, čak i ostali episkopi/biskupi same SPC ne mogu apsolutno ništa na teritoriju RH bez blagoslova dotičnih episkopa. To je teritorijalno načelo, kakvo važi i u Katoličkoj Crkvi, i kakvo datira iz samih početaka Crkve. Vjera nije ničiji privatni biznis. 

U Hrvatskoj djeluju ili se povremeno javljaju sljedeće kvazipravoslavne grupacije:

1.)    Makedonska Pravoslavna Crkva (MPC) – usprkos ovakvom službenom nazivu, MPC se nažalost nalazi izvan Pravoslavne Crkve. Ona je nastala miješanjem komunističkog režima u bivšoj Jugoslaviji, nakon Drugog svjetskog rata, u crkvene prilike Pravoslavne Crkve. Naime, 1941. bugarski okupator u Makedoniji protjeruje zakonite episkope/biskupe SPC, te dovodi svoje bugarske. Odlaskom Bugara nakon rata odlaze i njihovi episkopi, međutim, komunistička vlast zabranjuje povratak zakonitim episkopima SPC, organizira skup tzv. „crkvenonarodni sabor“ sastavljen od komunističkih pristaša, te taj lažni sabor, bez ijednoga biskupa, na silu, jednostrano proglašava samostalnost Crkve u Makedoniji. Ne samo SPC, već ni ostatak pravoslavlja to nije mogao prihvatiti, jer je makedonska autokefalija proglašena jednostrano, nezakonito, pod utjecajem bezbožnih vlasti i zbog političkih motiva, te bez osnovnih uvjeta za rad nove Crkve. Međutim, makedonska kvazicrkva je ustrajala, te je zbog toga sve do potkraj 1950.-ih Makedonija živjela bez apostolskih nasljednika – pravoslavnih biskupa. Tada dolazi do normalizacije, povratka Makedonije u krilo SPC kao njene autonomne Crkve, te uspostavljanja hijerarhije. Međutim, 1967. MPC opet jednostrano prekida zajedništvo i proglašava autokefaliju, te na taj način ispada iz pravoslavlja. Nakon dugih pregovora, 2002. je potpisan Niški sporazum, po kojemu je MPC trebala postati autonomna u okviru SPC, s najširom mogućom autonomijom, uključujući makedonsko ime i jezik (suprotno raširenom mitu u Hrvatskoj, da se Makedonce željelo srbizirati). Većina episkopa/biskupa MPC je prvo potpisala taj sporazum, pa ga naknadno odbacila. Nakon toga, SPC od jednog dijela pravoslavnih klerika i vjernika u Makedoniji, koji su shvatili situaciju, stvara Autonomnu Ohridsku Arhiepiskopiju – jedinu kanonsku i legitimnu pravoslavnu Crkvu na teritoriju Makedonije (iako malobrojnu i surovo progonjenu od strane makedonske države). Sinod Ohridske Arhiepiskopije je 06.05.2005. donio odluku da se ubuduće ne priznaju sakramenti obavljeni od tzv. MPC (Одлука Синода ПОА о прекидању богослужбеног општења са народом из МПЦ http: //poa-info.org/sinod/odluki/20050506.html), a Sabor SPC je 15.-26.05.2005. prihvatio ovu odluku (Саопштење ПОА са мајског Сабора СПЦ 2005 г. http: //poa-info.org/arhiepiskop/soopstenija/20050526.html). Dakle, odlukom vrhovne crkvene vlasti Pravoslavne Crkve, tzv. MPC nema čak ni valjane sakramente. Često se MPC u literaturi kod nas naziva „nekanonskom Crkvom“. Ovo je neispravan naziv, koji nam može sugerirati da je MPC dio Pravoslavne Crkve koji ima neriješen administrativni status. Međutim, to nije točno. Jedina pravoslavna Crkva u Makedoniji je Autonomna Ohridska Arhiepiskopija. Tzv. „MPC“, iako izvana ima izgled pravoslavne Crkve i nominalno ispovijeda pravoslavnu vjeru, nalazi se van euharistijskog i kanonskog jedinstva Pravoslavne Crkve, što znači da je mrtvi, odsječeni i duhovno sasušeni ud Kristovog Tijela. 

2.)    Crnogorska Pravoslavna Crkva (CPC) – dok je MPC u raskolu, a za raskol je ipak potrebno imati biskupe i hijerarhiju, CPC je u gorem položaju, naime, ona nikada nije ni imala nikakvu crkvenost. Ona se u pravoslavnom kanonskom pravu naziva parasinagoga (kvazicrkva) – skup laika koji imitira Crkvu. Nastala je početkom 1990.-ih na inicijativu nekih političkih stranaka u Crnoj Gori, a valja reći da ju većina pravoslavnog naroda u Crnoj Gori odbacuje; ne samo Srbi, već čak i oni koji se etnički deklariraju Crnogorcima. Ona nema čak ni osnovne uvjete da bude ikada priznata kao pravoslavna Crkva – na čelu joj se nalazi oženjeni bivši svećenik, kojega je Carigradska Patrijaršija, zbog kanonskih prijestupa, još davno prije nastanka CPC otpustila iz svećeništva i isključila iz Crkve. Dakle, poglavar tzv. CPC, uopće nije član Pravoslavne Crkve, štoviše, nema nikakvih uvjeta da bude zaređen za episkopa/biskupa, i nalazi se pod masom crkvenih kazni i zabrana.

3.)    Hrvatska Pravoslavna Crkva (HPC) – o trima međusobno posvađanim grupicama koje se tako predstavljaju smo već govorili na ovom blogu, tako da nećemo ponavljati. Vidi analizu: http://orthodoxhr.blogspot.hr/2017/03/analiza-fenomena-tzv-hrvatske.html

4.)    Artemijevci (Artemiti) – oni zasada nisu zabilježeni u Hrvatskoj kao organizirana skupina, iako ima vjernika koji ispoljavaju njihove stavove. Njihov službeni naziv je „Eparhija raško-prizrenska u egzilu“, a naziv „artemiti“ su dobili po bivšem episkopu raško-prizrenskom (to je eparhija/biskupija SPC koja pokriva dio Srbije i cijelo Kosovo), a koji je zbog financijskih malverzacija prvo umirovljen s vlastitim pristankom, da bi se nakon toga pobunio i u društvu sljedbenika krenuo na silu zauzimati bivšu eparhiju/biskupiju. Tada je od SPC suspendiran, a od vlasti deložiran, pa kreće organizirati vlastitu paracrkvu po Srbiji. Zbog služenja pod suspenzijom i rastakanja Crkve biva od SPC „raščinjen“, tj., oduzeto mu je biskupstvo i sveti red, te je sveden na običnog monaha-laika. U takvom stanju on nastavlja služiti, glumeći biskupa; štoviše čak „zaređuje“ neke svoje sljedbenike za „horepiskope“ (pomoćni biskupi). Zato ga SPC otpušta iz monaštva, oduzima mu monaško ime, te ga isključuje iz Pravoslavne Crkve. Po njegovom krsnom imenu (Marko Radosavljević) još ih zovu i markiovitima, a karakterizira ih uvjerenje da je službena Pravoslavna Crkva zbog ekumenskih odnosa s katolicima otpala u „svejeres“ ekumenizma, da uvodi novotarije (hereza modernizma), da je smjestila Artemiju disciplinske krivice samo da bi ga prognala zbog njegovog tvrdog antiekumenskog ustrajanja u izvornoj pravoslavnoj vjeri. Vjeruju za sebe da su posljednji ostatak Pravoslavne Crkve, te su poznati po vrlo nepopustljivom i agresivnom tonu komunikacije. 

5.)    Starokalendarci, ziloti, istinopravoslavni, katakombni – radi se o grupicama uglavnom grčkog i ruskog porijekla (iako ih ima posvuda), koje ideološki dijele uglavnom ista uvjerenja s ranije spomenutim artemijevcima, te nemaju nikakve veze s Pravoslavnom Crkvom; to su istočnokršćanske sekte nastale otpadom od Pravoslavne Crkve. Pored raskolničke Grčke Starokalendarske Crkve (koja također nije dio pravoslavlja), u Grčkoj ima čini mi se 13 ovakvih mini sekti; jedna od njih je i pokrovitelj jedne frakcije HPC (zato ne vjerujte kada vas ovi uvjeravaju da imaju priznanje Grčke Pravoslavne Crkve, Grčka Pravoslavna Crkva je u punom jedinstvu sa SPC i ne pada joj na pamet nikakva HPC). Jedna starokalendarska grupa iz Grčke je svojedobno pokušavala misiju u Zagrebu. Također, pošto „istinopravoslavaca“ ima više grupacija, među njima se nalaze i neke New Age sekte iz Rusije koje pogotovo nemaju veze s pravoslavljem.

6.)    Europska Pravoslavna Crkva (EPC) – je pokrovitelj jedne frakcije tzv. HPC. O njima se ne zna gotovo ništa, vjerojatno se radi o skupini Rumunja sa sjedištem u Parizu. Sigurno je samo da s Pravoslavnom Crkvom nemaju veze.

To su ukratko vjerske zajednice u RH istočnokršćanskog porijekla, koje se neistinito predstavljaju kao Pravoslavna Crkva. Treba naglasiti da ove zajednice ne priznaje nitko u pravoslavlju (jer se često stječe lažni dojam da ih samo Srbi ne priznaju). Ponavljamo, jedini kriterij za kanoničnost na teritoriju RH je jurisdikcija zakonitih episkopa – što je van njihovog blagoslova, ne spada u Pravoslavnu Crkvu i za pravoslavlje nema nikakve vrijednosti, odnosno, ne postoji.

Etnofiletizam ili odreći se carstva nebeskog zbog carstva zemaljskog

             Pravoslavlje se stoljećima borilo s različitim herezama (krivovjerjima), tj. učenjima koja su iskrivljavala kršćansku istinu objavljenu od Boga i unosila nered u Crkvu. Najmlađe od svih tih krivovjerja jest etnofiletizam, ili kraće filetizam, nastao u najnovije doba, a osuđen na carigradskom saboru 10.09.1872. 

            Etnofiletizam (grč. ethnos – narod, file – rod, pleme) jest vjerski nacionalizam, odnosno, stajalište u kojemu dolazi do miješanja, izjednačavanja ili poistovjećivanja vjere i nacije, Crkve i države. Za etnofiletizam, ideja nacije jest iznad ideje vjere. Crkva je tu u prvom redu, kako bi služila pojedinoj naciji ili državi. Interesi nacije su ujedno i interesi vjere, a sudbina nacije je ujedno i sudbina Crkve. Pripadnost Crkvi je ujedno i pripadnost određenoj naciji. 

            Etnofiletističke tendencije postoje u različitim kršćanskim zajednicama, no nekako su najviše došle do izražaja u pravoslavlju. Naime, u pravoslavlju postoji plodno tlo za etnofiletizam, pošto ono egzistira kao sustav neovisnih lokalnih Crkava, u kojima je često zanemarena univerzalnost Crkve. Također, tome je doprinijela i bizantska teološka ideja kako se i cijele zajednice mogu pobožanstveniti i okristoviti poput pojedinca, ali i turski sustav mileta, u kojemu je vjerski poglavar ujedno bio i svjetovni poglavar svojim podanicima. Kada je u 19.st. došlo do razvoja modernih nacija i do stvaranja nacionalnih država, upravo je u pravoslavlju došlo do bujanja ove zablude. 

Za etnofileta, pripadnost njegovoj naciji postaje ne samo bitni sadržaj njegova vjerskog života, već i kriterij pravoslavnosti. Upotreba nacionalnog jezika, pisma, običaja itd., za njega postaje mjerilo koliko je netko pravoslavan. Pravoslavlje je za njega „srpska vjera“ (grčka, ruska, itd.), episkopi su za njega „srpski episkopi“, Crkva je za njega „srpska Crkva“. Kada govori o odnosima s drugima, često upotrebljava besmislene misaone konstrukcije, poput „razlika između katolika i Srba“ (kao da su katolici narod, odnosno, Srbi vjera). Njegov narod je za njega svet, nebeski, i centar svemira, iako je možda taj narod potpuno otuđen od vjere, kulturno nekreativan i geopolitički beznačajan. Etnofilet je protiv misije, jer misija podrazumijeva otvaranje drugim narodima, kulturama i jezicima, a on to shvaća kao opasnost za svoj homogeni i monolitni univerzum. Zato izmišlja sto i jedan „svetootački“ razlog da do misije ne dođe. Ako neki nepravoslavac bude ipak toliko nadobudan da ustraje na svom putu do pravoslavlja, tada se očekuje da dotični prihvati jezik, ćirilicu, promijeni ime, itd. Zato se govor o misiji uglavnom svodi na poziv nekrštenim pripadnicima svog naroda da se pokrste, i to često s krivim motivima; umjesto da se uistinu obrate, poziva ih se na krštenje da budu „dostojni imena i predaka“. 

            U etnofiletističkoj viziji, crkvena zajednica (parohija/župa) je zatvorena nacionalna zajednica, u koju se u pravilu ulazi rođenjem – nešto poput židovske sinagoge. Rezultat takve vizije vidimo i danas, kada tisuće ljudi na popisu stanovništva upisuje „pravoslavac“ kao nacionalnost, ili kada se smatra pravoslavnima, a da uopće nisu ni kršteni. Etnofilet vjeruje u Boga, vjeruje da je Krist spasio ljude, i da je prisutan u Euharistiji – no, to kod njega ne izaziva ni najmanju želju da u to spasenje i božansku radost pozove druge ljude. 

            Osim svojih općih karakteristika, koje su zajedničke svim pravoslavnim narodima, etnofiletizam na našim prostorima ima i jednu svoju posebnu crtu. Naime, jedan broj pravoslavnih Srba usvojio je kao dio svog pravoslavlja političko – povijesnu teoriju o odnarođivanju Srba. Po toj teoriji, prvo je došlo, u prošlosti, do pokatoličavanja i islamizacije velikih dijelova srpskog naroda, u drugoj fazi su na osnovu toga stvorene nove „umjetne“ nacije i jezici, i na kraju nove države tih naroda. Uopće nije problem kada to netko usvoji kao svoje osobno političko mišljenje ili etnogenetsku teoriju (postoje i Hrvati koji vjeruju da je hrvatski narod vanzemaljskog porijekla, i da u Andama postoje starohrvatski zapisi iz vremena dinosaura). Problem nastaje kada ova teorija nekome postane vjersko uvjerenje, i kada on to vjersko uvjerenje počne pretakati u praktični vjerski život. Tada on započinje obraćenje u pravoslavlje jednog Hrvata ili Bošnjaka promatrati kao povratak „srpskim korijenima“. Od obraćenika se očekuje da postane Srbin (iako njegova obitelj ne pamti da se ikada itko tako izjašnjavao, i iako nema nikakvih dodirnih točaka sa Srbijom, kulturom i običajima tog naroda), da usvoji srpska politička razmišljanja, da odmah postane kritičan prema svojoj „predpravoslavnoj“ državi, itd. Bilo kakav pokušaj da se nepravoslavnima pravoslavlje predstavi na njima uobičajen način, latinicom, a kamoli hrvatskim ili slovenskim jezikom, kod etnofileta izaziva zgražanje i vikanje, jer, za njega je pravoslavlje isto što i srpstvo. Politički interesi Srbije, za njega su i Božji interesi. 

            Kod nekih drugih naroda vlada jedan drugačiji model etnofiletizma. Tako u Makedoniji, Crnoj Gori, i najnovije u Hrvatskoj, pokušavaju na silu izboriti autokefalnost (samostalnost) svojih Crkava. Ova vrsta etnofileta o kojoj smo već pisali, postavlja kao polaznu točku izmišljeno i nepostojeće pravoslavno pravilo, da svaka država na svijetu mora imati svoju samostalnu pravoslavnu Crkvu, i to bez obzira na uvjete i okolnosti, pa se tako forsira stvaranje raznih HPC, CPC i tome slično, iz čisto političkih motiva. Ide se čak do te mjere, da se maltene niječe i postojanje srpskog naroda. 

            Kako s pravoslavne strane odgovoriti na ovakva zastranjenja? Prvo, moramo biti svjesni univerzalnosti Crkve. Pravoslavna Crkva je univerzalna, svjetska organizacija, koja obuhvaća sve ljude. Njezin cilj je ukloniti barijere između čovjeka i Boga, kao i između čovjeka i čovjeka, koje je postavio đavao-razdvajatelj. Smisao Crkve je da okupi narode svijeta pod svoje okrilje, ali ne tako da ih na silu pomiješa u jedan narod s jednim jezikom, već da unutar nje svaki narod dobije mogućnost za autonomni razvoj. U Kristu svi postajemo jedno, nema više nacionalnih barijera, kako svjedoči sv. Pavao: „Nema tu više ni Židova ni Grka, nema više ni roba ni slobodnjaka, nema više ni muškoga roda ni ženskoga, jer ste vi svi jedno u Kristu Isusu“. (Gal 3, 28)

            Drugo, narodnost i vjeroispovijest nisu jedno te isto. Vjera i Crkva su nadzemaljske stvarnosti, tj., one imaju svoje utemeljenje u onome svijetu, tiču se odnosa Boga i čovjeka, i imaju za cilj vječno spasenje čovjekovo. Nacija je ovozemaljska, relativna stvarnost. Nacije nastaju i nestaju, bilo je vrijeme kad Hrvata i Srba nije bilo, i bit će vrijeme kada ih neće biti, baš kao što danas više nema Ilira, Kelta, Tračana, itd. Nijedna nacija nije bogomdana, i pripadnost nijednoj nije kriterij pravoslavlja. Kriterij za pripadanje Pravoslavnoj Crkvi jest život u Kristu, zaodjenutost Kristom kroz pričest, sakramente, Evanđelje, a ne korištenje ćirilice, ekavice i obdržavanje slave i badnjaka. Nacije se dinamično razvijaju, baš kao i ljudi. Do 19.st. svi smo na Balkanu bili razmrvljeni na razne etničke grupice, ljudi su se izjašnjavali svakako, teritorijalno, vjerski... Počevši od 19.st., okrupnjeni smo u današnje nacije, no taj proces nije završen. Jedan dio Srba se odvaja u Crnogorce, a jedan dio Hrvata u Istrijane, no, za kršćanski, evanđeoski život zaista nije bitno hoće li se čovjek osjećati Srbinom, Hrvatom, Bosancem, Istrijanom, Jugoslavenom ili ničime. Hoćemo li ljudima uvjetovati pričest Tijelom i Krvlju Gospodnjom zbog nacionalnog osjećaja? To je gori grijeh od Kajinova bratoubojstva. 

            Treće, moramo pokušati shvatiti da u pravoslavlju ne postoje nacionalne ili državne Crkve. Crkveni kanoni apsolutno nigdje ne spominju nacionalne, autokefalne ili ne znam kakve Crkve. Kompletno osnovno kanonsko pravo Pravoslavne Crkve poznaje isključivo Crkvu kao svjetsku organizaciju, a unutar nje samoupravne arhiepiskopije-mitropolije/nadbiskupije-metropolije. One su organizirane isključivo po teritorijalnom principu, obuhvaćajući sve vjernike na nekom području, bez obzira na njihovu naciju, jezik, rasu itd. Srpska Pravoslavna Crkva se ispočetka nazivala „pravoslavnom Crkvom u srpskim i primorskim zemljama“, a stoljećima kasnije je nosila ime po sjedištu: žička arhiepiskopija ili pećka patrijaršija. Tek od 19.st. se pojavljuje tendencija da se pojedine samoupravne mitropolije ili patrijaršije definiraju bugarskim, rumunjskim, srpskim, grčkim, ruskim, ili nekim drugim imenom. Kanonski, SPC je arhiepiskopija pećka i mitropolija beogradsko-karlovačka, samoupravna metropolija koja obuhvaća pod svoju jurisdikciju sve pravoslavne na svom teritoriju: Srbe, Hrvate, Crnogorce, Makedonce, doseljene Ruse, Bugare, Sirijce, Grke. Svi su oni bratski članovi ove Crkve, i svi u njoj mogu razvijati svoje pravoslavlje na svojim jezicima i u svojim kulturama. Kao što u Zagrebu ne postoji hrvatski nadbiskup, nego katolički, tako moramo shvatiti da ne postoji ni srpski episkop, već pravoslavni episkop. 

            Da budemo jasni i precizni: nitko ne niječe činjenicu da su pravoslavni Srbi ovdje većina, da su stoljećima jedini nositelji pravoslavlja na ovim prostorima, da su mnogo pretrpjeli zbog toga, i da imaju legitimno pravo razvijati svoj crkvenonacionalni identitet i oboženje svoje nacije, pismo, običaje, jezik, i da pravoslavna Crkva ovdje uistinu jest po karakteru srpska. Međutim, sve ove dobre i pozitivne vrijednosti ne smiju postati zapreka vjeri. Nacija ne može postati svrha samoj sebi, kriterij vjere, i ne može se na osnovu nje priječiti propovijedanje drugim narodima, na drugim jezicima, ma kakvo političko mišljenje imali o tim drugim narodima. 

            Etnofiletizam je štetan na dvije razine. Na kolektivnoj razini, daje krivu sliku Pravoslavne Crkve kao grupe nacionalističkih, agresivnih, zatvorenih Crkava, odbojnih ostatku svijeta. Na individualnoj razini, on odbija duše od Crkve, jer čovjeku uvjetuje odnos s Bogom, privremenim, vremenitim nacionalnim izjašnjavanjem.