Što ako ne možeš pronaći muža ili ženu?

U ovim (post)blagdanskim danima, kada je osobito naglašena obiteljska dimenzija ljudskog života, o. Georgij Maksimov savjetuje što činiti u situacijama kada čovjeku ne polazi za rukom osnovati obitelj? (srpska verzija na svedokverni.org)

"Molim političare koji su glasali za zakon da prestanu dolaziti u crkvu i varati nas kako bi dobili glasove na izborima. Što će nam oni?"

Kao što je priopćeno ranije, društveni i crkveni djelatnici, predstavnici inteligencije i pobožni Grci su izrazili negodovanje zbog novog zakona „o slobodnoj promjeni spola“ koji je grčki parlament usvojio u prvoj redakciji.

O zakonu koji su usvojili grčki zastupnici u svojoj propovjedi je govorio i Fiotidski mitropolit Nikola, prenosi portal Agionoros.ru.

„Jeste li vidjeli do koje mjere su pali grčki pravoslavni zastupnici? Na sreću, još uvijek nisu svi. Oni su izgovorili hulu protiv ljudskog tijela. Izglasali su zakon po kojem svaki čovjek, napunivši petnaest godina, može podnijeti pisani zahtjev i promijeniti spol. To je bezumlje za svakog razumnog čovjeka i sotonska stvar s točke gledišta zakona Božjeg. Ali neki ljudi žele našu državu pretvoriti u državu grijeha.

Prvi predsjednik naše zemlje Ivan Kapodistrija je zajedno sa zastupnicima uveo grčki Ustav koji se bazira na uvažavanju i poštovanju Boga. I danas naš glavni zakon počinje riječima „U ime sv. Trojstva“ i sadrži odredbe u kojima se govori o poštovanju prema ljudskoj ličnosti. Ovo nam daje osnove da zahtijevamo poštovanje Ustava i da gromoglasno protestiramo.

Danas nam neki kažu da Bog nije stvorio muškarca i ženu, izluđujući samim tim našu djecu. Svaki muškarac lako može postati žena, a žena muškarac. Znate li zašto to čine? Žele pod svaku cijenu isposlovati da homoseksualci mogu usvajati djecu.

Molim političare koji su glasali za zakon da prestanu dolaziti u crkvu i varati nas kako bi dobili glasove na izborima. Što će nam oni?“

Izvor: spc.rs

Obitelj – to je čudo Razgovor sa svećeničkom obitelji

Protojerej Dimitrij Rošćin je pravoslavni župnik sv. Nikole na Tri gore u Moskvi. Prošle godine njegova supruga i on, proslavili su 20. godišnjicu braka. Za župljane, svećenikova obitelj predstavlja idealan uzor. Muževi ponekad govore svojim ženama: «Eh, kada bi ti bila kao matuška Ljuba!» I dobivaju logičan odgovor: «Kada bi ti bio kao otac Dimitrij, onda bih i ja bila kao matuška Ljuba!» Otac Dimitrij i matuška Ljuba ispričali su nam kako oni grade svoj odnos i kako podižu svoje osmero djece.

Otac Dimitrij:

– Za brak je neophodan jedan uvjet – on mora imati viši cilj. Za mene je viši cilj Bog. Uvijek kažem, ako bi netko uzeo Boga iz mog života, tada bi sve propalo. Mogu pokazivati ljubav i razumijevanje prema svijetu koji me okružuje, samo kada sam s Bogom. Bez Njega sve pada u vodu.

Nikada nisam mislio da ću postati otac velike obitelji. Tako se ni sada ne osjećam. Isto kao što ne osjećam da imam bradu, tako ne osjećam da sam u braku i da imam osmero djece. Sve se to nalazi u mom životu kao dio višeg cilja. I ja sve to volim, taman koliko i taj viši cilj. Nije mi težak taj teret, nosim ga s velikom radošću. To je zaista moja sreća, ali ona je plod mojeg uzajamnog odnosa s Bogom. Van toga, nje naprosto ne bi bilo.

Tako smo odgojeni da nam se čini kao da je život ustrojen jako komplicirano, a život je ustrojen veoma jednostavno. Ako čovjek otpočetka usvoji pravilne orijentire, oni će zatim sve dovesti u red. Sve muke čovječanstva, koje sada rezultiraju svakojakim poremećajima, potragama za smislom života, odvratnom modernom umjetnošću, koja podsjeća na mrski smrtni hropac – sve je to ishod toga što čovječanstvo već u nekoliko pokoljenja ne živi na pravilan način. Kada je život izgrađen pravilno, on neće biti tako tragičan, tako propao, pa čak iako možda neće biti dramatično uzbudljiv. Kada čovjek živi s Bogom, njega ne zanimaju problemi vlastitih strasti, koji su često nerješivi, već se bavi svojim razvojem.

Matuška Ljuba je kršćanka u suštinskom smislu. Ona je sazdana za to da bi poklanjala ljudima dubinski promišljenu, nesumnjivu, žrtvenu ljubav. To je plodna zemlja na koju su pala sjemena iz Evanđelja i ona je u tom smislu pronašla sebe. Uvjeren sam da bi to isto važilo i ako bi ona bila monahinja, ili ako bi bila udana za nekog drugog čovjeka. Ona posjeduje određenu usmjerenost prema žrtvovanju. To je takva žrtva, koja kao i istinska ljubav, ne vidi nikakve mane, a ako ih i primjećuje, onda ih ne osuđuje, već pati. Matuška, kao i svaka osoba, ima svoje loše strane, ali pošto ona ostvaruje svoju žensku prirodu, sve nedostatke pokriva svojim trudom. Trud je najbolje sredstvo za oslobođenje od svih unutrašnjih bolesti.

Kako bi roditelji uživali poštovanje svoje djece, oni moraju poštovati jedno drugo. Moraju se odnositi jedno prema drugome s najvećim uvažavanjem, tada će se i djeca odnositi prema svojim roditeljima s najvećim uvažavanjem. To je vrlo jednostavan zakon, nikakvog drugog zakona nema. Starija djeca trebaju biti odgajana u duhu poštovanja prema roditeljima, a mlađi će slijediti njihov primjer, naprosto zato što neće imati drugog izbora.

Najsloženije pitanje odgoja jest kako očuvati povjerenje djece. Morate razgovarati sa svojom djecom, družiti se s njima. To treba biti prijateljstvo jačeg s manje snažnim, ispunjenog s manje ispunjenim. Odgoj je prelijevanje iz jednog čovjeka u drugog. Ali svi uvjeti ovog procesa trebaju biti ugovoreni na početku, kako ne bi došlo do neumjesne fraternizacije u tom prijateljstvu. Moraju biti iscrtane točne granice i svaki roditelj ih sam ucrtava, svatko po svom karakteru. Ako se granice narušavaju, to nije problem djece. Uopće tu nikada nisu kriva djeca, sve su to problemi roditelja. Postoje djeca s jako teškom naravi, ali roditelji su glavni u tom odnosu. I ako mi odgoju posvećujemo dovoljno vremena, mislimo o tome, razvijamo ga, onda će sve biti u redu s našom djecom, jer djeca u potpunosti zavise od nas. Sve dječje muke, greške, poteškoće – nisu krivica djece. U tome su krivi roditelji i nitko drugi do njih.

U velikim obiteljima djeca ne rastu kao sebičnjaci, svakom od njih ponaosob ne pruža se previše pažnje. Naša posljednja, najmlađa dječica nisu centar pažnje. Oni nemaju povoda za oholost. Velika obitelj je prirodna sredina, u kojoj je djetetu lakše, jer ono razumije da njega okružuju drugi ljudi i da i oni također imaju želje i potrebe. To je, općenito govoreći, dobro. Velika obitelj je sustav u kome djeca odgajaju sama sebe.

Matuška Ljuba:

– Na vjenčanju nam je naš duhovni otac Vladimir Volgin održao divnu propovijed o tome, kako je odnos muža i žene kao drvo koje treba donijeti plod. I što kasnije oni sazrijevaju, tim bolje, zato što su rani plodovi najmanji i ne pružaju dovoljno. Pored toga, zapamtila sam i zdravicu jednog bračnog para u godinama: oni su rekli da je važno njegovati osjećaj i želju da vaš suprug, ili supruga uvijek budu u vašem životu. Osjećati da tebi on nedostaje, težiti njemu čitavom dušom.

Nikada nisam razmišljala koliko ću imati djece. Otac Vladimir mi je nekako rekao: «Uskoro ćeš biti majka puno djece». To me nikako nije dirnulo. Jednostavno nisam znala što je i kako je to imati mnogo djece. Očekivala su me iznenađujuća otkrića, ispostavilo se da ako duša nije spremna za rođenje djeteta, za zaborav sebe samog, onda se žena mora odreći raznih stvari u svom životu i to je bolno. Na primjer, spava ti se, ali ne možeš ići na spavanje. Ja nisam bila spremna na sva odricanja i počelo je vrlo složeno razdoblje prilagođavanja.

Cijeli život od trenutka vjenčanja predstavlja dug put jedne osobe k drugoj. Muž i žena trebaju postati jedno tijelo i to je proces koji traje čitav život. Upoznaješ drugog čovjeka, i on tebe upoznaje. I možda ovo paradoksalno zvuči, ali u braku ne smijemo narušavati privatni prostor našeg supružnika. Bez obzira na to što postajete jedno tijelo, jedna osoba ne može prisiliti drugu da živi po njenoj volji, njenim prohtjevima. Potrebno je naučiti se da trpimo, i to ne drugog, koliko sebe – svoje nesavršenstvo, svoju subjektivnost, svoje neslaganje s nečim.

Na samom početku našeg bračnog života otac Vladimir me je posavjetovao da se molim sv. mučenicima Guriju, Samonu i Avivu, koji su zaštitnici braka i pomažu obitelji da ostane snažna i neporočna. To je općenito najvažnije u obiteljskom životu – molitve svetih, duhovnog oca i roditelja. A tako, što je više strpljenja i skrušenosti, tim bolje. Ljubav u braku se ne rađa smjesta, već raste u skladu s formiranjem ličnosti. Prvi osjećaji su zaljubljenost, a ona se brusi u susretu s različitim okolnostima, zajedničkim životom i postaje ljubav. To će se dogoditi iskrenije i bolje, ako čovjek živi pravedno, jer u Crkvi se gradi dom njegove duše. Čitala sam dnevnik jednog od optinskih staraca i tamo je bilo napisano: «Moraš neprestano ispitivati sebe, jesi li u vjeri, ili ne.» Ako to parafraziramo, onda se u obiteljskom životu čovjek obavezno mora pitati, je li u ljubavi, ili nije. U mom srcu se prije mnogo godina stvorio ognjeni lik mog muža i nastavlja plamtjeti do danas. I ako iznenada počinje gasnuti, istog trena spoznajem da nešto sa mnom nije u redu. Zato što ljubav ne zavisi od toga je li drugi loš, ili vam je dosadio. Samo od tebe zavisi hoćeš li voljeti drugog čovjeka, ili ne. Ukoliko taj osjećaj slabi, treba ga odmah oživljavati, nikako čekati da se on sasvim ugasi.

Otac Dimitrije je uvijek bio neobično pažljiv prema meni, činio je sve da ukrasi moj život, da ga pretvori u blagdan. Trudio se da me ogradi od svakodnevice, kako me svakodnevni poslovi ne bi sveli s uma; uvijek je tražio mogućnost da me razveseli, da mi pruži predah. Kako on poklanja darove, kako organizira putovanja – to je uvijek lijepo, velikodušno.

Sav naš život se gradi na baćuški i oko njega. Pokretač našeg života je ličnost tate. Djeca ga veoma vole, on je za njih ogroman autoritet. U našoj obitelji nema nekog naročitog načela odgoja. Osim što se ja trudim izbjegavati neke stvari, koje su me povrijedile u djetinjstvu. Na primjer, jako sam teško podnosila svakodnevne odlaske u vrtić, bilo mi je loše bez mame. Stoga sam kategorički bila protiv toga da moja djeca idu u vrtić. Ne tjeram ih da jedu, ako neće. Ali ipak su sve to stvari od drugorazrednog značaja. Najvažnije je da se djeca odgajaju kao kršćani.

Naša obitelj – to je čudo. Nikako ne bih mogla to sebi predstaviti, niti izmisliti takav život. Dogodilo se onako, kako je i govorio otac Vladimir: što se kasnije pojavi plod, to će korisniji on biti za dušu. Teško je reći što nas još čeka, ali ako pričamo o sadašnjosti, onda mogu udahnuti punim plućima i živjeti sretno.

izvor: pravoslavie.ru

Problemi mlade obitelji

Naš stalni gost, veliki ruski misionar o. Georgij Maksimov, govori nam danas o problemima s kojima se susreće mlada obitelj, i kako vjernički odgovoriti na njih. Njegove ostale video emisije možete pogledati također na ovom blogu:

PITANJE VJENČATELJA I ŽENIDBENE ZAPREKE

         Objektivno govoreći, pogotovo nakon reforme Drugog vatikanskog koncila u Katoličkoj Crkvi, koja se reflektira i na bogoslužni čin sklapanja braka, i na kanonsko pravo koje regulira brak, razlika između katoličkog i pravoslavnog braka ima dosta. Krenimo redom (napomena: navedene stavke su izvučene iz općeg prava Pravoslavne Crkve, dakle, pravnih izvora koji vrijede za svu Crkvu kao smjernica, i odražavaju tradiciju; pojedine mjesne Crkve su neke od tih propisa modificirale, a mogući su i pojedinačni oprosti ili ublaženja):

1.)    U pravoslavlju se teško može reći da je djelitelj braka svećenik, i to suprotstaviti katoličkom učenju da su djelitelji braka sami zaručnici. U pravoslavlju, i svećenički blagoslov braka, i ženidbena privola spadaju u bitni čin za valjanost braka, jednako su bitni, i bez bilo kojega od njih, brak ne postoji. Svećenički blagoslov jest bitan u pravoslavlju, i zato u Pravoslavnoj Crkvi (za razliku od Katoličke), ne postoji brak sklopljen: samo pred svjedocima (tajni brakovi su strogo zabranjeni) ili pred ovlaštenim laikom, ili pred đakonom; traži se isključivo biskup ili svećenik da brak blagoslovi. No, sam svećenički blagoslov nije dovoljan, ako nedostaje drugi bitni dio, a to je ženidbena privola. Ta dva čina su posve komplementarna.

2.)    Nije točno da pravoslavlje dozvoljava razvod braka. Pravoslavlje striktno uči da je brak nerazvediv, ne samo do smrti, nego i po smrti (stoga i udovci imaju izvjesna ograničenja za sklapanje drugog braka). Jedino što u pravoslavlju postoji šire shvaćanje pojma „smrt“ (smrt ne mora biti samo fizička, već i moralna ili duhovna), i susretljivost prema nedužnim ljudima, čiji je brak nepovratno skrahirao, a nisu u stanju izdržati sami. Tada, dozvolom crkvene vlasti, postoji mogućnost blagoslova druge ili treće ovozemaljske veze, uz ispunjavanje određenih kanonskih propisa. Više o tome možete vidjeti na Crkveni brak i razvod

3.)    Žena u Pravoslavnoj Crkvi ne može biti svjedok kod sklapanja braka.

4.)    Zaruke su u pravoslavlju neraskidive, stoga se obred zaruka u pravilu služi kao prvi dio čina vjenčanja.

5.)    Žena iznad 60 godina i muškarac iznad 70, ne mogu sklopiti brak, kao i oni među kojima je razlika u dobi 15 i više godina.

6.)    Zavjet djevičanstva, a pogotovo monaški zavjeti, potpuno onemogućuju brak, dakle, neuklonjiva smetnja (u Katoličkoj Crkvi oprost od zavjeta podjeljuje Rim).

7.)    Zabranjena su vjenčanja za vrijeme postova i velikih blagdana (Katolička Crkva ukinula; postoje samo mogućnosti da se to regulira lokalnim zakonodavstvom pojedinih biskupija ili biskupskih konferencija).

8.)    Po općem pravoslavnom pravu, brak između srodnika zabranjen je do 7. stupnja uključivo (moguć oprost 5. – 7.); po katoličkom do 4. uključivo.

9.)    Pravoslavna Crkva zabranjuje ženidbu u tazbini do petog (katkad i sedmog) stupnja uključivo. U Katoličkoj Crkvi toga nema – muškarac može oženiti bez problema sestru svoje žene.

10.) Katolička Crkva je ukinula duhovno srodstvo (ono nastaje između kuma i kumčeta, te njihovih obitelji). U pravoslavlju se ovo obdržava (sveti oci kršenje duhovnog srodstva napadaju kao goru stvar od incesta!)

11.) Brak između krštene i nekrštene osobe ne može postojati, to je apsolutna i neuklonjiva zapreka. U Katoličkoj Crkvi je moguć oprost od te zapreke.

Sv. mučenica carica Aleksandra o braku i obiteljskom životu

U vremenu kada katolici slave radosne obiteljske blagdane božićnog vremena, a pravoslavni predbožićne tjedne, posvećene raznim aspektima obiteljskog života, donosimo još nadahnutih pouka o braku i obitelji svete carice i mučenice Aleksandre Romanove.

           

Postoji još jedan važan elemenat u bračnom životu – to je jedinstvo interesa. Nijedna briga žene ne smije izgledati previše sitna, čak ni za gigantski intelekt najvećeg muža. S druge strane, svaka mudra i vjerna žena će se vrlo rado zanimati za poslove svoga muža. Ona će poželjeti saznati nešto o svakoj njegovoj novoj ideji, planu, teškoći i nedoumici. Ona će poželjeti znati koji je njegov poduhvat uspio, a koji nije, i biti u tijeku svih njegovih svakodnevnih poslova.

            Neka oba srca dijele i radost i patnju. Neka popola dijele teret briga. Neka sve u njihovom životu bude zajedničko. Oni moraju zajedno ići u crkvu, moliti se jedno pored drugog, zajedno prinositi pred Božje stope teret briga za svoju djecu i za sve ono što im je dragocjeno. Zašto da ne razgovaraju o svojim iskušenjima, sumnjama i tajnim željama i da ne pomognu jedno drugome suosjećanjem i riječima ohrabrenja?

            Tako će živjeti jednim životom, a ne dvama životima. Svatko od njih u svojim planovima i nadama mora obavezno misliti o onom drugom. Jedno pred drugim ne smiju imati nikakvih tajni. Oni moraju imati samo zajedničke prijatelje. Na taj način će se dva života sliti u jedan život, i oni će dijeliti i misli i želje i osjećaje i radost i tugu i zadovoljstvo i bol.

            Bojte se znaka i najmanjeg početka otuđenja ili nerazumijevanja. Umjesto da se čovjek uzdrži, on izgovori glupu i neopreznu riječ i evo, između dva srca koja su dotad bila jedna cjelina, pojavila se mala pukotina koja se sve više širi, dok oni zauvijek ne postanu odvojeni jedno od drugog. Rekli ste nešto nesmotreno? Odmah tražite oproštaj. Nastao je neki nesporazum? Nije važno čijom krivicom, ne dozvolite da to ostane između vas.

            Uzdržavajte se od svađe. Nemojte ići na spavanje tajeći u sebi osjećaj gnjeva. U obiteljskom životu ne smije biti mjesta za oholost. Nikada ne treba hraniti svoje osjećaje uvrijeđene oholosti i skrupulozno mjeriti tko mora tražiti oproštaj. Oni koji istinski vole, ne smiju se baviti takvim istjerivanjem pravde, oni su uvijek spremni i povući se i ispričati se.

            Bez Božjeg blagoslova, ako Bog ne posveti brak, sve čestitke i dobre želje prijatelja će biti prazne riječi. Bez Božjeg svakodnevnog blagoslova obiteljskog života, čak i najnježnija i najiskrenija ljubav neće moći dati sve ono što je potrebno žednom srcu. Bez blagoslova Neba sva ljepota, radost i vrijednost obiteljskog života mogu u bilo kojem trenutku biti uništeni. 

            U uređenju doma moraju sudjelovati svi članovi obitelji, i najpotpunija obiteljska sreća može biti postignuta kada svi časno ispunjavaju svoje obaveze.

            Jedna riječ obuhvaća sve – ta riječ je ljubav. U riječi „ljubav“ je čitavo more misli o životu i dužnosti, i kada je uporno i pažljivo izučavamo, svaka od tih misli postaje jasna i precizna. 

            Kada vene ljepota lica i gasi se sjaj u očima, a sa starošću dolaze bore ili ostavljaju svoje tragove i ožiljke bolesti, tuge i brige, ljubav vjernog muža mora ostati isto onako iskrena i duboka kao i ranije. Na zemlji nema mjere koja može izmjeriti dubinu Kristove ljubavi prema Njegovoj Crkvi i nijedan smrtnik ne može voljeti s istom takvom dubinom, ali je ipak svaki muž obavezan to činiti u onoj mjeri u kojoj se ova ljubav može ponoviti na zemlji. Nijedna žrtva mu ne treba izgledati prevelika za njegovu voljenu.