Obitelj – to je čudo Razgovor sa svećeničkom obitelji

Protojerej Dimitrij Rošćin je pravoslavni župnik sv. Nikole na Tri gore u Moskvi. Prošle godine njegova supruga i on, proslavili su 20. godišnjicu braka. Za župljane, svećenikova obitelj predstavlja idealan uzor. Muževi ponekad govore svojim ženama: «Eh, kada bi ti bila kao matuška Ljuba!» I dobivaju logičan odgovor: «Kada bi ti bio kao otac Dimitrij, onda bih i ja bila kao matuška Ljuba!» Otac Dimitrij i matuška Ljuba ispričali su nam kako oni grade svoj odnos i kako podižu svoje osmero djece.

Otac Dimitrij:

– Za brak je neophodan jedan uvjet – on mora imati viši cilj. Za mene je viši cilj Bog. Uvijek kažem, ako bi netko uzeo Boga iz mog života, tada bi sve propalo. Mogu pokazivati ljubav i razumijevanje prema svijetu koji me okružuje, samo kada sam s Bogom. Bez Njega sve pada u vodu.

Nikada nisam mislio da ću postati otac velike obitelji. Tako se ni sada ne osjećam. Isto kao što ne osjećam da imam bradu, tako ne osjećam da sam u braku i da imam osmero djece. Sve se to nalazi u mom životu kao dio višeg cilja. I ja sve to volim, taman koliko i taj viši cilj. Nije mi težak taj teret, nosim ga s velikom radošću. To je zaista moja sreća, ali ona je plod mojeg uzajamnog odnosa s Bogom. Van toga, nje naprosto ne bi bilo.

Tako smo odgojeni da nam se čini kao da je život ustrojen jako komplicirano, a život je ustrojen veoma jednostavno. Ako čovjek otpočetka usvoji pravilne orijentire, oni će zatim sve dovesti u red. Sve muke čovječanstva, koje sada rezultiraju svakojakim poremećajima, potragama za smislom života, odvratnom modernom umjetnošću, koja podsjeća na mrski smrtni hropac – sve je to ishod toga što čovječanstvo već u nekoliko pokoljenja ne živi na pravilan način. Kada je život izgrađen pravilno, on neće biti tako tragičan, tako propao, pa čak iako možda neće biti dramatično uzbudljiv. Kada čovjek živi s Bogom, njega ne zanimaju problemi vlastitih strasti, koji su često nerješivi, već se bavi svojim razvojem.

Matuška Ljuba je kršćanka u suštinskom smislu. Ona je sazdana za to da bi poklanjala ljudima dubinski promišljenu, nesumnjivu, žrtvenu ljubav. To je plodna zemlja na koju su pala sjemena iz Evanđelja i ona je u tom smislu pronašla sebe. Uvjeren sam da bi to isto važilo i ako bi ona bila monahinja, ili ako bi bila udana za nekog drugog čovjeka. Ona posjeduje određenu usmjerenost prema žrtvovanju. To je takva žrtva, koja kao i istinska ljubav, ne vidi nikakve mane, a ako ih i primjećuje, onda ih ne osuđuje, već pati. Matuška, kao i svaka osoba, ima svoje loše strane, ali pošto ona ostvaruje svoju žensku prirodu, sve nedostatke pokriva svojim trudom. Trud je najbolje sredstvo za oslobođenje od svih unutrašnjih bolesti.

Kako bi roditelji uživali poštovanje svoje djece, oni moraju poštovati jedno drugo. Moraju se odnositi jedno prema drugome s najvećim uvažavanjem, tada će se i djeca odnositi prema svojim roditeljima s najvećim uvažavanjem. To je vrlo jednostavan zakon, nikakvog drugog zakona nema. Starija djeca trebaju biti odgajana u duhu poštovanja prema roditeljima, a mlađi će slijediti njihov primjer, naprosto zato što neće imati drugog izbora.

Najsloženije pitanje odgoja jest kako očuvati povjerenje djece. Morate razgovarati sa svojom djecom, družiti se s njima. To treba biti prijateljstvo jačeg s manje snažnim, ispunjenog s manje ispunjenim. Odgoj je prelijevanje iz jednog čovjeka u drugog. Ali svi uvjeti ovog procesa trebaju biti ugovoreni na početku, kako ne bi došlo do neumjesne fraternizacije u tom prijateljstvu. Moraju biti iscrtane točne granice i svaki roditelj ih sam ucrtava, svatko po svom karakteru. Ako se granice narušavaju, to nije problem djece. Uopće tu nikada nisu kriva djeca, sve su to problemi roditelja. Postoje djeca s jako teškom naravi, ali roditelji su glavni u tom odnosu. I ako mi odgoju posvećujemo dovoljno vremena, mislimo o tome, razvijamo ga, onda će sve biti u redu s našom djecom, jer djeca u potpunosti zavise od nas. Sve dječje muke, greške, poteškoće – nisu krivica djece. U tome su krivi roditelji i nitko drugi do njih.

U velikim obiteljima djeca ne rastu kao sebičnjaci, svakom od njih ponaosob ne pruža se previše pažnje. Naša posljednja, najmlađa dječica nisu centar pažnje. Oni nemaju povoda za oholost. Velika obitelj je prirodna sredina, u kojoj je djetetu lakše, jer ono razumije da njega okružuju drugi ljudi i da i oni također imaju želje i potrebe. To je, općenito govoreći, dobro. Velika obitelj je sustav u kome djeca odgajaju sama sebe.

Matuška Ljuba:

– Na vjenčanju nam je naš duhovni otac Vladimir Volgin održao divnu propovijed o tome, kako je odnos muža i žene kao drvo koje treba donijeti plod. I što kasnije oni sazrijevaju, tim bolje, zato što su rani plodovi najmanji i ne pružaju dovoljno. Pored toga, zapamtila sam i zdravicu jednog bračnog para u godinama: oni su rekli da je važno njegovati osjećaj i želju da vaš suprug, ili supruga uvijek budu u vašem životu. Osjećati da tebi on nedostaje, težiti njemu čitavom dušom.

Nikada nisam razmišljala koliko ću imati djece. Otac Vladimir mi je nekako rekao: «Uskoro ćeš biti majka puno djece». To me nikako nije dirnulo. Jednostavno nisam znala što je i kako je to imati mnogo djece. Očekivala su me iznenađujuća otkrića, ispostavilo se da ako duša nije spremna za rođenje djeteta, za zaborav sebe samog, onda se žena mora odreći raznih stvari u svom životu i to je bolno. Na primjer, spava ti se, ali ne možeš ići na spavanje. Ja nisam bila spremna na sva odricanja i počelo je vrlo složeno razdoblje prilagođavanja.

Cijeli život od trenutka vjenčanja predstavlja dug put jedne osobe k drugoj. Muž i žena trebaju postati jedno tijelo i to je proces koji traje čitav život. Upoznaješ drugog čovjeka, i on tebe upoznaje. I možda ovo paradoksalno zvuči, ali u braku ne smijemo narušavati privatni prostor našeg supružnika. Bez obzira na to što postajete jedno tijelo, jedna osoba ne može prisiliti drugu da živi po njenoj volji, njenim prohtjevima. Potrebno je naučiti se da trpimo, i to ne drugog, koliko sebe – svoje nesavršenstvo, svoju subjektivnost, svoje neslaganje s nečim.

Na samom početku našeg bračnog života otac Vladimir me je posavjetovao da se molim sv. mučenicima Guriju, Samonu i Avivu, koji su zaštitnici braka i pomažu obitelji da ostane snažna i neporočna. To je općenito najvažnije u obiteljskom životu – molitve svetih, duhovnog oca i roditelja. A tako, što je više strpljenja i skrušenosti, tim bolje. Ljubav u braku se ne rađa smjesta, već raste u skladu s formiranjem ličnosti. Prvi osjećaji su zaljubljenost, a ona se brusi u susretu s različitim okolnostima, zajedničkim životom i postaje ljubav. To će se dogoditi iskrenije i bolje, ako čovjek živi pravedno, jer u Crkvi se gradi dom njegove duše. Čitala sam dnevnik jednog od optinskih staraca i tamo je bilo napisano: «Moraš neprestano ispitivati sebe, jesi li u vjeri, ili ne.» Ako to parafraziramo, onda se u obiteljskom životu čovjek obavezno mora pitati, je li u ljubavi, ili nije. U mom srcu se prije mnogo godina stvorio ognjeni lik mog muža i nastavlja plamtjeti do danas. I ako iznenada počinje gasnuti, istog trena spoznajem da nešto sa mnom nije u redu. Zato što ljubav ne zavisi od toga je li drugi loš, ili vam je dosadio. Samo od tebe zavisi hoćeš li voljeti drugog čovjeka, ili ne. Ukoliko taj osjećaj slabi, treba ga odmah oživljavati, nikako čekati da se on sasvim ugasi.

Otac Dimitrije je uvijek bio neobično pažljiv prema meni, činio je sve da ukrasi moj život, da ga pretvori u blagdan. Trudio se da me ogradi od svakodnevice, kako me svakodnevni poslovi ne bi sveli s uma; uvijek je tražio mogućnost da me razveseli, da mi pruži predah. Kako on poklanja darove, kako organizira putovanja – to je uvijek lijepo, velikodušno.

Sav naš život se gradi na baćuški i oko njega. Pokretač našeg života je ličnost tate. Djeca ga veoma vole, on je za njih ogroman autoritet. U našoj obitelji nema nekog naročitog načela odgoja. Osim što se ja trudim izbjegavati neke stvari, koje su me povrijedile u djetinjstvu. Na primjer, jako sam teško podnosila svakodnevne odlaske u vrtić, bilo mi je loše bez mame. Stoga sam kategorički bila protiv toga da moja djeca idu u vrtić. Ne tjeram ih da jedu, ako neće. Ali ipak su sve to stvari od drugorazrednog značaja. Najvažnije je da se djeca odgajaju kao kršćani.

Naša obitelj – to je čudo. Nikako ne bih mogla to sebi predstaviti, niti izmisliti takav život. Dogodilo se onako, kako je i govorio otac Vladimir: što se kasnije pojavi plod, to će korisniji on biti za dušu. Teško je reći što nas još čeka, ali ako pričamo o sadašnjosti, onda mogu udahnuti punim plućima i živjeti sretno.

izvor: pravoslavie.ru

Svećenički celibat - je li opravdana njegova obveza?

Kanon 13., trulskog Sabora

„Pošto smo doznali, da je u rimskoj Crkvi postalo pravilom, da se oni, koji su dostojni rukopolaganja (ređenja) za đakona ili prezbitera (svećenika), imaju obvezati da neće više općiti sa svojim ženama, to mi, slijedeći starome pravilu apostolske uredbe i reda, želimo da obiteljski život posvećenih osoba, kada je on zakonit, bude i od sada pa nadalje na snazi, i da se nikako ne razvrgava savez njihov sa ženama, ili da se lišavaju njihovog, kad je vrijeme, uzajamnog općenja. Prema tome, koji se nađe dostojnim rukopolaganja za podđakona, ili đakona, ili prezbitera, takvome nikako neka ne bude zaprekom da se postavi na taj stupanj, ako živi sa svojom zakonitom ženom, i neka se ne zahtijeva od njega u vrijeme rukopolaganja da izjavi, kako će se uzdržavati od zakonitoga općenja sa svojom ženom, kako to ne bi bio uzrok, da se povrijeđuje od Boga ustanovljeni i Njegovim prisustvom blagoslovljeni brak; jer glas Evanđelja govori: „što je Bog sastavio, čovjek neka ne rastavlja“ (Mt 19.6), a Apostol uči: „brak je častan i bračna postelja nije nečista“ (Heb 13, 4), i opet: „jesi li vezan za ženu, ne traži rastave“ (1 Kor 7, 27). Znamo da i oci, okupljeni u Kartagi, brinući se o čistome životu svećenika, narediše da podđakoni, koji dodiruju sv. Tajne, i đakoni, i prezbiteri, imaju se uzdržavati u određena im vremena od onih, koje zajedno s njima žive. Zbog toga i mi moramo čuvati isto, što je od apostola predano i od najstarijega vremena važilo, znajući vrijeme svakoj stvari, a osobito u pogledu posta i molitve; jer treba da oni, koji svetom oltaru služe, budu u svemu uzdržljivi, kada pristupaju Svetinji, kako bi mogli dobiti, što od Boga u jednostavnosti prose. A koji se usudi, protivno apostolskim pravilima, lišiti saveza sa zakonitom ženom, i općenja, jednoga između posvećenih osoba, naime, prezbitera ili đakona ili podđakona, neka bude svrgnut; isto tako i prezbiter ili đakon, koji progna svoju ženu pod izgovorom pobožnosti, neka se isključi, a ako ostane uporan, neka se svrgne. "

(Apostolski kanoni 5, 17, 26, 51; I. nicejski sabor 3; kalcedonski sabor 14; trulski sabor 5, 6, 30; II. nicejski sabor 18; ankirski sabor 19; neocezarejski sabor 1, 8; gangrijski sabor 4; kartaški sabor 3, 4, 25, 38, 70; Bazilije Veliki 12, 27, 88)

Ovo je jedno od onih pravila, koje je između drugih dalo povoda rimokatoličkim kanonistima, da općenito govore protiv trulskoga sabora, i da iskažu mnogo toga žestokoga i uvredljivoga za Pravoslavnu Crkvu. Zbog ovoga kanona je kardinal Humbert u drugoj polovici XI.st. nazvao Pravoslavnu Crkvu ništa manje, nego heretičkom, zaraženom nikolaitskim krivovjerjem - premda se ovaj isti kanon nalazi i u rimokatoličkom Corpus juris canonici, i premda su kanone trulskoga sabora priznavali i rimski pape. Ovaj kanon govori o svećeničkom celibatu u Rimokatoličkoj Crkvi i osuđuje ga kao protivnoga starome pravilu apostolske uredbe i reda, i zato sva srdžba protiv ovog kanona i protiv sabora, koji je ovaj kanon izdao, od strane rimokatoličkih teologa i kanonista. Srdžba je to neosnovana, kao što ćemo odmah vidjeti.

Oci trulskog sabora u ovome kanonu potvrđuju kanonske odredbe, koje su bile izdane u prijašnje vrijeme o svećeničkom braku, i koje su imale vrijediti kao zakon u Crkvi, a posebno potvrđuju ono, što potvrđuju 5. i 26. apostolski kanon, i 3. kanon prvoga ekumenskog sabora, tumačenja kojih treba usporediti u ovome izdanju (a usporediti treba i paralelne kanone). On propisuje kao nepromjenjivi zakon za sva vremena i za svu Crkvu: 1. Zakoniti prvi brak ne predstavlja smetnju za pristup svećeništvu 2. Od onoga koji je oženjen, a želi stupiti u svećenički red, ne zahtijeva se da se razdvoji od svoje zakonite žene, ni prije rukopolaganja, ni poslije rukopolaganja, 3. I podvrgava se isključenju iz svećeničke službe, a pri ustrajanju i oduzimanju sv. Reda svaki onaj, koji pod izgovorom pobožnosti, otjera od sebe svoju zakonitu ženu, isto kao što se podvrgava oduzimanju sv. Reda svatko tko prisiljava dotičnu posvećenu osobu da se razdvoji od svoje zakonite žene. Ovaj su zakon izdali oci trulskog sabora za prezbitere, đakone i podđakone, onako isto, kao što su odnosni zakon po ovom pitanju izdali za biskupe svojim 12. kanonom. Potvrđujući u ovom (13.) kanonu i odredbe kartaškog sabora, izražene u 3., 4. i 25. kanonu toga sabora o tjelesnoj uzdržljivosti posvećenih osoba, oci trulskoga sabora određuju, da se podđakoni, đakoni i prezbiteri, koji su oženjeni, moraju uzdržavati od općenja sa svojim ženama u određena im vremena, naime, kada pristupaju Svetinji (Euharistiji), jer tada trebaju u svemu biti uzdržljivi.

Povod za proglašenje ovog kanona bio je, kao što je u samome kanonu rečeno, što su saborski oci saznali, da je u rimskoj Crkvi postalo pravilom, da se kandidati za đakonstvo i prezbiterstvo (svećeništvo) imaju obvezati prije rukopolaganja (ređenja), da neće više općiti sa svojim ženama, dakle, da će biti bezbračni (u celibatu).

U Rimskoj, i uopće u svoj Zapadnoj Crkvi, u prva tri stoljeća kršćanstva u pogledu braka posvećenih osoba bilo je u svemu jednako, kao i u Istočnoj Crkvi. O celibatu posvećenih osoba, tj. da one moraju bezuvjetno biti bezbračne, o tome nema ni traga u povijesti prva tri stoljeća zapadne Crkve. Tek se u IV.st. počinje na pojedinim lokalnim saborima Zapadne Crkve isticati ta misao, pod utjecajem asketskog pravca, koji je općenito u to doba u Crkvi vladao, a uslijed povijesnih prilika izazvanih vremenom progona. Prvi put se ta misao istakla na saboru u Elviri (u Španjolskoj) 306. godine koji svojim 33. kanonom određuje da nitko, tko pripada kleru, ne smije imati ženu ni djecu, pod prijetnjom svrgnuća. Ovo bi bila prva odredba o celibatu. Druga je bila proglašena na saboru u Arlesu (u Galiji) 314. godine, koji svojim 29. kanonom pod prijetnjom svrgnuća isto to zabranjuje biskupima, prezbiterima i đakonima. Rim dugo vremena još nije iskazivao sud o tome - i tek 385. godine, kad je rimska Crkva počela svoj utjecaj razvijati šire po Zapadu i isticati svoje poglavarsko značenje, kao najstarija Crkva na Zapadu, prihvaća papa Siricije misao elvirskog sabora i računajući na celibatne svećenike, kao na pouzdano oruđe za ostvarenje poglavarskih težnji papinstva posvuda, proglašava strogu odredbu protiv oženjenih posvećenih osoba. „Doznali smo“, kaže papa, „da mnogi svećenici Kristovi i leviti (đakoni) i za mnogo vremena poslije svoga posvećenja imaju plod kako od svojih supruga, tako čak i od nečistoga suživota, i takav svoj zločin brane tim, što kažu da je u Starom zavjetu bilo dano pravo svećenicima i služiteljima oltara rađati djecu. „ Zatim tumači po svome riječi iz treće knjige Mojsijeve (Lev 20, 7) i produžava: „Pošto su neki od onih, o kojima govorimo, pali u grijeh po neznanju i kaju se za taj grijeh, to ih mi ne lišavamo našega milosrđa, i to pod uvjetom, ako obećaju biti uzdržljivi, te im dopuštamo da ostanu do kraja života u onoj službi, na kojoj su bili, kada su bili razotkriveni u grijehu, bez ikakvog prava da ikada višu službu dobiju. Oni pak, koji hoće opravdati sebe nedopuštenim pravom, koje kao da je zajamčeno starim zakonom, neka znaju, da su vlašću apostolskog prijestola, svrgnuti s onog crkvenog stupnja, na kojemu su nedostojno bili, niti se mogu više dotaknuti časnih Tajni, kojih su se lišili, predajući se gnusnim pohotama. I pošto nas ovi primjeri prisiljavaju da preduhitrimo ono, što bi se ubuduće moglo dogoditi, neka svatko zna, da ako se koji biskup ili prezbiter ili đakon unaprijed u tome zateče (čega mu mi ne želimo), takvome je zapriječen svaki put našoj susretljivosti, jer nožem treba sijeći rane, na koje nije mogao djelovati lijek topline." Kao što se vidi iz riječi pape Siricija, mnoge (plurimi) su svećeničke osobe u to doba živjela na Zapadu sa svojim zakonitim ženama i imale djecu; pa da ne bi ova njegova stroga naredba, koja stoji u odlučnoj suprotnosti s postojećim kanonskim odredbama (ap 5, gangr 4), izazvala nemire, on ublažava utoliko strogoću time, što dozvoljava onima, koji će se njegovoj naredbi pokoriti, da mogu ostati u kleru na službi, ali bez prava na uzdizanje na više hijerarhijske stupnjeve; a koji se ne bi htjeli pokoriti, te otjerati od sebe svoju zakonitu ženu i djecu, ti već potpadaju pod svu strogost ove papine odredbe. Nekako veoma upada u oči, što papa zakoniti bračni život svećeničkih osoba naziva zločinom (crimen), i one koji su u takvom životu označava kao ljude predane gnusnim pohotama (obscenis cupiditatibus), ne čineći nikakve razlike između zakonitoga braka i nečistoga suživota (turpis coitus), jer se valjda neće tvrditi da je jedan svećenik jednako kriv pred zakonom, bilo da živi sa svojom zakonitom ženom, bilo s bludnicom. Uostalom, da je i sam Siricije razumijevao, da izdaje protukanonsku odredbu, vidi se iz toga, što on u ovoj svojoj naredbi ne spominje nikakvu postojeću kanonsku odredbu o svećeničkom braku, niti se trudi, kao što bi bio red, bar da nekako te odredbe dovede u sklad sa svojom odredbom, nego naprosto ističe vlast apostolskog prijestola (apostolicae sedis auctoritas), i na osnovu te vlasti zapovijeda ono što želi.

Strogi zahtjevi pape Siricija o celibatu svećenstva nisu našli kod narednih papa najbližih Siricijevom dobu onu potporu, kakvu bi općenito zapadni kanonisti htjeli prikazati u svojim spisima u obranu celibata. Spominju se četiri pape: Inocent I. (401.-417.), Leon Veliki (440.-461.), Pelagije II. (578.-590.) i Grgur Veliki (590.-604.). Papa Inocent I. i Lav Veliki ističu kako kod svećenstva mora biti duhovni brak, a ne tjelesni, a posebno Lav Veliki i ne zahtijeva da svećeničke osobe otpuštaju svoje žene, nego samo hoće da ih smatraju kao da ih nemaju (et quasi non habeant uxores, sic habere). U tom istom smislu govori i Pelagije II., zahtijevajući to isto i od podđakona. A papa Grgur Veliki izričito govori, da mu zakon o celibatu izgleda strog i teško provediv (durum atque incompetens mihi videtur), ali ipak živo preporučuje i on da svećeničke osobe imaju čuvati uzdržljivost, ne zahtijevajući od njih da otpuštaju svoje žene. Pored svega toga, ipak je sve više prostora dobivao Siricijev strogi pravac o celibatu, osobito poslije Grgura Velikog, a pri papama Teodoru I. (642.-649.) i Martinu I. (649.-653.), koji su poznati po svom isticanju prvenstva rimskog biskupa nad cijelom Crkvom i svoga nastojanja o centralizaciji sve duhovne vlasti u svojim rukama. Između toga, Hispanija i Galija, kao što su prve na svojim saborima istakle misao o celibatu u početku IV.st., tako su to i provodile kroz sljedeća tri stoljeća, i tim su pomagale da se na Zapadu utvrdi i proširi ista misao.

U interesu očuvanja u svoj Crkvi apostolske Predaje i kanonskih propisa sveopće Crkve, kako u svemu drugom, tako i u pitanju braka svećeničkih osoba, oci trulskog sabora obratiše pažnju na protukanonsku praksu u ovome pogledu, koja je započela vladati u Zapadnoj Crkvi, te da autoritetom ekumenskog sabora to presijeku, proglasiše to svoje (13.) pravilo. Što određuje ovaj trulski kanon, kazali smo. On je izdan gledom na one osobe, koje su težile stupanju u svećeništvo, ali koje nisu mogle, ili nisu željele biti u bezbračju. Kada se pogleda na naredbu ovog pravila i u vezi s njim naredbu 6. istog sabora o tome, da ako je netko neoženjen stupio u kler, (od podđakona naviše) ne smije se više ženiti, vidi se da Istočna Crkva nije stala u odlučno proturječje sa zapadnom Crkvom, koja je htjela obvezati sve svećeničke osobe na celibat, niti ona određuje, protivno Zapadnoj Crkvi, da svi đakoni i prezbiteri moraju biti oženjeni. Ona je izabrala među ovim krajnostima srednji put. Naredila je da mogu i neoženjeni stupiti u svećenstvo, ali se poslije rukopolaganja ne smiju više ženiti, a ako tko želi živjeti u braku i ujedno stupiti u svećenstvo, ona ga ne prisiljava da se odreče braka i dopušta mu oženiti se, ali samo prije rukopolaganja. Slobodan je dakle, svatko birati po volji i čemu je naklonjen, k braku ili celibatu, samo što je vrijeme tog izbora ograničeno vremenom rukopolaganja.

Rimokatolički teolozi i kanonisti, ustajući protiv ovog trulskog kanona, a braneći celibat, govore da ovaj kanon proturječi izvjesnim kanonima kartaškog sabora, koje ovaj isti trulski kanon spominje. To bili bili 3. i 4. kanon kartaškog sabora, koji govore o uzdržljivosti svećeničkih osoba, i za koje rimokatolici kažu da propisuju celibat. Kanon 3. općenito ustanovljuje da svećenički služitelji (viši redovi), u svemu moraju biti uzdržljivi. Kao što se uzdržljivost u jelu ili piću ne sastoji u tome da se nikada ne jede i ne pije, tako i uzdržljivost od žena ne mora uvijek značiti zavjet djevičanstva, i može se ona čuvati i u bračnom životu, kao što o tome Oci Crkve često govore, kada spominju čistoću braka. U 4. kanonu propisuje se, da se svi koji čuvaju oltar ili mu služe, moraju uzdržavati od žena i kanon sjedinjuje ovo s pojmom o prirodnoj čistoći, ali prirodna čistoća i celibat nisu jedna te ista stvar, jer su prirodnu čistoću dužni čuvati i oni koji žive u braku, isto kao i oni koji su u celibatu. Ovo isto treba reći i za 25. kanon kartaškog sabora, koji govori o istoj stvari. Uostalom, da se točno shvati, što zapravo znači riječ „uzdržljivost“, o kojoj govore spomenuta dva kartaška kanona, dosta je samo pogledati što govore drugi kanoni ovog istog sabora, pa će se vidjeti da o nikakvom celibatu nema tu ni riječi. Da su kartaški oci htjeli ustanoviti celibat za svaku svećeničku osobu, radi čega bi trebala naredba 15. kanona istih otaca, da svećenička djeca ne smiju polaziti svjetovna kazališta? Ili naredba 30. kanona, da svećenička djeca ne smiju stupati u brak s hereticima (krivovjercima)? U tumačenjima ovih i sličnih kartaških kanona mi govorimo podrobnije o svemu ovome. Trulski sabor je imao pred očima naredbe kartaškog sabora, i zbog toga se on baš i osvrće u ovom svom pravilu na iste naredbe da se ne bi one krivo shvatile. Iz riječi kanona, u kojima se navode te odredbe kartaškog sabora, vidi se jasno i pravilno protumačena misao kartaških otaca: prirodnu čistoću moraju bezuvjetno čuvati sve svećeničke osobe, a uzdržavanje od bračnog općenja propisuje se tim osobama samo u određena im vremena, tj., kada se spremaju prinijeti sv. Žrtvu (Misu); ne propisuje se dakle, svagdanja uzdržljivost od općenja sa zakonitim ženama, dakle celibat u rimokatoličkom smislu, nego samo uzdržljivost, u vrijeme kada se dotična svećenička osoba sprema za službu. A da se u ovom smislu imaju razumijevati naredbe kartaškog sabora o uzdržljivosti, osim svega, svjedoči još i to, što afrički biskupi, prisutni na trulskome saboru, ne samo što nisu prosvjedovali protiv ovakvog shvaćanja od strane trulskih otaca spomenutih naredaba, nego su i potpisali sve kanonske odluke sabora, i po tim odlukama se i vladali u svojim Crkvama.

Trebalo je držati da će se glas sveopće Crkve o svećeničkome braku, to jest naredba trulskog sabora u ovome kanonu zaustaviti revnost branitelja celibata na Zapadu. I zbilja su u početku i počeli, barem u Rimu, drugačije o tome misliti i napuštati Siricijevu teoriju o bezuvjetnom celibatu. Papa Sergije (687.-701.), čiji su zastupnici prisustvovali na trulskome saboru, zatim Ivan VII. (705.-707.), u svojim priznanjima sveopćeg značaja trulskoga sabora očitovali su svoju pokornost kanonima ustanovljenim na tom saboru, te u smislu ovog kanona istoga sabora dopuštaše svakoj svećeničkoj osobi istu slobodu u pogledu braka, koja je bila utvrđena apostolskim kanonima, a koja je sada bila svečano proglašena u trulskim kanonima. Ali nažalost, kratko je to trajalo. Političke prilike, koje su počele rimske pape dizati na stupanj svjetskih vladara, te uslijed toga težnje papa, da u svećenstvu imaju slobodne ljude, nevezane nikakvim obiteljskim vezama, i spremne da uvijek i svuda vojuju za papinstvo, pritom nastojanja hispanskih i galskih biskupa i njihovih sabora, da održe u pitanju o svećeničkom braku onaj pravac, kojeg su bili istakli i u prošlim stoljećima - sve je to utjecalo, da su se stvari po tom pitanju stale vraćati na prijašnji kolosijek. Papa Zaharija (741.-752.) produži u ovom pravcu djelovanje pape Siricija. Na jednome saboru držanome u Rimu 743. godine ističe se prijašnja naredba da svećenici ne mogu imati žene; a nakon četiri godine šalje papa Zaharija, na Pipinovu molbu, u Galiju 27 capitula o crkvenom ustrojstvu, a u 11. capitulu izdaje naredbu da svećenstvo neophodno bude u celibatu. Poslije Zaharija produžava da se u istom pravcu ima sustavno raditi. Ali, kao što se prije teško primao teški zakon o celibatu, tako je to i sada teško išlo. I pokraj svih bezbrojnih naredbi i prijetnji kanonskim kaznama u tom pogledu, mi ipak i u 11.st. nalazimo mnoštvo oženjenih, ne samo svećenika i đakona nego čak i biskupa, i to ne samo u provincijama na Zapadu, nego čak i u samome Rimu. Ovo je silno dražilo rimske pape, tim više, što se kod njih razvijala misao o sveopćem gospodtvu nad svima u svijetu. Za papu Nikolu II. (1058.-1061.) kazuje povijest, da je zabranio narodu slušati liturgiju (misu) koju služi oženjeni svećenik, i time naravno izazvao uzbunu u narodu. Grgur VII., dobro poznat po svojim, u smislu papinstva, apsolutističkim idejama, izrazio je sa svog gledišta pravi razlog, radi kojega je potreban svećenički celibat, kad je rekao: „Non liberari potest ecclesia a servitute laicorum, nisi liberentur clerici ab uxoribus“ , te je oštrom naredbom 1074. godine zabranio svakom svećeniku da ima ženu, i svakom svjetovnjaku da se ispovjeda ili pričešćuje kod oženjenog svećenika, i to pod kaznom anateme (prokletstva). Ali da nije ni ovo pomoglo da se na Zapadu uvede celibat, svjedoče mnogi sabori, koji su se od 12. do polovine 16. st. morali držati protiv toga što svećenstvo nije htjelo priznati zakonitost celibata, te čak i u 16.st. mi nalazimo mnoštvo svećeničkih osoba svih hijerarhijskih stupnjeva da žive u braku sa svojim ženama, i da svoj brak smatraju kao sasvim kanonsku stvar. Najposlije jedva pođe za rukom tridentskom saboru (1562.) da proglasi kao opći zakon za svu rimokatoličku Crekvu da nijedna svećenička osoba ne smije biti oženjena, i to pod prijetnjom anateme (prokletstva).

I ne spominjući nekanoničnost obvezatnog svećeničkog celibata po sebi, dosta bi bilo ove borbe, koja se vodila na Zapadu 12 stoljeća (4.-16.) protiv celibata, da se vidi sva osnovanost i zakonitost naredbe ovog (13.) kanona trulskog sabora, i koliko su razloga imali oci toga sabora da osude običaj rimske Crkve, koji se u ovome pogledu već u njihovo doba razvio. Zakon rimokatoličke Crkve o obaveznom svećeničkom celibatu bio je i poslije nekoliko puta predmet spora između rimokatolika i pravoslavnih, a umnogome je doprinio i raskolu Crkava. Već u početku sporova između dvije Crkve istaknuto je bilo pitanje o svećeničkom braku. Rimski misionari koji su bili poslani u 9.st. u Bugarsku da odvrate Bugare od carigradske Crkve, učili su ih između ostalog, da se treba gnušati pravoslavnih svećenika, jer su oženjeni, i da njihova crkvena služba zbog toga ne može biti zakonita, niti Bogu ugodna. Protiv ovoga patrijarh Focije u svojoj okružnoj poslanici upućenoj istočnim nadiskupima oštro je osudio to učenje rimskih misionara, koji takvim i sličnim učenjima odvraćaju narod od istinske pobožnosti. Isto se ovo ponovilo i u 11.st. za vrijeme carigradskog patrijarha Mihaela Celularija i rimskog pape Lava IX., kad je poznati kardinal Humbert u odgovoru studitskom monahu Nikiti, koji je bio ustao na obranu učenja Pravoslavne Crkve protiv rimskih novotarija, nazvao Pravoslavnu Crkvu heretičkim nikolaitskim društvom. Uostalom, krivo je učinio taj Humbert, isto kao što i krivo čine svi ostali rimokatolički teolozi i kanonisti, kad onolikom silom brane svećenički celibat, i trude se dokazati da je celibat jedino stanje, koje odgovara uzvišenosti svećeništva, i da bračni život oskvrnjuje to svećeništvo - kažemo da krivo čine, jer time bacaju osudu na one pape, koji su i poslije tridentskog sabora dopuštali svećenicima da žive u braku poslije rukopolaganja (ređenja). Pod ovim razumijemo tzv. unijatske (grkokatoličke) svećenike, kojima papa Benedikt IV. dopušta da mogu slobodno biti oženjeni, jer svećenički brak, kaže taj papa, romana non prohibet ecclesia.

(Nikodim Milaš: Pravila Pravoslavne Crkve sa tumačenjima)