Što ako ne možeš pronaći muža ili ženu?

U ovim (post)blagdanskim danima, kada je osobito naglašena obiteljska dimenzija ljudskog života, o. Georgij Maksimov savjetuje što činiti u situacijama kada čovjeku ne polazi za rukom osnovati obitelj? (srpska verzija na svedokverni.org)

Obitelj – to je čudo Razgovor sa svećeničkom obitelji

Protojerej Dimitrij Rošćin je pravoslavni župnik sv. Nikole na Tri gore u Moskvi. Prošle godine njegova supruga i on, proslavili su 20. godišnjicu braka. Za župljane, svećenikova obitelj predstavlja idealan uzor. Muževi ponekad govore svojim ženama: «Eh, kada bi ti bila kao matuška Ljuba!» I dobivaju logičan odgovor: «Kada bi ti bio kao otac Dimitrij, onda bih i ja bila kao matuška Ljuba!» Otac Dimitrij i matuška Ljuba ispričali su nam kako oni grade svoj odnos i kako podižu svoje osmero djece.

Otac Dimitrij:

– Za brak je neophodan jedan uvjet – on mora imati viši cilj. Za mene je viši cilj Bog. Uvijek kažem, ako bi netko uzeo Boga iz mog života, tada bi sve propalo. Mogu pokazivati ljubav i razumijevanje prema svijetu koji me okružuje, samo kada sam s Bogom. Bez Njega sve pada u vodu.

Nikada nisam mislio da ću postati otac velike obitelji. Tako se ni sada ne osjećam. Isto kao što ne osjećam da imam bradu, tako ne osjećam da sam u braku i da imam osmero djece. Sve se to nalazi u mom životu kao dio višeg cilja. I ja sve to volim, taman koliko i taj viši cilj. Nije mi težak taj teret, nosim ga s velikom radošću. To je zaista moja sreća, ali ona je plod mojeg uzajamnog odnosa s Bogom. Van toga, nje naprosto ne bi bilo.

Tako smo odgojeni da nam se čini kao da je život ustrojen jako komplicirano, a život je ustrojen veoma jednostavno. Ako čovjek otpočetka usvoji pravilne orijentire, oni će zatim sve dovesti u red. Sve muke čovječanstva, koje sada rezultiraju svakojakim poremećajima, potragama za smislom života, odvratnom modernom umjetnošću, koja podsjeća na mrski smrtni hropac – sve je to ishod toga što čovječanstvo već u nekoliko pokoljenja ne živi na pravilan način. Kada je život izgrađen pravilno, on neće biti tako tragičan, tako propao, pa čak iako možda neće biti dramatično uzbudljiv. Kada čovjek živi s Bogom, njega ne zanimaju problemi vlastitih strasti, koji su često nerješivi, već se bavi svojim razvojem.

Matuška Ljuba je kršćanka u suštinskom smislu. Ona je sazdana za to da bi poklanjala ljudima dubinski promišljenu, nesumnjivu, žrtvenu ljubav. To je plodna zemlja na koju su pala sjemena iz Evanđelja i ona je u tom smislu pronašla sebe. Uvjeren sam da bi to isto važilo i ako bi ona bila monahinja, ili ako bi bila udana za nekog drugog čovjeka. Ona posjeduje određenu usmjerenost prema žrtvovanju. To je takva žrtva, koja kao i istinska ljubav, ne vidi nikakve mane, a ako ih i primjećuje, onda ih ne osuđuje, već pati. Matuška, kao i svaka osoba, ima svoje loše strane, ali pošto ona ostvaruje svoju žensku prirodu, sve nedostatke pokriva svojim trudom. Trud je najbolje sredstvo za oslobođenje od svih unutrašnjih bolesti.

Kako bi roditelji uživali poštovanje svoje djece, oni moraju poštovati jedno drugo. Moraju se odnositi jedno prema drugome s najvećim uvažavanjem, tada će se i djeca odnositi prema svojim roditeljima s najvećim uvažavanjem. To je vrlo jednostavan zakon, nikakvog drugog zakona nema. Starija djeca trebaju biti odgajana u duhu poštovanja prema roditeljima, a mlađi će slijediti njihov primjer, naprosto zato što neće imati drugog izbora.

Najsloženije pitanje odgoja jest kako očuvati povjerenje djece. Morate razgovarati sa svojom djecom, družiti se s njima. To treba biti prijateljstvo jačeg s manje snažnim, ispunjenog s manje ispunjenim. Odgoj je prelijevanje iz jednog čovjeka u drugog. Ali svi uvjeti ovog procesa trebaju biti ugovoreni na početku, kako ne bi došlo do neumjesne fraternizacije u tom prijateljstvu. Moraju biti iscrtane točne granice i svaki roditelj ih sam ucrtava, svatko po svom karakteru. Ako se granice narušavaju, to nije problem djece. Uopće tu nikada nisu kriva djeca, sve su to problemi roditelja. Postoje djeca s jako teškom naravi, ali roditelji su glavni u tom odnosu. I ako mi odgoju posvećujemo dovoljno vremena, mislimo o tome, razvijamo ga, onda će sve biti u redu s našom djecom, jer djeca u potpunosti zavise od nas. Sve dječje muke, greške, poteškoće – nisu krivica djece. U tome su krivi roditelji i nitko drugi do njih.

U velikim obiteljima djeca ne rastu kao sebičnjaci, svakom od njih ponaosob ne pruža se previše pažnje. Naša posljednja, najmlađa dječica nisu centar pažnje. Oni nemaju povoda za oholost. Velika obitelj je prirodna sredina, u kojoj je djetetu lakše, jer ono razumije da njega okružuju drugi ljudi i da i oni također imaju želje i potrebe. To je, općenito govoreći, dobro. Velika obitelj je sustav u kome djeca odgajaju sama sebe.

Matuška Ljuba:

– Na vjenčanju nam je naš duhovni otac Vladimir Volgin održao divnu propovijed o tome, kako je odnos muža i žene kao drvo koje treba donijeti plod. I što kasnije oni sazrijevaju, tim bolje, zato što su rani plodovi najmanji i ne pružaju dovoljno. Pored toga, zapamtila sam i zdravicu jednog bračnog para u godinama: oni su rekli da je važno njegovati osjećaj i želju da vaš suprug, ili supruga uvijek budu u vašem životu. Osjećati da tebi on nedostaje, težiti njemu čitavom dušom.

Nikada nisam razmišljala koliko ću imati djece. Otac Vladimir mi je nekako rekao: «Uskoro ćeš biti majka puno djece». To me nikako nije dirnulo. Jednostavno nisam znala što je i kako je to imati mnogo djece. Očekivala su me iznenađujuća otkrića, ispostavilo se da ako duša nije spremna za rođenje djeteta, za zaborav sebe samog, onda se žena mora odreći raznih stvari u svom životu i to je bolno. Na primjer, spava ti se, ali ne možeš ići na spavanje. Ja nisam bila spremna na sva odricanja i počelo je vrlo složeno razdoblje prilagođavanja.

Cijeli život od trenutka vjenčanja predstavlja dug put jedne osobe k drugoj. Muž i žena trebaju postati jedno tijelo i to je proces koji traje čitav život. Upoznaješ drugog čovjeka, i on tebe upoznaje. I možda ovo paradoksalno zvuči, ali u braku ne smijemo narušavati privatni prostor našeg supružnika. Bez obzira na to što postajete jedno tijelo, jedna osoba ne može prisiliti drugu da živi po njenoj volji, njenim prohtjevima. Potrebno je naučiti se da trpimo, i to ne drugog, koliko sebe – svoje nesavršenstvo, svoju subjektivnost, svoje neslaganje s nečim.

Na samom početku našeg bračnog života otac Vladimir me je posavjetovao da se molim sv. mučenicima Guriju, Samonu i Avivu, koji su zaštitnici braka i pomažu obitelji da ostane snažna i neporočna. To je općenito najvažnije u obiteljskom životu – molitve svetih, duhovnog oca i roditelja. A tako, što je više strpljenja i skrušenosti, tim bolje. Ljubav u braku se ne rađa smjesta, već raste u skladu s formiranjem ličnosti. Prvi osjećaji su zaljubljenost, a ona se brusi u susretu s različitim okolnostima, zajedničkim životom i postaje ljubav. To će se dogoditi iskrenije i bolje, ako čovjek živi pravedno, jer u Crkvi se gradi dom njegove duše. Čitala sam dnevnik jednog od optinskih staraca i tamo je bilo napisano: «Moraš neprestano ispitivati sebe, jesi li u vjeri, ili ne.» Ako to parafraziramo, onda se u obiteljskom životu čovjek obavezno mora pitati, je li u ljubavi, ili nije. U mom srcu se prije mnogo godina stvorio ognjeni lik mog muža i nastavlja plamtjeti do danas. I ako iznenada počinje gasnuti, istog trena spoznajem da nešto sa mnom nije u redu. Zato što ljubav ne zavisi od toga je li drugi loš, ili vam je dosadio. Samo od tebe zavisi hoćeš li voljeti drugog čovjeka, ili ne. Ukoliko taj osjećaj slabi, treba ga odmah oživljavati, nikako čekati da se on sasvim ugasi.

Otac Dimitrije je uvijek bio neobično pažljiv prema meni, činio je sve da ukrasi moj život, da ga pretvori u blagdan. Trudio se da me ogradi od svakodnevice, kako me svakodnevni poslovi ne bi sveli s uma; uvijek je tražio mogućnost da me razveseli, da mi pruži predah. Kako on poklanja darove, kako organizira putovanja – to je uvijek lijepo, velikodušno.

Sav naš život se gradi na baćuški i oko njega. Pokretač našeg života je ličnost tate. Djeca ga veoma vole, on je za njih ogroman autoritet. U našoj obitelji nema nekog naročitog načela odgoja. Osim što se ja trudim izbjegavati neke stvari, koje su me povrijedile u djetinjstvu. Na primjer, jako sam teško podnosila svakodnevne odlaske u vrtić, bilo mi je loše bez mame. Stoga sam kategorički bila protiv toga da moja djeca idu u vrtić. Ne tjeram ih da jedu, ako neće. Ali ipak su sve to stvari od drugorazrednog značaja. Najvažnije je da se djeca odgajaju kao kršćani.

Naša obitelj – to je čudo. Nikako ne bih mogla to sebi predstaviti, niti izmisliti takav život. Dogodilo se onako, kako je i govorio otac Vladimir: što se kasnije pojavi plod, to će korisniji on biti za dušu. Teško je reći što nas još čeka, ali ako pričamo o sadašnjosti, onda mogu udahnuti punim plućima i živjeti sretno.

izvor: pravoslavie.ru

Problemi mlade obitelji

Naš stalni gost, veliki ruski misionar o. Georgij Maksimov, govori nam danas o problemima s kojima se susreće mlada obitelj, i kako vjernički odgovoriti na njih. Njegove ostale video emisije možete pogledati također na ovom blogu:

Obred vjenčanja u pravoslavlju

Sveto Pismo nam u Knjizi Postanka govori o tome kako je brak ustanovio Sam Bog još u raju. Crkva posvećuje kršćanski brak, i on stoga predstavlja Svetu Tajnu[1] u kojoj ženik i nevjesta pred svećenikom i čitavom Crkvom daju slobodno obećanje o uzajamnoj supružničkoj vjernosti, a njihov savez blagoslivlja se kao slika saveza Krista i Crkve, kako veli sveti apostol Pavao (Ef 5, 31-32). Pritom se za njih moli milost čiste jednodušnosti, radi blagoslovljenog rađanja i kršćanskog odgoja djece.

Povijesno promatrano, čin vjenčanja se u Crkvi razvijao postupno. Liturgičari ukazuju na to da je prvobitno on bio sjedinjen s Liturgijom[2]. Tako je bilo veoma dugo. Kasnije se već može primijetiti izdvajanje sklapanja braka iz Liturgije, i njegovo pojavljivanje kao samostalnog čina. Smatra se da je današnji čin u osnovi formiran do XIII.-XIV. st. Vjenčanju prethodi oglašavanje, ili objavljivanje predstojećeg sklapanja braka imenovanih, koje se vrši u hramu tijekom tri nedjeljna ili blagdanska dana prije vjenčanja. Onaj tko ovo objavljuje, u isto vrijeme postavlja pitanje je li nekome poznata bilo kakva zakonska prepreka za sklapanje spomenutog braka. Po završetku oglašavanja, nakon pažljivog ispitivanja provedenog na osnovu podnijetih dokumenata i usmenih izjava, pravi se bilješka u odgovarajućoj službenoj knjizi koja se ovjerava potpisima.

Pošto se brak sklapa na svečan način, Crkva ga ne slavi svaki dan u godini. Nije dopušteno obavljanje vjenčanja tijekom sva četiri višednevna posta: Velikog, Apostolskog, Uspenskog i Božićnog, uvečer uoči posnih dana srijede i petka (kao i u samu srijedu i petak), uvečer uoči nedjelje i velikih blagdana[3]. Također, vjenčanja se ne vrše tijekom čitavog Siroposnog tjedna[4], u cijelom periodu od Božića do Bogojavljenja (25. prosinac – 6. siječanj) i tijekom čitavog Svijetlog tjedna, do Tomine nedjelje[5]. Crkva smatra da je najprikladnije vrijeme za slavlje Svete Tajne braka – odmah poslije Liturgije, kako bi supružnici mogli primiti ovu Svetu Tajnu prije nego što piju i jedu. Propisano je da se Sveta Tajna braka obavezno slavi u hramu, u nazočnosti samih mladenaca i njihovih kumova. Svaki brak se treba sklapati posebno. Svetu Tajnu braka slavi jedan jerej[6], dok drugi tome mogu nazočiti u liturgijskom ruhu. 

Sveti obred Svete Tajne braka sastoji se od dva dijela:

1. zaruka i

2. vjenčanja.

Zaruke
 

Poredak zaruka se u Trebniku[7] nalazi odvojeno od vjenčanja, jer su zaruke ranije slavljene odvojeno[8]. No, u današnje vrijeme vjenčanje se obavlja odmah nakon zaruka. Prije početka obreda zaruka svećenik polaže na oltar prstenje zaručnika – zlatno ili srebrno. Ženik i nevjesta staju na određeno mjesto, obično blizu ulaznih vrata, pri čemu ženik stoji s desne strane, a nevjesta s lijeve. Svećenik, obučen u epitrahilj[9] i felon[10], izlazi iz svetišta kroz Carske dveri[11] i na nalonj[12], koji stoji na sredini hrama, postavlja Križ i Evanđelje. Zatim tri puta blagoslivlja glave mladenaca osjenjujući ih znakom križa i daje im zapaljene svijeće, koje označavaju čistoću njihovog života i svjetlost milosti Svete Tajne koja se slavi. Odatle je jasno da za drugobračne, kao za one koji više nisu u djevičanstvu, nije zapovjeđeno da im se daju svijeće. Pri tome je određeno da okadi mladence, po uzoru na Tobiju koji je, zapalivši jetru i srce ribe, dimom i molitvom otjerao demona protivnika časnih brakova[13]. Zaručivanje počinje uzglasom: „Blagoslovljen Bog naš…“ nakon čega se govori ektenija „U miru Gospodu se pomolimo“ s naročitim prozbama za sluge Božje „koji se sada međusobno zaručuju“. Poslije ektenije svećenik čita dvije molitve zaruka i obavlja samo zaručivanje ženika i nevjeste govoreći: „Zaručuje se sluga Božji (ime), sluškinji Božjoj (ime), u ime Oca i Sina i Duha Svetoga. Amen“. Ove riječi se govore tri puta, pri čemu svećenik čini prstenjem križ najprije nad glavom ženika, a potom isto tako nad glavom nevjeste, i stavlja im prstenje na četvrti prst desne ruke. Kum im tri puta mijenja prstenje, uslijed čega nevjestin prsten kao zalog ostaje kod ženika, a ženikov kod nevjeste. Zatim svećenik čita zaključnu molitvu, u kojoj moli Boga da blagoslovi i učvrsti zaručivanje koje je obavio, sjećajući se pri tome značenja prstena, onako kako je ono predstavljeno u Svetom Pismu. Poslije molitve govori se kratka usrdna ektenija sa spominjanjem slugu Božjih koji su se zaručili jedno drugom, i time se obred zaruka završava. U današnje vrijeme neposredno nakon zaruka obavlja se i vjenčanje.
 

Vjenčanje
 

U današnje vrijeme odmah po završetku zaruka, bez otpusta, ženik i nevjesta ulaze u hram s upaljenim svijećama u rukama, dok svećenik ide ispred njih s kadionicom i pjeva stihove 127. psalma: „Blaženi vsi bojaščisja Gospoda[14]“ („Blago svima koji se boje Gospoda“), a narod na svaki stih pripjeva: „Slava Tebje Bože naš, slava Tebje“. Zaustavljaju se ispred nalonja na kome leže Križ i Evanđelje. Obično im se pod noge postavlja platno bijele boje. Svećenik izgovara „poučnu besjedu“ u kojoj objašnjava značaj i važnost Svete Tajne braka. Odmah zatim on postavlja pitanje ženiku i nevjesti jesu li međusobno suglasni da stupe u brak i nisu li se možda obećali drugoj osobi. Tek pošto dobije zadovoljavajuće odgovore svećenik počinje slavlje Svete Tajne liturgijskim uzglasom: „Blagoslovljeno Carstvo…“ Zatim se govori ektenija „Za višnji mir i spasenje duša naših…“ s posebnim prozbama „za sluge Božje (imena) koji se sada sjedinjuju u bračnu zajednicu, i za spasenje njihovo, Gospodu se pomolimo“. Poslije ektenije svećenik čita tri molitve u kojima traži od Boga da „blagoslovi brak ovaj“ i supružnicima podari „život miran, dugovječnost, čistoću, međusobnu ljubav u svezi mira“, da ih udostoji da vide djecu svoje djece, da ispuni domove njihove pšenicom, vinom i uljem. Po završetku ovih molitava svećenik uzima vijence (krune) i stavlja ih na glavu najprije ženiku, a potom nevjesti, govoreći: „Vjenčava se sluga Božji (ime) sluškinjom Božjom (ime), u ime Oca i Sina i Duha Svetoga, amen“, odnosno: „…sluškinja Božja (ime) slugom Božjim (ime)…“ Stavljajući vijenac, svećenik njime čini znak križa nad glavama ženika i nevjeste, i pruža im da cjelivaju ikonicu koja se nalazi na njegovoj prednjoj strani, s prikazom Spasitelja na ženikovom vijencu, a Majke Božje na nevjestinom. Nakon stavljanja vijenaca, svećenik općim blagoslovom tri puta zajedno blagoslivlja ženika i nevjestu, govoreći svaki put: „Gospode Bože naš, slavom i čašću vjenčaj ih“. Uobičajeno je da se ove riječi smatraju za sakramentalnu formulu, jer se nakon njihovog izgovaranja brak smatra zaključenim, a ženik i nevjesta – supružnicima. Cilj zbog koga se prilikom zaključenja braka stavljaju vijenci, dobro je objasnio sv. Ivan Zlatousti: „Vijenci se na glave onih koji stupaju u brak stavljaju kao znamenje pobjede, kako bi pokazali da oni prije braka nisu bili pobijeđeni strašću, te da kao takvi pristupaju i bračnoj postelji: to jest, kao pobjednici nad tjelesnim pohotama. A ako se netko, ulovljen sladostrašćem, predao bludnicama, što će mu, kao poraženom, vijenac pobjede na glavi?“ Pored toga, sveta Crkva ovjenčava one koji stupaju u brak i kao careve potomstva koje će od njih proizići. Zatim se govori prokimen: „Stavio si im na glave vijence od dragog kamenja; život su tražili od Tebe, i Ti si im dao“ i čita se Apostol, iz poslanice svetog apostola Pavla Efežanima, zač. 230 (5, 20-33), gdje se objašnjava značenje Svete Tajne braka, kao saveza po uzoru na sjedinjenje Gospodina Isusa Krista s Crkvom, i izlažu uzajamne obaveze supružnika. Poslije Apostola i „Aleluja“ čita se evanđelje po Ivanu zač. 6 (2, 1-11), o svadbi u Kani Galilejskoj, gdje je Gospodin Isus Krist učinio Svoje prvo čudo. Potom se govori usrdna ektenija u kojoj se spominju supružnici, kum, stari svat i ostali „koje svećenik hoće“, a poslije uzglasa čita se molitva. Dalje slijedi prozbena ektenija koja se završava liturgijskim uzglasom: „I udostoj nas, Gospode…“ i pjevanjem molitve „Oče naš“. Onda se donosi „zajednička čaša“ s vinom, koju svećenik blagoslivlja molitvom i daje supružnicima da tri puta piju iz nje, prvo muž, potom žena. Ovo označava da su oni od sada dužni živjeti u neraskidivom savezu, nerazdjeljivo upravljati svojom imovinom i koristiti je kao zajedničku, i između sebe dijeliti čašu radosti i čašu tuge, sreću i nesreću. Poslije toga svećenik spaja desne ruke mladenaca (vezuje ih platnom), pokriva epitrahiljem i vodi ih tri puta u krug oko nalonja, pri čemu kod prvog ophoda pjeva „Isaije, likuj“, kod drugog „Svjati mučenici“ i kod trećeg „Slava Tebje, Hriste Bože naš“. Krug označava vječnost, a ovo obilaženje pokazuje zavjet supružnika da će vječno čuvati bračni savez, to jest dok su živi neće ga raskinuti ni zbog kakvog razloga. Trokratnim obilaženjem oko nalonja kao da se priziva Sveta Trojica da bude svjedok ovog zavjeta. Zatim uz govorenje posebnih molitava svećenik skida vijence sa supružnika i čita dvije molitve u kojima moli za njih blagoslove Božje, pri čemu drugu molitvu čita okrenuvši se licem ka njima i blagoslivlja ih rukom. Zatim je određeno da se pročita naročita molitva „za razrješenje vijenaca“, koja je ranije čitana „u osmi dan“, jer su u starini supružnici sedam dana poslije vjenčanja nosili vijence, koji su bili načinjeni od mirtinih ili maslinovih grančica[15]. Na otpustu se spominju „bogovjenčani carevi“ Konstantin i Jelena, kao širitelji pravoslavne kršćanske vjere i sveti velikomučenik Prokopije koji je poučio dvanaest žena kako da s veseljem i radošću idu u mučeničku smrt, kao na svadbenu gozbu.

Obred za drugobračne[16]

Nakon smrti jednoga od supružnika, ili nakon razvoda, brak se može sklopiti i drugi, pa i treći put, izuzev kada je riječ o svećenstvu. Iako drugi brak ne smatra grijehom, sveta Crkva ga ipak dopušta nekako nerado, gledajući na njega kao na „snishođenje“ ljudskoj slabosti, prema izrazu sv. Grgura Bogoslova. Drugi i treći brak su u drevnoj Crkvi smatrali lijekom protiv bluda. Ovo se vidi iz toga što je za drugobračne bio određen poseban obred, kraći i manje svečan, koji sadrži molitve pokajničkog sadržaja. Drugobračni pri tome dobiva i epitimiju, ako se prvi brak raspao njegovom krivicom – njemu je zabranjeno da godinu ili dvije pristupa pričesti Svetim Kristovim Tajnama, dok se trećebračnom pričest zabranjuje čitavih pet godina.

Kod „Obreda za drugobračne“ karakteristično je to što se prilikom zaruka ne čita svečana molitva „Gospode Bože naš, Ti bi suputnik sluzi praoca Abrahama…“ i nema ektenije „Pomiluj nas, Bože…“. Na vjenčanju se ne pjeva 127. psalam, supružnicima se ne postavlja pitanje o njihovoj dobrovoljnoj suglasnosti i ne govori se velika ektenija. Čitaju se druge dvije molitve, u kojima svećenik traži od Boga da im podari „obraćenje carinika, suze bludnice, ispovijest razbojnika“. U starini (prema pravilu Nicefora Ispovijedaoca, patrijarha carigradskog, koje se tiska u Velikom Trebniku) drugobračnima nisu stavljali vijence na glave. Obred za drugobračne služi se obično onda kada i ženik i nevjesta stupaju u drugi brak. Ako je pak ili ženiku ili nevjesti to prvi brak, služi se, kako je prihvaćeno, potpuni čin vjenčanja. U crkvenoj praksi drevne Rusije treći brak je dozvoljavan samo „po nuždi“, a obavljan je po činu za drugobračne.

Iz knjige: A. Taušev, Liturgika

---

[1] Sakrament.

[2] Euharistija, misa.

[3] O pravoslavnim postovima vidi: http://orthodoxhr.blogspot.hr/2017/03/post-u-pravoslavnoj-crkvi.html

[4] Tjedan uoči korizme.

[5] Vazmena osmina. Tomina nedjelja je Bijela nedjelja.

[6] Svećenik. U pravoslavlju đakon i laik nikada ne vjenčavaju.

[7] Obrednik.

[8] Dakle, pravoslavni obred vjenčanja je nastao spajanjem tri izvorno odvojena obreda: zaruka, vjenčanja, i skidanja vijenaca osmi dan po vjenčanju. Pravoslavne zaruke su neraskidive, i zato su danas dio samog obreda sklapanja braka. Tako da, faktički, u istočnoj pravoslavnoj tradiciji ne postoji vjenčano prstenje, već supružnici čitav život nose zaručničko.

[9] Spojena traka koja visi oko vrata; odgovara rimokatoličkoj štoli.

[10] Svećenički liturgijski plašt; odgovara rimokatoličkoj misnici.

[11] Središnja vrata na ikonostasu – oltarnoj pregradi.

[12] Analoj, stalak.

[13] Vidi starozavjetnu Knjigu o Tobiji.

[14] Crkvenoslavenski, liturgijski jezik slavenskih Crkava.

[15] Tijekom ovih dana, do skidanja vijenaca, mladenci nisu imali bračne odnose, već su se posvećivali molitvi i razmatranju Tajne koju su sklopili.

[16] O drugom braku u pravoslavlju vidi: http://orthodoxhr.blogspot.hr/2013/05/crkveni-brak-i-razvod.html

PITANJE VJENČATELJA I ŽENIDBENE ZAPREKE

         Objektivno govoreći, pogotovo nakon reforme Drugog vatikanskog koncila u Katoličkoj Crkvi, koja se reflektira i na bogoslužni čin sklapanja braka, i na kanonsko pravo koje regulira brak, razlika između katoličkog i pravoslavnog braka ima dosta. Krenimo redom (napomena: navedene stavke su izvučene iz općeg prava Pravoslavne Crkve, dakle, pravnih izvora koji vrijede za svu Crkvu kao smjernica, i odražavaju tradiciju; pojedine mjesne Crkve su neke od tih propisa modificirale, a mogući su i pojedinačni oprosti ili ublaženja):

1.)    U pravoslavlju se teško može reći da je djelitelj braka svećenik, i to suprotstaviti katoličkom učenju da su djelitelji braka sami zaručnici. U pravoslavlju, i svećenički blagoslov braka, i ženidbena privola spadaju u bitni čin za valjanost braka, jednako su bitni, i bez bilo kojega od njih, brak ne postoji. Svećenički blagoslov jest bitan u pravoslavlju, i zato u Pravoslavnoj Crkvi (za razliku od Katoličke), ne postoji brak sklopljen: samo pred svjedocima (tajni brakovi su strogo zabranjeni) ili pred ovlaštenim laikom, ili pred đakonom; traži se isključivo biskup ili svećenik da brak blagoslovi. No, sam svećenički blagoslov nije dovoljan, ako nedostaje drugi bitni dio, a to je ženidbena privola. Ta dva čina su posve komplementarna.

2.)    Nije točno da pravoslavlje dozvoljava razvod braka. Pravoslavlje striktno uči da je brak nerazvediv, ne samo do smrti, nego i po smrti (stoga i udovci imaju izvjesna ograničenja za sklapanje drugog braka). Jedino što u pravoslavlju postoji šire shvaćanje pojma „smrt“ (smrt ne mora biti samo fizička, već i moralna ili duhovna), i susretljivost prema nedužnim ljudima, čiji je brak nepovratno skrahirao, a nisu u stanju izdržati sami. Tada, dozvolom crkvene vlasti, postoji mogućnost blagoslova druge ili treće ovozemaljske veze, uz ispunjavanje određenih kanonskih propisa. Više o tome možete vidjeti na Crkveni brak i razvod

3.)    Žena u Pravoslavnoj Crkvi ne može biti svjedok kod sklapanja braka.

4.)    Zaruke su u pravoslavlju neraskidive, stoga se obred zaruka u pravilu služi kao prvi dio čina vjenčanja.

5.)    Žena iznad 60 godina i muškarac iznad 70, ne mogu sklopiti brak, kao i oni među kojima je razlika u dobi 15 i više godina.

6.)    Zavjet djevičanstva, a pogotovo monaški zavjeti, potpuno onemogućuju brak, dakle, neuklonjiva smetnja (u Katoličkoj Crkvi oprost od zavjeta podjeljuje Rim).

7.)    Zabranjena su vjenčanja za vrijeme postova i velikih blagdana (Katolička Crkva ukinula; postoje samo mogućnosti da se to regulira lokalnim zakonodavstvom pojedinih biskupija ili biskupskih konferencija).

8.)    Po općem pravoslavnom pravu, brak između srodnika zabranjen je do 7. stupnja uključivo (moguć oprost 5. – 7.); po katoličkom do 4. uključivo.

9.)    Pravoslavna Crkva zabranjuje ženidbu u tazbini do petog (katkad i sedmog) stupnja uključivo. U Katoličkoj Crkvi toga nema – muškarac može oženiti bez problema sestru svoje žene.

10.) Katolička Crkva je ukinula duhovno srodstvo (ono nastaje između kuma i kumčeta, te njihovih obitelji). U pravoslavlju se ovo obdržava (sveti oci kršenje duhovnog srodstva napadaju kao goru stvar od incesta!)

11.) Brak između krštene i nekrštene osobe ne može postojati, to je apsolutna i neuklonjiva zapreka. U Katoličkoj Crkvi je moguć oprost od te zapreke.