Nova pravoslavna katedrala posvećena u Abu Dhabiju

Kada dođe nedjelja ili blagdan, pravoslavni kršćani u Abu Dhabiju ne moraju više služiti svoja bogoslužja i druge svete čine u dvoranama, već imaju svoju katedralu: katedralu u glavnom gradu Ujedinjenih Arapskih Emirata (UAE) posvetio je 20. siječnja 2017. godine antiohijski pravoslavni patrijarh Ivan X., u ponedjeljak je izvjestila Fondacija "Pro Oriente". Abu Dhabi je pod kanonskom jurisdikcijom Antiohijske patrijaršije, a mnogi pravoslavni useljenici s područja Sirije i Libanona žive u ovom gradu.

Zemljište za novu katedralu poklonila je Vlada Ujedinjenih Arapskih Emirata kao "znak  njegovanja tolerancije, suživota i mira". Patrijarh Ivan je istaknuo posvećenost poč. šefa države Ujedinjenih Arapskih Emirata, šeika Zajed bin Sultana Al Nahiana i njegovih nasljednika vrijednostima "mirne koegzistencije" i "poštovanju svih religija i kultura".

Svečanoj Liturgiji je nazočio šeik Nahian bin Mubarak Al Nahian, koji je na glasu kao "ministar tolerancije". Ministar je zahvalio sadašnjem predsjedniku Ujedinjenih Arapskih Emirata, šeiku Kalifa bin Zajedu Al Nahianu, i prijestolonasljedniku Abu Dhabija, šeiku Muhamedu bin Zajedu Al Nahianu, na njihovoj podršci prilikom izgradnje nove pravoslavne katedrale. Također je istaknuo posebne odnose između Emirata i Libanona, koji počivaju na "zajedničkim vrijednostima i načelima".

izvor: spc.rs

Osnovan prvi pravoslavni samostan u Južnoj Africi

Njegovo Blaženstvo papa i patrijarh aleksandrijski i sve Afrike Teodor II. stigao je u Južnu Afriku 19. siječnja 2018., gdje je sudjelovao u proslavi 50-godišnjice osnivanja svete Mitropolije Dobre Nade (1968.-2018.) i zatim je otišao na veliko misionarsko putovanje u Namibiju i Keniju.

U patrijarhovoj pratnji su bili nadležni  mitropolit johanesburški i pretorijski Damaskin, biskup nitrijski Nikodim i protojerej Atinador Papaveripijadis, egzarh Patrijaršije aleksandrijske na Cipru.

Patrijarh  je popodne posjetio novoosnovani samostan sv. Nikole Miriklijskog, Nektarija Eginskog i Pajsija Svetogorca, u pokrajini Hartebesport.

Bili su prisutni veleposlanik Grčke u Južnoj Africi Elefterios Kuvaritakis, generalni konzul Grčke Joanis Hacantonakis, kao i drugi dužnosnici i veliki broj vjernika.

Samostan je osnovan zahvaljujući nastojanjima i trudu Njegovog Veleposvećenstva mitropolita johanesburškog i pretorijskog Serafima (sada Zimbabvea i Angole) u jednoj mirnoj pokrajini, jedan sat udaljenoj od Johannesburga, na zelenom brdu s prelijepim pogledom.

Uz pomoć patrijarha Teodora II., a tijekom arhijerejske službe Njegovog Veleposvećenstva Damaskina johanesburškog i pretorijskog, pod duhovnom brigom arhimandrita Apostolosa Apostolakisa osnovana su još dva samostana u Keniji i Tanzaniji.

Aleksandrijski patrijarh je na kraju večernje uveo u službu prvu predstojnicu samostana, sestru Ortodoksiju, koja je rodom s Krete.

izvor: spc.rs

Mitropolit Tihon izrekao molitvu na "Hodu za život"

Pravoslavni biskupi, svećenstvo, monaštvo, bogoslovi, laici i tisuće drugih okupili su se u Washingtonu u petak 19. siječnja 2018. povodom 45-tog nacionalnog "Hoda za život", u protestu protiv nacionalne tragedije i sramote abortiranja. Tema ovogodišnjeg Hoda je „Ljubav čuva živote“.

Na molbu Njegovog Veleposvećenstva Nadbiskupa Dimitrija, predsjednik Konferencije kanonskih pravoslavnih biskupa Sjedinjenih Američkih Država, Njegovo Blaženstvo mitropolit Tihon (Mollard) iz Pravoslavne Crkve u Americi predvodio je pravoslavnu delegaciju. Nadbiskup pitsburški Melkisedek i nadbiskup njujorško-njudžersijski Mihailo također su sudjelovali u Hodu.

Prije Hoda, dan je započeo Božanskom Liturgijom koju je služio mitropolit Tihon povodom blagdana Bogojavljenja u pravoslavnoj katedrali sv. Nikole u Washingtonu. Profesori i studenti akademija sv. Vladimira i sv. Tihona nazočili su na Hodu. 

Treba napomenuti da je predsjednik SAD-a Donald Trump postao prvi predsjednik koji se ikada obratio Hodu za život. „Ja sam počašćen  i stvarno ponosan što sam postao prvi predsjednik koji je stao uz vas i obratio se na 45. Hodu za život,“ izjavio je predsjednik Trump. „Mi ćemo uvijek braniti prvo pravilo Deklaracije o nezavisnosti ... pravo na život.“ Potpredsjednik Mike Pence također se obratio sudionicima.

Istoga dana tisuće ljudi se okupilo u prijestolnici, nakon što je američki Predstavnički dom izglasao zakon koji štiti bebe koje su rođene žive poslije neuspješnih pobačaja.

izvor: spc.rs

Osma godišnjica rada pravoslavnog misionarskog centra

Poštovani čitatelji, Pravoslavni misionarski centar "o. Danil Sisojev", iz Beograda, navršava osmu godinu svoga rada, pa im ovom prilikom čestitamo i zahvaljujemo na svoj dosadašnjoj pomoći i suradnji. Ujedno preporučamo svakome koga zanima pravoslavlje dotični portal, jer ima uistinu mnogo vrijednih tekstova: PMC

Masovno krštenje u Ugandi – stotine novih pravoslavnih kršćana (FOTO)

Na početku 2018. godine u zapadnoj Ugandi, u provinciji Ntungamo (gradić Rubaare), stanovnici tog mjesta, njih oko stotinu, odlučili su primiti pravoslavno kršćanstvo. Poslije dužeg poučavanja o osnovnim istina kršćanske vjere, primili su sakrament krštenja i time postali članovi Jedne, Svete, Katoličke i Apostolske Crkve.
S blagoslovom mitropolita Ugande Ivana, a trudom oca Aristotela Asibebe, izgrađen je privremeni hram i u planu je da se pored njega gradi škola i bolnica.

izvor: pouke.org

 

NOVO - PRAVOSLAVJE SLOVENIJA - PRAVOSLAVNA VERA IN DUHOVNOST V SLOVENŠČINI

Dragi čitatelji i pratitelji, evo nam i jedne lijepe vijesti za ovu božićnu večer. Naime, naša braća iz Slovenije su odlučila pokrenuti prvu pravoslavnu stranicu na slovenskom jeziku, namijenjenu Slovencima koje zanima pravoslavlje. Stranica surađuje s nama i s Pravoslavnim misionarskim centrom "o. Danil Sisojev" iz Beograda (link: http://www.svedokverni.org/), a prisutna je i na facebooku. Ukoliko imate rođaka, prijatelja i poznanika Slovenaca koji bi voljeli čitati o pravoslavlju na svojem materinjem jeziku i upoznavati ga, slobodno preporučite.

Link stranice: PRAVOSLAVJE SLOVENIJA

Link za facebook: PRAVOSLAVJE SLOVENIJA

***

 

Dobrodošli na strani o pravoslavni veri in duhovnosti v slovenskem jeziku. Ustvarili smo jo za vse, ki si želijo spoznati pravoslavje in o njem kaj več izvedeti.
Pripadamo eni, sveti, katoliški[1] in apostolski Cerkvi, ki je, zaradi ograjevanja od krivoverstev, splošno znana kot Pravoslavna. Verjamemo, da se v njej nahaja celotna Resnica.
Sestavljena je iz 14 lokalnih Cerkva, med katere spada tudi Srbska Pravoslavna Cerkev, v njeni kanonski jurisdikciji se, med drugim, nahaja tudi ozemlje Republike Slovenije.
Vsekakor pa je Pravoslavje odprto za vsakogar, ne glede na narodnost. Pripadnik kateregakoli naroda se lahko v njej počuti kot doma.

 [1] Iz grškega pridevnika “katholikos”, kar pomeni svetoven oziroma vesoljen. Ne zamenjevati z rimokatolicizmom.

Prašumska crkva u Gvatemali privlači nepravoslavne susjede

Tek je počela izgradnja nove crkve u prašumi Gvatemale, a ona već privlači pažnju čak i onih koji nisu pravoslavne vjere, izvještava o. John Chakos, misionar Pravoslavne Crkve u Gvatemali.

Upravo se vrativši iz posjeta gradilištu buduće pravoslavne crkve sv. Ivana Krstitelja u selu Los Angeles u regiji Ixcan, o. John piše da je „veoma impresioniran, ne samo napretkom, nego i kvalitetom radova. Bez profesionalnih vještina i bez detaljnih arhitektonskih planova vjernici su uspjeli podići divan objekt.”

U međuvremenu, revnosni pravoslavni kršćani mole se u privremenoj zgradi sa zemljanim podom, zidovima od drvenih dasaka i limenim krovom, napisao je o. John.

Sredstva za financiranje nove crkve potječu iz grčke pravoslavne crkve sv. Ivana Krstitelja u Des Plainesu, u Illinoisu, gdje je o. John prethodno služio, i od jedne neimenovane kršćanske fondacije, ali su čak i lokalni građani počeli podržavati poduhvat, iako su u početku bili skeptični.

O. John piše da je projekt izgradnje privukao muškarce, žene i djecu ove župne zajednice, preoblikujući u raj njihovu tropsku prašumu u kojoj su se skrivali tijekom građanskog rata. Nadaju se da će učiniti župu regionalnim centrom za širenje pravoslavne vjere u Gvatemali, gdje se pravoslavlje inače širi ubrzano. Preko 300 seoskih crkava u planinama Gvatemale i južnog Meksika već su duhovni dom mnogim tisućama starosjedilaca Maja koji su primili ili se interesiraju za pravoslavnu vjeru.

Crkvu treba posvetiti mitropolit meksički Atinagora, grčke Mitropolije Meksika, Središnje Amerike, Kolumbije, Venezuele i Karipskih otoka, koja je pod jurisdikcijom Carigradskog Patrijarha.

Izvor: spc.rs

Priznanje Pravoslavnoj Crkvi anglikanskog pastora

Na zapadu prema Pravoslavnoj Crkvi postoje brojne predrasude. Čak i danas, u vrijeme modernih komunikacija i protoka informacija, kada se svatko može lako informirati o svemu, često čujemo stereotipe o Pravoslavnoj Crkvi kao o umrtvljenoj, beživotnoj i okamenjenoj istočnjačkoj tvorevini. Ipak, i na zapadu je uvijek bilo ljudi koji su voljeli realno sagledati stvari. Jedan takav je bio i anglikanski pastor J. Neale u svojoj knjizi „Povijest sv. Istočne Crkve“, izdane u Londonu 1850.g. Donosimo u nastavku njegov tekst, preuzeto iz rada Nikodima Milaša, „Propaganda, njezin postanak i današnja uredba“.

Neizmjerna je korist, koja se može dobiti iz nepristranog izučavanja sretnih i nesretnih događaja Istočne Crkve. Misli o Crkvi, koje se sada uglavnom izvlače iz zapadnih ljetopisa, mogle bi se popraviti ili potvrditi, kad bi se razabrali čudesni događaji, koji su se događali u Istočnoj Crkvi, i iskušenja, kojima je ona bila podvrgnuta. Pojedinosti, koje se predstavljaju u povijesti latinske Crkve izvanrednima i bez logike, kad bi se usporedile sa sudbinom Istočne Crkve, našle bi se u izvjesnom sustavu. Novotarije rimske Crkve našle bi sebi suca u neprekidnoj Predaji srodnih joj Crkava. Rimski dokazi bili bi, ili potvrđeni, ili opovrgnuti, kad bi se provjerili faktima Istočne Crkve. Neprekinuti niz metropolita i biskupa Istočne Crkve povezuje nas s dobom apostola. Njene uzvišene Liturgije predstavljaju nepromjenjivo vjeroučenje i nepovrijeđenu disciplinu. Istočni kršćani današnjega doba prinose onu istu Žrtvu i uzdižu one iste pobjedne pjesme kojima su odjekivale crkve u vrijeme Bazilija Velikoga i sv. Firmilijana. Ja ću govoriti o biskupima, isto toliko vjernima, o mučenicima, isto toliko tvrdima, ispovjednicima, isto toliko muževnima, kao i u Europi; ja ću pokazati, da se svaki član Simbola Vjere čuva u Istočnoj Crkvi s najvišom točnošću; ja ću privesti čitave vojske novih svjedoka vjere, predane jednom za svagda svetima. Nepomičnim ostaje svjedočanstvo ove nenarušive Crkve u sva vremena, i dok je bila u sjaju i veličini bizantske slave, i zatim u nemirima na Istoku u srednjem vijeku, i u pljačkama i tiraniji turskog gospodstva. Prostirući se od ohodskog mora, pa do mletačkih palača, od Solovjeckog otočja pa do Malabarskog primorja, i zahvaćajući tisuće naroda, plemena i jezika; prinoseći Strašnu Žrtvu na bezbrojnim oltarima, ali prinoseći je jednome i istome Bogu, s jednim i istim obredima; čuvajući nepomičnima svoje patrijaršijske prijestole u onim istim mjestima u kojima su bili još onda, kada su se učenici Kristovi prvi puta nazvali kršćanima, a Jakov brat Gospodnji dovršavao svoju zemaljsku bitku u Jeruzalemu; progonjena od pristalica lažnoga proroka, isto onako kao što je prije bila progonjena od idolopoklonika, Istočna Crkva je danas ista onakva, kakva je bila u početku, raznolika u svojim uredbama, ali privržena svojoj vjeri, nepojmljiva inovjercima, ali potpuno pojmljiva svojim sinovima, široko razgranata, žestoko progonjena od neprijatelja, ali ostajući danas i svagda onim, čim se ona pobožno naziva: jednom, svetom, katoličkom i apostolskom.

            Takva ona i jest u samoj biti. Ali ipak, klevetnički jezik nije je poštedio, kao što nije poštedio ni njenu Glavu, Krista. Protestanti je napadaju zato, što čuva nepovrijeđenu vjeru sv. Atanazija i Zlatousta; rimski teolozi osuđuju je, kao suhu i nesočnu granu, koja je otrgnuta od zajedništva s prvim prijestolom, te već gotovu da se spali; nevjerni putnici ushićuju se jednostavnošću lažnoga proroka Meke, uspoređujući je sa „smušenim praznovjerjima“ kršćanskog Istoka. Svuda se čuju glasovi protiv nje: da su svećenici njeni lijeni, da je narod podvrgnut pustom formalizmu, da ona samo zato još postoji, što je tako dugo postojala i djeluje mehanizmom automata, da u njoj nema misionarske revnosti i dosljedno nema životne energije, i da će se u času novoga iskušenja pretvoriti u prah, kao forma bez sadržaja.

            Na sve ovo se može odgovoriti, da se ova uvažena vjeroispovijest borila muški kroz osamnaest stoljeća, i nosila na svome tijelu rane Gospodina Isusa. Od onoga doba, kada je digla Atanazija protiv Arija i velikog Ćirila protiv Nestorija, bezbrojna krivovjerja napadala su Crkvu; okruživali su je neprijatelji svake vrste; izvana napadi, iznutra strah; ne jedanput je bio ugrožen i sam njezin opstanak, ali paklena vrata nisu je nadvladala. Idolopoklonstvo i otpadništvo pokušavali su je pokoriti, ali morali su je priznati nepobjedivom. Carevi i kalifi, imperatori i sultani ustajali su na nju, ali Car nad carevima i Gospodar nad gospodarima bio je svagda s njom. Sapor i klanjatelji ognju pobijeđeni su bili bezbrojnim mnoštvom sv. mučenika perzijskih; Tiridat i armenski idolopoklonici svladani su bili čudesima sv. Grgura Prosvjetitelja; Abrega i Acbega sa svojim etiopskim podanicima pokajali su se pri propovijedima sv. Frumencija. I ako je po nesreći krivovjerje veoma često sijalo kukolj među dobrim sjemenom, ipak je Istočna Crkva svagda razvijala svoju propovjedničku djelatnost i na istok i na jug i na sjever.

            Na istoku, propovjednici kršćanstva izišli su iz velike edeske škole. Oni su podigli svoje kolibe na poljima nomadskih Tatara; tibetanski lama strepio je od njihovih riječi. Oni su prodrli do rižinih polja Punjaba, i propovijedali su ribarima Aralskoga mora; neustrašivo su prelazili široke mongolske pustoši, a znameniti natpis Siganfu svjedoči o njihovim uspjesima u Kini; u Indiji je sam Samorin cijeno njihova duhovna prava i izvanjsku vlast. Između Crnog i Kaspijskog mora digli su se u ovaj sveti boj monasi ečmijadzinskog samostana: oni se nisu bojali ni idokopoklonika, ni klanjatelja ognju, ni žarkog sunca Tbilisija, ni kužnih močvara imeretinskih. Oni su pokorili Evanđelju zemlje, koje leže između Europe i Azije, i osnovali su naseobinu na pola puta k vrhu Ararata.

            Na jugu, Aleksandrija je slala čitave čete propovjednika. Provlačeći se kroz neprohodne pustinje, oni su propovijedali Evanđelje čak na izvoru Nila, i osnovali su slavne Crkve u Nubiji i Etiopiji. Pustinjački monasi raširili su pobjedonosnu silu Evanđelja još dalje u carstvo Sotone; kroz krajeve divljih Halasa oni prodriješe do Melinde ili Sangebara; a drugi posredstvom trgovačkih lađa dospiješe objaviti put spasenja na Guardafujskom rtu, na Sokortou, ili čak do Šri Lanke. Tu su se srele dvije velike vojske Kristovih vojnika, obuhvativši u svoj posvećeni krug četvrtinu tada poznatog svijeta.

            Na sjever kasnije, ali s većim uspjehom, poslao je Carigrad svoje propovjednike. Grčki filozof, navjestitelj Strašnoga Suda, uvjerio je Vladimira da kaže, da je dobro onima na desnoj strani, a loše onima na lijevoj, i Dnjepar je ponio Peruna u more. Sve više i više dizali su se ratoborci istine; Kijev, Vladimir i Moskva dobivaju svoje metropolite, i narodi, koji su starima bili nepoznati, prosvjetljuju se duhovnom svjetlošću. Borci Križa, koje nisu mogle zaustaviti ni sarmatske šume, ni estejske močvare, stupali su naprijed s pobjedom, i doista su i pobjeđivali, zaustavivši se tek na divljim obalama Sjevernog mora. Od tuda ih je sveta revnost ponijela na istok; prešli su uralske planine i prodrli u Sibir; malo po malo i s trudom približiše se istoku Sunca, propovijedajući Radosnu Vijest o Suncu Pravde. Poslije stoljetne borbe s poganstvom, u Tomsku, Irkutsku i Sithi, postavljen je pastir da pase stado Kristovo. I na taj način na granicama kineske Mongolije noviji propovjednici sreli su se s učenicima starih edeskih učitelja. I danas nije ništa slabija propovjednička revnost Istočne Crkve. Na nepoznatim obalama Aleutskih otoka trudi se oko širenja vjere društvo vjernih svećenika i usađuje znamenje Istočne Crkve u zapadnu hemisferu.

            O ovakvoj Crkvi, koja već osamnaest stoljeća vojuje sa svakom vrstom idolopoklonstva i koja ne slabi u svojim trudovima, o Crkvi, kojoj je palo u dio, da obrati tako veliku zemlju, kao što je Rusija, i čega se toliko veličanstvenoga u obraćenju nije vidjelo još od apostolskih vremena, o Crkvi, koja Istoku kaže: dovedi, i jugu: ne brani (Iz 43, 5), o ovakvoj Crkvi, može li se uistinu reći, da nema propovjedničke revnosti!

            Mekanski varalica šalje svoje čete iz Arabije, i Perzija pada pred njegovim četovođama; vojske Abu Bakra i Omara zauzimaju Siriju, i Antiohija, Jeruzalem, Alepo i Aleksandrija se prigibaju pred mrskim polumjesecom. Carstvo cezara je pobijeđeno, potišteno i skučeno; ali Istočna Crkva nije ustupila pobjedniku svoju duhovnu vlast. Mnogo je pobjeda bilo izvojevano za vjeru Kristovu, mnoštvo slavnih boraca je završilo mučenički. Crkva je izdržala oluju, i nije pala pod udarcima, koje su joj nanosili sa svake strane. Nicali su i padali kalifati i dinastije Omejida, Fatimida i Ejgobita, a ona, zaviđena, prezrena i progonjena od sviju, promatrala je samo njihove padove. Seldžučki sultanat je sijevnuo, pa iščeznuo, kao meteor; mongolske čete napuniše Aziju i polovicu Europe pustošenjem i užasom; najposlije Turci osvojiše i sami Carigrad, čime se završiše i ljetopisi Istočnog Carstva, ali Istočna Crkva je sve to preživjela; pa lišena moći, progonjena i ponižavana do krajnje mjere, ona je ipak sa koljena na koljeno predavala hijerarhijsku vlast i nije prestala prinositi Beskrvnu Žrtvu. Pa čak i onda, kada je najviše stradala od skolastičkog cjepidlačenja, i političkih intriga svoje rimske sestre, ona je slavila pobjedu nad kalvinizmom i drugim krivovjerjima.

           

Poglavar i obnovitelj Albanske Pravoslavne Crkve proslavio 88. rođendan - kratki životopis velikog čovjeka

Njegovo Blaženstvo Nadbiskup Tirane, Drača i sve Albanije Anastazije (Janulatos) proslavio je 4. studenog 2017. svoj 88. rođendan.

Rođen je 4. studenog 1929. u Pireju. Bio je profesor povijesti religija (1972.-1992.) i dekan Bogoslovnog fakulteta sveučilišta u Ateni (1983. - 1986.). Danas je profesor emeritus ovoga sveučilišta.

Nositelj je počasnih doktorata s 19 sveučilišta i fakulteta (iz Grčke, SAD-a, Cipra, Rumunjske, Gruzije, Albanije, Italije..), dopisni član (1993.-2005.) i počasni član (od 2006.) Atenske akademije znanosti.

Na postdiplomskim studijima izučavao je povijest religija i etnologiju na sveučilištima u Hamburgu i Marburgu. Svjetske religije proučavao je i putujući kroz zemlje u kojima one imaju razvijen život. Pored suvremenog i starogrčkog jezika, on govori engleski, francuski i njemački, a kao radne jezike koristi latinski, talijanski, španjolski i albanski.

Odigrao je pionirsku ulogu u poticanju interesa za pravoslavlje tijekom svog misionarskog rada u stranim zemljama (počev od 1958. g.). Za jerođakona je zaređen 1960., a za jeromonaha – arhimandrita 1964. Za biskupa Andruse izabran je 1972. dok se nalazio na položaju generalnog direktora izdavačke kuće Apostoliki Dijakonija Grčke Crkve (1972.-1992.). Bio je vršitelj dužnosti mitropolita Mitropolije irinupolske u Istočnoj Africi 1981.-1990., mitropolit Andruse i patrijaršijski egzarh u Albaniji (1991.-1992. g.). Za Nadbiskupa Tirane i sve Albanije izabran je u lipnju 1992. godine.

Bio je generalni tajnik Izvršnog odbora za svjetsko misionarstvo Sindesmosa, svepravoslavne omladinske organizacije (1958.-1961.), potpredsjednik Sindesmosa (1964.-1977.); osnivač i predsjednik Međupravoslavnog misionarskog centra Porevtendes (od 1961.g.). Bio je član  Međunarodnog odbora za misionarske studije Svjetskog savjeta Crkava (1963.-1969.), tajnik za istraživanje misionarstva i za odnose s pravoslavnim Crkvama pri SSC (1969.-1971.g.). Organizirao je i upravljao Centrom za misionarske studije sveučilišta u Ateni (1971.-1974.).

Kao direktor Apostoliki Dijakonije započeo je mnoge teološke, obrazovne, izdavačke programe; posebnu pažnju je posvetio pitanju misionarenja u istočnoafričkim zemljama Keniji, Ugandi i Tanzaniji. Organizirao je i razvio pravoslavne misionarske poduhvate. Priznat je kao „veliki dobrotvor Patrijaršije aleksandrijske i sve Afrike“.

Kao Nadbiskup Albanije počev od 1992., u krajnje teškim okolnostima uspostavio je i razvijao Pravoslavnu Autokefalnu Albansku Crkvu koja je bila potpuno zapuštena pune 23 godine. Premda je  formalna sloboda bila vraćena u ovoj zemlji, početne 1990-te godine bile su dramatično vrijeme za pravoslavnu zajednicu u Albaniji.

Ovdje nije bio opstao nijedan biskup, a nijedan eventualni kandidat nije imao kanonske uvjete da bi bio zaređen za biskupa; ostalo je jedino 15 umirovljenih i bolesnih svećenika. Nije bilo crkava (bile su ili uništene ili pretvorene u svjetovne građevine), a nije bilo ni financijskih sredstava da se podignu usred prevelikog siromaštva, te država nije mogla uzeti na sebe obavezu pomaganja vjerskih zajednica. Jednom riječju, svuda je vladala bijeda i zapuštenost.

U ovim okolnostima jedino je Carigradska Patrijaršija mogla preuzeti na sebe obavezu i bila u stanju učiniti prve korake k uspostavljanju Pravoslavne Crkve u Albaniji. Da bi se udovoljilo potrebama Crkve u Albaniji, Carigradska Patrijaršija je ovdje poslala jednu od najsposobnijih ličnosti, dobro poznatu širom pravoslavnog svijeta i šire, profesora dr. Anastazija (Janulatosa), koji je u to vrijeme bio mitropolit Andruse, moderator Komisije za svjetsko misionarenje i evangelizaciju SSC i vršitelj dužnosti nadbiskupa Nadbiskupije za Keniju, Ugandu i Tanzaniju.

Po dolasku u Albaniju, Nadbiskup je naišao na duhovnu i materijalnu pustoš preostalu od ateističkog režima, ali se nije dao zaplašiti. Bio je odlučan stanje urediti nabolje. Otpočeo je s otvaranjem bogoslovije za školovanje mladih svećenika i vraćanjem postojeće crkvene imovine, istovremeno nastojeći podići nove crkve. Bio je to samopožrtvovni rad koji je uvjerio albanske pravoslavne kršćane da umole Carigradsku Patrijaršiju da postavi tadašnjeg mitropolita Anastazija za njihovog Nadbiskupa.

U cilju obnove crkvenog života Nadbiskup je započeo nove programe na području zdravstva, društvene brige, prosvjećivanja, unaprijeđenja poljoprivrede, kulture i ekologije.

On je pisac 24 knjige (istraživanja afričkih religija, eseji iz teologije i povijesti misionarstva, propovijedi i dr.), uključujući i knjigu „Islam, opći pregled“, koja je doživjela 16 izdanja i prijevod na srpski, zatim Povijest živih religija, Suočavanje sa svijetom, Misonarenje na Kristov način, Do kraja zemaljskog šara, Koegzistencija, Križ i Uskrsnuće u Albaniji. Objavio je više od 200 studija i članaka iz dogmatske i pastoralne teologije. Njegove studije i članci objavljeni su do sada na 17 jezika.

Nositelj je 27 ordena i nagrada mnogih pravoslavnih sestrinskih Crkava i pojedinih zemalja. Međunarodno je priznat njegov doprinos kršćanskom misionarenju, teologiji i mirnoj koegzistenciji narodâ i religijskih zajednica.

Nadbiskup Anastazije je prisustvovao Svetom i Velikom Saboru Pravoslavne Crkve od 16. do 21. lipnja 2016. godine.

izvor: spc.rs

Upoznajmo pravoslavne Crkve: Ruska Patrijaršija

U našem pregledu pojedinih pravoslavnih Crkava, do sada smo prikazali prve četiri patrijaršije, zvane još i stare patrijaršije, jer su nastale u crkvenoj antici, u vrijeme prvih 7 ekumenskih Koncila (vidi: carigradska aleksandrijska antiohijska jeruzalemska ). Sada prelazimo na pet sljedećih, tzv. novih patrijaršija, nazvanih tako jer su nastale nakon vremena ekumenskih Koncila. Prva među njima je Ruska Patrijaršija, peta među pravoslavnim kanonskim Crkvama.

Područje današnje Rusije, Bjelorusije i Ukrajine (kanonsko područje Ruske Patrijaršije) nalazilo se u drevno doba izvan granica grčko-rimske civilizacije, i bilo je naseljeno primitivnim barbarskim plemenima. Ipak, crkvena predaja kaže da se već u apostolsko doba ondje naviještalo Evanđelje. Po predaji, kršćanstvo je ovamo donio apostol Andrija, brat Šimuna Petra, apostol Grčke i utemeljitelj Carigradske Patrijaršije. Imao je ispočetka dosta uspjeha – predaja kaže da je na mjestu buduće metropole Kijeva zabio u zemlju križ, prorokujući o slavi buduće Crkve u toj zemlji. Iz tog vremena poznati su nam i prvi ranokršćanski mučenici tog područja, iz naroda Skita (Enen, Nirin i Pin), a također je poznato šest ranokršćanskih biskupija na području današnje južne Rusije i Ukrajine, uz Crno more: skitska, hersonska, gotska, suroška, fulska i bosporska. U ovim krajevima je djelovao i sv. Klement, kasniji rimski papa.

Tijekom stoljeća, široka područja današnje Bjelorusije, Ukrajine i zapadne Rusije naselila su različita istočna plemena starih Slavena. Tijekom 8. i 9.st. preko njihovog područja kreću u pohode Varjazi (vikinška, germanska plemena iz Skandinavije), ploveći velikim ruskim rijekama prema Mediteranu. Varjazi se uspijevaju, kao dobri ratnici, nametnuti slavenskim plemenima, i dolazi do stvaranja dvije velike kneževine: sjeverne sa središtem u Novgorodu (današnji Njižni Novgorod sjeverno od Moskve) i Kijevu (današnja metropola Ukrajine). Germansko plemstvo se slaveniziralo, a obje kneževine su se kasnije ujedinile u jednu, poznatu kao Kijevska Rus (kod nas u literaturi često krivo zvana Kijevskom Rusijom). Bilo je to oko 880.g. Kijevska Rus je bila tada vjerojatno najveća država Europe, a kontrolirala je trgovinu između Skandinavije i Carigrada. Unutar nje se razvijaju manje plemenske cjeline: Velika Rus na sjeveru, Mala Rus na jugu i Bijela Rus na zapadu. Stjecajem povijesnih okolnosti, od ovih cjelina nastat će tri velike istočnoslavenske nacije: na sjeveru Velikorusi (ili jednostavno Rusi), na jugu Malorusi, Rusini, Rusnaci ili od 19.st. Ukrajinci, te Bijeli Rusi ili Bjelorusi na zapadu. Najveći brojčani rast, teritorijalno širenje i državotvorno-nacionalni primat imali su Rusi. Zbog ovoga ruski patrijarh i danas nosi titulu vseja Rusi (svih Rusi, tj. Velike, Male i Bijele), što naši mediji krivo prevode kao „cijele Rusije“. 

Prvo pokrštavanje Kijevske Rusi zbilo se oko 866.g., u vrijeme knezova Askoljda i Dira, koji su primili kršćanstvo nakon neuspjelog napada na Carigrad, kada ih je od grada odbacilo čudo Presvete Bogorodice. Međutim, ovo nije dugo trajalo; obojica su stradali kao mučenici, a njihovi nasljednici vraćaju se staroslavenskoj poganskoj religiji. Ipak, kršćanstvo nije skroz iskorijenjeno; kneginja Olga prima kasnije krštenje i organizira prve misije.

Prekretnica nastaje 968.g., kada knez sv. Vladimir Kijevski konačno odbacuje staroslavensko poganstvo i prihvaća istočno, bizantsko kršćanstvo, a Carigrad postaje Crkva-majka ruskoj Crkvi. Kršćanstvo postaje službena religija kijevske države, ljudi se masovno krste; u samom Kijevu je oboren veliki idol boga Peruna i bačen u Dnjepar, a cijeli grad još k tome temeljito okađen i očišćen od svega poganskog. Naravno, trebalo je proći još puno stoljeća da nova vjera definitivno zaživi u narodu. 

U to prvo doba u Kijevskoj Rusi ima šest mitropolija: novgorodska, černjigovska, rostovska, vladimiro-volinska, belgorodska i kijevska. Sve su one pod jurisdikcijom Carigradske Patrijaršije, a biskupi su uglavnom stranci, Grci i Bugari. Razvijaju se školstvo, državna uprava i gospodarstvo, osnivaju samostani, prevodi i modificira za ruske prilike bizantsko pravo. Ukratko, paralelno s kršćanstvom, stvara se ruska civilizacija. 

Godine 1051. dolazi prvi Rus na biskupsku katedru. U to doba obavljaju se prve kanonizacije ruskih svetaca, broj biskupija se uvećava na 12, a osniva se i glasovita Kijevsko-pečerska Lavra („samostan u kijevskim špiljama“), koji postaje najvažnije duhovno i crkveno središte, kao i norma za rusko monaštvo. Veći broj biskupa, kao i 118 kanoniziranih svetaca, koje je dao ovaj samostan, dovoljno govori o njegovom značaju. 

Naravno, nakon raskola 1054.g., ruska Crkva će ostati vjerna pravoslavlju. Već oko 1230.g. bilježimo prve pokušaje privođenja Kijevske Rusi Rimu. Usprkos svemu, rimokatolici su zadržali slobodu u državi; svi veliki gradovi su tada imali i rimokatoličke crkve. 

Veliki cvat kršćanske Kijevske Rusi surovo je prekinut u 13.st., naletom Mongola, koji će poharati i okupirati zemlju, i za nekoliko stoljeća je unazaditi za ostatkom Europe. U mongolsko doba počinje slabiti veza ruske Crkve s Carigradom, te carigradski patrijarsi dozvoljavaju autonomiju ruskoj Crkvi. 

Inače, Mongoli su se pokazali vjerski tolerantni, pošto ima je „Jasa“ (Knjiga zabrana), zbornik zakona koji im je propisao Džingis-kan, nalagala vjersku toleranciju. Ovoga se drže Mongoli i nakon primanja islama 1313.g., zbog čega čak i u teškom mongolskom periodu pravoslavna misija napreduje, i vjera se širi na slavenske i neslavenske narode. U mongolsko doba uzdiže se Moskva, kao nova metropola. 

Godine 1441. ruski mitropolit Izidor potpisuje u Firenci, na glasovitom saboru ujedinjenja, uniju s Katoličkom Crkvom. Zbog toga biva protjeran. Pošto je Carigrad bio također u uniji s Rimom, 1448.g. ruskim pravoslavnim biskupima ništa drugo nije preostajalo, nego da se saberu na sabor, i izaberu između sebe novog mitropolita. Time ruska Crkva postaje de facto autokefalna. Nakon pada Carigrada pod Turke i povratka u pravoslavlje, ovo je priznao i Carigrad. Raste politička i crkvena moć Rusije. Ivan IV. Grozni postaje 1547.g. prvi okrunjeni ruski car. Rusija postaje carstvo, smatra se nasljednicom Bizanta, te polako počinje stremiti naslovu patrijaršije. 

Konačno, 1589.g., nakon sedmogodišnjih priprema, ruska Crkva biva uzdignuta na rang patrijaršije. Ovo je dakako priznato od ostalih Crkava. Ovo prvo patrijaršijsko razdoblje trajati će do 1721.g. U njemu se ruska država širi na cijelu istočnu Europu, a od 17.st. počinje prodor u Aziju. Zajedno s njom širi se civilizacija, naseljavaju se ogromna rijetko naseljena prostranstva, pacificiraju se i civiliziraju brojna plemena. Ukorak s time napreduje i misija Crkve, te Ruska Patrijaršija postaje faktički najveća i najmoćnija pravoslavna Crkva, što će zadržati do danas. Ako se uzme u obzir i činjenica da je Rusija u to doba bila jedina neovisna pravoslavna zemlja, moguće je razumjeti i silan utjecaj ruskog pravoslavlja na ostale pravoslavne narode, prvenstveno balkanske Slavene. Do 20.st. područje ruske države i Crkve postat će cijela istočna Europa i sjeverna Azija – više od osmine naseljenog kopna zemlje.

U ovo doba događa se i veliki prodor katolicizma u Rusiju. Naime 1596.g. na području današnje zapadne Ukrajine sklapa se tzv. „Brest-litovska unija“, kojom nastaje Ukrajinska Grkokatolička Crkva, najveća među svim grkokatoličkim Crkvama. Polovicom 17.st. patrijarh Nikon provodi reforme u ruskoj Crkvi, s kojima se nije složio jedan dio klera i naroda. Oni se odvajaju od Pravoslavne Crkve, i do danas su poznati kao starovjerci ili staroobrednici. Nalaze se izvan pravoslavlja, i njeguju tip liturgije koji je postojao prije Nikonove reforme. Ipak, jedan dio ih se kasnije vratio u pravoslavlje, a ruska Crkva im je zauzvrat priznala stari prednikonovski obred; to su tzv. jednovjerci.

Početkom 18.st. dolazi do velikih promjena u ruskoj Crkvi. Naime, car Petar Veliki u sklopu velikih reformi ruskog društva, 1721.g. ukida patrijaršijski ustroj Ruske Crkve. Umjesto vlasti patrijarha, car uvodi vlast tzv. Sinoda, po kojemu će se cijelo razdoblje povijesti ruske Crkve do 1917.g. nazvati sinodalnim razdobljem. Ovaj Sinod je bio ustvari upravni odbor ruske Crkve, sastavljen po uzoru na slične odbore u protestantskim državnim Crkvama (car Petar Veliki je bio opčinjen zapadom, pogotovo protestantskim zemljama). U njemu su sjedili biskupi, poglavari većih samostana, te predstavnici oženjenog klera, laika i države, tj. cara. Počinje jaka sekularizacija i pozapadnjačenje ruskog društva, a Crkva biva svedena u posve podređen položaj prema državi; faktički postaje državni organ. Dokle je to išlo, vidi se po tome da se svećenstvo prisiljavalo da bude dio policijsko-obavještajnog aparata, čak da krši ispovjednu tajnu, ako se sazna u ispovijedi npr. urota protiv države. U teologiji se također otvaraju vrata zapadnim, protestantskim i rimokatoličkim utjecajima; neki teolozi počinju čak zagovarati ideju o pravoslavlju kao umjerenom i ritualističkom protestantizmu. Pa ipak, i tako duhovno nepovoljno doba je dalo ogroman broj svetih, vrsnih teologa i misionara, posve vjernih autentičnom pravoslavlju. 

U veljači 1917.g. u Rusiji dolazi do državnog udara, poznatog pod bombastičnim nazivom „februarska revolucija“. Pošto je u tom udaru pala monarhija u Rusiji, u ljeto iste godine sastaje se nakon 200 godina Sabor ruske Crkve, od 265 klerika i 299 laika (koji su imali samo savjetodavni glas). Ovaj Sabor je ukinuo crkveno uređenje Petra Velikog, i ponovno uspostavilo patrijaršiju, i mitropolit Tihon postaje novi patrijarh. 

Međutim, u jesen iste godine događa se novi prevrat, tzv. „oktobarska revolucija“, i Rusija se pretvara u totalitarnu komunističku državu. Nove sovjetske vlasti odlučuju posve iskorijeniti religiju iz zemlje, te nastupa vjerojatno najveći progon kršćana na zemlji, još od rimskih vremena. Nova vlast posve odvaja Crkvu od države, oduzima crkvenim zajednicama status pravnih osoba, te počinje neviđenu pljačku imovine: konfiscira se zemlja, nekretnine, vrijednosti, oskvrnjuju se svetinje. Počinju pokolji svećenstva, a jedan dio klera bježi iz zemlje. Samo 1921.g. zatvorena su 722 samostana, a do 1938.g. 95 posto crkava je posve uništeno ili prenamijenjeno. Ubijeno je na desetke tisuća klerika, te doslovce milijuni laika. Sam patrijarh Tihon, nakon dugih muka, umire 1925.g. Možemo reći da je kompletna struktura Ruske Patrijaršije uništena. 

Uslijed teških progona, u cijeloj Rusiji, dakle zemlji veličine jednog kontinenta, ostaje svega stotinjak otvorenih crkava i nekoliko preživjelih biskupa. Konačno, mitropolit Sergije Starogorodski 1927.g. pokušava spasiti što se spasiti da, te usprkos progonima, uspostavlja lojalnu suradnju sa sovjetskim vlastima. Ali, progon Crkve nije prestajao; ova suradnja je u praksi značila relativan mir šačicama klerika i vjernika oko mitropolita Sergija. Ona je izazvala i ogorčenje dijelova progonjene Crkve, koja se odvaja od službene Crkve u tzv. „katakombnu Crkvu“ (današnje ruske sekte koje se tako nazivaju nemaju veze s izvornom katakombnom Crkvom). Reagirala je i ruska dijaspora. Ona je na osnovu dozvole pokojnog patrijarha Tihona bila samoorganizirana još od 1920.g. (Ruska Zagranična Crkva), a sada je posve prekinula komunikaciju sa Crkvom u SSSR-u. Raskol između Ruske Patrijaršije i Ruske Zagranične Crkve zaliječen je tek 2007.g. 

Rusi su i dan danas podijeljeni oko postupaka mitropolita Sergija i njegove suradnje sa komunistima. Mnogi ga žestoko kritiziraju. Naravno, lako je poslije bitke biti pametan; trebalo je tada preživjeti sve užase sovjetskih progona.

No, 1941.g. Hitler napada SSSR, i zauzima velike dijelove države. Ratno stanje je bilo kritično za Sovjete. Tada Staljin shvaća da mu je za pobjedu u ratu potrebna pomoć i lojalnost svakog Rusa, i vjernika i nevjernika, a također mu je bilo jasno da ne smije biti gori od Nijemaca (koji su na zauzetim teritorijima dozvolili obnovu vjerskog života. Tako 1943.g. dolazi do popuštanja, obustave progona i obnove vjerskog života Ruske Patrijaršije u SSSR-u. Ponovno se otvaraju crkve, samostani i bogoslovije, svećenici se puštaju iz zatvora i rede novi. Događaju se i čuda: ikona Bogorodice Kazanske biva nošena u procesiji oko Staljingrada, i grad se, protiv svih vojnih pretpostavki, sačuvao. Kada bi njemački tenkovi stigli do linije kojom je prošla procesija, stali bi kao ukopani. 

Ova tolerancija Crkve zadržana je i poslije rata, sve do Staljinove smrti. Ipak, ona nije bila neograničena. Svodila se samo na dozvolu bogoslužja. Što se tiče bilo kakvog pastoralnog, misijskog, katehetskog ili medijskog rada, to je sve i dalje bilo strogo zabranjeno. 

Nakon Staljinove smrti pojačavaju se progoni Crkve, no ipak treba reći kako nikada nisu dostigli onu razinu iz 1920-ih i 1930-ih godina. S različitim intenzitetom progon Crkve se nastavio sve do kraha SSSR-a 1991.g.

Od 1991.g. do danas, Ruska Patrijaršija se nalazi u stanju velike obnove, pastoralnog i misijskog zamaha. Smatra se da ima oko 150 milijuna vjernika, što je čini najbrojnijom pravoslavnom Crkvom. Po crkvenom Ustavu, definirana je kao višenacionalna lokalna Crkva. Uz liturgijski crkvenoslavenski, u upotrebi su ruski te razni svjetski jezici, kao i jezici malih naroda na području Rusije. Njeno kanonsko područje su uglavnom zemlje bivšeg SSSR-a, Kina i Japan, ali rasprostranjena je po čitavom svijetu, što preko misija, što preko dijaspore.

Ruska Patrijaršija ima 387 biskupa i 293 biskupije. Župa ima 34 764, od toga 891 u dijaspori. Također ima 926 samostana, od toga muških 455, a ženskih 471. Također im 35 171 svećenika i 4 816 đakona. Ovo je stanje iz 2016.g. 

U sastavu Ruske Patrijaršije djeluju i autonomne Crkve: kineska, japanska, ukrajinska, letonska, moldavska, ruska zagranična, estonska i bjeloruski egzarhat. 

Zbog svoje veličine i rasprostranjenosti, a u zadnje vrijeme i uspona ruske države, što posljedično pridonosi i usponu Crkve, Ruska Patrijaršija je danas jedan od najvažnijih faktora, ne samo u pravoslavnom svijetu, već općenito u sferi religije.