Upoznajmo pravoslavne Crkve: Ruska Patrijaršija

U našem pregledu pojedinih pravoslavnih Crkava, do sada smo prikazali prve četiri patrijaršije, zvane još i stare patrijaršije, jer su nastale u crkvenoj antici, u vrijeme prvih 7 ekumenskih Koncila (vidi: carigradska aleksandrijska antiohijska jeruzalemska ). Sada prelazimo na pet sljedećih, tzv. novih patrijaršija, nazvanih tako jer su nastale nakon vremena ekumenskih Koncila. Prva među njima je Ruska Patrijaršija, peta među pravoslavnim kanonskim Crkvama.

Područje današnje Rusije, Bjelorusije i Ukrajine (kanonsko područje Ruske Patrijaršije) nalazilo se u drevno doba izvan granica grčko-rimske civilizacije, i bilo je naseljeno primitivnim barbarskim plemenima. Ipak, crkvena predaja kaže da se već u apostolsko doba ondje naviještalo Evanđelje. Po predaji, kršćanstvo je ovamo donio apostol Andrija, brat Šimuna Petra, apostol Grčke i utemeljitelj Carigradske Patrijaršije. Imao je ispočetka dosta uspjeha – predaja kaže da je na mjestu buduće metropole Kijeva zabio u zemlju križ, prorokujući o slavi buduće Crkve u toj zemlji. Iz tog vremena poznati su nam i prvi ranokršćanski mučenici tog područja, iz naroda Skita (Enen, Nirin i Pin), a također je poznato šest ranokršćanskih biskupija na području današnje južne Rusije i Ukrajine, uz Crno more: skitska, hersonska, gotska, suroška, fulska i bosporska. U ovim krajevima je djelovao i sv. Klement, kasniji rimski papa.

Tijekom stoljeća, široka područja današnje Bjelorusije, Ukrajine i zapadne Rusije naselila su različita istočna plemena starih Slavena. Tijekom 8. i 9.st. preko njihovog područja kreću u pohode Varjazi (vikinška, germanska plemena iz Skandinavije), ploveći velikim ruskim rijekama prema Mediteranu. Varjazi se uspijevaju, kao dobri ratnici, nametnuti slavenskim plemenima, i dolazi do stvaranja dvije velike kneževine: sjeverne sa središtem u Novgorodu (današnji Njižni Novgorod sjeverno od Moskve) i Kijevu (današnja metropola Ukrajine). Germansko plemstvo se slaveniziralo, a obje kneževine su se kasnije ujedinile u jednu, poznatu kao Kijevska Rus (kod nas u literaturi često krivo zvana Kijevskom Rusijom). Bilo je to oko 880.g. Kijevska Rus je bila tada vjerojatno najveća država Europe, a kontrolirala je trgovinu između Skandinavije i Carigrada. Unutar nje se razvijaju manje plemenske cjeline: Velika Rus na sjeveru, Mala Rus na jugu i Bijela Rus na zapadu. Stjecajem povijesnih okolnosti, od ovih cjelina nastat će tri velike istočnoslavenske nacije: na sjeveru Velikorusi (ili jednostavno Rusi), na jugu Malorusi, Rusini, Rusnaci ili od 19.st. Ukrajinci, te Bijeli Rusi ili Bjelorusi na zapadu. Najveći brojčani rast, teritorijalno širenje i državotvorno-nacionalni primat imali su Rusi. Zbog ovoga ruski patrijarh i danas nosi titulu vseja Rusi (svih Rusi, tj. Velike, Male i Bijele), što naši mediji krivo prevode kao „cijele Rusije“. 

Prvo pokrštavanje Kijevske Rusi zbilo se oko 866.g., u vrijeme knezova Askoljda i Dira, koji su primili kršćanstvo nakon neuspjelog napada na Carigrad, kada ih je od grada odbacilo čudo Presvete Bogorodice. Međutim, ovo nije dugo trajalo; obojica su stradali kao mučenici, a njihovi nasljednici vraćaju se staroslavenskoj poganskoj religiji. Ipak, kršćanstvo nije skroz iskorijenjeno; kneginja Olga prima kasnije krštenje i organizira prve misije.

Prekretnica nastaje 968.g., kada knez sv. Vladimir Kijevski konačno odbacuje staroslavensko poganstvo i prihvaća istočno, bizantsko kršćanstvo, a Carigrad postaje Crkva-majka ruskoj Crkvi. Kršćanstvo postaje službena religija kijevske države, ljudi se masovno krste; u samom Kijevu je oboren veliki idol boga Peruna i bačen u Dnjepar, a cijeli grad još k tome temeljito okađen i očišćen od svega poganskog. Naravno, trebalo je proći još puno stoljeća da nova vjera definitivno zaživi u narodu. 

U to prvo doba u Kijevskoj Rusi ima šest mitropolija: novgorodska, černjigovska, rostovska, vladimiro-volinska, belgorodska i kijevska. Sve su one pod jurisdikcijom Carigradske Patrijaršije, a biskupi su uglavnom stranci, Grci i Bugari. Razvijaju se školstvo, državna uprava i gospodarstvo, osnivaju samostani, prevodi i modificira za ruske prilike bizantsko pravo. Ukratko, paralelno s kršćanstvom, stvara se ruska civilizacija. 

Godine 1051. dolazi prvi Rus na biskupsku katedru. U to doba obavljaju se prve kanonizacije ruskih svetaca, broj biskupija se uvećava na 12, a osniva se i glasovita Kijevsko-pečerska Lavra („samostan u kijevskim špiljama“), koji postaje najvažnije duhovno i crkveno središte, kao i norma za rusko monaštvo. Veći broj biskupa, kao i 118 kanoniziranih svetaca, koje je dao ovaj samostan, dovoljno govori o njegovom značaju. 

Naravno, nakon raskola 1054.g., ruska Crkva će ostati vjerna pravoslavlju. Već oko 1230.g. bilježimo prve pokušaje privođenja Kijevske Rusi Rimu. Usprkos svemu, rimokatolici su zadržali slobodu u državi; svi veliki gradovi su tada imali i rimokatoličke crkve. 

Veliki cvat kršćanske Kijevske Rusi surovo je prekinut u 13.st., naletom Mongola, koji će poharati i okupirati zemlju, i za nekoliko stoljeća je unazaditi za ostatkom Europe. U mongolsko doba počinje slabiti veza ruske Crkve s Carigradom, te carigradski patrijarsi dozvoljavaju autonomiju ruskoj Crkvi. 

Inače, Mongoli su se pokazali vjerski tolerantni, pošto ima je „Jasa“ (Knjiga zabrana), zbornik zakona koji im je propisao Džingis-kan, nalagala vjersku toleranciju. Ovoga se drže Mongoli i nakon primanja islama 1313.g., zbog čega čak i u teškom mongolskom periodu pravoslavna misija napreduje, i vjera se širi na slavenske i neslavenske narode. U mongolsko doba uzdiže se Moskva, kao nova metropola. 

Godine 1441. ruski mitropolit Izidor potpisuje u Firenci, na glasovitom saboru ujedinjenja, uniju s Katoličkom Crkvom. Zbog toga biva protjeran. Pošto je Carigrad bio također u uniji s Rimom, 1448.g. ruskim pravoslavnim biskupima ništa drugo nije preostajalo, nego da se saberu na sabor, i izaberu između sebe novog mitropolita. Time ruska Crkva postaje de facto autokefalna. Nakon pada Carigrada pod Turke i povratka u pravoslavlje, ovo je priznao i Carigrad. Raste politička i crkvena moć Rusije. Ivan IV. Grozni postaje 1547.g. prvi okrunjeni ruski car. Rusija postaje carstvo, smatra se nasljednicom Bizanta, te polako počinje stremiti naslovu patrijaršije. 

Konačno, 1589.g., nakon sedmogodišnjih priprema, ruska Crkva biva uzdignuta na rang patrijaršije. Ovo je dakako priznato od ostalih Crkava. Ovo prvo patrijaršijsko razdoblje trajati će do 1721.g. U njemu se ruska država širi na cijelu istočnu Europu, a od 17.st. počinje prodor u Aziju. Zajedno s njom širi se civilizacija, naseljavaju se ogromna rijetko naseljena prostranstva, pacificiraju se i civiliziraju brojna plemena. Ukorak s time napreduje i misija Crkve, te Ruska Patrijaršija postaje faktički najveća i najmoćnija pravoslavna Crkva, što će zadržati do danas. Ako se uzme u obzir i činjenica da je Rusija u to doba bila jedina neovisna pravoslavna zemlja, moguće je razumjeti i silan utjecaj ruskog pravoslavlja na ostale pravoslavne narode, prvenstveno balkanske Slavene. Do 20.st. područje ruske države i Crkve postat će cijela istočna Europa i sjeverna Azija – više od osmine naseljenog kopna zemlje.

U ovo doba događa se i veliki prodor katolicizma u Rusiju. Naime 1596.g. na području današnje zapadne Ukrajine sklapa se tzv. „Brest-litovska unija“, kojom nastaje Ukrajinska Grkokatolička Crkva, najveća među svim grkokatoličkim Crkvama. Polovicom 17.st. patrijarh Nikon provodi reforme u ruskoj Crkvi, s kojima se nije složio jedan dio klera i naroda. Oni se odvajaju od Pravoslavne Crkve, i do danas su poznati kao starovjerci ili staroobrednici. Nalaze se izvan pravoslavlja, i njeguju tip liturgije koji je postojao prije Nikonove reforme. Ipak, jedan dio ih se kasnije vratio u pravoslavlje, a ruska Crkva im je zauzvrat priznala stari prednikonovski obred; to su tzv. jednovjerci.

Početkom 18.st. dolazi do velikih promjena u ruskoj Crkvi. Naime, car Petar Veliki u sklopu velikih reformi ruskog društva, 1721.g. ukida patrijaršijski ustroj Ruske Crkve. Umjesto vlasti patrijarha, car uvodi vlast tzv. Sinoda, po kojemu će se cijelo razdoblje povijesti ruske Crkve do 1917.g. nazvati sinodalnim razdobljem. Ovaj Sinod je bio ustvari upravni odbor ruske Crkve, sastavljen po uzoru na slične odbore u protestantskim državnim Crkvama (car Petar Veliki je bio opčinjen zapadom, pogotovo protestantskim zemljama). U njemu su sjedili biskupi, poglavari većih samostana, te predstavnici oženjenog klera, laika i države, tj. cara. Počinje jaka sekularizacija i pozapadnjačenje ruskog društva, a Crkva biva svedena u posve podređen položaj prema državi; faktički postaje državni organ. Dokle je to išlo, vidi se po tome da se svećenstvo prisiljavalo da bude dio policijsko-obavještajnog aparata, čak da krši ispovjednu tajnu, ako se sazna u ispovijedi npr. urota protiv države. U teologiji se također otvaraju vrata zapadnim, protestantskim i rimokatoličkim utjecajima; neki teolozi počinju čak zagovarati ideju o pravoslavlju kao umjerenom i ritualističkom protestantizmu. Pa ipak, i tako duhovno nepovoljno doba je dalo ogroman broj svetih, vrsnih teologa i misionara, posve vjernih autentičnom pravoslavlju. 

U veljači 1917.g. u Rusiji dolazi do državnog udara, poznatog pod bombastičnim nazivom „februarska revolucija“. Pošto je u tom udaru pala monarhija u Rusiji, u ljeto iste godine sastaje se nakon 200 godina Sabor ruske Crkve, od 265 klerika i 299 laika (koji su imali samo savjetodavni glas). Ovaj Sabor je ukinuo crkveno uređenje Petra Velikog, i ponovno uspostavilo patrijaršiju, i mitropolit Tihon postaje novi patrijarh. 

Međutim, u jesen iste godine događa se novi prevrat, tzv. „oktobarska revolucija“, i Rusija se pretvara u totalitarnu komunističku državu. Nove sovjetske vlasti odlučuju posve iskorijeniti religiju iz zemlje, te nastupa vjerojatno najveći progon kršćana na zemlji, još od rimskih vremena. Nova vlast posve odvaja Crkvu od države, oduzima crkvenim zajednicama status pravnih osoba, te počinje neviđenu pljačku imovine: konfiscira se zemlja, nekretnine, vrijednosti, oskvrnjuju se svetinje. Počinju pokolji svećenstva, a jedan dio klera bježi iz zemlje. Samo 1921.g. zatvorena su 722 samostana, a do 1938.g. 95 posto crkava je posve uništeno ili prenamijenjeno. Ubijeno je na desetke tisuća klerika, te doslovce milijuni laika. Sam patrijarh Tihon, nakon dugih muka, umire 1925.g. Možemo reći da je kompletna struktura Ruske Patrijaršije uništena. 

Uslijed teških progona, u cijeloj Rusiji, dakle zemlji veličine jednog kontinenta, ostaje svega stotinjak otvorenih crkava i nekoliko preživjelih biskupa. Konačno, mitropolit Sergije Starogorodski 1927.g. pokušava spasiti što se spasiti da, te usprkos progonima, uspostavlja lojalnu suradnju sa sovjetskim vlastima. Ali, progon Crkve nije prestajao; ova suradnja je u praksi značila relativan mir šačicama klerika i vjernika oko mitropolita Sergija. Ona je izazvala i ogorčenje dijelova progonjene Crkve, koja se odvaja od službene Crkve u tzv. „katakombnu Crkvu“ (današnje ruske sekte koje se tako nazivaju nemaju veze s izvornom katakombnom Crkvom). Reagirala je i ruska dijaspora. Ona je na osnovu dozvole pokojnog patrijarha Tihona bila samoorganizirana još od 1920.g. (Ruska Zagranična Crkva), a sada je posve prekinula komunikaciju sa Crkvom u SSSR-u. Raskol između Ruske Patrijaršije i Ruske Zagranične Crkve zaliječen je tek 2007.g. 

Rusi su i dan danas podijeljeni oko postupaka mitropolita Sergija i njegove suradnje sa komunistima. Mnogi ga žestoko kritiziraju. Naravno, lako je poslije bitke biti pametan; trebalo je tada preživjeti sve užase sovjetskih progona.

No, 1941.g. Hitler napada SSSR, i zauzima velike dijelove države. Ratno stanje je bilo kritično za Sovjete. Tada Staljin shvaća da mu je za pobjedu u ratu potrebna pomoć i lojalnost svakog Rusa, i vjernika i nevjernika, a također mu je bilo jasno da ne smije biti gori od Nijemaca (koji su na zauzetim teritorijima dozvolili obnovu vjerskog života. Tako 1943.g. dolazi do popuštanja, obustave progona i obnove vjerskog života Ruske Patrijaršije u SSSR-u. Ponovno se otvaraju crkve, samostani i bogoslovije, svećenici se puštaju iz zatvora i rede novi. Događaju se i čuda: ikona Bogorodice Kazanske biva nošena u procesiji oko Staljingrada, i grad se, protiv svih vojnih pretpostavki, sačuvao. Kada bi njemački tenkovi stigli do linije kojom je prošla procesija, stali bi kao ukopani. 

Ova tolerancija Crkve zadržana je i poslije rata, sve do Staljinove smrti. Ipak, ona nije bila neograničena. Svodila se samo na dozvolu bogoslužja. Što se tiče bilo kakvog pastoralnog, misijskog, katehetskog ili medijskog rada, to je sve i dalje bilo strogo zabranjeno. 

Nakon Staljinove smrti pojačavaju se progoni Crkve, no ipak treba reći kako nikada nisu dostigli onu razinu iz 1920-ih i 1930-ih godina. S različitim intenzitetom progon Crkve se nastavio sve do kraha SSSR-a 1991.g.

Od 1991.g. do danas, Ruska Patrijaršija se nalazi u stanju velike obnove, pastoralnog i misijskog zamaha. Smatra se da ima oko 150 milijuna vjernika, što je čini najbrojnijom pravoslavnom Crkvom. Po crkvenom Ustavu, definirana je kao višenacionalna lokalna Crkva. Uz liturgijski crkvenoslavenski, u upotrebi su ruski te razni svjetski jezici, kao i jezici malih naroda na području Rusije. Njeno kanonsko područje su uglavnom zemlje bivšeg SSSR-a, Kina i Japan, ali rasprostranjena je po čitavom svijetu, što preko misija, što preko dijaspore.

Ruska Patrijaršija ima 387 biskupa i 293 biskupije. Župa ima 34 764, od toga 891 u dijaspori. Također ima 926 samostana, od toga muških 455, a ženskih 471. Također im 35 171 svećenika i 4 816 đakona. Ovo je stanje iz 2016.g. 

U sastavu Ruske Patrijaršije djeluju i autonomne Crkve: kineska, japanska, ukrajinska, letonska, moldavska, ruska zagranična, estonska i bjeloruski egzarhat. 

Zbog svoje veličine i rasprostranjenosti, a u zadnje vrijeme i uspona ruske države, što posljedično pridonosi i usponu Crkve, Ruska Patrijaršija je danas jedan od najvažnijih faktora, ne samo u pravoslavnom svijetu, već općenito u sferi religije.

Jeruzalemska patrijaršija

Nakon carigradske, aleksandrijske i antiohijske patrijaršije, dolazi četvrta po redu drevna pravoslavna patrijaršija – jeruzalemska. Jeruzalem je metropola Svete Zemlje, Izraela, Palestine, teritorija na kojemu se odigrala povijest spasenja ljudskog roda. Sam grad je sinonim za jedinu ispravnu objavljenu biblijsku religiju.

Grad Jeruzalem je veoma star, najstariji tragovi sežu u 3. tisućljeće prije Krista. Najstariji spomen u Bibliji mu se nalazi u Knjizi Postanka. Tamo se spominje pod nazivom Šalem. Melkisedek, kralj Šalema, Abrahamov je saveznik, a glasovita Abrahamova kušnja sa sinom Izakom dogodila se na Moriji, kasnijem brdu jeruzalemskog Hrama (Post 22).

Grad je bio u rukama kanaanskog naroda Jebusejaca do otprilike 1000.g.pr.Kr., kada ga je osvojio izraelski kralj David, učinivši ga glavnim gradom izabranog Božjeg naroda. Ovo je bio grad starozavjetnih kraljeva, proroka i pravednika, u njemu su se pisale starozavjetne knjige, tamo je djelovao veličanstveni Hram, u kojemu se vršilo bogoslužje po propisima Mojsijeva Zakona. Grad je doživio prvo veliko razaranje 587.pr.Kr., od strane babilonske vojske; obnovljen je nekoliko desetljeća kasnije, te je bio prijestolnica židovske autonomije pod Perzijancima, Aleksandrom Velikim i Ptolomejevićima – grčkom dinastijom Egipta. Nakon što je Palestina prešla pod vlast Seleukovića (grčkih vladara Sirije), dolazi do progona Židova, pljačke i poganizacije grada. Ovo izaziva židovsku pobunu, koja rezultira stvaranjem samostalne židovske države pod dinastijom Hašmonejaca. Izumiranjem Hašmonejaca konačno u 1.st.pr.Kr. dolaze Rimljani.

U ovom gradu je djelovao Isus Krist, Utemeljitelj Crkve. Ovdje je On propovijedao, činio čudesa, bio mučen, umro i uskrsnuo. Ovdje je On uzašao na nebo. Tu se dogodio izljev Duha Svetoga na apostole, odnosno, rođena je Crkva. Jeruzalem je dakle bio prva kršćanska biskupija, kojom su upravljali osobno Kristovi apostoli. Odatle kreću prve misije, tu su zapisani prvi kršćanski zapisi, odatle potječe kršćansko bogoslužje – Jeruzalem je izvor svega u kršćanstvu.

Nakon odlaska apostola, vlast u jeruzalemskoj biskupiji preuzima Jakov Pravedni, „brat Isusov“ (Mt 13, 55; Mk 6, 3; Gal 1, 19). Predaja ga smatra prvim jeruzalemskim biskupom, autorom Jakovljeve poslanice u Novom zavjetu, te prvim od Sedamdesetorice manjih apostola. U to vrijeme, i nakon njega, Jeruzalemska Crkva je prva među svim kršćanskim Crkvama, pošto je bila izvor, odnosno, imala je kontinuitet sa samim počecima Crkve.

Međutim, kraljem 1. i početkom 2.st. dolazi do velikih promjena. Židovi dižu dva ustanka protiv Rimljana (66.-72.g. i 132.-135.g). Oba ustanka završavaju katastrofalno za grad Jeruzalem i njegove stanovnike. Naime, Rimljani potpuno uništavaju grad, sravnjuju ga sa zemljom, te na njegovom mjestu grade potpuno novi grad, kojem daju ime Aelia Capitolina. Aelia Capitolina postaje rimska kolonija, naseljena je rimskim kolonistima, te se Židovima zabranjuje ulazak u nju (ova zabrana je trajala sve do 7.st.). Ovo je značilo i kraj izvorne Crkve u gradu, osnovane na Duhove.

Kršćanska zajednica se međutim osniva i u novoosnovanoj Aelia Capitolini, a biskup Marko (oko 134.g.) se spominje kao njen prvi biskup. U razdoblju koje je uslijedilo, Aelia (Jeruzalem) postaje beznačajni provincijski gradić. I sama jeruzalemska biskupija nema nikakvog značaja; postala je obična biskupija, sufragan metropoliji u Cezareji. Prvenstvo časti prelazi s Jeruzalema na Rim.

Stvari se mijenjaju u 4.st., dolaskom cara Konstantina Velikog i pretvaranjem Rimskog Carstva u kršćansku državu. Kršćanski rimski carevi kristijaniziraju Jeruzalem, traže biblijska mjesta i relikvije, grade crkve i samostane, te se grad pretvara u mjesto hodočašća, molitve, monaškog života i duhovnosti. Jeruzalemska biskupija daje niz velikana, poput sv. Ćirila Jeruzalemskog, jednog od najvećih otaca Crkve, dok su samostanska pravila palestinskih samostana i danas osnova pravoslavnog asketskog života.

Duhovni uspon Jeruzalema prati i kanonski; već Nicejski sabor 325.g. daje gradu posebnu čast. Od 451.g. Jeruzalem dobiva status patrijaršije, i to pete nakon Rima, Carigrada, Aleksandrije i Antiohije. Odlaskom Rima u 11.st., postaje četvrta. Ipak, Jeruzalem je bio specifična patrijaršija. Prvo, nije dobio taj status zbog političke važnosti i veličine, kao ostale patrijaršije, već zbog svete prošlosti. Drugo, nije dobio svoje misijsko područje; glavno poslanje patrijaršije je bilo i ostalo čuvanje svetih mjesta.

Grad je teško stradao pod perzijskom okupacijom početkom 7.st., da bi 638.g. pao pod Arape – muslimane. Tada počinje opadanje Jeruzalemske patrijaršije, kroz islamizaciju, arabizaciju i potpuno ograničavanje kršćanskog života. U 11.st. dolaze križari, i uspostavljaju u Palestini rimokatoličko Jeruzalemsko kraljevstvo. Međutim, njihova vladavina se pokazala još gorom od muslimanske. Dolazi do protjerivanja pravoslavaca, nametanja latinskog patrijarha (latinski patrijarhat u Jeruzalemu postoji i danas), te jeruzalemski patrijarsi počinju rezidirati u Carigradu. Nakon odlaska križara počinju žestoki progoni kršćana od strane muslimanskih Mameluka, a relativan mir je uspostavljen tek 1517., osmanskim osvajanjem Palestine. Osmanlije 1917. zamjenjuju Britanci, a nakon njih dolazi moderna država Izrael.

Za noviju pravoslavnu teologiju grad je značajan po Jeruzalemskom saboru iz 1672., na kojem je Crkva osudila protestantizam.

Danas Jeruzalemska patrijaršija pokriva svojom jurisdikcijom pravoslavne u državi Izraelu, palestinskoj samoupravi (Zapadna obala i pojas Gaze), kraljevini Jordanu i na Sinajskom poluotoku (Egipat). Ima oko 130 000 vjernika, većinom pravoslavnih Arapa. Grka je malen broj, no drže upravu patrijaršije posve u svojim rukama, još od 1537. Patrijaršija ima 20 biskupija i 25 biskupa, međutim, većina toga su titularne, povijesne biskupije, realno djeluju samo 4. Ima 65 župa, te 25 samostana, od toga 19 u samom gradu Jeruzalemu, te 1 u Jordanu. Poseban status ima Sinaj: sinajska nadbiskupija je najmanja autonomna pravoslavna Crkva na svijetu.

Titula patrijarha je: patrijarh svetog grada Jeruzalema i sve Palestine, Sirije, Arabije, Transjordanije, Kane Galilejske i svetog brda Siona.

Ovime završavamo prikaz i upoznavanje četiri drevne pravoslavne patrijaršije – patrijaršije kršćanske antike.

Antiohijska patrijaršija

Nakon što smo upoznali prve dvije pravoslavne patrijaršije, carigradsku i aleksandrijsku, dolazimo do treće patrijaršije u diptihu, antiohijske.

Sve do 4.st.pr.Kr., Sirija je s najvećim dijelom Bliskog istoka bila u sastavu Perzijskog Carstva. Nakon što je Perzijance pobijedio Aleksandar Veliki, postaje dio velikog Aleksandrovog imperija, koji se međutim ubrzo po Aleksandrovoj skoroj smrti raspao. Vlast nad Sirijom pripala je Aleksandrovu generalu Seleuku I. Nikatoru, koji je na Bliskom istoku osnovao svoju grčku, helenističku dinastiju Seleukida. On je u sjeverozapadnoj Siriji, na rijeci Orontu, blizu Sredozemnog mora, osnovao grad, kojeg je u čast svoga oca Antioha nazvao Antiohija.

Antiohija je na antičkom Bliskom istoku imala istu ulogu kakvu je Aleksandrija imala u Egiptu. Bila je to metropola, ne samo Sirije, već i čitavog Istoka, i jedan od najvažnijih gradova tadašnjeg svijeta. Procjenjuje se da je imala na vrhuncu procvata oko pola milijuna stanovnika. Stanovništvo je bilo miješano, sa svih strana, ali dominantni jezik i kultura su bili grčki. Bio je to grad umjetnosti, kulture, znanosti i filozofije, koji je kontrolirao trgovinu Istoka i Zapada. Ni nakon rimskog osvajanja nije propao, štoviše, postao je jedan od najvažnijih gradova Rimskog Carstva, uz Rim, Aleksandriju i Efez (kasnije Carigrad), te jedno od sjedišta istočne prefekture Carstva. Kao i Aleksandrija, Antiohija je privukla veliki broj židovskih doseljenika, te je bila jedan od najvažnijih centara židovske dijaspore. Kasnije je važnost Antiohije opala; danas se nalazi u sastavu Turske, te ima manje od 200 000 stanovnika, većinom Turaka-muslimana. Turci je zovu Antakja.

Antiohija je biblijski grad. Među prvih sedam đakona prve Crkve u Jeruzalemu, nalazimo i antiohijskog pridošlicu Nikolu (Dj 6, 5). U Antiohiji je započela masovna propovijed Evanđelja poganima, nežidovima (Dj 11, 20). U Antiohiji članove Crkve po prvi puta nazvaše kršćanima (Dj 11, 26). Iz Antiohije sv. Pavao apostol poduzima svoja tri glasovita misijska putovanja, opisana u Djelima apostolskim. Apostol Petar se, uz Pavla, općenito smatra prvim poglavarom antiohijske Crkve, pa se antiohijski pravoslavni patrijarsi do danas smatraju njegovim nasljednicima.

Poput Aleksandrije, i Antiohija je od samog početka postala jedan od najvažnijih kršćanskih središta drevnog svijeta. Ovdje djeluje kao biskup sv. Ignacije Antiohijski, treći nakon Petra, i jedan od najvažnijih apostolskih Otaca, čije poslanice su nam svjedočanstvo o ustroju i učenju poapostolske Crkve. U gradu je održan cijeli niz važnih crkvenih sabora, presudnih za razvoj kršćanstva. Grad je bio sjedište glasovite teološke škole, uz aleksandrijsku, najvažnije u kršćanstvu. Iz Antiohije nam dolaze mnoge znamenite ličnosti: sv. Ivan Zlatousti, sv. Ivan Damaščanski, sv. Hilarion Veliki, itd. Šire područje Sirije je, nakon Egipta, kolijevka monaštva, i teško je uopće sažeto opisati svu cvatuću kršćansku kulturu drevne Sirije i  njene metropole Antiohije.

U Antiohiji se razvio i poseban liturgijski obred, iz kojeg vuče porijeklo većina istočnih obreda: zapadnosirijski, istočnosirijski, armenski, te bizantski, kojim se danas služi Pravoslavna Crkva.

Kao što je Aleksandrija, po pravoslavnom shvaćanju, zadužena za misionarenje Afrike, Antiohija je zadužena za misionarenje Istoka, tj. Azije, dokle god ona seže. U drevno ranokršćansko doba iz Antiohije se širi kršćanstvo: Kavkaz, Mala Azija, Mezopotamija, Perzija, Arabija…

Sve je to utjecalo da Antiohija dobije status patrijaršije, i to četvrte nakon Rima, Carigrada i Aleksandrije; nakon odlaska Rima u 11.st., ostaje treća.

Antiohijska patrijaršija doživljava nekoliko velikih lomova kroz povijest. Prvi veliki lom dogodio se na prijelazu 4./5.st. Nakon što je kršćanstvo proglašeno državnom religijom Rimskog Carstva, perzijski kršćani bivaju sumnjičeni kao rimska peta kolona; da bi dokazali lojalnost svojoj zemlji, u to doba proglašavaju autokefalni patrijarhat, a nakon toga odbacuju Efeški sabor 431.g. Štoviše, primaju izbjegle nestorijance, krivovjerce osuđene na tom Saboru, te ispadaju iz Crkve. Bio je to veliki gubitak na istoku, i velikim dijelom kraj antiohijskih misija; preživjeli ostaci ove nestorijanske perzijske Crkve danas egzistiraju kao Asirska Istočna Crkva (izvorna) i Kaldejska Katolička Crkva (u jedinstvu s Rimom).

Ubrzo dolazi novi udarac. Širi se monofizitsko krivovjerje, osuđeno na Kalcedonskom saboru 451., te ogroman dio Sirije, te Armenija, postaju monofizitski – današnja jakobitska i armenska Crkva.

Potkraj 7.st., jedan dio Antiohijske Patrijaršije prihvaća monoteletsko krivovjerje. Ovi su poznati su kao maroniti. Kasnije, maroniti postaju katolici, te su danas jedina istočna Crkva koja je u cijelosti katolička.

U 7.st. Antiohiju i Siriju osvajaju Arapi, nakon čega dolazi, slično kao i u Egiptu, do masovne arabizacije i islamizacije Sirije, dok je križarsko „oslobađanje“ pratila nasilna latinizacija. To, i razdoblje neprekidnih ratova i razaranja, ugasili su sjaj Antiohijske Patrijaršije, koja je svedena na ostatke ostataka. Vjernici patrijaršije postaju zatvorena manjina, misije se gase, teologija gubi, a i sam grad civilno gubi na važnosti. Od križarskog osvajanja grada 1098., pa do osvajanja muslimanskih Mameluka 1269., patrijarsi borave u izbjeglištvu. Ipak, od 1342., sjedište patrijaršije prelazi u Damask, gdje je i danas. Drevni antiohijski obred postupno je do 12.st. zamijenjen bizantskim.

Uslijed gašenja i opadanja patrijaršije, ona sve više potpada pod utjecaj Carigrada (poput Aleksandrije), i faktički postaje ovisna o Carigradu. Od 1672.-1850., patrijarsi se biraju u Carigradu, opada broj biskupija, a sve do potkraj 19.st. crkvena uprava je posve u rukama Grka, usprkos većinskom arabofonom vjerničkom stanovništvu. Kao da sve to nije bilo dosta, 1724. dolazi do raskola, i jedan dio vjernika postaju grkokatolici. Ipak, patrijaršija nije nikada svedena na simbolični ostatak poput aleksandrijske; procjenjuje se da je polovinom 19.st. pravoslavno bilo 8-9% stanovništva Sirije.

Osim ovih nekoliko velikih udaraca, patrijaršija je od arapskog osvajanja u 7.st. u stanju neprekidnog pritiska, bezbrojnih progona i maltretiranja. Posljednjem velikom udaru u obliku ISIL-a i rata u Siriji svjedočimo i mi danas.

Danas se broj vjernika Antiohijske Patrijaršije procjenjuje na oko 2 milijuna, raspoređenih u 22 biskupije i preko 400 župa. Od toga ih je milijun u Siriji, gdje čine 5% stanovnika (predratna statistika), a 400 000 u Libanonu (10% od ukupnog broja stanovnika). Od 22 biskupije, 6 ih je u Siriji, 6 u Libanonu, 3 u istočnoj Turskoj, 6 u Americi i 1 u Australiji. Od 2003. američki dio patrijaršije uživa autonomiju. U bogoslužju se koriste grčki, arapski i engleski jezik. Od nekadašnje misijske jurisdikcije nad „Istokom“ ostale su samo male zajednice, uglavnom stranaca, u Iraku, Iranu, Kuvajtu, Kataru, Bahreinu, UAE i Omanu.

Općenito, patrijaršija je veoma aktivna, misijski, pastoralno i karitativno. Posebno je zanimljiv njezin misijski rad, naročito u Americi, gdje je tisuće Angloamerikanaca, uglavnom protestanata, primilo pravoslavlje baš u Antiohijskoj Patrijaršiji, te danas tamo postoji vikarijat zapadnog obreda (oko 10 000 vjernika), te oko 20 župa bizantskog obreda, sastavljenih od obraćenika. Puna titula patrijarha glasi: Njegovo blaženstvo patrijarh Velike Antiohije, Sirije, Cilicije, Mezopotamije, i sveg Istoka.

Aleksandrijska patrijaršija

U naše suvremeno doba, pojam Egipat nas obično asocira ili na zemlju drevnih faraona, ili na modernu arapsku republiku, poznatu nažalost po sve češćem terorizmu. Međutim, manje je poznato da se nekoć radilo o jednoj od najkršćanskijih zemalja svijeta. To drevno apostolsko egipatsko i uopće afričko kršćanstvo do danas živi u drugoj pravoslavnoj Crkvi svijeta – Aleksandrijskoj patrijaršiji.

Do 331.g.pr.Kr. Egipat je bio satrapija velikog Perzijskog Carstva. Te godine u Egipat ulazi vojska grčko-makedonskog vojskovođe Aleksandra Velikog. Pozdravljen od egipatskih svećenika kao božji sin i nasljednik faraona, on podiže na obali Sredozemnog mora, u delti Nila, novu metropolu Egipta, koja će njemu u čast biti prozvana Aleksandrijom. U tom gradu on će biti i sahranjen. Nakon njegove smrti, vlast nad Egiptom će preuzeti jedan od njegovih generala, Ptolomej, čija će dinastija vladati zemljom do dolaska Rimljana.

Aleksandrija je u antičko doba bila ne samo metropola Egipta, već i jedan od ključnih svjetskih centara. Čak i kad je Egipat potpao pod Rimljane, grad nije izgubio na značaju, štoviše, postao je drugi grad Carstva nakon Rima, i sjedište velike prefekture Carstva. Po kulturi i jeziku, grad je bio grčki, iako su se u njemu miješali ljudi sa svih strana svijeta. Bio je sjedište znanosti, filozofije, arhitekture, umjetnosti i religije: glasovita knjižnica sa 700 000 rukom pisanih knjiga sadržavala je sve znanje starog svijeta, a svjetionik na ulazu u luku ubrajao se u 7 svjetskih čuda. Heron, Ptolomej i Euklid samo su neka od značajnih imena tog razdoblja.

U gradu za koji neki procjenjuju da je imao pola milijuna stanovnika, živjelo je jako puno Židova, neki kažu i 20 posto od ukupnog broja stanovnika. Grad je bio glavni centar židovske dijaspore grčkog jezika i njihove kulture, s brojnim sinagogama. Tu je djelovao veliki židovski filozof Filon, tu je nastala glasovita Septuaginta – grčki prijevod Starog zavjeta, koji je postao normativan i za Crkvu. U okolici grada djelovali su terapeuti, mistična židovska monaška zajednica, slična kumranskim esenima, a židovski hram u Heliopolu kod Aleksandrije, koji je imao povlasticu prinošenja žrtava, nadživio je čak i jeruzalemski hram.

Ovakvu metropolu nisu zaobišli ni kršćanski misionari. Crkvu u Aleksandriji osnovao je sv. apostol i evanđelist Marko, autor drugog (po nekima i najstarijeg) evanđelja. On je u tom gradu i mučenički stradao, te se smatra zaštitnikom Aleksandrijske Crkve, a pravoslavni patrijarsi Aleksandrije su njegovi nasljednici. On je zaredio i prvog biskupa Aleksandrije, Anijana. Prema predaji, djelovao je ovdje i sv. Petar; u 1 Pt 5, 13 on sam piše o svom boravku u Babilonu, a prema egipatskoj predaji, ovaj Babilon je bio židovska četvrt u Aleksandriji.

Aleksandrijska Crkva je uskoro postala najznačajnija u sjevernoj Africi, i jedan od glavnih kršćanskih centara onog doba. Iz nje su iznikli sv. Atanazije Veliki, sv. Klement Aleksandrijski, sv. Ćiril Aleksandrijski, stupovi teologije zapadne i istočne Crkve, te još čitav niz svetaca, crkvenih otaca i mučenika. Glasovita Aleksandrijska škola je bila jedna od dvije glavne teološke škole kršćanskog svijeta. Aleksandrija je nažalost bila i dom različitih krivovjerja; iz nje su izišli npr. arijanizam i monofizitizam. Iz tog grada dolazi i Origen, prvi sustavni teolog kršćanstva, koji je nažalost također skrenuo s puta pravoslavlja.

Aleksandrijska Crkva je kolijevka monaštva – ono je u svom prvotnom obliku začeto u egipatskoj pustinji. Tu je živio glasoviti sv. Antun Pustinjak, omiljen i među katolicima, zatim utemeljitelj samostanskog života sv. Pahomije, zatim sv. Makarije i brojni drugi pustinjski oci. Askeza Pravoslavne Crkve krenula je odatle.

Zato je Aleksandrija i u kanonskom smislu vrlo rano počela svoj uspon: već prvi Sveopći Sabor u Niceji 325.g. joj priznaje jurisdikcijska prava za Egipat i Libiju, te se ona s vremenom uzdiže na dostojanstvo patrijaršije, i to treće nakon Rima i Carigrada.

Zbog učenosti i tehničke naprednosti Crkve i grada, isti nicejski sabor Aleksandriji podjeljuje obavezu izračunavanja datuma Uskrsa (uostalom, julijanski kalendar je i nastao ovdje). Aleksandrija kroz stoljeća razvija i svoj poseban liturgijski obred, koji će kasnije biti nazvan koptskim obredom. Aleksandrijski patrijarh je jedini uz rimskog koji je nosio i nosi do danas naziv „papa“. Također, mitru, biskupsku liturgijsku kapu, izvorno su nosila samo dvojica biskupa – rimski i aleksandrijski papa.

Aleksandrijska patrijaršija se naročito bavila misijskim radom, i ona do danas po pravoslavnim pravilima, ima pod svojom jurisdikcijom misije cijelog afričkog kontinenta. Njeni misionari rano prodiru uz Nil sve do Etiopije, koja se rano obraća, i postaje jedna od prvih kršćanskih zemalja, s vlastitim liturgijskim obredom. Etiopska Crkva je bila autonomna, podvrgnuta aleksandrijskom patrijarhu. Preko Etiopije, misionari prodiru još dalje, u crnu Afriku, na područja današnje Kenije i Tanzanije, davno prije europskih misionara.

Uspon Aleksandrijske patrijaršije je nažalost prekinut dvama velikim lomovima. Prvi veliki lom se zbio u 5.st., kada se pojavilo krivovjerje monofizitizam. U to krivovjerje otpala je čitava unutrašnjost Egipta, te etiopska Crkva. Njihovi nasljednici su današnje monofizitske Crkve: Koptska, te Etiopska i Eritrejska Tewahedo Crkve. Pravoslavni kršćani Aleksandrijske patrijaršije ostali su reducirani na sam grad i obalu, te su s vremenom napustili izvorni obred (kojim se danas služe samo Kopti), i prihvatili bizantski obred, kojim se danas služe svi pravoslavni. Ovo je značilo i kraj afričkih misija.

Drugi veliki lom zbio se u 7.st., kada su Egipat napali Arapi-muslimani. Egipat ne bi tako lako pao, međutim, dolazi do izdaje monofizitskih Kopta, čiji guverner predaje veći dio zemlje Arapima bez borbe. Pravoslavni se odupiru u Aleksandriji, ali odsječeni od zaleđa nemaju šanse, te Aleksandrija pada pod Arape. Od tada počinje arabizacija i islamizacija Egipta, koji će postati etnički arapska, a vjerski islamska zemlja. Većinu kršćanske manjine čine koptski monofiziti, a pravoslavnih će ostati jako malo.

Do turskog perioda u 16.st., broj vjernika ove patrijaršije je spao na svega nekoliko tisuća ljudi. Patrijaršija se skoro ugasila; stoljećima patrijarsi uglavnom rezidiraju u Carigradu, posve su ovisni o Carigradu, te je nekoć slavna Aleksandrijska patrijaršija de facto degradirana na carigradski vikarijat. Početkom 20.st. patrijaršija ima svega tri biskupa i pedesetak svećenika.

Međutim, dolazi do obnove; već papa Jerotej I. (1846.-1858.) vraća rezidenciju u grad Aleksandriju. Uslijed industrijalizacije Egipta, dolazi do velikog useljavanja pravoslavnih Grka i Arapa iz Sirije, te se patrijaršija sv. Marka diže kao feniks iz pepela. U vrijeme pape Focija (1900.-1925.) patrijaršija se veoma aktivira pastoralno, a papa Melecije II. (1926.-1935.) rješava odnose s državom, otvara bogosloviju i počinje misije – mijenja titulu iz „cijelog Egipta“ u „cijele Afrike“. On 1931. osniva kartašku biskupiju, na području Tunisa.

Domoroci Ugande i Kenije, koji su sami saznali za pravoslavlje, priključeni su patrijaršiji 1946., a 1952. britanske vlasti u Keniji zabranjuju pravoslavlje, zbog aktivnog sudjelovanja crnih pravoslavaca u antikolonijalnom oslobodilačkom pokretu.

Misionarskim djelovanjem Aleksandrijske patrijaršije, danas ima preko 6 000 000 pravoslavnih Afrikanaca na cijelom kontinentu. U matičnim krajevima, prvenstveno Egiptu, ima ih svega 300 000, manjim dijelom Grka, većim dijelom Arapa. Patrijaršija ima 24 aktivne biskupije – 5 egipatskih i 19 diljem Afrike. Liturgijski i službeni jezici su grčki, arapski, engleski, francuski, te domorodački jezici Afrike, prvenstveno svahili. Neke biskupije postoje u ostacima ili samo nominalno: nakon arapskog proljeća u Libiji i Tunisu, te od uvođenja šerijata u Sudanu 1983. tamošnje zajednice (biskupije Kartaga, Tripoli i Nubija) su gotovo nestale.

Patrijarh rezidira u Aleksandriji, a drugo sjedište patrijaršije je Kairo. Službena titula patrijarha glasi:  

Njegovo božansko blaženstvo papa i patrijarh velikog grada Aleksandrije, Libije, Pentapolisa, Etiopije, sveg Egipta i sve Afrike, otac otaca, pastir pastira, arhijerej arhijereja, trinaesti apostol i sudac ekumene.