Pravoslavna kritika filma "Tišina", redatelja Scorsesea

Danas donosimo kratko video predavanje našeg stalnog gosta o. Georgija Maksimova, posvećeno popularnom vjerskom filmu "Tišina". Priča je to o isusovcima, katoličkim redovnicima, koji dolaze u Japan za vrijeme progona kršćana, i tamo bivaju stavljeni pred dilemu - odreći se Krista ili ne, zbog spasa ovozemaljskih života? Jedan od njih to i čini, potaknut navodnim glasom Kristovim. Ovo može postati svačija životna situacija - što pravoslavlje kaže o tome?

Sv. Kirijak Otšelnik i vjerski relativizam

Uz blagdan sv. Kirijaka Otšelnika donosimo jednu zanimljivu crticu iz njegovog života, gdje se sveti starac suočio sa stavom koji dosta zaokuplja i današnje ljude, naime „nije bitno koje si vjere, bitno samo da si dobar čovjek“.

„U crkvenoj Predaji postoje svjedočanstva o pogubnosti krivovjerja, dobivena izravnom objavom od Boga. Na primjer, u životopisu sv. Kirijaka Otšelnika piše kako svetom starcu jednom „dođe neki brat stranac iz zemlje daraske, po imenu Teofan, da bi se s njim posavjetovao u vezi bludnih misli, koje su ga mučile. Starac ga je počeo savjetovati i riječima utvrđivati u čistoći uma i tijela. Kako su ove riječi veoma koristile bratu, on reče starcu:

͵Gospodine abba, tako bih želio ostati kod tebe, ali moram se vratiti u svoju zemlju, jer sam tamo u zajednici nestorijanaca[1].ʹ

Čim je starac čuo za Nestorijevo ime, bilo mu je veoma žao brata zbog njegove zablude i savjetovao ga je i molio da napusti ovu opasnu herezu i da se priključi svetoj katoličkoj[2] i apostolskoj Crkvi. Još mu je rekao da nema pravog spasenja bez pravilnog poimanja vjere, da je Presveta Djeva Marija rodila Boga, dakle da je Bogorodica. Tada brat reče starcu: ͵Nesumnjivo, gospodine abba, sve vjerske zajednice to isto kažu, da ako čovjek ne sudjeluje u njima putem liturgijskog zajedništva, ako se ne pričešćuje kod njih, nemoguće mu je spasiti se. A što ja jadan da radim? Pomolite se Bogu da mi Sam On otkrije koja vjera je prava.ʹ

Starac je radosno prihvatio ovaj prijedlog.

͵Ostani ovdje u mojoj ćeliji i ja se nadam da će ti Božja milost ukazati na pravu vjeru.ʹ

Ostavivši brata u svojoj ćeliji starac ode na Mrtvo more da se pomoli za njega. I zaista, u podne narednog dana, taj brat, boraveći u starčevoj ćeliji, ugleda osobu strašnog izgleda kako mu se približava i govori:

͵Dođi i vidi istinu.ʹ

Onda ga uze i odvede na mjesto veoma mračno i prljavo, koje je sve gorjelo u vatri, a usred te vatre pokaza mu heretike: Nestorija i Teodora Mopsuestijskog, Eutiha Monofizita i Apolinarija, Evagrija i Didima Slijepca, Dioskura Kopta i Severa, Arija i Origena i još neke druge, i reče mu onaj koji ga je doveo:

͵Ovo mjesto je pripremljeno za heretike i one koji ne poštuju Presvetu Bogorodicu, kao i za sve one koji ove heretike slijede. Ako se tebi sviđa ovo mjesto, ostani u učenju heretičkom. Ako li ne želiš iskusiti ovaj pakao, pridruži se svetoj katoličkoj Crkvi kojoj pripada i o kojoj uči starac Kirijak. Jer, kažem ti, ako čovjek zadobije sve vrline, a ne ispovijeda pravilnu vjeru, on će se zacijelo naći u ovom mjestu muke.ʹ Nakon toga je anđeo postao nevidljiv, a Teofan je požurio obratiti se Pravoslavnoj Crkvi.“

Slično svjedočanstvo postoji i u životopisu sv. Joanikija Velikog. On je bio odgojen u ikonoklastičkom krivovjerju i revnosno se trudio u ispunjenju evanđeoskih zapovijedi. Jednom prilikom je vidio anđela koji mu je rekao: „Dijete Joanikije, ako se nazivaš kršćaninom, zašto onda prezireš ikonu Kristovu? Uzalud su svi tvoji vrlinski podvizi, ako nemaš prave vjere.“ Nakon ovoga Joanikije je postao pravoslavan.“

o. Georgij Maksimov: Izvan Crkve nema spasenja

---

[1] Sljedbenici krivovjerja koje je odbacivalo jedinstvo božanske i ljudske naravi u Kristu, i na temelju toga osporavalo Mariji naslov „Bogorodica“.

[2] Pravoslavlje sebe smatra istinskom Katoličkom Crkvom.

Sprovod nekrštene djece – da ili ne?

            Prošli tjedan je hrvatski portal index.hr prenio vijest od medija u Srbiji kako je pravoslavni svećenik u vojvođanskom Baču odbio izvršiti crkveni sprovod troje male djece (osam mjeseci, dvije i četiri godine) koja su stradala u požaru. Razlog za to je bio taj, što navedena djeca nisu bila krštena. Ovakav svećenikov postupak izazvao je lavinu negativnih komentara po medijima i društvenim mrežama na račun Pravoslavne Crkve. Tim više što je sprovod te djece na kraju izvršio katolički svećenik, navodno rekavši da su „i kršteni i nekršteni jednaki pred Bogom“. Kako se dakle postaviti prema ovakvim slučajevima?

            Prvo što upada u oči u ovakvim slučajevima jest jedna čudna i meni neshvatljiva samouvjerenost u očekivanju crkvene usluge. Naime, ljudi masovno pristupaju svećenicima kao da se podrazumijeva da svećenik mora učiniti apsolutno sve što si je netko zacrtao. Nema tu govora o vjeri, teologiji, crkvenim zakonima i razlozima – on si je jednostavno zacrtao da mu je svećenik dužan izvršiti krštenje, vjenčanje ili sprovod. Ljudi svih vjera bi trebali shvatiti da Crkva nije javna ustanova, pogrebno društvo ili državna institucija, da bi nešto morala činiti po službenoj dužnosti. Crkva je vjerska zajednica, odvojena od države, koja se brine za spasenje duša svojih članova. Njeni obredi nisu estetske ceremonije, već radnje koje imaju realni duhovni efekt na čovjeka, bilo u sadašnjem, bilo u zagrobnom životu. Prema tome, ako Crkva odbije nešto učiniti, onda postoji razlog zašto je tako postupila. 

            Pravoslavna Crkva je ovdje sasvim korektno postupila, posve u skladu s crkvenim zakonima koji vrijede od samog početka kršćanstva. Crkva ne vrši crkveni sprovod svakome, čak ni svakom članu Crkve. Nekrštenim osobama, bez obzira na dob, ne vrši se crkveni sprovod (konkretno, zašto se čekalo do četvrte godine s krštenjem?). Pripadnicima drugih kršćanskih konfesija ne vrši se nikada pravoslavni crkveni sprovod. Također, ni otpadnicima od pravoslavlja, raskolnicima i nepokajanim teškim grešnicima se ne vrši sprovod. Konačno, ne vrši se ni samoubojicama. Sve je ovo jasno naznačeno u svim crkvenim zakonicima Pravoslavne Crkve od njenog početka. 

            Objasnit ćemo sada zašto je tome tako. Kada je Bog stvorio prve ljude, Adama i Evu, stvorio ih je u stanju svetosti i jedinstva sa Sobom. Prvi ljudi nisu činili grijeh, slobodno su komunicirali s Bogom i anđelima, i njihova tijela su bila besmrtna i neranjiva. Međutim, poslušavši Sotonu, upali su u grijeh koji se zove izvorni ili istočni grijeh. Pošto njih dvoje, kao prvi ljudi, ovu svetost i pravednost nisu primili samo za sebe, već i za sve druge ljude koji će se roditi od njih, tako je i prokletstvo istočnog grijeha rađanjem prešlo na sve njihove potomke, na sav ljudski rod. 

            To znači da su Adam, Eva i svi ljudi nakon njih izgubili jedinstvo s Bogom, i ušli u jedinstvo sa Sotonom, kome su povjerovali. Izgubili su moć komunikacije s Bogom i anđelima. Počeli su činiti grijehe i robovati strastima. Njihova tijela postala su podložna bolesti, ranjivosti, starenju i konačno smrti. Nakon smrti, koje ne bi bilo da nisu sagriješili, ljudska tijela se raspadaju, a duše, budući odvojene istočnim grijehom od Boga i u savezu sa Sotonom, odlaze u pakao. Prije dolaska Kristova, svi ljudi, pa čak i najveći pravednici Staroga Zavjeta, odlazili su izravno u pakao, i nije ih mogla spasiti ni vjera u jednoga pravoga Boga, ni obdržavanje Njegovog starozavjetnog Zakona. Ipak, tim starozavjetnim pravednicima je u paklu bilo lakše: i u paklu su oni zadržali vjeru u jednoga Boga, nadu u dolazak Spasitelja, i umrtvljenost strasti i grijeha zbog držanja Zakona Božjega, sve to u čemu su umrli, jer pokojnik biva zauvijek u onom stanju u kojemu je umro. Zato ih nije mučila savjest, niti strah, niti ih palile neukroćene strasti, koje pale duše grešnika u paklu, budući da više nemaju tijela kojima bi ih mogle ostvariti. Starozavjetni pravednici su bili u jednom boljem stanju u paklu, stanju nade i iščekivanja, bez mučenja – Biblija to zove „krilo Abrahamovo“ (Lk 16). Međutim, to je još uvijek bio pakao – stanje prokletstva i odvojenosti od Boga. Latinska teologija je to stanje nazvala limbus patrum – limb otaca. 

            Tek dolaskom Isusa Krista mijenjaju se stvari, jer On svojom smrću i uskrsnućem briše Adamov grijeh, lomi okove Sotone nad ljudskim rodom i daje ljudima šansu da ponovno uspostave jedinstvo s Bogom. On je izveo iz pakla, u periodu između smrti i uskrsnuća, i navedene starozavjetne pravednike. Od Krista pa nadalje, svatko tko želi spasenje, mora se pridružiti kroz krštenje Tijelu Kristovu – Crkvi. Kroz krštenje, na čovjeku se izvrše Kristova smrt i uskrsnuće, i on u okviru Crkve postaje novi čovjek. 

            Dakle, po izvornom i autentičnom kršćanskom nauku, nema ni govora o tome da su „kršteni i nekršteni jednaki pred Bogom“. To proturječi Bibliji, osnovama kršćanske vjere i 2000 godina tradicije Crkve. To je duhovno opasna zabluda, jer nekršteni čovjek se nalazi u stanju odvojenosti od Boga, on nema nade u spasenje. 

            Zapamtimo da ne postoje „nevini ljudi“. Kralj David pjeva u Ps 50: Evo, grešan sam već rođen, u grijehu me zače majka moja. Svi se rađamo u smrtnom grijehu, u stanju Adamova grijeha – odvojenosti od Boga, vlasti đavla, ropstva strastima i grijehu. Zato nam je potrebno krštenje, ne da bi Crkva vrbovala nekoga, već da se spasimo od vječne propasti. Krštenje nije tek lijepa ceremonija, već ritual sa stvarnim efektom na vječno stanje čovjekovo. Zapazite da se na pravoslavnom krštenju vrše egzorcizmi, zaklinjanja, kao i odricanje od Sotone. Ukoliko se mala beba rađa nevina, kojem se to duhovnom biću obraća svećenik u obredu krštenja, gledajući u dijete? Koga se to odriče djetetov kum, ako je s djetetom sve u redu? 

            Ovoga su bili svjesni i nekršćani u pretkršćansko doba. I starozavjetna objavljena vjera i poganske pretkršćanske religije su bile suglasne u jednoj stvari – ljudsku dušu nakon smrti ne čeka ništa dobro. Stari Zavjet opisuje Šeol, Podzemlje, kao mračno i sumorno mjesto. Stari Sumerani i Egipćani, Grci i Slaveni – svi su oni znali da ih u zagrobnom svijetu ne čeka ništa dobro. Sav svijet prije Krista, biblijski i nebiblijski, bojao se zagrobnog života i tamošnjih muka, i nikome nije na pamet padalo da misli da zbog svoje „nevinosti“ ili „dobrih djela“ zaslužuje bolje. 

            Prema tome, sve do krštenja, dijete nije nevino, već se nalazi u stanju odvojenosti od Boga, baš kao i svaka nekrštena osoba. Tu dolazimo do razloga zašto nema crkvenog pokopa za nekrštene – nekrštena osoba nije spašena. Pravoslavni crkveni sprovod pretpostavlja krštenog i vjernog pokojnika, koji je na putu za nebo. Međutim, kod nekrštenih, koji su bili odvojeni od Tijela Kristovog – Crkve, i za koje nema nikakve nade u zagrobnom životu, moliti takve molitve, bila bi laž, i više bi im štetilo nego koristilo. Kako moliti „uvedi ga u svoje Carstvo“ za nekoga tko nema šanse da dođe tamo? Zato da se ljudima umiri savjest i osjećaji? Crkva nije psihoterapija. Spasenje duše je ozbiljna stvar. 

            Duše nekrštenih malih beba, mrtvorođenčadi, namjerno ili spontano abortiranih, nažalost, pošto odlaze nekrštene, nemaju mogućnost otići u Carstvo Nebesko. Jer, raj nije mjesto, nego stanje jedinstva s Bogom. To stanje počinje s krštenjem na zemlji. Tko je kršten na zemlji, počeo je već ovdje živjeti raj. Tko nije kršten, pakao. Tko ovdje na zemlji nije imao jedinstva s Kristom, ne može ga imati ni u vječnosti. 

            Međutim, ovo je teška i bolna tema – kako ovo objasniti roditelju, a zna se da je roditeljska tuga najteža? Općenito, teško je ljudima prihvatiti činjenicu da je čovjek i bez osobnih grijeha, prije krštenja, odvojen od Boga. Zato je Crkva rijetko govorila o ovoj temi, i najčešće izbjegavala jasno se odrediti prema tome, poštujući bol i nemoć ljudsku. 

            Postoje dva zagrobna stanja: raj, u koji idu duše krštenih pravednika, gdje one uživaju predokus onog konačnog Carstva Nebeskog, koje će nastupiti po Sudnjem danu, i pakao, gdje idu ostali. Patnje u paklu se sastoje od tri stvari. Prvo, društvo demona, drugo, grižnja savjesti i strah pred konačnim Sudom, i treće, duhovni plamen strasti. Taj plamen strasti pali čovjeka, i on je plod nemogućnosti zadovoljavanja ovozemaljskih strasti i grijeha na koje se čovjek navikao. Jer, čovjek nakon smrti ostaje zacementiran u onome što je radio tijekom života. Ako je netko npr. proveo život u razuzdanom seksu, prežderavanju ili opijanju, njegova duša postaje zarobljena time. Ostavši bez tijela, ona više te strasti ne može zadovoljavati, a po automatizmu bi htjela, i tako se muči, kao svezani čovjek kojemu prinose hranu blizu usta – on se propinje i urla, vidi je nadomak, gladan je – ali ne može do nje. To je taj pakleni oganj. Sjetite se zlog bogataša iz Lk 16; palio ga je u paklu upravo jezik, organ s kojim je najviše i griješio u životu. 

            Međutim, kao što u raju ne doživljavaju svi isti stupanj blaženstva, tako se ni u paklu svi ne muče jednako. Već smo spomenuli kako su starozavjetni pravednici tamo prošli bez muka. Tko je bio u životu više povezan sa Sotonom, strastima i grijesima – više se muči. Tko manje – manje se muči. Tako nekrštena djeca odlaze tamo, budući odvojena od Krista. Međutim, ona osobno nisu griješila, pa ih nema zbog čega peći savjest, niti ih ima zbog čega proganjati strah. Kod njih su nisu razvile strasti koje bi ih mučile zbog nezadovoljavanja istih. Ni demoni nisu imali nad njima toliku vlast, kao nad onima koji su im se grijehom svjesno predavali. Zato ta djeca prebivaju u najlakšem krugu pakla – nisu na mukama, ali ne vide Boga. Kažu neki Sveti Oci, oni su tamo kao u tami, nemajući duhovne oči koje se daju na krštenju, nisu u stanju vidjeti Boga. Ali, ne muče se kao grešnici. 

            Predaja Pravoslavne Crkve jasno kaže da se dušama u paklu prije Sudnjeg dana može pomoći, olakšati im njihovo stanje, prije svega našim privatnim molitvama. To je čin milosrđa prema pokojnima. Tako da, iako se dušama nekrštene djece ne može vršiti sprovod, niti prikazati Euharistija za njih, niti bilo koja druga službena crkvena molitva, ipak se možemo privatno, u dubini duše, kao pojedinci, moliti za njih, da im Bog barem malo pomogne, utješi ih i olakša im na samo Njemu znani način. Ukratko sve ovo opisuje sinaksar Mesoposne subote: nekrštena i djeca pogana niti se naslađuju, niti u gehenu ognjenu idu.

            Tako je to u Pravoslavnoj Crkvi, i zato je pravoslavni svećenik ispravno i crkveno i evanđeoski postupio. No, kako onda komentirati postupak katoličkog svećenika? 

            Sve do vremena Drugog vatikanskog koncila (1962.-1965.) Katolička Crkva je učila o ovom pitanju isto kao i Pravoslavna Crkva, tj., nije vjerovala u nikakvu mogućnost spasenja nekrštene djece, i sukladno tome, nije ih nikada pokapala po crkvenom obredu. Štoviše, do sekularizacije groblja, obje Crkve su branile pokop nekrštenih i inovjeraca na grobljima svoje vjere. 

            Ono olakšano stanje starozavjetnih pravednika i nekrštene djece u paklu, o kojemu smo pisali, srednjovjekovni katolički teolozi su nazvali limb. Po njihovoj definiciji, limb je bio kazna za one koji su opterećeni samo istočnim grijehom, za razliku od onih koji su počinili smrtni grijeh, te idu u pakao, odnosno onih koji su počinili laki grijeh, te idu u čistilište. Razlikovao se limb otaca (limbus patrum), u kojemu su bili starozavjetni pravednici, koji je bio blaži i koji je sada prazan, te limb djece (limbus infantium, limbus parvulorum, limbus puerorum), u koji odlaze nekrštena djeca, koja nemaju osobnih grijeha, pa ne trpe osjetilne kazne, već su lišena gledanja Boga. Limb djece je dio pakla, uči katolike Firentinski sabor: „Duše naime onih, koji umiru u aktualnom smrtnom grijehu ili samo u istočnom, odmah silaze u pakao, ali da budu kažnjeni drugačijim kaznama“. Međutim, među teolozima i širom Katoličke Crkve ipak kao da se pokazivao otpor prema tome da se limb nazove paklom, što on u biti i jest, pa su mnogi smatrali da je to pakao u širem smislu, ili predvorje pakla, ili čak posebno, već četvrto zagrobno stanje uz raj, pakao i čistilište. Ali, bez obzira na ove teološke finese, sve do 20.st. je Katolička Crkva postojano učila nemogućnost spasenja i crkvenog sprovoda nekrštene djece, baš kao i pravoslavlje. 

            Nakon Drugog vatikanskog koncila počinje se polako mijenjati stav, i među teolozima se počinje širiti misao o mogućnosti spasenja nekrštene djece. Tome su doprinijela dva razloga. Prvi je opći humanistički stav, koji je zavladao u Katoličkoj Crkvi nakon rečenog Koncila (tumačenje za pravoslavne čitatelje: on kod katolika ima status Vaseljenskog Sabora, jednakog ostalima). Drugi razlog je postojanje u Katoličkoj Crkvi učenja o tzv. „krštenju željom“. Naime, Katolička i Pravoslavna Crkva poznaju dva krštenja: krštenje vodom (redovito) i krštenje krvlju (kada nekršteni katekumen podnese mučeništvo za Krista). Treće krštenje, krštenje željom, ima samo Katolička Crkva, a ono se sastoji u tome, da ukoliko osoba premine, a imala je želju krstiti se, i pripremala se za krštenje, ona se smatra krštenom vlastitom željom. Slijedom ove logike, nekrštena djeca katoličkih roditelja, koji su ih željeli krstiti, a nisu stigli uslijed iznenadne smrti, smatraju se krštenima željom svojih roditelja. 

            U teoriji, danas Katolička Crkva dozvoljava nadu da Bog svojim milosrđem pronalazi nekakav put spasenja nekrštene djece. Tako Katekizam Katoličke Crkve govori o sudbini nekrštene djece u br. 1261: „Što se tiče djece umrle bez krštenja, Crkva ne može drugo nego ih povjeriti Božjem milosrđu, što i čini u obredu njihova ukopa. Veliko Božje milosrđe, naime, koje želi da se svi ljudi spase, i Isusova nježnost prema djeci kada govori: “Pustite dječicu neka dolaze k meni; ne priječite im!” (Mk 10,14), dopuštaju da se nadamo da postoji put spasenja i za djecu umrlu bez krštenja. To zahtjevniji je stoga poziv Crkve da se maloj djeci ne priječi da po daru svetoga krštenja dođu Kristu.“ Ovo svakako predstavlja odmak od katoličke i univerzalne kršćanske tradicije, ali treba primijetiti da tekst tek dopušta nadu u Božje milosrđe, a ne prejudicira sigurnost spasenja nekrštene djece. 

            Konačno, 2007. godine Međunarodna teološka komisija izdaje Dokument o limbu, koji faktički poništava tradicionalno katoličko vjerovanje: „Mora se jasno priznati da Crkva nema sigurnoga znanja o spasenju nekrštene djece koja umiru…Naš je zaključak da mnogi čimbenici što smo ih sagledali... daju ozbiljne teološke i liturgijske temelje za nadu da će nekrštena djeca koja umru biti spašena i uživati blaženo gledanje“.

 

            Ukratko, popuštajući pred modernim svijetom, Katolička Crkva se odrekla gotovo 2000 godina učenja o nemogućnosti spasenja nekrštenih. Jer, Komisija spominje kao razloge za ovakvo gledište, između ostalog, i „nemogućnost današnjeg svijeta da prihvati isključivanje djece iz spasenja“ i „sve veći broj takve djece“, kao da se vjera mijenja prema shvaćanju svijeta i pastoralnim potrebama. Treba reći još i to da, iako ova Komisija nije službeno učiteljstvo Katoličke Crkve, i iako ona i Katekizam govore samo o nadi i mogućnosti spasenja nekrštene djece, u širim vjerničkim slojevima se to pretvara u gotov nauk – nekršteni se spašavaju i idu u raj. 

            Što se katoličke prakse tiče, 1970.g. izdaje se novi rimski obrednik sprovoda, u kojemu se pojavljuje i red pogreba nekrštene djece, a uvodne odredbe za taj obred su iste kao i u Zakoniku kanonskog prava Rimokatoličke Crkve, kan. 1183. Tamo stoji da mjesni biskup može (dakle ne mora) odobriti sprovod nekrštenog djeteta po ovom posebnom obrascu (nikada po redovitom obredu) onih roditelja koji su to dijete namjeravali krstiti. Dakle, tu se radi o krštenju željom djetetovih roditelja. Ako pogledamo §1 dotičnog kanona, vidjet ćemo tamo odredbu o katekumenima, tj., da se u pitanju sahrane katekumeni izjednačavaju s krštenim vjernicima. Dakle, u kontekstu rimokatoličkog kanonskog prava, takva nekrštena djeca su ustvari neka vrsta preminulih katekumena, i samo po toj osnovi im se dozvoljava crkveni ukop, i to samo po biskupovu blagoslovu i posebnom obredu. Ako pogledamo molitve tog obreda, vidjet ćemo da su sve sročene kao molitva za ožalošćene roditelje; nigdje se u njima ne govori o spasenju nekrštenog djeteta. 

            Tako da, ukoliko je istinito ono što su prenijeli mediji, ovaj katolički svećenik se nije ni na koji način ogriješio o Pravoslavnu Crkvu, ali jest o vlastitu Katoličku: osim krivovjerne rečenice da su kršteni i nekršteni jednaki, pokopao je djecu nekatoličkih roditelja, za koje je upitno jesu li imali želju krstiti dijete (četiri godine su čekali), a svakako im izvorna namjera nije bila da ga krste u Katoličkoj Crkvi (ona je došla kao rezervna opcija). Pitanje je li imao i propisani biskupov blagoslov. 

            Za kraj jedno pravoslavno pastirsko razmišljanje o ovoj temi:

Arhimandrit Rafail Karelin: Kako olakšati sudbinu nekrštene djece?

           

Može li se u crkvi moliti za nekrštenu djecu? Ovo pitanje je samo po sebi goruće, kao da je napojeno bolom – ono nosi u sebi posebno tragičan karakter za ljude koji su počinili čedomorstvo, a zatim prišli Crkvi i kaju se za ovaj grijeh. – «Zar je naše dijete zauvijek propalo, zar nema mogućnosti da mu se pomogne?» pitaju oni.

Svećenik im objašnjava kanone Crkve, da je spasenje bez krštenja nemoguće, ali to ne olakšava njihovo mučno stanje između očaja i bljesaka neostvarive nade i oni s molbom gledaju svećenika kao da on ima vlast i sredstva da im pomogne ako bude htio. Pred ovom ljudskom boli neki svećenici kao da se povlače i slikovito govoreći ne mogu izdržati tugu ženskih očiju zbog  izgubljenog  majčinstva, te ih  počinju tješiti apokrifnom predajom.  Oni lažu iz samilosti pravdajući sebe da liječnici daju bolesniku morfij ako on trpi velike bolove. Ponekad se sami trude povjerovati da je moguće da se spase nekrštena djeca obraćajući se s molitvom mučeniku Uaru ili spominjući ih u određene dane (Trojstvena subota i blagdan čuda Arhanđela Mihaela). Crkva je «stup i tvrđava istine», a svaka laž je od demona. Moramo ukazati ovakvim roditeljima put između očaja i lažne nade, točnije kako olakšati zagrobni život djeteta.

Kao prvo, čovjek treba postati svjestan i shvatiti zašto Crkva u svojim molitvama ne spominje nekrštene, zašto je u ovom smislu tako kategorična. Odgovor je jedan: zbog ljubavi. Milost crkvene molitve, koju nekršteni ne može primiti samo pojačava njegovu patnju. Milost, koja nije primljena kao da se okreće protiv čovjeka. Osjećaj gubitka postaje za njega naročito bolan i oštar. Molitva mora odgovarati duhovnom stanju čovjeka i stupnju njegove prijemljivosti. Postoji još i metafizička strana pitanja, koje se ovdje ne dotičemo, točnije, nekršteni u zagrobnom životu ostaju pod vlašću demona i u okovima istočnog grijeha kao prokletstva. Oni su ono tamno blago babilonskog cara o kojem se govori u Bibliji. Služiti pogreb za nekrštenog i pjevati «so svjatimi upokoj» znači lagati i lažju širiti vlast demona nad njima. Sama riječ «spasenje» ima dva aspekta, dvije strane, dva značenja – negativno i pozitivno. Negativno značenje je izbjeći neku opasnost i nevolju, na primjer, iskočiti kroz prozor zgrade u plamenu, pobjeći od progonitelja itd. Pozitivno značenje ove riječi znači ostvariti glavni cilj svog života; spasiti se znači zauvijek biti s Bogom. Nekršteni se može spasiti u prvom značenju ove riječi, odnosno da izbjegne paklene muke ili da dobije olakšanje. Pravednici, koji su živjeli prije Krista Spasitelja nalazili su se u paklu, ali ne u mukama, očekujući otkupiteljsku Žrtvu. U jednom od srpskih samostana postoji sljedeća freska. Praotac Abraham sjedi na tronu, okružuju ga duše djece; Abraham još nije ušao u raj, ali ovo mjesto, koje se naziva «naručje Abrahamovo» služi kao obitelj za nekrštenu djecu. Ona nisu u raju, ali nisu ni u vječnim mukama.

U životopisu sv. Grgura pape rimskog, opisan je slučaj kad je on svojom molitvom isposlovao oslobođenje duše cara Trajana – poznatog progonitelja kršćana, od vječnih muka, ali ovo ne znači da je Trajan ušao u Nebesko Carstvo - da bi čovjek bio u raju treba imati raj u svojoj duši. Efrem Sirski i Bazilije Veliki svjedoče o tome da u paklu postoje različita mjesta. Efrem Sirski piše da postoji mjesto koje se naziva gehena, drugo – tartar, treće – vanjska tama itd. Olakšanje po molitvama ugodnika Božjih dobivali su i pogani, o čemu je duša egipatskog vrača govorila sv. Makariju Velikom. Nekrštenom Gospodin može dati milost, ali ne i milost Duha Svetog. Nekrštena djeca u zagrobnom životu mogu dobiti izvjesnu utjehu, ali neće vidjeti Gospodina.

Roditelji mogu spominjati nekrštenu djecu otprilike ovako: «Gospodine, olakšaj njihovu sudbinu po volji Svojoj. Daj im milost koju mogu primiti i nemoj molitvu moju primiti kao drskost, već kao glas grešnika, koji se kaje.» Ali poslije svake ovakve molitve treba dodavati: «Neka bude, Gospodine, volja Tvoja, a ne moja. Ti bolje znaš što je potrebno svakom od nas.»

Nekrštenoj djeci može se pomoći i tako što će se siromašnima davati milostinja.

U posljednje vrijeme počeli su se izdavati apokrifi, koji se proglašavaju za Predaju Crkve, kao i izvrnuta tumačenja hagiografskih djela. Na primjer, u životopisu mučenika Uara je napisano da se svetac molio za spasenje rođaka svoje dobročiniteljice Kleopatre i da je njegova molitva bila uslišana. U njegovom životopisu nije rečeno jesu li Kleopatrini rođaci bili kršteni ili ne, a autori novih apokrifa su izmislili verziju o tome da je mučenik Uar molitelj za nekrštenu djecu. Poznati ekumenist, mitropolit Nikodim Rotov, je čak sačinio mučeniku Uaru kanon kao zagovorniku za nekrštene pred Bogom.

Ima slučajeva, istina rijetkih, kad roditelji mole da se krsti mrtvo dijete ili kriju da je ono umrlo nekršteno kako bi svećenik izvršio kršćanski pogreb. Ovdje se pokazuje nevjera u Crkvu i tajna misao da čovjek može biti milosrdniji od crkvenih kanona. Međutim, obredi i sakramenti Crkve, koji se obavljaju putem laži ili nasilja ostaju bez djelovanja; i više od toga, oni izazivaju Božji gnjev. Nekrštena djeca se ne nalaze ni u svjetlu, ni u tami, ni u blaženstvu, ni u mukama. Njihovo stanje liči na tihi sumrak poslije zalaska Sunca dok još nije nastupila noć.

Neki teolozi su simbolično predstavljali pakao u obliku koncentričnih krugova. Centar pakla je mjesto na kojem se nalazi Sotona, gdje stoji prijestolje Lucifera: što je bliži centar muke su teže, što je centar dalje veće je olakšanje, koje duša dobiva. Na vanjskom krugu pakla nalaze se nekrštena djeca i najbolji pogani. Do njih ne dopire pakleni oganj, oni ne osjećaju muke, ali tamo nema Boga. Sv. Atanazije Veliki, Grgur Bogoslov i Ćiril Aleksandrijski svjedoče o tome da nekrštena djeca neće biti u slavi kao krštena i da neće biti kažnjena kao grešnici, koji su svjesno činili prijestupe.

ZAŠTO ŽIVJETI PO ZAPOVIJEDIMA? - ILI TRI ZABLUDE O KRŠĆANSKOM ŽIVOTU

o. GEORGIJ MAKSIMOV
ZAŠTO ŽIVJETI PO ZAPOVIJEDIMA? -
ILI TRI ZABLUDE O KRŠĆANSKOM ŽIVOTU

Nažalost, o kršćanskom moralu među ljudima udaljenima od Crkve kruži mnogo lažnih stereotipa. I često takvi stereotipi, koji potječu od neznanja, sprečavaju čovjeka da shvati što predstavlja život kršćanina. Da se taj život ne iscrpljuje odlaskom u crkvu i paljenjem svijeća.

Čovjek koji poželi živjeti kršćanskim životom, ne shvaćajući njegov smisao i principe, riskira da pogriješi. Na primjer, događa se da se čovjek koji ne poznaje smisao kršćanskog života, pokušavši ići u crkvu i vršiti zapovijedi, zatim razočara i ode od Crkve.

Iz naše povijesti se možemo sjetiti „krumpirne pobune“ – kada su seljaci spaljivali krumpir koji se tek pojavio u Rusiji. Nisu znali da je neophodno koristiti samo gomolj, već su jeli otrovni dio što je dovodilo do trovanja. Tada su se gnjevili na krumpir i na državu koja je uvezla krumpir.

U tako glup i opasan položaj ljude stavljaju neznanje i pogrešne pretpostavke o onome što ne znaju! Međutim, kada je neznanje uklonjeno i kada su oni shvatili kako se treba odnositi prema toj biljci, krumpir je postao skoro najomiljenije jelo u ruskim obiteljima.

Da bismo izbjegli slične greške, hajdemo ukratko razmotriti tri osnovne zablude o kršćanskom životu na koje najčešće nailazimo.

Prva zabluda

Mnogi ljudi pogrešno doživljavaju kršćanski moral samo kao nekakav skup pravila. Promatrajući ga tako vole govoriti da je to skup pravila, čak i lijep, ali potpuno neispunjiv.
Zaista, u naše vrijeme se čak starozavjetne zapovijedi „ne ubij“, „ne učini preljub“, i „oko za oko“ za neke čine nedostižnim. Što reći o Kristovim zapovijedima koje po mišljenju svih zahtijevaju mnogo više: „Čuli ste da je rečeno starima: Ne ubij! Tko ubije, bit će podvrgnut sudu. A ja vam kažem: Svaki koji se srdi na brata svoga bit će podvrgnut sudu… Čuli ste da je rečeno: Ne čini preljuba! A ja vam kažem: Tko god s požudom pogleda ženu, već je s njome učinio preljub u srcu… Čuli ste da je rečeno: Oko za oko, zub za zub! A ja vam kažem: Ne opirite se Zlomu! Naprotiv, pljusne li te tko po desnom obrazu, okreni mu i drugi.“ (Mt 5, 21-22; 27-28; 38-39)

Ako necrkveni čovjek mjeri te zapovijedi po svojim silama, takva pravila će se mnogima učiniti potpuno nedostižnim. Zabluda se sastoji u tome da ti ljudi ne vide glavno – to da djeci Crkve Bog ne daje samo zapovijedi, već i silu za njihovo ispunjavanje.
Neki ljudi misle da su tobože evanđeoske zapovijedi u principu neispunjive. Da ih je Bog dao ljudima ne da bi ih oni ispunili, već kao nekakav ideal kome se može stremiti, ali koji nikada ne možeš dostići. I da zbog svijesti o nemogućnosti dostizanja tog ideala ljudi postanu svjesni svog ništavila i tako steknu poniznost. Međutim, takav pogled nema ništa zajedničko s istinom. On izopačava sam smisao kršćanstva.

Evanđelje u prijevodu znači „Radosna vijest“, ili ako ćemo sasvim po suvremenom jeziku, „sjajna novost“. Ali što može biti sjajno u vijesti da su ljudi ništavni i nisu sposobni ni za što, osim za svijest o svom ništavilu? I zar se može dobrim nazvati gospodar koji izdaje zapovijedi, koje se bez sumnje ne mogu ispuniti, a čije ispunjenje treba biti uvjet za spasenje?

Takvi ljudi prikazuju Boga kao nacističkog časnika iz filma „Labirint Tavna“, koji pred ispitivanjem uhićenog partizana koji muca, govori: ako možeš brojiti do tri, a da ne zamucaš, puštamo te. Ako ne možeš, mučit ćemo te“. Partizan se trudi, izgovara „jedan“, „dva“, i na „tri“ zamuca. Časnik odmahuje rukama, eto, vidiš, sam si kriv…

Ne, istiniti Bog koji „daje da sunce njegovo izlazi nad zlima i dobrima“ (Mt 5, 45) i „svima daje rado i bez negodovanja“ (Jak 1, 5), Bog „koji hoće da se svi ljudi spase i dođu do spoznanja istine“ (1 Tim 2, 4) – uopće nije takav.

Za oslikavanje stvarnog stanja stvari umjesnija je druga usporedba – otac koji je vidio da je sin upao u duboku jamu. Baca mu granu i daje zapovijed: ustani, uhvati se za donji kraj grane i ja ću te izvući. Kao što vidimo, spašava otac. Međutim, ako sin ne ispuni zapovijed koja mu je dana, neće se spasiti.

U stvarnosti, dobra vijest Evanđelja sastoji se u tome da se iz jame grijeha, prokletstva i smrti zaista može izbaviti. Da nema više pregrade između čovjeka i Boga, da nam je u Kristu Isusu postalo moguće da „da budete besprijekorni i čisti, djeca Božja neporočna“ (Fil 2, 15), „svi ste sinovi Božji, po vjeri u Kristu Isusu“ (Gal 3, 26). Da bi vjerujući, kršteni čovjek postao dijete Božje mora iz sebe ukloniti jedino osobne grijehe i strasti koje ih rađaju. A to se i postiže čuvanjem zapovijedi. A to je jednako ustajanju i hvatanju za granu. To je postalo moguće za svakoga. U tome se i sastoji dobra vijest Evanđelja.
Zahvaljujući onome što je očovječeni Bog uradio prije dvije tisuće godina na Križu apsolutno svaki čovjek sada može ispuniti sve zapovijedi i time postati sličan Onome Koji je pozvao: „Posvećujte se da budete sveti! Ta ja sam Jahve, Bog vaš“ (Lev 20, 7). Svatko može biti Svetac. I zapovijedi ne predstavljaju miraž kome se možeš diviti izdaleka, već konkretne instrukcije za dostizanje istinske svetosti.

Ako se odnosimo prema njima kao prema praktičnim instrukcijama, lako je vidjeti da Kristove zapovijedi nisu dane radi otežavanja, već radi olakšavanja borbe s grijehom, jer objašnjavaju kako dostići potpuno ispunjenje zapovijedi, koje su dane u drevnom Zakonu.
Ako je starozavjetni Zakon odvraćao prije svega od izvanjskih manifestacija zla, Isus Krist je naučio da se uvide i odsjeku sami korijeni grijeha. Svojim zapovijedima On je otkrio da se grijeh rađa u našem srcu. Neophodno je zato početi borbu s grijehom čišćenjem srca od loših želja i misli, jer „Ta iz srca izviru opake namisli, ubojstva, preljubi, bludništva, krađe, lažna svjedočanstva, psovke“ (Mt 15, 19).

Da ponovimo, On nije samo objasnio kako to uraditi, već daje i silu da se to učini. Čak su se i apostoli, čuvši prvi Kristove zapovijedi, zaprepastili njihovom tobožnjom neispunjivošću. Međutim, oni su čuli: „Ljudima je to nemoguće, ali Bogu je sve moguće“ (Mt 19, 26). Za čovjeka koji se sjedinio s Bogom više nema ničeg nemogućeg. „Sve mogu u Onome koji me jača“ (Fil 4, 13), svjedoči apostol Pavao.

To je najvažnija i suštinska razlika između kršćanskog morala i bilo kog drugog.
Svaki drugi nekršćanski i nereligiozni moral nije ništa drugo do popis pravila koja se u nečemu razlikuju i u nečemu podudaraju.

Nereligiozni odgoj i moral sami po sebi ne daju snage čovjeku da bude dobar. Oni ga samo informiraju o tome što se smatra dobrim u određenoj zajednici. I svaki čovjek koji dobije takvu informaciju bira: ili da postane dobar čovjek, ili da izgleda kao dobar čovjek.
U svakom čovjeku postoji sloboda volje tako da se on iskreno može truditi da postane dobar čovjek. Međutim, u stvarnosti to ne može uspjeti bez pomoći odozgo. Kako je govorio sv. Makarije Egipatski: „duša se može protiviti grijehu, ali pobijediti ili iskorijeniti zlo bez Boga ne može“.

Tada jedino preostaje da se izgleda kao dobar čovjek, pažljivo skrivajući svoje mane od drugih. Nalik na duševnog bolesnika koji je svjestan svoje bolesti, koji se može truditi da pred ljudima skriva njene znake. Međutim, od toga on neće postati zdrav. Ili pak da se skrati broj moralnih zahtjeva do takvog minimuma koji je po volji palom čovjeku, kao skakač s motkom koji bezuspješno pokušava na treningu oboriti svjetski rekord. On može sniziti visinu na svoj nivo, nakon čega će preskočiti. Međutim, ta žalosna samoobmana ga neće učiniti šampionom.

Svaki drugi moral kao skup pravila u suštini je ono o čemu je govorio apostol Jakov: „Ako su koji brat ili sestra goli i bez hrane svagdanje pa im tkogod od vas rekne: »Hajdete u miru, grijte se i sitite«, a ne dadnete im što je potrebno za tijelo, koja korist?“ (Jak 2, 15-16)
Međutim, pravoslavni moral je drugačiji. U Crkvi se čovjeku ne daje samo savjet: „čini“, već i, posredstvom sakramenata, moć da se čini. I to apsolutno svakom čovjeku koji poželi dobiti takvu moć.

Druga zabluda

Ova zabluda je u vezi sa stavom nekih ljudi koji ne shvaćaju suštinu kršćanskog morala i smisao ispunjenja zapovijedi. Oni misle da ih treba ispunjavati jer je to tradicija našeg naroda i naših predaka ili zato što će ispunjenje zapovijedi pomoći ozdravljenju života zajednice. Ili naprosto govore: „neophodno je to činiti jer nam je Bog tako rekao“, ne pokušavajući shvatiti smisao onoga što nam je zapovjeđeno. I zašto nam je Bog to zapovjedio.

Takvi odgovori nisu zadovoljavajući, jer u biti ništa ne objašnjavaju. Ne pružaju jasnu sliku zašto je neophodno ispunjavati zapovijedi.

Smisao postoji i on je veoma dubok. Bog je darovao ljudima slobodu volje. Svaki čovjek ima dva puta: biti s Bogom ili protiv Njega. Izbor je upravo ovakav: „Tko nije sa mnom, protiv mene je“ (Mt 12, 30). Trećega nema. Bog ljubi svako Svoje stvorenje i želi da svi ljudi budu s Njim. Međutim, On nikoga ne prisiljava. Smisao ovog zemnog života je – odlučiti i izabrati. Dok je čovjek živ, nije kasno izabrati. Međutim, nakon smrti se više ne može ništa učiniti ili ispraviti. Kako je govorio sv. Barsanufije Veliki: „Što se tiče znanja o budućem, nemoj se varati: što ovdje posiješ, tamo ćeš požeti. Po odlasku odavde nitko više ne može napredovati… ovdje je rad, a tamo nagrada, ovdje podvig, tamo vijenci.“

 Za one koji odgovore Bogu „DA“, ispunjavanje zapovijedi dobiva najdublji smisao – ono i jest odgovor i sredstvo sjedinjenja s Bogom.

Jer mi u stvarnosti skoro ništa ne možemo prinijeti Bogu. Skoro Mu ničim ne možemo odgovoriti „DA“. On nas je stvorio, dobili smo od Njega talente, imanje, obitelj, pa čak i samo naše postojanje: „U njemu doista živimo, mičemo se i jesmo“ (Dj 17, 28).

Jedino svoje što možemo dati Bogu je dobrovoljno ispunjavanje Njegovih zapovijedi. Ispunjavanje, ne iz straha i ne radi koristi, već iz ljubavi prema Njemu. Sam Gospodin svjedoči o tome: „Ako me ljubite, zapovijedi ćete moje čuvati.“ (Iv 14, 15).

Tako onda svaki put kada dobrovoljno i svjesno čuvamo zapovijed Božju, neka i najmanju – samim tim svjedočimo o našoj ljubavi prema Njemu. Odgovaramo Mu „DA“.
Ispunjenje zapovijedi je uvijek samo ono što proishodi između čovjeka i Boga. Ako čovjek ne krade ili ne ubija zato što se boji da ne ode u zatvor, ne može reći da ispunjava Božje zapovijedi „ne ubij“ ili „ne ukradi“, jer ono „što se čini iz straha ljudskog nije ugodno Bogu“. Zapovijed je dana od Boga i ispunjenje zapovijedi je ono što dobrovoljno i bez prisile čovjek čini radi Boga.

Ispunjavanje zapovijedi nije iznuđeno zadovoljavanje nekakve izvanjske pobožnosti, već proistječe iz unutrašnje, dobrovoljne odluke na djelo ljubavi prema Bogu. „Bog je ljubav
i tko ostaje u ljubavi, u Bogu ostaje, i Bog u njemu“ (1 Iv 4, 16), „Budete li čuvali moje zapovijedi, ostat ćete u mojoj ljubav“ (Iv 15, 10).

Kada se sin trudi ne praviti buku da ne bi probudio umornog oca koji je došao s posla, ili kada otac u vrijeme gladi daje svoj obrok sinu, ili kada mladić kupuje cvijeće da ga pokloni voljenoj djevojci – čine to ne zato što ih na to prinuđuje društvena obaveza, ili dug poštovanja tradicije predaka, ili neki skup prihvaćenih pravila, već najjednostavnije – ljubav.
Postupajući tako oni su potpuno slobodni, jer ne djeluju iz prinude. Svi takvi postupci su dobrovoljni znaci ljubavi.

Tako i čovjek koji se sjedinjuje s Bogom u ljubavi, postaje istinski slobodan. Vršenje zapovijedi za njega je prirodno kao i udisanje zraka. Upravo neshvaćanje toga umnogome objašnjava stereotip nevjerujućih i necrkvenih ljudi koji glasi: „Život po zapovijedima je neslobodan život, a život u grijesima je sloboda“.

U stvarnosti je potpuno obrnuto. U to se može uvjeriti svatko tko se zagleda u sebe. Kako može zlo donositi slobodu ako je nakon njega teško u duši? Kako može laž donositi slobodu, ako ona ne smiruje srce, koje je žedno istine?

Rečeno je: „upoznat ćete istinu i istina će vas osloboditi“ (Iv 8, 32) i „Ja sam Istina„, svjedoči Gospodin Isus Krist (vidi Iv 14, 6). Spoznaja Krista i sjedinjenje s njim u ljubavi pruža istinsku slobodu, „slobodu slave djece Božje“ (Rim 8, 21). Kako govori apostol Pavao: „Sve mi je dopušteno!« Ali – sve ne koristi. »Sve mi je dopušteno!« Ali – neću da mnome išta vlada“ (1 Kor 6, 12).

Čovjek kojim nešto vlada i koji nema snage da se odrekne onoga što nije korisno za njega – zar se može zvati slobodnim? Koliko je ljudi sebi uništilo život, jer se nisu mogli odreći nezdrave hrane, iako su znali da im nije korisna. Pokušavali su je odbaciti, ali su izgubili bitku s ugađanjem trbuhu.

Zar je to sloboda? Ne, to je pravo ropstvo! Upravo tako, jer „tko god čini grijeh, rob je grijeha“ (Iv 8, 34); „Jer svatko robuje onomu tko ga svlada“ (2 Pt 2, 19).

U jednom poznatom vicu govori se kako je alkoholičar, prilazeći vinskom podrumu mislio: „eto, žena govori da sam se skroz propio. Ne mogu čak ni proći pored vinskog podruma, a da ne uđem u njega. To nije tako!“ Ide pored, zatim prolazi nekoliko metara i govori: „pa, eto, dokazao sam da mogu samo proći pored. Znači nema nikakve ovisnosti. To treba proslaviti“. Zatim se vraća u radnju da bi kupio bocu.

U tome je cijela „sloboda“ grešnika. Naravno, upropašteni alkoholičar također ima vlastitu „slobodu“ na primjer da kupi jedan ili drugi vinjak. Međutim, nitko od ljudi sa zdravim razumom neće postaviti na istu razinu takvu „slobodu“ od prave slobode od alkoholne ovisnosti.

Tako se i „sloboda“ izbora između raznih vrsta grijeha ne može ni uspoređivati sa slobodom od grijeha.

I svatko u stvarnosti osjeća to i shvaća da je istinska sloboda bolja. To se na primjer vidi po tome što se često čak i necrkveni i nevjerujući ljudi s velikim uvažavanjem odnose prema pravoslavnim asketima i duhovnicima za koje znaju. Njih oduševljava i privlači svetost, koja se dostiže životom s Kristom i u Kristu. Njihove duše osjećaju miris slobode, ljubavi i blage vječnosti koji se izlijeva iz duša onih koji dobrovoljnim ispunjavanjem zapovijedi odgovaraju Bogu „DA“.

Treća zabluda

Za mnoge ljude, nažalost, slika o kršćanskom moralu i sredstvima za njegovo dostizanje svodi se isključivo na popis odricanja – ne čini to i to, ne smije se to i to.

Vidjevši takav popis, necrkveni čovjek ga primjenjuje na svoj život, čita iz njega sve što je nabrojano u popisu i postavlja pitanje: pa što ostaje od mog života i čime ispuniti stvorenu prazninu?

Dakle, usput, uglavnom proistječe sljedeći rasprostranjeni stereotip da je tobože život moralnog čovjeka neizostavno dosadan i bljutav.

U stvarnosti dosadan i mučan je život nemoralnog čovjeka. Grijeh, poput narkotika, samo privremeno pomaže u zaboravljanju i udaljavanju od te tuge. Nije iznenađujuće da grešnik, koji misleno predstavi sebi vlastiti život bez tog narkotika, shvaća da će se sudariti s prijetećom prazninom i besmislom koji ona zapravo i jest. Boji se toga i opet bježi grijehu, kao „pas se vraća svojoj bljuvotini„ i: „okupana svinja valjanju u blatu“ (2 Pt 2, 22). Dolaze na um riječi sv. Izaka Sirijskog – on je usporedio grešnika sa psom koji liže pilu i opijajući se ukusom vlastite krvi, ne može se zaustaviti.

Međutim, Gospodin u Svetom Pismu predlaže neusporedivo više: „zla nek se kloni, a čini dobro“ (1 Pt 3, 11). Ponekad se u razgovorima o moralu moralni naglasak stavlja na prvi, „negativni“ dio ove zapovijedi, ali također drugi dio, koji otkriva pozitivnu perspektivu nove punine života, nije manje važan.

Neki misle da ova zapovijed ima kronološki slijed, to jest da je u početku neophodno ukloniti se od zla, a da već zatim treba pristupiti činjenju dobra. U stvarnosti te stvari su međusobno povezane – činjenje dobra pomaže uklanjanju od zla i uklanjanje od zla ostavlja više mogućnosti da se čini dobro.

Zapovijed „čini dobro“ pokazuje da Bog za svakog čovjeka ima perspektivu izobilnog, zasićenog, zanimljivog i milosnog života. Dobro koje je vršeno radi Boga čini život osmišljenim.

Kao što čovjek koji je utonuo u grijehe, nema skoro uopće vremena baviti se dobrim djelima, tako i čovjeku koji Boga radi i s Bogom čini dobro, više nije do grijeha. Ne zato što on neprestano sjedi i trese se: „oh, kako da ne pogriješim, kako da ne učinim to i to, kako da ne upadnem u to i to“. Ne, već što se više vrlina i milost Božja izlijevaju u njegovo srce, tim manje mjesta u njemu ostaje za grijeh.

Naravno i kršćanin koji je ozbiljno stupio na duhovni put, pa čak i iskusni asket može upasti u grijeh. Međutim, kako je primijetio sv. Ignacije Brjančaninov: „ogromna je razlika griješiti namjerno uz raspoloženost prema grijehu, i pogriješiti zbog zanosa i nemoći uz raspoloženje da se ugađa Bogu.“

Naravno i skitnica koji živi na smeću je prljav, kao i čovjek koji je izašao iz svog doma u novom odijelu, ali se spotaknuo i upao u baru. Međutim, svima je jasno da je razlika između jednog i drugog velika, pošto je za prvog uobičajeno stanje i način života da bude prljav, a za drugog neugodna nesmotrenost koju on hoće i može ispraviti istog trenutka.

Ako je čovjek napravio izbor da bude s Bogom i počeo svjedočiti o tom izboru svojim djelima i životom, njega više ništa ne može omesti ili pokolebati, kako je obećao Sam Gospodin: „Stoga, tko god sluša ove moje riječi i izvršava ih, bit će kao mudar čovjek koji sagradi kuću na stijeni. Zapljušti kiša, navale bujice, duhnu vjetrovi i sruče se na tu kuću, ali ona ne pada. Jer – utemeljena je na stijeni.« »Naprotiv, tko god sluša ove moje riječi, a ne vrši ih, bit će kao lud čovjek koji sagradi kuću na pijesku. Zapljušti kiša, navale bujice, duhnu vjetrovi i sruče se na tu kuću i ona se sruši. I bijaše to ruševina velika“ (Mt 7, 24-27).

Tako je veliki značaj ispunjavanja zapovijedi Božjih. Bez toga samo imenovanje sebe kršćaninom, pa čak i priznavanje Krista Gospodinom ne spašavaju, jer On Sam je rekao: „Neće u kraljevstvo nebesko ući svaki koji mi govori: ‘Gospodine, Gospodine!’, nego onaj koji vrši volju Oca mojega, koji je na nebesima“ (Mt 7, 21).

Volja Oca Nebeskog nije skrivena od nas. Ona je izražena u zapovijedima koje nam je dao. Ako ih vršimo, „ni smrt ni život, ni anđeli ni vlasti, ni sadašnjost ni budućnost, ni sile, ni dubina ni visina, ni ikoji drugi stvor neće nas moći rastaviti od ljubavi Božje u Kristu Isusu Gospodinu našem“ (Rim 8, 38-39).

Neophodno je još naglasiti i da same zapovijedi koje nam je Bog dao nisu slučajne i ne mogu se mijenjati. Iako su zapovijedi dane u određeno vrijeme, one otvaraju put prema vrlinama, koje su vječne. Upravo zato njihovo ispunjavanje omogućava čovjeku da postane svet, jer te zapovijedi ukazuju na vječne osobine Božje.

Na primjer, ako čovjek drži zapovijed „ne čini preljub“ (Izl 20, 14) čuvajući vjernost supruzi, samim tim on postaje nalik na Boga, jer „Bog je vjeran“ (Rim 3, 4). Ako čuva zapovijed „ne svjedoči lažno na bližnjeg svog“ (Izl 20, 16), samim tim postaje sličan Bogu jer je „Bog istinit“ (Iv 3, 33). Tako svaka zapovijed uzvodi k jednoj ili drugoj osobini Svetoga Boga.

Iz tog razloga što se čovjek više jača u njihovom dobrovoljnom ispunjavanju, tim više postaje svet i sjedinjuje se s Bogom.

Zato na pitanje zašto je Bog ljudima dao upravo takve zapovijedi, postoji jedan jedini odgovor: zato što je On Sam upravo takav i te zapovijedi su dane onima koji žele postati slični Njemu i kroz to postati „bogovi po milosti“.

Dakle, kršćanski moral i život po zapovijedima jesu istina, ljubav, sloboda, čistoća i svetost. Tko to može shvatiti, bit će mu lakše učiniti glavni izbor u svom životu – biti s Bogom ili protiv Njega.