Može li Hrvat biti član Srpske Pravoslavne Crkve?

            Neke naše prethodne objave ponovno su potakle određena pitanja oko nacionalne pripadnosti članova Pravoslavne Crkve. Postoje brojne predrasude; ljudi vjeruju da je Srpska Pravoslavna Crkva (SPC) „samo za Srbe“, ne razumiju kao bi Hrvat ili pripadnik nekog trećeg naroda mogao biti član SPC; misle da SPC „srbizira“ eventualne svoje članove drugih nacionalnosti. Kako dakle stoje stvari s članstvom u SPC Hrvata i ostalih nesrba? Jesu li Hrvati i ostali nesrbi iz Hrvatske ili drugih zemalja uskraćeni po pitanju prakticiranja pravoslavlja?

            Što se tiče odgovora na pitanje iz naslova, možemo kratko reći da članstvo u SPC ne postoji, baš kao što ne postoji ni članstvo u ruskoj, bugarskoj, ili bilo kojoj drugoj Crkvi. Ne možete se „učlaniti u SPC“. Ne postoji takav obred ni procedura, ne postoji ni „članska iskaznica“, niti postoji „prečlanjivanje“ iz jedne pravoslavne Crkve u drugu. Svi pravoslavci pripadaju jednoj i jedinstvenoj Crkvi Kristovoj – Pravoslavnoj Crkvi. Ona sebe smatra jednom, svetom, katoličkom i apostolskom. Ona ima teritorijalni ustroj, po biskupijama i crkvenim pokrajinama, baš kao i zapadna Katolička Crkva. Jedino nema poglavara poput pape, nego se pravoslavno jedinstvo ostvaruje kroz zajedničku vjeru, koju ne ispovijeda nijedna vjerska zajednica osim Pravoslavne Crkve, kroz zajedničke sakramente, kojima nemaju pristupa nepravoslavni, i zajedničko crkveno pravo, vlastito samo Pravoslavnoj Crkvi. Kao što u rimokatoličkoj Crkvi ne možeš biti „član“ zagrebačke nadbiskupije, već eventualno imati kanonsko prebivalište ili boravište u njoj, tako ne možeš biti član ni SPC, nego je jednostavno prihvaćaš kao svoju mjesnu Crkvu, koju ti je Bog darovao.

            Ulaskom u Pravoslavnu Crkvu, kroz bilo koju od njih 14 mjesnih (rusku, srpsku, grčku…), vi postajete član sveopće, univerzalne Crkve. Ta Crkva ima isto Sveto Pismo kao i ostali kršćani, te ima prvih tisuću godina zajedničke tradicije sa zapadnim kršćanima, pa na osnovu toga vjeruje kako je Bog stvorio sve ljude, i kako jednako voli sve narodnosti i rase. Svi ljudi, bez obzira na nacionalnost, imaju pristup u Pravoslavnu Crkvu.

            Naravno, nije moguće zanemariti da su u određenim lokalnim Crkvama neki narodi u većini; tako su i na našim prostorima oduvijek većinski pravoslavni narod i nositelji pravoslavlja Srbi, pa se po njima i Pravoslavna Crkva na našim prostorima naziva srpskom (što je samo jedan od njezinih naziva). Jednako tako, ne može se zanemariti ni da su rimokatolici u Hrvatskoj i BiH u ogromnoj većini Hrvati, pa zato i katoličke biskupije u te dvije države nose jaki hrvatski nacionalni naboj, što katolicima iz redova nacionalnih manjina uopće ne smeta. Tako ni pravoslavnima drugih nacionalnosti u Hrvatskoj ne smeta da svoje pravoslavlje žive u SPC.

            Kako, dakle, Hrvat može postati pravoslavac u Hrvatskoj? Jednostavno – obratite se pravoslavnom svećeniku koji je nadležan za vaše mjesto stanovanja, i to je to. Pošto je SPC kanonska za područje Hrvatske, to će naravno biti svećenik SPC, jer nema nijednog dijela Hrvatske koji nije prekriven crkvenom jurisdikcijom SPC. On će vas nakon pouke primiti, bilo putem krštenja, ili krizme, ili jednostavno ispovijesti vjere, ovisi o vašoj situaciji. Dakle, sve jednako kao i u Katoličkoj Crkvi.

            U SPC nitko nikoga ne uvjetuje njegovom nacionalnošću, niti ga uopće pita za to, jer, kao što smo rekli, SPC je kršćanska Crkva i ne dijeli ljude po tom kriteriju. U matične knjige se upisuje vaša nacionalnost (kao i u rimokatoličke, barem starije), ona kojoj pripadate, bez mijenjanja.

            Često se od raznih zlonamjernih ljudi čuju optužbe kako SPC navodno „srbizira“ svoje vjernike. To su potpune besmislice. Razmislite i sami: tko vama može promijeniti nacionalnost protiv vaše volje? Pravoslavni svećenik sigurno neće dežurati u vašem domu svaki dan, pazeći kako se vi nacionalno izjašnjavate, niti ga to zanima. Vi ste član Crkve, primate sakramente, molite se, idete na službe, angažirate se u Crkvi i sl. Ali koje ste nacionalnosti, nitko vas neće pitati, niti će vas itko oko toga forsirati.

            Usprkos većinskom srpskom  narodu, SPC je uvijek bila multinacionalna. U Zagrebu su crkvenu općinu osnovali, uz Srbe, i Cincari (grčko-makedonski Vlasi), koji su bili prisutni i u Ivaniću, te selima oko njega. Nitko ih nije „srbizirao“, već su ravnopravno sudjelovali u crkvenom životu, bili predsjednici crkvenih općina, graditelji crkava i dobročinitelji. U crkvama su imali svoje pjevnice, s kojih su odgovarali na bogoslužjima na grčkom jeziku, dok su Srbi sa svojih odgovarali na crkvenoslavenskom, i tako su u navedenim  mjestima bile služene dvojezične Liturgije. Ruska zajednica je također dala veliki doprinos srpskoj pravoslavnoj crkvenoj općini zagrebačkoj, kroz svećenike i angažirane laike. O tome još i danas svjedoči kapelica na Mirogoju, a i ikonostas zagrebačkog samostana na Svetom Duhu je izrađen darovima pobožnih Ruskinja, i monahinje su bile Ruskinje. Pa i danas, u zagrebačkoj preobraženskoj crkvi mole se Bogu, rame uz rame, pravoslavni Srbi, Hrvati, Rusi, Ukrajinci, Grci, Romi, čak i jedan Japanac pravoslavne vjere. Dolazi redovito i nekoliko Etiopljana (doduše, oni nisu pravoslavni). Tako da je ta „srpska“ crkva u Zagrebu ustvari možda čak i najviše multinacionalna od svih zagrebačkih crkava. Udruga zagrebačkih Rusa nosi ime po sv. Dositeju, Srbinu i prvom mitropolitu zagrebačkom.

            Slično je i u ostalim mjestima. U manastiru (samostanu) Lepavini, čuvenom po čudotvornoj ikoni Bogorodice, duhovnu okrepu nalaze pravoslavni i nepravoslavni svih narodnosti. U tom manastiru, kao i u pravoslavnim selima kalničkog Prigorja, od pravoslavnih vjernika često ćete čuti „kaj“, i pronaći kajkavska prezimena.

            U Mitropoliji zagrebačko-ljubljanskoj, monahinje su Slovenke. U glasovitom manastiru Kovilj u Vojvodini ima monaha (uz dominantne Srbe) i Makedonaca, Bugara, Slovaka i Hrvata. U dijaspori, raste broj Nijemaca, Francuza, Švicaraca i ostalih, svećenika SPC. Štoviše, postoje i frankofone parohije (župe) SPC u Švicarskoj, dok u Španjolskoj (osobito u Barceloni), postoji čitav vikarijat u sklopu zapadnoeuropske eparhije SPC. Sastavljen je od Španjolaca, i svećenika i vjernika, služi se samo na katalonskom jeziku – pa ipak, u sastavu su SPC.

            Slično je i u ostalim pravoslavnim Crkvama. Sve su one uglavnom višenacionalne, bez obzira na dominantni narod. Sjetimo se samo stotina tisuća pravoslavnih Amerikanaca, sedam milijuna Afrikanaca u misijama..

            Svi sveci koji su živjeli na teritoriju Hrvatske prije raskola 1054.g. su istodobno i pravoslavni sveci. Sv. Dujam u Splitu, sv. Kvirin u Sisku, sv. Mauro u Poreču, sv. Euzebije i Polion u Vinkovcima – sve njih štuju i pravoslavni. I pravoslavni Hrvati štuju sv. Savu i ostale srpske svece, jer, sveci nisu hrvatski ili srpski, već Božji. Kada je netko kanoniziran u jednoj mjesnoj pravoslavnoj Crkvi, postaje svetac univerzalne Pravoslavne Crkve. Tako je npr. sv. kralj Milutin bio jedan od najvećih srpskih srednjovjekovnih vladara. Pa ipak, njegove neraspadnute i čudotvorne relikvije čuvaju se i štuju u Sofiji, prijestolnici Bugarske.

            Prema tome, ne treba nasjedati stvarno zlim dezinformacijama koje SPC prikazuju kao nacionalno netrpeljivu Crkvu. Za pravoslavne Hrvate, ona je ovdje kanonska Crkva, koja ih objeručke prima, i omogućuje im da razvijaju svoju duhovnost i spašavaju svoje duše. Nitko ih ne sili čak ni na srpske običaje – neki čak nemaju ni krsnu slavu, što se smatra osnovnim srpskim crkvenim i nacionalnim obilježjem. Pa ipak, i oni svoje kršćanstvo žive u SPC, poštujući je kao svoju mjesnu Crkvu.

            Malo ljudi zna da se u okvirima SPC nalazi i jedna „nacionalna“  autonomna kanonska Crkva. To je Autonomna Ohridska Arhiepiskopija, kanonska pravoslavna Crkva na području Makedonije. Suprotno dezinformacijama, postoji dakle jedna regularna, samoupravna i priznata makedonska pravoslavna Crkva, sastavljena od Makedonaca, s makedonskim jezikom, punom samoupravom i mogućom autokefalnošću. Sve u okvirima SPC.

            Nitko u SPC sve te ljude ne smatra Srbima, niti ih srbizira. Ne postoji nijedan dokument SPC koji bi negirao hrvatsku državu, hrvatski narod, hrvatski jezik, ili bilo što drugo. Naposljetku, nije ni poslanje ni kompetencija Crkve da priznaje ili ne, narode ili države. To što se hrvatski jezik ne koristi, posljedica je okolnosti što ga nitko od vjernika nije ni tražio. Jer, Ustav SPC jasno kaže da se u SPC dozvolom Sinoda slobodno koriste i drugi jezici.

            Pokojni patrijarh Pavle javno je i jasno pozvao Srbe na miran život i integraciju u Hrvatskoj. SPC je partner hrvatske države; ona je na teritoriju RH konstituirala poseban episkopski savjet (biskupsku konferenciju) te sklopila ugovor s RH. Na temelju tog ugovora, namjenskim i kontroliranim trošenjem novca, RH pomaže karitativnom djelovanju među hrvatskim državljanima pravoslavne vjere, skrbi o povijesnim crkvama i manastirima na hrvatskom teritoriju (a ne da novac ide u Srbiju, kako izmišljaju neki) i sl. Postoje i mogućnosti školskog vjeronauka, dušobrižništva u institucijama, sklapanja braka u crkvi koji vrijedi i kao državni, i sl. Prema tome, SPC je u potpunosti integrirana u život hrvatskog društva, pomaže njegov razvoj, i ne treba nasjedati smicalicama da ona tobože „ne priznaje Hrvatsku i Hrvate“. Sve je to dodatni razlog da se Hrvat može u SPC osjećati kao kod kuće.

            Posebno je gnjusna laž da se SPC „moli za srpski narod, a ne za Hrvate“. Naime, nijedna pravoslavna Crkva na svijetu se ne moli samo za određenu etničku grupu. Pravoslavna Crkva moli za sve ljude, štoviše, i za cijelu tvorevinu. Kada se u pravoslavnoj Liturgiji koristi riječ „narod“ ili „rod“, iza toga se krije grčki pojam (izvornici liturgijskih tekstova Pravoslavne Crkve su na grčkom) laos, a ne etnos. Laos znači narod u smislu naroda Božjega, krštenog puka, Božjeg otkupljenog naroda, a ne neke etničke skupine. Ako se u pojedinim molitvama i dodaju prozbe za srpski narod, što je u tome sporno? Zar srpski narod nije dostojan molitve, ili mu molitva ne treba? Taj narod je većinski u pravoslavlju naših prostora. I rimokatolici, iako su čvrsto umrežena Crkva, u svoje misne molitve stavljaju prozbe za hrvatski narod, koji je većinski u Katoličkoj Crkvi našeg podneblja.

            Prema tome, nacionalnost ne samo da nije bit pravoslavlja – ona uopće nije bitna za pravoslavlje. Kada iziđemo pred Boga, naša nacionalnost i državljanstvo nas neće opravdati.

            Pravoslavni Hrvati su relativno rijetki. No, oni postoje, živeći pravoslavlje bivajući ono što jesu, u zajednici sa Srbima i svim ostalim narodima. Jer, upravo to lomi đavla – okupljanje svih ljudi oko Krista i u Kristu.  

PRAVOSLAVNI SVECI S PODRUČJA DANAŠNJE HRVATSKE

Katolička i Pravoslavna Crkva dijele otprilike prvih tisuću godina zajedničke povijesti. Sve što je pripadalo jednoj Crkvi u tom razdoblju, pripadalo je i drugoj. Liturgija, duhovnost, teologija, asketika...i sveci. Sveci Istočne Crkve iz tog razdoblja (sv. Ivan Zlatousti, sv. Bazilije Veliki itd.) jednako se poštuju i u Katoličkoj Crkvi, baš kao što se sv. Augustin, sv. Ambrozije, sveti rimski pape itd., poštuju i u Pravoslavnoj Crkvi. Osim ovih univerzalno poštovanih svetih, imamo i čitav niz lokalnih svetaca, koji se mogu poštovati i u drugoj Crkvi, jer, kao što smo rekli, pripadaju vremenu jedinstva Istočne i Zapadne Crkve. Tako na području današnje Republike Hrvatske bilježimo niz ranokršćanskih svetaca i mučenika, koji su, gledano s pravoslavne točke gledišta, pravoslavni sveci, i zaslužuju da ih poštuje Pravoslavna Crkva. Donosimo ovdje njihov izbor:

Sv. Donat

            Sv. Donat (lat. Donatus) je živio u 8./9.st., u Dalmaciji. Rođen je u Zadru nepoznate godine, a umro je oko 811. također u Zadru, gdje je i pokopan, u crkvi koja se i danas zove po njemu. Relikvije mu se danas nalaze u crkvi sv. Stošije u Zadru, a slavi se 25.02. Povijesno je značajan kao posrednik u pregovorima između Franačke i Bizanta oko granica u Dalmaciji. Prema predaji, izgradio je spomenutu crkvu kasnije nazvanu po njemu (izvorno je bila posvećena sv. Trojstvu), te je iz Carigrada donio u Zadar relikvije sv. Stošije, koje se i danas tamo čuvaju. 

Sv. Dujam i Anastazije

            Rođen je u Siriji, ne zna se kada; umro je 10.04.304., u Saloni, današnji Solin kod Splita. Njegovo izvorno, latinsko ime, glasi Domnius, ali je od Hrvata prozvan Dujam, ili, kraće Duje. Predaja kaže da je bio učenik sv. Petra apostola, no to neće biti točno; čini se da je porijeklo te predaje u statusu Splita kao crkvenog središta Damacije u drevno doba. Bio je učenik glasovite teološke škole u drevnoj sirijskoj prijestolnici Antiohiji. U Dalmaciji je djelovao kao misionar, te je postao najpoznatiji biskup Salone (284.g.). Mučeništvo je podnio za Kristovo Ime u vrijeme Dioklecijanovih progona, u gradskom amfiteatru. Slavi se 07.05. Dio relikvija mu se nalazi u Rimu, a dio u Splitu, u splitskoj katedrali, koja je nekoć bila mauzolej cara Dioklecijana u okviru njegove palače. Tako se dogodilo da je veliki svetac „iselio“ svog nekadašnjeg krvnika iz njegove životne i posmrtne rezidencije.

            Anastazije (lok. Staš) je živio u doba sv. Dujma. Bio je rodom iz Akvileje. Zajedno je sa sv. Dujmom propovijedao kršćanstvo u Dalmaciji i mučenički stradao. Slavi se 26.08.

Sv. Mauro i mučenici porečki

            Sv. Mauro/Mavro (lat. Maurus) je ranokršćanski svetac, biskup i zaštitnik grada Poreča (lat. Parentium) u zapadnoj Istri. Uopće, on je prvi poznati porečki i istarski biskup, a živio je u 3.st. Relikvije mu se čuvaju u glasovitoj Eufrazijevoj bazilici u Poreču. U doba progona kršćana, prije 305.g., stradao je cijeli kler i mnoštvo laika porečke Crkve na čelu s biskupom Maurom. Spominju se još poimence: sv. Eleuterije, sv. Projekt, sv. Akolit, sv. Dimitrije i sv. Julijan. Slave se 21.11.

Sv. Euzebije i Polion

            Živjeli su u 3./4.st. u rimskom gradu Cibalae, a to su današnji Vinkovci u Slavoniji. Euzebije je bio prvi poznati biskup grada Cibalae, a mučeništvo je podnio vjerojatno 27.04.258. Polion je bio lektor, crkveni čitač za vrijeme bogoslužja, propovjednik i voditelj lektorske škole. Sačuvan je opis njegovog mučeništva, u kojem se navodi kako je pred poganskim sucem održao govor o kršćanskoj vjeri. Spaljen je živ na lomači 27.04.304.g. Obojica se slave 29.05.

Sv. Gaudencije

            Sv. Gaudencije (lat. Gaudentius Auxerensis) je bio rodom s otoka Lošinja u Hrvatskom primorju. Bio je benediktinski monah i utemeljitelj samostana, te biskup drevnog grada Osora na svome otoku. Zbog svetog života je bio progonjen, pa je mnogo godina živio u strogoj askezi u jednoj špilji. Predaja kaže da je tada izmolio od Boga uklanjanje svih zmija s otoka. Osorski biskup je postao oko 1030.g., a slavi se 01.06.

Sv. Jeronim

            Sv. Jeronim  (grč.: Εὐσέβιος Σωφρόνιος Ἱερόνυμος, lat.: Eusebius Sophronius Hieronymus; Stridon, oko 347. - Betlehem, 30. rujna 420.), jest jedan od najpoznatiji Svetih Otaca Zapadne Crkve, autor glasovitog latinskog prijevoda Biblije, teolog, filozof, monah i jezikoslovac. Rođen je gradu Stridonu, na granici rimskih provincija Dalmacije i Panonije. Ne zna se gdje se točno nalazio ovaj grad, no, iz autobiografskih mjesta se vidi da se nalazio relativno blizu mora. Krstio se u Rimu, obišao je mnoge krajeve Rimskog Carstva, u Antiohiji je zaređen za svećenika, a posljednje godine života proveo kao monah u Betlehemu, gdje je i umro. Bio je pod velikim utjecajem sv. Grgura Nazijanskog. Uz latinski prijevod Biblije, tzv. Vulgatu, koja je stoljećima bila službena Biblija zapadne Crkve, napisao je velik broj teoloških i duhovnih djela. Slavi se 30.09.

Sv. Kajo

            Sv. Kajo je bio rimski biskup, papa. Rođen je u Saloni (današnji Solin kod Splita), tada prijestolnici Dalmacije, a spominje se da je bio nećak cara Dioklecijana, također Dalmatinca. Papa je postao 17.12.283. Borio se protiv manihejskog krivovjerja, a također je zabranio da se rede biskupi koji nisu prošli sve prethodne stupnjeve svećeničke hijerarhije. Mučen je i pokopan u Rimu. Slavi se 22.04.

Sv. Kvirin Sisački

            Za sv. Kvirina (lat. Quirinius) se ne zna kada i gdje je rođen; mučen je u Sabariju, današnji Szombathely u Mađarskoj, 04.06.309. Bio je biskup u Sisciji, današnjem Sisku. Za vrijeme Dioklecijanovih i Galerijevih progona je uhićen, osuđen na smrt, te s mlinskim kamenom oko vrata, bačen u rijeku. No, dogodilo se čudo, te je sveti mučenik potonuo tek nakon molitve i održanog govora. Slavi se 04.06.

Sv. Marin

            Podrijetlo vodi s otoka Raba. Vjerojatno je bio klesar ili kovač. Bježeći od Dioklecijanovih progona, dolazi u grad Rimini, u Italiju, gdje je postao monah i đakon. Mnoge je obratio u kršćansku vjeru. Predaja mu pripisuje osnutak republike San Marino u Italiji, koja postoji i danas, 301.g. Republika se i zove po njemu, a njegov spomendan, 03.09., ujedno je i državni praznik u njoj. Mirno je preminuo 366.g.

Sv. Silvano

            Sv. Silvan je kršćanski mučenik iz 4.st. Njegovo neraspadnuto tijelo čuva se u crkvi sv. Vlaha u Dubrovniku od 1847.g. Slavi se 30.07.

Sv. Venancije

            Biskup Salone, umro kao mučenik 259.g. Slavi se 01.04.

Sv. Vicenca

            Živjela je u Rimu u 3.st. Mučena je za Kristovo Ime kao mlada djevojka. 1792. su njene relikvije prenesene u Blato na otoku Korčuli, gdje se čuvaju i danas. Slavi se 28.04. 

           

Sv. Vincenco

            Rimski vojnik, mučenik nepoznatog porijekla. Od početka 19.st., štuje se na otoku Visu. 

Pravoslavlje na hrvatskoj Wikipediji

Vjerojatno ste već primijetili da volim na ovom blogu komentirati tuđe članke koji se bave pravoslavljem. Činim to iz dva važna razloga. Prvi je taj, što nažalost, na hrvatskom jeziku s pripadajućom latinicom nema skoro ništa što bi dolazilo iz kruga same Pravoslavne Crkve, i govorilo o pravoslavnoj vjeri. A ono što je napisano, od nepravoslavnih, uglavnom je napisano s puno neznanja i predrasuda. Drugi razlog je što imam prilično loših iskustava s komentiranjem na tuđim stranicama. Komentari se obično brišu, a na poruke i mailove nitko ne odgovara. Pa kada ljudi koji se bave religijom u ovoj zemlji imaju toliki problem s normalnom komunikacijom, onda ćemo ovako.

                Wikipedija je jedan od najčitanijih internetskih sadržaja. Kamo se god čovjek okrene, u raspravama i razgovorima, često se kao izvor navodi Wikipedija. Iako se o kvaliteti mnogih članaka na njoj da raspravljati, činjenica je da je Wikipedija ključni izvor informacija za mnoge ljude.

                I pravoslavlju je na Wikipediji posvećen jedan članak. Ukratko, katastrofalan za odnos prema jednoj vjeri koja je imala toliku ulogu na hrvatskim prostorima. Nakon kratkog uvoda sa šturim informacijama, koji izgleda kao da se radi o prepisanom vjeronaučnom referatu iz osnovne škole, umjesto korisnih informacija o sadržaju pravoslavne vjere, povijesti, ikonografiji, dogmama, duhovnosti, svemu onome što je izgradilo drugu europsku civilizaciju, onu istočnoeuropsku, slijedi rafalna paljba po politici. 

                Uglavnom, sve se svodi na priču o doseljavanjima pravoslavnih Srba za vrijeme Turaka (iako na teritoriju današnje RH, SPC ima prvu eparhiju još u prvoj polovici 13.st.), i na kolonizaciji Srba za vrijeme Jugoslavije, kao da to ima kakve veze s pravoslavljem. Državne vlasti koje su provodile doseljavanje, bile su necrkvene i ateističke, i nije jasno zbog čega je taj, nacionalno politički fenomen, ključna pravoslavna vjerska stvar za nas. Uostalom, selilo se i u obrnutom smjeru – skoro svaki veći grad u unutrašnjoj Srbiji danas ima i rimokatoličku župu. 

                Pa se onda kritizira navodno primoravanje hrvatskog stanovništva na otocima da prijeđe na pravoslavlje. Ustvari, bio je to samo jedan slučaj, na otoku Visu, 30-ih godina 20.st. Sve da je i bilo nasilja u njemu, to je neusporedivo s ciljanim i masovnim radom na unijaćenju pravoslavaca kroz stoljeća. 

                Ponovno se Hrvatska Pravoslavna Crkva iz drugog svjetskog rata broji kao pravoslavna Crkva, iako ona to nikad nije bila, radilo se o političkoj tvorevini koja veze nije imala s pravoslavljem. Jednako tako i današnja „Crnogorska Pravoslavna Crkva“, koja se, u pravoslavlju, uopće ni ne razmatra kao mogućnost da postane pravoslavna Crkva, ili makedonska, koja ima status raskolničke vjerske organizacije. Dok neke druge, važne autonomne Crkve, uopće nisu nabrojene.

                I na tome završava prikaz pravoslavlja na hrvatskoj Wikipediji. Jehovini svjedoci su tamo kvalitetnije obrađeni. Zato, širite nas. I vi pravoslavni, kao i nepravoslavni, kojima je stalo do istine i dijaloga.