Upoznajmo pojedine pravoslavne Crkve

            Zbog čim boljeg i sustavnijeg upoznavanja Pravoslavne Crkve, odlučili smo izraditi kratak pregled svih kanonskih pravoslavnih Crkava po svijetu. U nizu članaka pod ovim naslovom obradit ćemo jednu po jednu svaku Crkvu, donoseći ukratko njenu povijest, status i sadašnje stanje. Na početku, kao uvod, donosimo opći pregled Pravoslavne Crkve u svijetu.

            Povijest Pravoslavne Crkve započinje prije 2 000 godina, kada se Sin Božji, Druga Osoba Trojstva, utjelovio na zemlji kao Isus Krist iz Nazareta. Nakon svog javnog djelovanja, muke, smrti i uskrsnuća, uzašao je na nebo, izlio Duha Svetoga na apostole, i tako je počeo život Njegove Crkve. Ona je mistično Tijelo Isusa Krista, u kojemu su svi članovi povezani uzajamno i s Bogom nevidljivim vezama Duha Svetoga, i koja služi spasenju ljudi. Ona uklanja sva zla iz ljudi, među ljudima, i između ljudi i Boga, i zato je jedna i jedinstvena.

            Ona nema drugog imena osim – Crkva, što znači Gospodnja (Kristova) Zajednica. Ipak, ima različite oznake, od kojih su glavne: jedna, sveta, katolička i apostolska. Zbog toga što je stoljećima bila ugrožena različitim krivovjerjima, Crkva je jednu od oznaka, Pravoslavna, počela najčešće koristiti, te je zbog toga danas općenito poznata kao Pravoslavna Crkva. Pravoslavna (grčki: ortodoksna) znači da posjeduje pravovjerje i ispravan način slavljenja Boga kroz život i bogoslužje.

            Tijekom vremena, od Crkve su se odvajale različite skupine kršćana, mijenjajući izvorni nauk i otpadajući od sakramentalnog i kanonskog jedinstva Crkve, Pravoslavne Crkve. Prva je svojim putem otišla u 4./5.st. Crkva Perzijskog Carstva, poznata kao nestorijanska (po krivovjernom nauku kojega je usvojila), a danas kao Asirska Istočna Crkva. Nakon toga, od 5.st. se odvajaju neke istočne Crkve zaražene monofizitskim krivovjerjem – njihove nasljednice su današnje staroistočne Crkve: Jakobitska, Koptska, Armenska, Etiopska, Eritrejska i Malankarska. Na Zapadu, u 11.st odvaja se od Pravoslavne Crkve drevna rimska, latinska patrijaršija, do tada prva po časti među pravoslavnim Crkvama, koja nastavlja svoj povijesni hod kao Rimokatolička Crkva, a od nje se od 16.st. odvajaju protestanti. Ovo su samo glavne skupine; proces odvajanja od Pravoslavne Crkve traje i danas. Sve odcjepljene zajednice pretendiraju da budu ono što Pravoslavna Crkva jest: jedna, sveta, katolička i apostolska Crkva.

            Pravoslavna Crkva nema svog jedinstvenog poglavara. Svi njeni biskupi (srpski: episkopi) su posve jednaki međusobno. Svaki od njih je pastir svoje biskupije (srpski: eparhije), dok poslove koji se tiču međusobnih odnosa, rješavaju saborno (koncilijarno). Čitava povijest Pravoslavne Crkve jest povijest neprekidnih sabora, na kojima biskupi rješavaju tekuće probleme Crkve i utvrđuju njen nauk i praksu. Od tisuća sabora držanih u ove 2 000 godina, poseban status ima njih 7 držanih na Istoku od 3. do 8.st. Zbog toga što su razradili i definirali osnovnu dogmatiku, učenje i kanonsko pravo Crkve, njih nazivamo Sveopćim, ili Univerzalnim ili Ekumenskim (srpski: vaseljenskim) Saborima (koncilima).

            Razlike koje postoje među pravoslavnim biskupima su dvojake: počasne i administrativne. To znači da neki među biskupima imaju počasno prvenstvo pred drugima, dok drugi vrše administrativne funkcije predsjedanja Saborima i slično. Nijedan od pravoslavnih biskupa nema božanski ustanovljenu vlast i nezabludivost, za koje rimokatolici vjeruju da ih posjeduje rimski papa.

            Jedinstvo Pravoslavne Crkve je trostruko: dogmatsko, sakramentalno i kanonsko. Dogmatsko znači da sve Crkve ispovijedaju jednu te istu vjeru, imaju iste dogme, te nijedna od njih ne može na svoju ruku ništa mijenjati u nauku vjere. Sakramentalno jedinstvo znači da sve Crkve priznaju uzajamno sve sakramente, zajedno ih služe i uzajamno ih podjeljuju i primaju, isključujući iz toga sve nepravoslavne. Kanonsko jedinstvo znači da sve Crkve imaju jedan te isti osnovni crkveni zakonik – Nomokanon u XIV. naslova. To je zbirka kanona (crkvenih zakona) iz prvog milenija kršćanstva, utvrđenih na Sveopćima Saborima, koja vrijedi u svim Crkvama. Pojedinačno (partikularno) zakonodavstvo pojedinih Crkava mora se temeljiti na ovom Nomokanonu, i svi međucrkveni odnosi su regulirani njime. Onaj tko otpadne od ovog trostrukog zajedništva, nije pravoslavan, pa makar se tako nazivao.

            Pravoslavlje se u povijesti služilo mnogim obredima (načinima vršenja bogoslužja), istočnim i zapadnim: rimskim, koptskim, sirskim, itd. Međutim, uslijed odvajanja velikih dijelova Crkve, služenje se reduciralo samo na tzv. bizantski obred (nazvan po Bizantionu, Konstantinopolu, Carigradu, današnjem Istanbulu, gdje je nastao). Samo maleni dio pravoslavaca, neke zajednice na Zapadu nastale u novije vrijeme, služe se danas zapadnim obredom.

            Pojedine biskupije unutar Pravoslavne Crkve se udružuju u samostalne crkvene pokrajine, koje se nalaze u dogmatskom, sakramentalnom i kanonskom jedinstvu s ostalima, ali su posve neovisne u svom vremenitom upravljanju (materijalnom, kadrovskom, pastoralnom itd.). Njih obično nazivamo autokefalnim (pravilno hrvatski bi bilo autocefalnim) Crkvama. Osim njih postoje i autonomne Crkve, koje djelomično još uvijek ovise o nekoj od autokefalnih Crkava. Svakom takvom Crkvom, bilo autokefalnom bilo autonomnom, upravlja skup njenih biskupa, koji se u SPC naziva Sveti Arhijerejski Sabor. Ovom Saboru, odnosno čitavoj Crkvi, predsjeda nadbiskup-metropolita (srpski: arhiepiskop i mitropolit). U nekim Crkvama on nosi naziv patrijarh, pa se te Crkve nazivaju patrijaršije ili patrijarhati. Danas je taj naziv uglavnom počasne naravi, iako je izvorno patrijaršija zapravo skup samostalnih mitropolija.

            Ove Crkve, suprotno raširenom mišljenju, ne ovise o etničkom sastavu; većina ih je nacionalno miješana. Tek je u 19.st. na Balkanu, uslijed nacionalnih preporoda, borbe protiv Turaka i stvaranja nacionalnih država, došlo do krivih uvjerenja da se radi o nacionalnim ili državnim Crkvama.

            Osnovno načelo pravoslavnih biskupija je teritorijalno, što znači da određena biskupija pokriva sve pravoslavne vjernike na svom teritoriju, bez obzira na nacionalnost, i da se nijedna druga ne smije miješati u njen rad. Ovakvo načelo postoji i u Rimokatoličkoj Crkvi, a vuče porijeklo iz Novog zavjeta; vidimo kod apostola Pavla da nije želio misionariti u gradovima gdje su prije njega radili drugi apostoli, niti se miješati u poslove Crkava koje su ustanovili drugi apostoli, a također nije drugim apostolima dozvoljavao isto.

            Danas u Pravoslavnoj Crkvi postoji ovih 14 Crkava:

1. Carigradska
2. Aleksandrijska
3. Antiohijska
4. Jeruzalemska
5. Ruska
6. Srpska
7. Rumunjska
8. Bugarska
9. Gruzijska
10. Ciparska
11. Grčka
12. Poljska
13. Albanska
14. Čeških zemalja i Slovačke

Ruska Crkva ovdje pribraja i petnaestu, Američku, no to osporava Carigradska. No, tu se radi o čisto administrativnoj nesuglasici, koja ne izaziva raskol, i koja će u budućnosti biti riješena.

Od ovih Crkava, prvih 9 su patrijaršije, a ostale su obične autokefalne Crkve. Među patrijaršijama, posebno mjesto zauzimaju prve 4, to su tzv. „stare patrijaršije“, iz vremena Sveopćih Sabora. Nekad ih je bilo 5, a prva je bila rimska. Nakon odlaska Rima u 11.st., prvenstvo časti pripada carigradskoj. Autonomne nećemo sada nabrajati, nego će biti opisane u drugom nizu članaka. Procjenjuje se da danas na svijetu ima 200-300 milijuna pravoslavaca.