Hrvati pravoslavne vjere

            Pitanje postojanja Hrvata pravoslavne vjere je svakako jedno od najdelikatnijih vjersko-nacionalnih pitanja u našoj zemlji. Naime, etnička, a za njom i nacionalna podjela na Hrvate i Srbe na Balkanu, najčešće je išla po vjerskoj liniji, gdje je katoličanstvo poistovjećeno s hrvatstvom, a pravoslavlje sa srpstvom. Možemo slobodno reći da se kod Hrvata i Srba nikada u potpunosti i nije razvio jedan sekularni nacionalni identitet, nezavisan od vjere. U glavama većine naših građana, pojmovi „Hrvat, Srbin i Bošnjak“ su drugi nazivi za katolika, pravoslavca i muslimana. U takvoj situaciji, pojava skupina poput Hrvata pravoslavaca ili Srba katolika izaziva čuđenje, jer većini ljudi to izgleda jednako neprirodno, kao skijanje u Sahari ili sunčanje na Arktiku. Također, ovi pojmovi ostavljaju prostora za izvjesne manipulacije, ne samo u političkom, nego i u crkvenom životu. Zato je potrebno pokušati analizirati taj fenomen: tko su Hrvati pravoslavci, koliko ih ima, i koji je ustvari njihov status?

            Najprije moramo rastumačiti dvije osnovne postavke, bez kojih nećemo shvatiti ništa. Prvo, vjera i nacija nisu jedno te isto. Spomenuo sam na početku članka kako imamo problem na Balkanu s poistovjećivanjem vjere i narodnosti. No, vjera i nacija nisu jedno te isto. Vjera je stvar nadnaravna, a nacija stvar ovozemaljska. Vjera je nešto što se tiče čovjekovog odnosa prema Bogu i onostranosti; nacija je skup ovozemaljskih karakteristika (nacionalni osjećaj, jezik, kultura itd.) koji smo naslijedili od roditelja. Nacionalnost se u pravilu ne bira, nego stječe rođenjem; vjera se bira kroz duhovni put svakog čovjeka prema Bogu. Vjera je bitna, jer o njoj ovisi hoćemo li vječnost provesti u raju ili u paklu; nacionalnost je nebitna, ona je samo privremeni ovozemaljski celofan. Nacije nastaju i nestaju, dinamičnim povijesnim procesima. Zato, netko se može roditi kao Hrvat, ali odabrati svoj duhovni put u pravoslavlju, protestantizmu, islamu, budizmu, itd. Jednako tako i Srbin. Dakle, moguće je postojanje i Srba katolika i Hrvata pravoslavaca. 

            Zatim moramo još jednom ponoviti kako etnička i nacionalna pripadnost nije nikakav kriterij za pripadanje pravoslavlju, kao ni za pravoslavnu crkvenu jurisdikciju. Cilj pravoslavlja jest da se svi ljudi nađu u zajedništvu među sobom i s Bogom, bez obzira na nacionalnost i rasu. Pravoslavni biskup/episkop je poslan svim ljudima. Kao što su apostoli stvarali mješovite lokalne crkvene zajednice, sastavljene od Židova, Grka, Rimljana itd., tako i današnji njihovi nasljednici (pravoslavni biskupi) trebaju na svojim teritorijima stvarati kršćanske liturgijske zajednice u kojima će spasenje duše nalaziti rame uz rame Srbi, Hrvati, i svi ostali ljudi, kako god se nacionalno osjećali.

            Nakon što smo razotkrili svu nebitnost nacionalne pripadnosti za pravoslavlje, pokušat ćemo vidjeti, koliki je broj pravoslavnih Hrvata kod nas. Treba reći da je to teško pitanje, jer je statistika takve vrste vrlo varljiva, ljudi se izjašnjavaju svakojako, a i to što se netko izjasnio pravoslavcem ili katolikom samo po sebi ne znači ništa, ako aktivno ne prakticira vjeru. Nekim ljudima je neugodno reći istinu, neke nije briga, a neki uopće i ne žive stvarno na teritoriju RH. Kažu „popis stanovništva je točan zbroj netočnih podataka“. No, on nam je zasad jedini orijentir. 

            Prema popisu stanovništva 2011. u Hrvatskoj živi 190.143 osobe pravoslavne vjere. Uglavnom, to je statistički pad, jer ih je 2001. bilo 195.969. 

            Po nacionalnoj pripadnosti, najviše je pravoslavaca Srba - 159.530 (od 186.633 etničkih Srba ukupno, svih vjera i opredjeljenja). Pravoslavnih nesrba je dakle 30 613. Nakon Srba dolaze Hrvati - 16.647, što je i više od pola svih nesrba, a i porast u odnosu na 2001., kada ih je bilo oko 11 000. Ostalih nesrba ima 13 966. Od toga, Makedonci 2.401, Romi 2.381, „Pravoslavci“ 2.187, „Ne izjašnjavaju se“ 2.084, Crnogorci 1.822, „Ostali“ 816, Rusi 729, Ukrajinci 341, Bošnjaci 293, Bugari 158, Nepoznato 157, Rumunji 147, „Regionalna pripadnost“ 124, Rusini 89, Mađari 78, Slovenci 37, „Neraspoređeno“ 27, Talijani 26, Nijemci 22, Česi 12, Slovaci 12, Vlasi 11, Poljaci 6, Židovi 3, Albanci 2 i Austrijanac 1.

            Zanimljivo je pogledati i rezultate popisa iz 2001., kada je bila malo drugačija metodologija, pa se popisivalo na temelju izjašnjavanja o vjerskim zajednicama. Tada se njih 40.433 izjasnilo pripadnicima SPC, 211 pripadnicima MPC, 63 RPC, 46 GPC, 44 CPC, 19 Rumunjska PC, 8 BPC. Ostalih 154 872 izjasnilo se jednostavno – pravoslavcima. 

            Iz ovih podataka vidimo da, što se etničkog sastava tiče, Pravoslavna Crkva u Hrvatskoj je ogromnom većinom sastavljena od etničkih Srba. Broj ostalih pravoslavaca je zanemariv, pogotovo ako od njega odbijemo veliki broj neizjašnjenih, „prikrivenih“ Srba, kao i onih koji pripadaju raskolničkim zajednicama koje nisu dio pravoslavlja. 

            Već smo govorili kako je teritorij RH pokriven kanonskim eparhijama/biskupijama SPC, te se ostale Crkve ne smiju miješati  u njihov pastoralni rad. No sve kada bi i mogle, vidimo iz statistike da za to nema realne osnove, jer pripadnika ostalih zajednica ima doslovce u desecima i stotinama. Osim toga, raspršeni su, često u brakovima s katolicima, te ih je uopće teško okupiti i započeti bilo kakav pastoralni rad. 

            Ostaje nam dakle još ova jedna jedina kategorija – 16 647 pravoslavnih Hrvata. Malen je to broj – za katoličke čitatelje, to je jedna veća ili dvije prosječne zagrebačke župe, također raspršene po cijeloj državi i teško skupljive. Njihovo postojanje je novost, pošto u prošlosti takvog izjašnjavanja nije bilo, tek 2001. iskaču u javnost s brojkom od 11 000 ljudi. Ne postoji nikakva tradicija njihovog okupljanja, organiziranja, liturgije. 

            Teško je reći tko su ti ljudi, i koja je razina njihovog vjerskog života i zainteresiranosti za Crkvu. Ipak, promatrajući stanje na terenu, stječe se subjektivni dojam da se uglavnom radi o četiri kategorije ljudi. Prvi su Srbi, kojima je bilo neugodno reći da su Srbi, pa su našli ovako kompromisno rješenje. Njih je možda i najviše. Druga kategorija su ljudi iz miješanih brakova, koji su usvojili narodnost hrvatskog roditelja. Treća su ljudi čije obitelji izuzetno dugo žive u Hrvatskoj, u većinski hrvatskim sredinama, te su spontano prihvatili hrvatsku nacionalnost. Ove tri kategorije se često i preklapaju u obiteljima. Četvrta kategorija su pravi, izvorni etnički Hrvati, koji su napustili svoju izvornu vjeru, najčešće katoličku, te napravili pravi vjerski prijelaz u pravoslavlje, iz čisto religijskog uvjerenja. Iako i tu treba biti oprezan, jer i među takvim prijelaznicima ima ljudi srpskog porijekla, te je za mnoge od njih taj prijelaz također i neki povratak korijenima. Tako da, realno, broj pravih Hrvata pravoslavaca je zanemariv, doslovce se radi o pojedincima, koji su, bez ikakve veze sa Srbima, na osnovu svog istraživanja, molitve i traženja Boga, pronašli duhovni mir u pravoslavlju. Brojčano, oni su skoro na razini statističke greške u ukupnoj populaciji. 

            Ovo je bio samo pokušaj neke osobne meditacije nad statistikom. Naravno, statistika je varljiva, te su iza ovih brojeva moguće različite nijanse. Iza svake brojke stoji nečija životna priča.

            Tko je to pravoslavac? To je osoba koja aktivno živi svoje sjedinjenje s Kristom u Crkvi. Sveti Oci govore da pravoslavca koji više od tri puta uzastopce, bez opravdanog razloga, ne dođe nedjeljom u crkvu, treba isključiti iz Crkve. Bojim se da, kada bismo se rukovodili tim načelima, da nas više možda ne bi ni bilo.

Ima li u pravoslavlju državnih/nacionalnih Crkava?

Rimokatolicima, naviknutima na Crkvu kao na jedinstvenu svjetsku organizaciju, pod rukovodstvom rimskog pape, struktura Pravoslavne Crkve izgleda prilično konfuzna i često puta sablažnjujuća. Prosječni rimokatolik gleda na pravoslavlje kao na skup samostalnih Crkava, koje u ničemu ne ovise jedna o drugoj, slično protestantskim denominacijama; ne razumije funkciju poglavara Crkve, pa misli da se radi o pravoslavnim „papama“; misli da su pravoslavne Crkve ili državne, dakle, da se njihove granice moraju poklapati sa državnima, i da dotične Crkve ovise o državnoj vlasti, ili da su nacionalne, tj., da okupljaju samo pripadnike određene nacije, i da su prilagođene potrebama dotične nacije. Najčešća je zamjerka pravoslavnim Crkvama ta, da su postale oruđe u rukama određene države ili nacije, za političke ciljeve. Koliko u tome svemu ima istine, i kako pravoslavlje funkcionira na tome nivou?

                Zbog čega u pravoslavlju nema jedinstvenog poglavara, poput rimskog pape, objasnili smo u jednome od prethodnih članaka:pravoslavni stav prema papinstvu   . Prva stvar, koju sada moramo objasniti, jest ta, da u pravoslavlju nema niti državnih, niti nacionalnih Crkava, odnosno, da mjesne pravoslavne Crkve nisu konstituirane ni po etničkom, ni po državnom ključu. Primjera za to ima dovoljno: stare patrijaršije (Carigrad, Aleksandrija, Antiohija, Jeruzalem), nemaju ni nacionalnu ni državnu podlogu, polovica države Grčke je izvan jurisdikcije grčke Crkve, a pod jurisdikcijom Carigrada, grčka dijaspora također, a pod većinski (etnički gledano) grčki Carigrad potpadaju i brojne autonomne jedinice drugih naroda diljem svijeta. Mnoge države (Ukrajina, Bjelorusija, Moldavija, Estonija, Finska, Japan, Kina, Makedonija) imaju samo autonomne Crkve, podčinjene stranim Crkvama, a Grci su narod razdijeljeni na barem tri Crkve: grčku, carigradsku i ciparsku. Prema tome, misao da svaka država na svijetu nužno mora imati i svoju samostalnu pravoslavnu Crkvu, je potpuno neutemeljena. Pravoslavne Crkve su mjesne, lokalne Crkve. Hoće li neke od njih možda imati jače izražene državne ili nacionalne karakteristike (grčka Crkva je izrazito uklopljena u državni život svoje zemlje, dok srpska brižljivo čuva nacionalnu svijest), jest potpuno drugorazredna stvar. Uostalom, stroge nacionalno-državne crte pojedine Crkve su počele dobivati tek u 19.st., u vrijeme buđenja nacionalne svijesti pojedinih naroda, i stvaranja nacionalnih država. Bilo kakvo poistovjećivanje vjere i nacije osuđeno je od pravoslavlja kao hereza (krivovjerje) pod imenom filetizam.

                Pravoslavne Crkve možemo podijeliti na autokefalne i autonomne. Autokefalne Crkve jesu posve samostalne Crkve, a ta samostalnost se očituje u samostalnome izboru i postavljanju episkopa/biskupa dotične Crkve. Autonomna Crkva jest samoupravna Crkva podređena nadzoru neke od autokefalnih Crkava. Stupanj te autonomije može biti različit, ali najčešće autonomna Crkva uživa samostalnost u unutarnjim poslovima, dok joj poglavara potvrđuje nadležna autokefalna Crkva, a također i vanjske crkvene poslove autonomna Crkva ostvaruje u sklopku autokefalne.

                Svakom pravoslavnom Crkvom upravlja sabor njezinih episkopa/biskupa, u srpskoj Crkvi zvan Sveti arhijerejski sabor. On bira između sebe jedno stalno tijelo, koje vodi tekuće crkvene poslove, a koje se u srpskoj Crkvi naziva Sveti arhijerejski sinod. „Poglavar“ Crkve, arhiepiskop/nadbiskup, koji u nekim Crkvama nosi počasni naslov „patrijarh“, jest samo predsjedavajući Sinoda i Sabora, prvi među jednakima, a nipošto neki pravoslavni „papa“.

                Svaka od tih Crkava jest, kako smo rekli, samostalna u svojim crkvenim poslovima, ali ta samostalnost je ograničena. Naime, za razliku od protestanata, u pravoslavlju među Crkvama mora vladati jedinstvo vjere,a  to jedinstvo vjere se očituje u jedinstvu sakramenata (sv. Tajni), a osobito Euharistije. Zahvaljujući toj dvostrukoj sponi, pravoslavne Crkve čine jednu jedinstvenu Pravoslavnu Crkvu, te svaka Crkva koja otpadne od toga jedinstva vjere i Tajni (sakramenata), gubi pravo da se zove pravoslavnom. Takav je slučaj sa raskolničkim strukturama Ukrajine i Makedonije; bez obzira na njihovu formalnu „pravoslavnost“, one su isključene iz jedinstva Pravoslavne Crkve. Zato je nerazumljiv potez pojedinih katoličkih velikodostojnika i ustanova, koji episkope tih struktura pozivaju i predstavljaju kao pravoslavne episkope: kako uime Pravoslavne Crkve može govoriti netko, tko se nigdje u pravoslavnome svijetu ne može ni ispovjediti ni pričestiti?

                Rimokatolici nadalje vole tvrditi da je ovakva struktura pravoslavlja plod rascijepa od Rima, koji je prouzročio unutarnju neslogu među pravoslavnima. Oni između ostalog tvrde da se ovakav sustav naknadno razvio u pravoslavlju. Međutim, ako malo pogledamo u crkvenu povijest, uvidjet ćemo da su se veoma rano, već u poapostolsko doba crkvene eparhije/biskupije počele udruživati u šire pokrajine-metropolije, na čelu sa arhiepiskopom/metropolitom glavnog grada neke oblasti. Svaka takva crkvena metropolija je imala pravo biranja svog metropolita, a on je predsjedavao crkvenim saborima te pokrajine, vršio nadzor, imao prvenstvo časti, te, barem na Istoku, posvećivao sv. Ulje (krizmu, miro), na Veliki četvrtak. Ako malo bolje pogledamo kanone koji reguliraju ove stvari, primijetiti ćemo kako praktički cijelo zakonodavstvo rane Crkve o metropolijama, u svim bitnim značajkama živi u sadašnjem poretku autokefalnih pravoslavnih Crkava, koje kao takve predstavljaju direktni povijesni nastavak istih metropolija. Suprotno mišljenju mnogih rimokatolika, upravo se njihov, centralizirani sustav, u kojemu sve biskupe imenuje rimski papa, razvio kasno, u visokom srednjem vijeku. Autokefalni sustav pravoslavlja jest dakle autentični kršćanski crkveni sustav.

                Usprkos svemu ovome, mnogi će rimokatolici potezati i zadnji argument-a to su raskoli među pravoslavnim Crkvama. Stvarno, u povijesti su postojali, kao i danas, mnogi primjeri raskola u pravoslavlju. Međutim, ovdje treba primijetiti da su „raskoli“ dio kršćanstva, i tegobe kršćanskog života-počevši od međuljudskih odnosa pojedinih vjernika, pa sve do najviših crkvenih razina. Njih je bilo od najranijih kršćanskih vremena, ali za razliku od raskola u pravoslavlju, koji su uvijek bili zaliječeni, puno je problematičnija neprekidna pojava novih ekleziologija (nauka o Crkvi) na Zapadu. Crkveni raskoli pravoslavnog Istoka nikada nisu narušili Crkvu kao cjelinu, dok je Zapad naprotiv neprekidno stvarao nove crkvene sustave: protestantske, anglikanske, starokatoličke, kojima nema kraja ni danas; posljednji i krajnji domet toga je pojava tzv. lefebrovaca nakon II. vatikanskog koncila, koji čvrsto ispovijedaju papinstvo, ali-ne žele mu se pokoravati zbog svojih shvaćanja. Jedinstvo zapadne, rimokatoličke Crkve je često puta formalno, pod očajničkim naprezanjem Vatikana, dok na terenu i u praksi pojedini dijelovi Katoličke Crkve često odlaze svojim putovima.

                Pravoslavlje s time nema problema-ono čuva jedinstvo u sabornosti, u suštini neizmijenjeno od ranokršćanskih vremena.