Sv. Dositej Zagrebački - kratka biografija, misli, molitve

                                                                          (freska iz zagrebačkog hrama)

Danas slavimo blagdan sv. Dositeja Vasića, prvog pravoslavnog mitropolita zagrebačkog. O njemu smo već pisali, a sada donosimo njegovu kratku biografiju, uz par misli i molitava.

Mladost, školovanje i monaštvo

                Prvi mitropolit zagrebački, sv. Dositej, rođen je kao Dragutin Vasić, u Beogradu 05.12.1878. U rodnome gradu završio je gimnaziju i bogosloviju 1899. Prije završetka bogoslovije, 1898. godine, primio je monaštvo, te postao jerođakon. Odmah po završetku bogoslovije postao je jeromonah, te proveo godinu dana u manastiru Manasija, gdje je i zamonašen.

                Godine 1900., kao prvi pitomac fonda mitropolita srpskog Mihajla, putuje u Kijev, gdje 1904. godine, završava glasovitu Duhovnu Akademiju, u stupnju kandidata bogoslovskih nauka. Nakon toga studira u Njemačkoj, u Berlinu i Leipzigu, protestantsku teologiju i filozofiju.

                Od 1907. do 1909. godine predaje na beogradskoj bogosloviji, nakon čega odlazi u Francusku, gdje na slavnoj Sorboni i Višoj socijalnoj školi izučava filozofske i socijalne nauke. 1910.-1012. studira u Ženevi. Govorio je dobro ruski, njemački, češki, francuski i bugarski jezik.

                Za vrijeme Drugog balkanskog rata 1913., radio je u tajništvu Glavnog odbora za pomoć ranjenicima i stradalima u ratu. U to vrijeme aktivno putuje po ratištima dijeleći pomoć.

Biskup u Nišu

                Jeromonah Dositej biva 25.03.1913. rukopoložen za episkopa (biskupa) u Nišu, gdje će ostati punih 19 godina u tom svojstvu. Kao niški episkop, ostati će zapamćen kao veoma angažirani pastir, koji je mnogo učinio za Crkvu Božju niške eparhije (biskupije), i u duhovnom i u materijalnom pogledu. Kod mosta na Nišavi podiže spomenik zaslužnim ljudima toga kraja. Njegovim zalaganjem, podiže se u Nišu Englesko-srpski dom za nezbrinutu djecu. Godine 1915. je zbrinuo u manastiru sv. Romana vojničku djecu. Njegovim nastojanjem, osnovan je manastiru (samostanu) sv. Petke i „Dom mira slijepih djevojaka“. Bio je jedan od glavnih inicijatora za osnivanje narodnog Univerziteta u Nišu. Jedini je zaslužan za podizanje spomenika na Čegru, palima u borbi s Turcima.

                Hrabro se držao i kada je u vrijeme Prvog svjetskog rata Niš pao u ruke Bugara. Nije htio napustiti grad, iako mu je nuđena sigurna evakuacija, nego je ostao do kraja sa svojim stadom. Okupacijske vlasti odmah su ga deportirale u jedan manastir u zabačenom dijelu Bugarske. Usprkos mukama tamnovanja, i usprkos strašnim pustošenjima koje je okupator ostavio u njegovoj eparhiji, 1928. ga vidimo kao glavnog inicijatora sakupljanja pomoći za bugarski narod nakon strašnog potresa u toj zemlji.

                Sudjelovao je u pregovorima s Carigradskom Patrijaršijom oko obnove ujedinjene Srpske Patrijaršije nakon rata. Kao delegat svoje Crkve, poduzimao je mnoga putovanja diljem Europe.

Misionar u Čehoslovačkoj

                Posebna epizoda života sv. Dositeja bila je početkom 1920.-ih godina. Naime, tada jedan dio stanovništva u tadašnjoj Čehoslovačkoj odlučuje pristupiti pravoslavlju, te formirati svoju vlastitu Crkvu. Sv. Dositej je bio posebno angažiran tih godina oko uspostavljanja te Crkve, te je odigrao važnu ulogu u osnivanju Pravoslavne Crkve čeških zemalja i Slovačke – jedne od kanonskih autokefalnih Crkava današnjice. U tome je surađivao i sa sv. Gorazdom Pavlikom, prvim episkopom i mučenikom te Crkve.

Mitropolit zagrebački

                Sv. Dositej je 09.04.1933. svečano ustoličen za prvog pravoslavnog mitropolita novouspostavljene Mitropolije zagrebačke. Mnogo je radio na ustrojstvu nove mitropolije, te joj dao čvrste temelje i organizacijske oblike za daljnji rad, sve do naših dana.

Stradanje, smrt i kanonizacija

                Nažalost, služba sv. Dositeja u Zagrebu nije bila dugog vijeka. Ubrzo nakon izbijanja rata i uspostave NDH, bio je uhićen, i bez suđenja i bilo kakvog procesa držan u zatvoru, gdje je prolazio kroz teška mučenja. Iz zatvora je ubrzo deportiran u Beograd, u vrlo teškom stanju. Teške fizičke i psihičke posljedice zatvora nikad nisu bile zaliječene, usprkos liječenju u sanatoriju, te boravku u manastiru sv. Vavedenja u Beogradu, gdje je i umro od posljedica zlostavljanja, 13.01.1945. U dotičnom manastiru je i sahranjen.

                Na redovnom zasjedanju Svetog Arhijerejskog Sabora SPC 22. 05. 1998., proglašen je svetim, u redu ispovijedalaca Pravoslavne Crkve. Proslavlja se 13.01./31.12.

Misli sv. Dositeja Zagrebačkoga

„Svi smo mi jedno, braćo moja i prijatelji moji. Ja sam vaš, i vi ste moji. Svi mi zajedno imamo jedan izvor, jedan početak – imamo jednog Oca. Sve što je dobro, slavno i čestito u našem životu od Njega vodi svoje porijeklo. U Njemu ima svoj korijen.“ 

„Naoružajte djecu za borbu sa svakom pakošću i duhovima zlobe podnebeske – nemirom svijeta ovoga.“

„Nemoj biti licemjeran ni pred ljudima ni pred Bogom. Ljude možeš još i prevariti, ali Boga nikada. Postiš li – posti prije svega duhovno, jer Bog sve vidi, sve zna – Bog je duh.“

„Znajte svi, da će uskrsnuće Kristovo utoliko sigurnije biti vašim uskrsnućem, pa i za duše onih vaših koji su već pomrli, ukoliko budete darežljiviji prema gladnima...“

Drugi o sv. Dositeju

„Otmjenost duha, plemenitost, duhovitost i veliko znanje i poznavanje svoje visoke dužnosti bitna su blaga, kojima ovaj Arhipastir raspolaže.“

„Njegova rječitost kao besjednika i propovjednika je uvjerljiva...poslije svakog govora svi ostaju uvjereni u točnost njegovih govora i ispravnost njegovih teza.“ (prota T. Urošević)

„U njegovoj duši oduvijek je živjelo i živi Božje nadahnuće.“

„Njegovi mjesečni prihodi, koji nimalo nisu zavidni, iscrpu se već za prvih deset dana u mjesecu, jer dobri Episkop daje nevoljnima i „kapom i šakom.“ (Irinej Krstić, sinđel)

Tropar gl. 8

Od mladosti svoje, slavni Ispovjedniče,

Prinio jesi sebe Gospodu,

Stradajući za ime Kristovo,

Propovijedao si Carstvo Božje

Da bi s njime, vječno živio

Kondak g. 4

Od carskoga grada Niša,

Do Zakarpatske Rusije

I Zagreba Golgote tvoje

Vjerno si Bogu služio

I svjedočio Krista Spasitelja

Životom, djelom i riječima

Trpljenjem zadobivši vijenac slave,

I ušavši u vječnu radost

Presvete Trojice.

               

Zavjetna Liturgija za grad Zagreb

            Sutra, dan nakon blagdana sv. mučenika Dimitrija Solunskog, tradicionalno će se u zagrebačkoj pravoslavnoj katedrali sv. Preobraženja Gospodnjeg održati zavjetna sv. Liturgija (misa) za grad Zagreb i sve njegove građane.

            Ova Liturgija je uvedena nakon teškog potresa koji je pogodio grad Zagreb 09.11.1880. Na taj način pravoslavni grada Zagreba mole Boga da sačuva naš grad od potresa, te mu ujedno zahvaljuju što nas je sve do sada poštedio takvog razaranja.

            Zanimljivo je da se događaj potresa poklopio s blagdanom sv. Dimitrija. On je naime zaštitnik protiv potresa, te se na njegov blagdan mole posebne molitve za zaštitu od potresa.

            Provedimo sutrašnji dan u molitvi na ovu nakanu, da nas Bog čuva od potresa, zahvalimo mu što nas je i prije čuvao, i ako možemo, pohodimo crkvu barem nakratko.

Sv. Petka - zaštitnica zagrebačkog samostana

Danas slavimo veliku pravoslavnu sveticu - sv. Paraskevu ili Petku, jednu od najpopularnijih svetica pravoslavnog naroda Božjeg. Njoj je u Zagrebu posvećen jedini pravoslavni samostan (manastir) u povijesti grada, onaj na Svetom Duhu, pa stoga donosimo njegovu kratku povijest (preuzeto sa stranice Mitropolije): 

Samostan sv. Petke u Zagrebu

Srpski pravoslavni samostan sv. Petke u Zagrebu, osnovao je metropolit Dositej[1] 1936. godine u kući koju je darovao dobročinitelj Đuro Avirović. Kao dugogodišnji odbornik i crkveni tutor, on je 1888. godine oporučio svoj posjed od 7. jutara (737,7 hvati) SPCO[2]zagrebačkoj.

Pošto su posjed po oporuci imale na doživotno uživanje njegove dvije rođakinje, današnji samostanski posjed je prešao pod crkvenu upravu 1905. godine. 

Od osnivanja samostana, pa sve do početka Drugog svjetskog rata, setrinstvo samostana sačinjavale su: Tasija (Prokopjuh), igumanija i profesorica filozofije, zatim Sava (Nikolajevna-Vojnovič) kao shimna[3] monahinja, zatim monahinje Leonida (Ivanova), Evdokija (Makijevna), Savatija, i Mileva (Živković) kao iskušenica[4].

Nakon proglašenja NDH, sestre koje su bile Ruskinje, ostale su u samostanu, a Srpkinja Savatija morala je pobjeći u Srbiju. Pokoljem Srba na Kozari, tisuće srpske djece koja nisu poubijana, stradala su u mnogim dječjim logorima smrti, od kojih je najpoznatiji logor Jastrebarsko. Iz jednog od takvih logora u samostan je dovedeno sedam srpskih djevojčica, koje su zahvaljujući sestrinstvu samostana preživjele rat (Darinka Borovac, Đurđica Krnjak, Jovanka Krnjak, Zora Narančić, Vidosava Sekulić, Ankica Stanković i Jovanka Tadić).

Kraj rata za malobrojno sestrinstvo bio je početak novog stradanja. Polovinom svibnja 1945. u samostan dolazi grupa naoružanih partizana, predvođena Srbinom Bogoljubom Rapajićem. «Osloboditelji» su prvo polupali ikonu sv. Petke i kandilo koje je gorjelo iznad ulaznih samostanskih vrata. Polupana je i mramorna ploča s nazivom samostana.

Iste noći monahinje su nasilno odvedene iz samostana uz jaku oružanu pratnju. Rusa Jakova (ruski izbjeglica iz vremena Oktobarske revolucije), samostanskog radnika s ekonomije, poslije nekoliko dana vratili su u samostan. Kako je ubrzo samostan opljačkan, iz njega su protjerali i Jakova. Tih dana nestaje sva samostanska arhiva. Ubrzo se u zgradu samostana smjestila Narodna milicija, a cijeli samostanski kompleks služio je kao streljana (milicijski poligon).

Sredinom 1955. g. samostan je vraćen u posjed Srpskoj Pravoslavnoj Crkvi. Godine 1958. stupa na snagu zakon o nacionalizaciji.

U proljeće 1962. g. metropolit Damaskin, pokreće postupak za izuzimanje od nacionalizacije samostanske zgrade i imanja. Vlasti osporavaju da je to ikada i bio samostan. Kako je arhiva «nestala», slijedi dugotrajni proces kako bi Crkva vratila svoj samostan.

1968. g. počinje obnova samostanske zgrade i kapele. Članovi crkvenog odbora koji su rukovodili obnovom samostana bili su:metropolit zagrebački Damaskin, paroh[5] zagrebački Jovan Nikolić, odvjetnik Đorđe Ilijić, odvjetnik Vladimir Ivković, dr. Anđelko Vujatović i gospodin Gojko Bundalo. Srpskoj Pravoslavnoj Crkvi u Zagrebu gotovo sva imovina je bila oduzeta, i nije bilo sredstava ni za najosnovniju obnovu samostana.

U to je vrijeme još uvijek u Zagrebu bio priličan broj pobožnih Ruskinja, koje su prodavale svoj stari naslijeđeni nakit, i darivale ga sv. Petki. Od tih priloga urađen je metalni ikonostas, te oltarne ikone, ikone u svetištu i na dverima. 1971. g. uređena je samostanska porta. Pobožni zagrebački Srbi, uređujući samostansku portu, ispod svakog posađenog stabla, stavljali su grude zemlje donijete shodočašća iz mnogih srpskih samostana: Mileševe, Studenice, Gračanice, Pećke patrijaršije, Dečana, Deviča, Ostroga, Morače, Savine, Krke, Krupe, Ozrena, Dragovića... Sedamdesetih godina samostan je imao dvije monahinje: sestre Varvaru i Kseniju. Bolest sestara, te nedostatak monaškog podmlatka, učinio je da samostan ostane bez sestrinstva.

Njegovo Visokopreosveštenstvo mitropolit zagrebačko-ljubljanski g. g. Jovan[6], nakon izbora za vikarnog episkopa lepavinskog, nekoliko je godina stolovao u samostanu sv. Petke, koji je i za monaške prilike, bio više nego skroman.

Od 2000. godine, denacionalizacijom poslovnih prostora SPCO zagrebačke, stvoreni su materijalni uvjeti za obnovu samostanskog kompleksa.

Materijalna obnova samostana sv. Petke u Zagrebu je gotovo završena, i vjerujemo da će molitvama bogolike[7] majke naše Paraskeve[8], uskoro otpočeti i duhovna obnova ove značajne svetinje.[9]

---

[1]Prvi pravoslavni mitropolit zagrebački, danas kanonizirani svetac.

[2]Srpska pravoslavna crkvena općina.

[3]Najstroži oblik monaštva.

[4]Pripravnica.

[5]Pravoslavni župnik.

[6]Mitropolit zagrebačko-ljubljanski, 1936.-2014.

[7]Staroslavenski: prepodobni. Naziv za svete monahe i monahinje.

[8]Drugo ime za sv. Petku.

[9]Danas je samostanski kompleks oživio kao crkvena gimnazija i duhovni centar Mitropolije.

Kratka povijest pravoslavlja u Zagrebu

Sve do edikta o toleranciji cara Josipa II. (1781.) u Zagrebu nije bilo stanovnika druge vjeroispovijesti osim rimokatoličke. Tek od tog vremena u Zagrebu ce pojavljuju prvi pravoslavni trgovci "Grci[1]" i Srbi. Kad je izdan ovaj edikt, bilo je u Zagrebu nekoliko trgovaca pravoslavne vjere ("Grci, turski podanici"), svega 28 duša, a 1785. godine već je u Zagrebu   bilo   8   obitelji   čiji   su   domaćini   bili:   1.   Ćiril   Milošević,   2.   Andrija Radovančević, 3. Dimitrije Hadži-Vojnović, 4. Nikola Janković, 5. Konstantin Jovan Malin, 6. Georgije Dimo, (u maticama Dimić), 7. Ćiril Ralić, 8. Jovan Stova (u maticama Štova, došao iz Ivanić-Grada). Ukupno je bilo 40 osoba. Pakrački episkop[2] Pavle Avakumović postavio im je 18. travnja 1785. lepavinskog[3] jeromonaha[4] Gerasima Markovića za duhovnika, te   su   u   iznajmljenoj   kući   na   trgu   Manduševcu   (kasnije   Jelačićevom   trgu,   sada   Trg Republike[5]) jednu sobu uredili kao kapelu i u njoj obavljali bogoslužja. Vjernici su duhovniku davali stan i hranu, a manastiru na račun duhovnikove plaće davali godišnje 70 forinti. Kapela je bila posvećena sv. apostolima Petru i Pavlu (kao i u Ivaniću). Nju su koristili i pravoslavni vojnici. Pred Uskrs 1785. u njoj ce pričestilo 256 vojnika, bez časnika. Te godine kupili su i njivu za groblje (tzv. "Iličko groblje") koje je jeromonah Gerasim odmah i posvetio.

Sve je to izazvalo negodovanje biskupa Josipa Galjufa i gradske uprave, tužbe i žalbe, ali je namjesničko vijeće 17. siječnja 1786. obavijestilo magistrat da je "zagrebačkoj crkvenoj općini nesjedinjenih[6] dozvoljeno obavljati privatno bogoslužje". Zagrebački "purgeri" Srbi i Grci brzo su ekonomski napredovali, bogatili ce, kupovali ili gradili nove velike kuće, pa su uskoro naumili sagraditi sebi pravu crkvu. Međutim, kako je na licitaciji 10. veljače 1794. prodavana rimokatolička crkva sv. Margarete s njoj pripadajućim zemljištem u Ilici, kupe pravoslavni ovu crkvu za 4000 forinti. Srbi su je adaptirali prema potrebama pravoslavnog bogoslužja i posvetili je Preobraženju Gospodnjem. Bilo ih je svega 89 duša. Crkveni "epitrop" i prvi predsjednik crkvene općine bio je Jovan Štova, a paroh[7] jeromonah lepavinski Petronije Stefanović. Na Preobraženje 1794. crkvu je posvetio episkop pakrački Kiril Živković. Ova crkva je služila sve do 1865. godine, kad su vršene pripreme za gradnju nove, današnje crkve. U svom apelu za priloge crkvena općina piše: "... Jedva da nas ima 236 duša. Crkva u kojoj se Bogu molimo i za sebe i svu braću i hristijane, stara je i mala i jako je opala. Dizanjem ulica upala je više cipela u zemlju tako da se preko nekoliko stepenika u nju silazi, i toga radi već zrak vlažan ima, te zdravlju škodi. Prozori su mali, niti se mogu povećati budući (da) je crkva niska, i tako isto svijetlosti niti zraka u nju prispjeti ne može. Mala je tako, da kad bi ovo malo nas svi na službu Božju došli, jedva bi mesta imati mogli...".

Pripreme za gradnju nove crkve vršene su brzo i solidno, pa je i gradnja išla brzo. Već 21. listopada 1866. nova crkva je bila osposobljena i posvećena za vršenje bogoslužja. Dolaskom na zagrebačku parohiju lepavinskog jeromonaha Amvrosija Pavlovića sve je napredovalo. U njegovo vrijeme zagrebačka preobraženska crkva dobila je svoj današnji izgled. Unutrašnje uređenje bilo je od 1883. do 1884. povjereno arhitektu Hermannu Bolleu, ravnatelju tadašnje Obrtne škole. Željezni ikonostas[8] i dva velika polijeleja[9] djelo su bravara Antona Mesića, hrastovi stolovi rađeni su u Bolleovoj Obrtnoj školi. Ikonostas je slikao Epaminonda A. Bučevski, akademski slikar Bukovinske eparhije[10] iz Beča. Ovako ukrašenu crkvu posvetio je 28. rujna 1884. episkop pakrački Nikanor Grujić.

Crkvena općina zagrebačka i njena parohija razvijala se tada, jačala brojno i ekonomski, stvarane su nove srpske institucije, pravoslavni Srbi su stjecali i pojedine ugledne položaje u društvu. U Zagreb kao glavni grad Hrvatske i Slavonije[11] dolaze srpski episkop, pa   i   karlovački   mitropoliti-patrijarsi[12],   koji   sudjeluju   u   radu   Hrvatskog   sabora   i   u državnim i crkvenim svečanostima. Patrijarh Josif Rajačić je 5. lipnja 1848. bio u Zagrebu na velikim svečanostima, kad je pred njim barun Josip Jelačić položio svoju bansku zakletvu na trgu sv. Katarine; patrijarh Samuilo Maširević, dolazeći na Hrvatski sabor u siječnju 1866., prvi put je na Jelačićevom trgu posvetio bogojavljensku vodicu; patrijarh Georgije   Branković   je   dolazio   u   Zagreb   1895.   povodom   posjete   cara   Franje   Josipa   I.; patrijarh Lukijan Bogdanović služio je ovdje 1910. povodom dolaska u Hrvatski sabor. Dok je jedan dio Hrvata shvaćao sve ove pojave kao normalne i politički korisne u razvijanju bratske sloge, drugi su negodovali, pravili demonstracije, razbijali prozore na srpskim institucijama, naročito na crkvenoj zgradi u Ilici 7, pa čak i na crkvi. Godine 1914. nastupila je kulminacija takvog ponašanja. Zgrada crkvene općine na Preradovićevom trgu br. 8 je na Vidovdan napadnuta, stvari iz nje izbacivane kroz prozor i na trgu spaljivane i razvlačene.

Poslije rata nastale su normalne prilike. Naročito od 1933. kad je prema odredbama novog crkvenog ustava u Zagrebu instaliran mitropolit Dositej, dotadašnji episkop niški[13]. Međutim, ovaj period je bio kratak jer je prekinut vihorom Drugog svjetskog rata i već dobro poznatim raspirivanjem bratoubilačke mržnje i zločinstava. Mitropolit Dositej je bio zlostavljan i u teškom zdravstvenom stanju prebačen u Beograd, gdje je i umro. Jedan dio svećenika je ubijen, ostali iseljeni u Srbiju. Poslije rata došlo je do obnove crkvenog života i zagrebačka crkvena općina danas normalno živi, radeći na omogućavanju urednog vjerskog života pravoslavnih Zagrepčana. Na tome ce trude zagrebački svećenici pod rukovodstvom svoga mitropolita Jovana[14].

Pored crkve i kuća oko nje, zagrebačka crkvena općina ima još i kapelu sv. Petra i Pavla na   Mirogoju,   zadužbinu   Judite   udove   Kukulj   nad   grobnicom   svoga   muža.   Kapelu   je projektirao Hermann Bolle, a unutrašnje slikarstvo je izveo profesor Bauer iz Obrtne škole. Crkvena općina ima danas i kuću na Svetom Duhu, koju je 1888. poklonio zagrebačkoj crkvenoj   općini   Đuro   Avirović   zajedno   sa   zemljišnim   posjedom   od   7   jutara   i   737 četvornih hvati. Danas je to ženski manastir s kapelom sv. Petke, mjesto na koje rado dolaze pobožni Zagrepčani[15].

Do Drugog svjetskog rata postojale su u Zagrebu i ove namjenske pravoslavne bogomolje: gimnazijska kapela sv. Tri Jerarha (od 1912.) u zgradi donjogradske gimnazije; kapela sv. Ane u   ženskoj   kaznionici;   garnizonska   vojna   kapela   Uzašašća   Kristova   iz   1934.;   kapela Pokrova Presvete Bogorodice u zavodu za umobolne u Stenjevcu.

dr. Dušan Lj. Kašić: Srpska naselja i crkve u sjevernoj Hrvatskoj i Slavoniji

---

[1] Grcima su bili nazivani zbog svoje „grčke“, tj. pravoslavne vjere.

[2] Pravoslavni biskup. Sjeverna Hrvatska je izvorno bila pod jurisdikcijom pakračkih episkopa.

[3] Pravoslavni manastir (samostan) Lepavina između Križevaca i Koprivnice. Vidi: http://orthodoxhr.blogspot.hr/2017/02/pravoslavni-samostani-sjeverne-hrvatske.html

[4] Monah zaređen za svećenika.

[5] Knjiga je pisana 1987.

[6] Pravoslavne se nazivalo nesjedinjenima zbog nejedinstva s rimskim papom.

[7] Pravoslavni župnik.

[8] Oltarna pregrada.

[9] Lustera.

[10] Pravoslavna biskupija na području današnje zapadne Ukrajine i Rumunjske.

[11] Službeni naziv Hrvatske stoljećima do 1918. glasi: Trojedna kraljevina Hrvatska, Slavonija i Dalmacija.

[12] Pravoslavni u zemljama ugarske krune imali su nakon ukidanja srpske Pećke Patrijaršije 1766., svoju samostalnu Crkvu – Karlovačku Mitropoliju (po sjedištu u Srijemskim Karlovcima). Karlovački mitropoliti bili su nositelji naslova srpskih patrijarha.

[13] Od 1931. Zagreb je sjedište pravoslavne biskupije – mitropolije zagrebačke (danas zagrebačko-ljubljanske).

[14] Danas Porfirija.

[15] Monahinja već dugo nema; danas je uz njega kompleks crkvene gimnazije i duhovnog centra - http://orthodoxhr.blogspot.hr/2017/02/pravoslavni-samostani-sjeverne-hrvatske.html