Godišnjica masakra u Salniku

            Prošle nedjelje, 14.01.2018., navršile su se 73 godine od jezivog događaja kojim je gotovo uništena jedna od najstarijih i najsjeverozapadnijih srpskih pravoslavnih zajednica u Hrvatskoj, ona u prigorskom selu Salnik.

            O parohiji (pravoslavnoj župi) u Salniku smo već pisali u člancima Pravoslavno Prigorje i Lipnica - pravoslavna oaza u Prigorju. Selo Salnik nalazi se usred rimokatoličkog, hrvatskog, kajkavskog Prigorja, na samoj međi vrbovečkog i zelinskog kraja. Naime, po rimokatoličkoj podjeli, samo mjesto Salnik pripada u rkt župu sv. Petra u Preseki (vrbovečki dekanat), a administrativno u grad sv. Ivan Zelinu, a također i ostala sela parohije gravitiraju Zelini, Vrbovcu i Rakovcu.

            Ova zajednica je vrlo stara, seže još u 16.st. Naseljavali su je kroz povijest ljudi s različitih strana: izvorni doseljenici (najvjerojatnije iz Crne Gore i istočne Hercegovine), Žumberčani koji nisu htjeli biti grkokatolici, kasniji doseljenici iz ostalih srpskih sela, te poneki Hrvati koji bi miješanim brakom postali pravoslavni. Obuhvaćala je sela Salnik, Lipnicu, Radoišče (Radovište), Valetić, Hudovo, Brezane i Lukovo (Vlaška Luka) kod Vrbovca, te mali broj pravoslavnih u okolici. Sve do Drugog svjetskog rata u Salniku je bio i stalni pravoslavni svećenik. Međunacionalni odnosi su bili dobri, te su čak i lokalni rimokatolici hodočastili sv. Petki u Salnik, moleći joj se da zaštiti urod od tuče.

            Uspostavom NDH 1941.g. dolaze teški dani za ovu malu i mirnu zajednicu. Da bismo bolje razumjeli stvar, moramo istaknuti da se radilo o mirnoj i malobrojnoj zajednici, koja nije mogla predstavljati nikakvu realnu vojnu opasnost za ogromno hrvatsko prostranstvo koje ju je okruživalo. Također, progoni su se dogodili prije bilo kakve organizirane partizanske borbe većih razmjera. Dakle, radilo se naprosto o želji da se pravoslavni unište. Prva je na udaru bila SPC. Paroh (pravoslavni župnik) u Salniku bio je Rus Venijamin Pavlovski, i on je odmah deportiran, s još jednim pravoslavnim veleposjednikom iz tog mjesta, 11.07.1941. Što se vjernika tiče, prvi ustaški plan je bio da se oni kolektivno isele u Srbiju, a u njihove kuće nasele Slovenci, koje su nacisti tjerali iz njihove domovine. Međutim, kako su deportacije Nijemci ipak obustavili, prešlo se na drugu opciju, a to je prevođenje na katoličku vjeru, što je za ustaše značilo i promjenu nacionalne pripadnosti. Zastrašeni narod sam je podnosio molbe za prijelaz, bilo ih je ukupno 224, od toga 223 u srpnju 1941., i jedna sljedeće godine. Najveći broj prijelaznika javio se župi sv. Jurja u Rakovcu. Treba naglasiti da nisu svi postali rimokatolici; njih 145 postali su grkokatolici. I danas ima starijih ljudi, u kojima živi gorko sjećanje iz djetinjstva kako je rimokatolički svećenik izvršio ovo masovno pokatoličavanje na skupu kod seoskog bunara. Oni koji su postali rimokatolici, ušli su pod jurisdikciju nadležnih župa, a oni koji su postali grkokatolici, postali su dio Križevačke eparhije, a jurisdikciju nad njima preuzela je uprava biskupijske ekonomije u Tkalcu kod Vrbovca, odnosno grkokatolički svećenik Ćiril Mudri, Rusin.

            Naravno, ovi prijelazi su posve nevažeći, pošto su učinjeni pod pritiskom, a ne dobrovoljno. Zato se često i pojavljuju različite brojke prijelaznika, a nije rijetkost da se i jedne te iste osobe nađu i u oba popisa, rimokatoličkom i grkokatoličkom. Ovo su dobro znale i katoličke crkvene vlasti, pa praktički i nisu organizirale neki poseban pastoral s tim ljudima; po svjedočanstvu seljaka, crkve su ostale zaključane do kraja rata, a parohijski dvor u Salniku je ipak zapaljen. Tako je narod bio lišen sakramenata.

            Seljaci iz susjednog Radoišča (Radovišta) su odbili pokatoličavanje, pa su stradali. Petorica su ubijena 08.08.1941. u logoru u Novom Marofu, dok su dvojica ubijena još 30.07.1941. u logoru Lepoglava. U selu su tako ostale samo žene, djeca, starci i jedan bolesni mladić, te su „svi podnieli molbe o prelazu na rimokatoličku vjeru“. Možemo zamisliti raspoloženje tih ljudi, koji su prisiljeni „primiti“ vjeru ubojica svojih muževa i očeva. Ubijeno je i sedam antifašistički raspoloženih Hrvata iz tog sela

            Kao što smo vidjeli, Salnik nije bio nikakav ratni cilj, iako je s jedne strane bila Preseka, glavno uporište partizana na vrbovečkom području, a s druge Zelina, drugo po jačini komunističko uporište na širem zagrebačkom području nakon Trešnjevke. Naime, većinu antifašista tih područja su činili Hrvati. Međutim, 14.01.1945., na samu julijansku Novu godinu, pred kraj rata, u Salnik upadaju ustaše iz Komina i Zeline, te vrše masovno ubojstvo civila, pljačku i palež. Detalji svjedočanstava se razlikuju, no, radilo se o organiziranoj akciji,  a ne ispadu grupe bandita. Da je tome tako, svjedoči i činjenica da su pokolj izvršile regularne jedinice, da je selo bilo ciljano opkoljeno, i da su se poslužili varkom (partizanske kape), kao i da je bio pripremljen veći broj kola za odvoz opljačkane robe. Spaljeno je osam kuća i gospodarstava, a 14 mještana je ubijeno i zapaljeno u jednom štaglju. Po nekim svjedočanstvima, ljudi su u štaglju živi zapaljeni, a po drugima zaklani prije paljenja, dok je jedan ubijen rafalom. Najmlađa žrtva je imala 12, a najstarija 76 godina. Nije ih spasilo ni pokatoličavanje, a nije slučajno što se akcija izvela baš na julijansku Novu godinu.

            Trebala je stradati i susjedna Lipnica, i to na jedan Đurđevdan (sv. Juraj). Prema kazivanju seljaka, spasilo ih je to što se s ustašama nalazio i jedan njemački časnik. On je upitao zbog čega je selo tako okićeno (običaji Đurđevdana), na što mu seljaci odgovoriše: „u čast vašeg dolaska, gospodine“. Nijemca je to oraspoložilo, i tako je selo bilo pošteđeno.

            U nastavku donosimo pismeno svjedočanstvo pokojne Jovanke Ranilović, preuzeto s bloga Saveza antifašističkih boraca i antifašista Zeline:

U IME BAKE RANILOVIĆ JOVANKE:

„Obaviještena sam od strane boraca iz Zeline da vama kao mladima objasnim kako je to bilo 14.siječnja 1945 godine. Draga moja djeco, to vam je bio najteži dan u životu za ovaj narod u Salniku. U jutro oko 09,00 sati došli su narodni neprijatelji, ustaše u ogromnom broju sa oko 150 saonica jer je bio dubok snijeg, koje su bile pripremljene za pljačku i odvoz pokretnina. Bilježili su kuće koje su praznili i palili znakom zasjekanja sjekire u vrata, znali su koje su to kuće dokazane njim od domaćih izdajnika i pokupili starce i djecu govoreći da idu u školu na sastanak gdje ce im održati govor da ne surađuju sa partizanima, a iz škole su ih u stroju otjerali u štagalj gdje su ih zapalili.

Uz put je moj tata Magovac Pero opazio svojeg kolegu iz vojničkih dana koji je morao doći ovdje za podvoz za pljačku i predao mu mog sina Dušana starog 5 godina i tako je preostao živ, a druge dvoje djece su izgorjeli.

Znate kako je teško kad se opečete samo na jednom mjestu, a kakve su muke dok se peče cijelo tijelo.

Štagalj u kojem su ih pekli ako ga želite vidjeti može vam se pokazati. Iz zapaljenog štaglja čovjek koji se zvao Bubanović Vujo a bio je kurir, skočio je iz štaglja i par koraka dalje zaklali su ga.

Kosti koje su ostale jeli su psi, dok ih drugi dan nismo pokupili u jednu kutiju i zakopali na groblje na mjesto gdje je danas spomenik.“

            Danas, u samom Salniku više vjernika nema, ima samo crkva i groblje. Pa i taj osamljeni hram bez ljudi nije imao mira; 1992.g oštećen je eksplozivom.

           

Lipnica – pravoslavna oaza u Prigorju

            Danas smo posjetili malo pravoslavno selo Lipnicu kod Vrbovca. Usprkos svojoj malenosti, ovo selo je važno s povijesnog aspekta. Naime, ono je najsjeverozapadnije živuće pravoslavno selo u Hrvatskoj, usred posve hrvatske, rimokatoličke i kajkavske regije Prigorja, istočno od Zagreba. Osim toga, ima iza sebe dugu povijest; pravoslavni žive u ovom kraju još od prve polovine 15.st., što ovu zajednicu čini jednom od najstarijih u ovom dijelu Hrvatske.

            Selo Lipnica nalazi se u istočnom dijelu zagrebačke županije, u sastavu općine Rakovec, u blizini grada Vrbovca. Izvan je glavnih putova, može se do njega doći samo seoskom cestom iz smjera Vrbovca ili Sv. Ivana Zeline. Ako dolazite iz Vrbovca, blizu Lipnice ćete proći kroz selo Gaj, rodno mjesto nekadašnjeg prvaka HSS-a Josipa Pankretića, te Dijaneša, gdje je pokopan. Maleno je to selo; 2001. ovdje je živjelo svega 76 stanovnika u 29 domaćinstava, a danas vjerojatno i manje. Ipak, selo je i danas većinski pravoslavno, što je vrlo rijetko u ovom dijelu Hrvatske. Drugih pravoslavnih zajednica u široj okolici nema.

            Pravoslavlje se u ovom kraju pojavilo davno prije dolaska Turaka, još u prvoj polovini 15.st. Naime, naselje Rakovec, u čiju općinu spada i Lipnica, djelomično su uživali grofovi Celjski, a kada se grof Ulrich Celjski 1434. oženio Katarinom Kantakuzinom Branković, kćerkom srpskog despota Đurđa Brankovića, Rakovec je bio jedan od gradova kojima je upravljala spomenuta Katarina. U razdoblju 1456.-1460. ona je sama upravljala Rakovcem, a postoje indicije da je jedan dio svojih vojnika dovedenih iz Srbije naselila upravo ovdje. Međutim, ovo prvo naseljavanje pravoslavnog stanovništva nije dugo trajalo ni ostavilo traga.

            Veći val dolazi u doba turskih ratova, te već u 16.st. dolaze ovamo prve veće grupe pravoslavnih doseljenika. Tako je već 1570.g. osnovana pravoslavna župa (parohija) u selu Salniku, nedaleko od Lipnice. Osim Salnika, pravoslavni su naseljavali: Lipnicu, Kolenicu Radoišče/Radovište, Hudovo, Lukovo (do 19.st. Vlaška Luka), dijelom Zelinu, te Brezane. U većini ovih sela pravoslavnih više nema, ni u samom Salniku, gdje su teško stradali u Drugome svjetskom ratu. Ipak, crkva u Salniku postoji. Jedino u selu Lipnici, gdje također postoji kapela, živi većinsko pravoslavno stanovništvo, tako da je Lipnica posljednje preživjelo selo nekadašnje salničke parohije (župe).

            Doduše, samo selo Lipnica je naseljeno nešto kasnije, vjerojatno iza 1630.g. Usmena narodna predaja govori da su selo naselili pravoslavni sa Žumberka; nezadovoljni što je Žumberak postao grkokatolički, oni su potražili mjesto gdje mogu slobodno ispovijedati svoju vjeru. Sve do 18.st. Lipnica je imala i svog zasebnog svećenika.

            U selu postoji kapelica posvećena Prijenosu moći sv. Nikole. Sagrađena je 1795.g., na mjestu starije iz 1750.g. Kapelica je zaštićeni spomenik kulture, i temeljito je obnovljena do 2012.g., kada ju je posvetio pokojni mitropolit zagrebački Jovan. 

 Kapelica izvana:

 Unutrašnjost i ikonostas:

 Ikone na ikonostasu potječu iz 1800.g.:

 Ručni radovi kojima pravoslavno stanovništvo sjeverne Hrvatske kiti ikonostase. Iste takve upotrebljavaju i u susjednim katoličkim selima, te i za svjetovnu upotrebu:

 Crkvene zastave:

 Ikonostas:

 Zidne ikone:

 Strop oslikan:

 Posjet smo zaključili na tradicionalan domaći način:

Pravoslavno Prigorje

Sjeverozapadni dio Hrvatske, veći dio poteza od mađarske do slovenske granice, siječe brdsko-planinski lanac, čiji glavni dio čine planina Medvednica (iznad Zagreba), te planina Kalnik (iznad Križevaca). Gledano iz južne nizine, brdsko – planinska regija sjeverno od tog lanca naziva se Zagorje (prostor iza gore), i proteže se sve do rijeke Drave na sjeveru, iza koje počinje Međimurje, odnosno Sutle, koja je granica sa Slovenijom. Brdovite južne padine tog lanca nazivaju se Prigorje (kraj pri gori). Razlikujemo zagrebačko Prigorje, oko Medvednice (Zagreb je izvorno prigorski grad) i kalničko Prigorje, oko Kalnika i Križevaca.

                Slično kao i susjedno Zagorje, Prigorje je od pamtivjeka na glasu kao čisto hrvatski, katolički kraj. Ne pamti se ovdje drugi narod osim Hrvata, druga vjera osim rimokatoličke, i drugi jezik osim kajkavskoga. Naravno, povijest je donosila Nijemce, Mađare, Čehe, Slovake, Poljake, Slovence, ljude iz raznih balkanskih zemalja (čak i muslimane – neka sela oko Sv. Ivana Zeline čuvaju predaju na svoje „tursko“ porijeklo), a bilo je i egzotičnih primjeraka, čak iz Španjolske, koji su domarširali s Napoleonovom vojskom i odlučili ostati. Međutim, asimilacija je učinila svoje, te su svi oni danas pravi Prigorci. Samo pokoje neobično prezime ili fizička karakteristika poput tamnije puti svjedoči o potomcima nekadašnjih „dotepencof“, kako ovdje nazivaju došljake. Hrvatstvo i katolištvo, drevni kajkavski govor, dobra vina, živopisni vinorodni brežuljci, „kleti“ i tamburica, neprijeporna su karakteristika ovoga kraja.

                Međutim, ovaj kraj ipak ima i jednu svoju skrivenu i zaboravljenu povijest – povijest pravoslavnih Srba, koji već stoljećima svojom prisutnošću obogaćuju ovo podneblje. Uistinu, osim opisanog hrvatskog Prigorja, postoji i drugo, pomalo zaboravljeno – pravoslavno Prigorje.

                Pravoslavlje se u ovom kraju pojavljuje dosta rano, davno prije Turaka, još početkom 15.st. 1434. g. hrvatsko – slavonski ban Ulrich Celjski sklapa brak s Katarinom Kantakuzinom Branković, kćerkom srpskog despota Đurđa Brankovića iz Smedereva. S njom dolaze u ove krajeve srpske vojničke posade, s obiteljima i pratnjom, u Medvedgrad, Rakovec pored Vrbovca, te na Veliki i Mali Kalnik. Bilježi se ime srpskog plemića Bogavca Milakovića, zapovjednika Medvedgrada i zagrebačkog župana, te Pavla Mikšića na Kalniku. Potkraj 15.st., dolaze iz Hercegovine nove grupe pravoslavnih doseljenika, predvođenih knezovima Vladislavom i Balšom Hercegovićem, koji, pored drugih naselja, dobivaju i Kalnik. Punih sto godina trajalo je srpsko gospodstvo nad Kalnikom, a iz tog razdoblja potječu i prve pravoslavne crkve tog područja.

                Međutim, veće doseljavanje pravoslavnog stanovništva počinje u 16.st, s provalama Turaka u ove krajeve. Već 1540. nalazimo zapise o prvim pravoslavnim Srbima, koji se naseljavaju kao vojnici – graničari u ovaj kraj. Njihov broj sve više raste, stvaraju se sela, dolaze pravoslavni svećenici, stvara se crkvena organizacija, utemeljuju parohije (župe), grade crkve i kapele. U širem krugu kalničkog Prigorja formiraju se parohije (pravoslavne župe): Bolfan, Salnik, Vojakovac, Veliki Poganac, Lepavina i Velika Mučna. U Lepavini, na prijevoju koji čini prijelaz od Prigorja prema Podravini i Bilogori, formira se manastir (samostan) koji postoji i danas.

                U selu Bolfan u blizini Ludbrega postoji crkva još iz 18.st. Osim njega, pravoslavni su naseljavali susjedna sela: Belanovo Selo, Ivančec, Segovinu, Torčec i Čukovec, u kojemu postoji kapela. Iako ovo nije Prigorje u strogom smislu, ipak pravoslavna sela spadaju po smještaju i porijeklu u taj krug, i čine najsjevernija srpska pravoslavna autohtona sela u ovom dijelu Hrvatske.

                Veliki Poganac je također na samom prijelazu prema Podravini. Osim njega, u parohiju (župu) spadaju i sela: Mali Poganac, Botinovac, Veliki Grabičani, Ivanac, Prkos, Radeljevo Selo, Rasinjica, Ribnjak, Duga Rijeka i Koprivnička Rijeka. Postoji od kraja 16.st. i danas ima veći broj vjernika, crkvu i brojne kapele.

                Parohija Velika Mučna, sa selima: Vrhovac, Grdak, Paunovac, Prnjavor, Rijeka, je već Podravina, ali također vezana uz pravoslavne u prigorskom kraju.

                Vojakovac se nalazi u blizini Križevaca. Pored njega, u parohiju (župu) spadaju Vojakovački Kloštar, Vojakovački Osijek i Ivanac. Crkve su od davnina, u Osijeku se spominje još u vrijeme spomenute kneginje Katarine Branković, dakle prva polovina 15.st.

                Salnik je sjedište najsjeverozapadnije pravoslavne parohije u Hrvatskoj, još od 1570. Samo naselje se administrativno nalazi na području grada Sv. Ivan Zelina, dok rimokatolički pripada župi Preseka (vrbovečki kraj). Osim Salnika, pravoslavni su naseljavali: Lipnicu, Radoišče/Radovište, Hudovo, Lukovo (do 19.st. Vlaška Luka), dijelom Zelinu, Brezane. U većini ovih sela pravoslavnih više nema, ni u samom Salniku, gdje su teško stradali u Drugome svjetskom ratu. Ipak, crkva u Salniku postoji. Jedino u selu Lipnici, gdje također postoji kapela, živi većinsko pravoslavno stanovništvo.

                Manastir Lepavina je posebna priča. Ova velika svetinja, u međuprostoru Prigorja, Podravine i Bilogore, sa svojom parohijom (Velika i Mala Branjska, Sesvete, Ruševac, Carevdar, Miličani i Sokolovac), potječe iz 16.st, a svetogorskog je porijekla; utemeljitelj je bio monah manastira Hilandar, na Svetoj Gori – Atosu, u Grčkoj. Osim što je bio duhovno središte pravoslavlja ovih krajeva, poznat je po čudotvornoj ikoni Bogorodice, kojoj se utječu, i iscjeljenja dobivaju ne samo pravoslavni, već i mnogi katolici, kao i ljudi drugih vjera.

                U lijepom prigorskom gradiću Križevcima također postoji mala pravoslavna zajednica, s crkvom iz 1901. Naravno, ne treba zaboraviti ni Zagreb, gdje postoji i mitropolija od 1931.

                U mnogim navedenim mjestima pravoslavaca danas više nema, ili je njihov broj veoma malen. Ipak, ti su ljudi stoljećima živjeli ovdje, stvorili svoju autohtonu i osebujnu religijsku kulturu. Ljudi danas mahom ne znaju da je na ovim pitomim brežuljcima, uz rimski obred i latinski jezik, stoljećima služeno na crkvenoslavenskom jeziku, na istočni, bizantski način. Ta dualnost nije svojina samo krajeva poput Dalmacije i Slavonije, već i sjeverne Hrvatske. Korijeni postoje, na nama je da ih čuvamo i unaprijeđujemo.