Čestitka

Svim pravoslavnim vjernicima u Hrvatskoj, Srbima, Hrvatima, Rusima, Bugarima i ostalima, čestitamo blagdan utemeljitelja naše kanonske Crkve-sv. Savu. Donosimo još jednom njegov životopis na hrvatskome jeziku. Život sv. Save

Sv. Olga-sveta svećenička žena i zaštitnica zlostavljanih

 “O Pravoslavni sabore, veličajmo s ljubavlju svete žene, muževe i djecu. One, nama znane i neznane, ali Bogu poznate. Molimo ih u akatistima: Radujte se svi Sveti Sjeverne Amerike i molite Boga za nas.”

Sabor svetih Sjeverne Amerike

 

Kanonizirani sveci Sjeverne Amerike, znani i neznani, do sada su bili muškarci. Od prije nekoliko godina pravoslavne Amerikanke su polako počele biti poznate među drugim pravoslavnim ženama. 

 

Protinica Olga Michael, žena preminulog protojereja stavrofora Nikolaja Michaela iz sela Kwethluk na obali rijeke Kuskokwim na Aljasci nije bila fizički impozantna ličnost. Odnjegovala je osmoro djece,  neku od njih je rodila bez babice, a neka su preminula. Dok je njen muž bio zauzet služeći u mnogim župama, ona je bila zauzeta podizanjem djece i pružajući pomoć ljudima. Njen život potsjeća na život Tabite iz Djela Apostolskih. Pored toga što je šila odjeću za oca Nikolaja i za svoju djecu, ona je također šila odjeću i za druge ljude. Teško da se mogao naći susjed ili prijatelj, a da njemu nešto nije pomogla. Župe udaljene čak i više od sto milja su dobijale njene poklone, kao na primjer eskimske čarape. Svi svećenici biskupije nosili su njene šalove. 

 

Pripremala je prosforu, kao što to obično protinice i rade, ali je također obavljala mnoge druge dužnosti i znala je pjevati mnoge blagdanske himne napamet. 

 

Nakon što je čudom uspjela preživjeti rak kada medicina nije mogla pomoći, ipak nije izdržala povratak bolesti. Za svoju smrt (8. studeni 1979.) pripremala se hrabro i s vjerom.

 

Izgledalo je da će snijeg i led spriječiti mnoge ljude da dođu na njenu sahranu. Ali vrijeme se odjednom promijenilo, južni vjetar je uslovio da se led i snijeg otope, tako da su ljudi iz susjednih župa uspjeli doći. Došlo ih je na stotine i napunili su novoposvećenu crkvu. Vrijeme je bilo kao proljetno. Kada su izašli iz crkve, ptice su se pridružile povorci, iako su sve ptice u to doba već trebale odletjeti na jug. Ptice su letjele oko kovčega sve do grobnog mjesta. Iznenađujuće je bilo i to što je zemlja bila veoma laka za kopanje, a obično je zamrznuta. Te noći, nakon sprovoda, vjetar je počeo ponovo puhati, zemlja se ponovo zaledila, led je prekrio rijeku, a zima se vratila. Izgledalo je kao da se zemlja otvorila da je primi. Priroda surađuje i sudjeluje u časti Pravih Ljudi (Pravoslavna Aljaska, str. 205). 

 

Ipak, tu nije kraj priči o onoj koja je mijenjala živote mnogih, I danas se susret sa Njom događa na čudesan način. Jedna žena, koja je porijeklom iz Kwethluke, ali koja sada živi u Arizoni, imala je san u kojem joj se majka Olga javila. Rekla joj je da će njena majka biti dobro, jer će joj se pridružiti u svijetlom i radosnom mjestu. Ova žena nije znala da joj je majka bolesna, da je bila hitno prebačena u bolnicu i da će uskoro umrijeti. Kada je sutradan dobila vijest da joj je majka ozbiljno bolesna, vratila se u Aljasku i tješila je svoju majku vijestima koje je čula od majke Olge. Žena je mirno preminula, a njena kći nije bila u šoku i žalosti, jer je dobila dobre vijesti o svojoj majci prije njenog preminuća.  
 

Najdetaljnije svjedočanstvo je ispričala jedna pravoslavna žena, koja je dugo trpjela zbog strašnih seksualnih zlostavljanja koje je doživjela kao dijete. 

 

Jedne noći sam se mnogo molila i bila budna do kasno. Sjetila sam se događaja koji je bio zastrašujući. Moja molitva je počela time što sam tražila milost i pomoć od Presvete Bogorodice. Postupno, osjetila sam da stojim u šumi još uvijek uplašena. Odjednom, neki val nježnosti počeo se širiti. Vidjela sam Djevu Mariju obučenu kao na ikoni, ali mnogo svjetliju i prirodnijeg izgleda. Išla je prema meni i kada se približila, opazila sam nekog iza nje. Presveta Bogorodica je stala pored mene, okrenula se i nešto pokazala niskoj, ali mudroj ženi. Pitala sam tko je to, a Djeva Marija mi je odgovorila da je to sv. Olga.

 

Sv. Olga je zatražila da je pratim. Dugo smo hodale, a drveće se počelo prorjeđivati. Došli smo do malog brda koje je imalo ulazna vrata. A iznad brda se vidio dim. Sv. Olga je izašla iz brda kroz vrata i donijela mi planinski čaj. Šuteći smo pile čaj i osjećale toplinu sunca na našim licima. Počeo me boljeti trbuh i ona me uvela unutra. Vrata su bila niska, pa sam se morala sagnuti da bih ušla.    

 

Unutra je bilo suho i veoma tiho. Svjetlo je bilo veoma slabo i dolazilo je od male lampe i otvora na vrhu brda. Sve oko mene je bilo nježno, a pogotovo majka Olga. Kućica u brdu je mirisala kao borova šuma. Majka Olga mi je pomogla leći u krevet napravljen od dasaka i napunjen travom. Bio je mek i mirisao je na zemlju i more. Bila sam izmorena pa sam legla. Sv. Olga je otišla do svjetiljke i ugrijala je nešto što mi je stavila na trbuh. Izgledala sam kao da sam u petom mjesecu trudnoće (a nisam bila trudna). Osjetila sam grčeve kao da se porađam. Majka Olga mi je pomagala, pokazivala mi je kako da dišem i što da radim. Još uvijek ništa nije rekla. Pomogla mi je da izbacim nešto iz mene što je ostalo u travi na krevetu. Bila sam istrošena i plakala sam od olakšanja što je završeno.  

 

Sve do tada ništa nije govorila, ali su njene oči govorile velikom nježnošću i razumijevanjem. Obje smo ustale i popile još čaja. Dok smo pile čaj, sv.  majka Olga polako je postajala svjetlost u sobi. Njeno lice je izgledalo kao da se ispod njene kože nalazi reflektor ili sunce koje prosijava kroz kožu. Mislim da je cijela svijetlila. Toliko sam bila pod utjecajem njenog pogleda punog ljubavi da nisam obraćala pažnju na ostalo. Ta veza je bila kao veza majke prema djetetu. Izgledalo je kao da svojim očima u mene ulijeva nježnost . Sve ovo nije bilo uopće strašno iako do tada nisam znala za ljude koji doslovce sijaju ljubavlju Božjom (ali kada sam kasnije pročitala o sv. Serafimu Sarovskom sve je dobilo smisao). Znam da su neke veoma duboke rane bile izliječene tada. Vratila mi je nazad život koji mi je bio ukraden, život koji je sada definiran ljepotom i ljubavlju Božjom prema meni.  

 

Poslije nekog vremena osjetila sam se ispunjenom i zadovoljnom, neka tišina je ušla u moju dušu. Čak i sada dok pišem, ovo čudo mira i zadovoljstva čini me da radosno plačem sa ushićenjem. 

 

Tek nakon svega što se dogodilo sv. majka Olga započela je razgovor. Govorila je o Bogu i ljudima koji su izabrali da vrše zla djela. Rekla je da su ljudi koji su me povrijedili mislili da će njihovo zlo biti u meni njihovim zlostavljanjem. Rekla je glasno da je to laž, a da samo Bog može otjerati zlo. Jedino što su mogli uraditi  je da ostave sjeme života koje je Božja tvorevina i koje nikoga ne može isprljati. Nisam bila isprljana, samo sam se tako osjećala zbog zlih namjera ljudi oko mene. Ono što sam osjećala u sebi je bol, teror, stid i bespomoćnost. Ali sada je sve to van mene. Ona je upalila travu i dim je otišao direktno kod Boga, koji je i Sudac i onaj koji prašta. Razumjela sam da dim znači da ne treba nositi grijehe koji su meni učinjeni. To je Božje i tada sam osjetila koliko je veliko bogatstvo spasenja.    

 

Na kraju ovog iscjeljenja otišle smo zajedno napolje. Nije bilo tame u ovoj viziji i molitvi. Bilo je bezbroj zvijezda. Nebo je bilo svjetlucavo zbog svjetlosti koja se pomicala. Nisam sigurna, da li je majka Olga rekla ili smo zajedno čule u srcima našim da je svjetlost koja se pomiče Božja potvrda da On može stvoriti veliku ljepotu iz potpunog ništavila. Za mene je to bilo potvrda mog iscjeljenja, jer gdje je ranije bilo očajanja, sada se nalazi velika ljepota.
 

Što čovjek da kaže na sve ovo. Ako ništa drugo, onda bar da prizna da sv. majka Olga ima specijalno mjesto u životima ljudi u Aljasci, ali i u životima mnogih suvremenih žena. Ali proces je spor i postupan u proslavljenju Boga i Njegovih svetih. Taj proces počinje lokalno i širi se da bi ljudi spoznali kako je divan Bog u svetima svojim. Sv. majka Olga je bila babica i možda je poznavala traume zlostavljanja iz svoje rane mladosti. Možda je zato u ulozi pomagača onima koji su preživjeli isto, pogotovo seksulna zlostavljanja. Bog će nastaviti koristiti sv. Olgu da iz ništavila stvara ljepotu.   

  

Ako je po Božjoj volji, neka jednog dana bude moguće reći: “O blažena majko Olga, moli Boga za nas!”

 

izvor: manastir-lepavina.org

Obrezanje Gospodnje

                Svake godine, prvog siječnja po julijanskom, odnosno četrnaestog po gregorijanskom, Pravoslavna Crkva obilježava blagdan obrezanja Isusova. Građanska Nova godina započinje u pravoslavlju upravo ovim blagdanom. Što dakle, taj blagdan poručuje?

                Obrezanje je veoma stara praksa, u kojoj se kirurški odstranjuje vršak kožice sa penisa. Ovaj običaj potječe vjerojatno još iz prapovijesnih vremena, i bio je poznat među mnogim drevnim i sadašnjim narodima u toplim krajevima. Postoji mnogo teorija o njegovom nastanku i smislu, od higijenskih, inicijacijskih, itd. Za nas je, međutim, važno to, da je, prema Bibliji ovaj običaj usvojen u Starome Zavjetu, u vrijeme Abrahamovo, kao znak Saveza Boga i Abrahama, odnosno njegova potomstva. Post 17 na kazuje, kako dolazi do sporazuma između Boga i Abrahama: Abraham „će biti neporočan i hoditi Božjim putem“, a Bog mu obećava brojno potomstvo, kraljeve koje će od njega izići, obećanu zemlju za vjekove. Znak toga Saveza jest promjena imena Abramu i Saraji u Abraham i Sara, te obrezivanje kao znak Saveza na tijelu svakoga Abrahamova muškog potomka. Ovo je još više ojačano u kasnijem Mojsijevom Zakonu, kada je propisana stroga obveza obrezivanja, uz prijetnju isključenja neobrezanih kao kršitelja Saveza.

                Kao pripadnik izraelskog naroda i religije, obrezan je bio i Krist. Učinjeno je to osmog dana po rođenju, kada su se djeca obrezivala, i tom prilikom davano je ime djetetu. Glavni razlog zbog kojega je Krist obrezan jest taj, da u potpunosti ispuni starozavjetni Zakon. Naime, taj Zakon je bio Božji Zakon, Zakon dan ljudima nakon pada u Adamov grijeh, Zakon koji ih je trebao voditi Bogu. Nevolja je bila u tome, što taj Zakon nitko od ljudi nije mogao ispuniti, ne zbog njegove težine, već zbog ljudske slabosti. Jedini koji je taj Zakon ispunio u svom savršenstvu, bio je Krist-utjelovljeni davaoc toga Zakona. A kada je, usprkos savršenstvu u ispunjavanju Zakona bio ubijen, posve nedužan, rezultat je bio rušenje pakla i Sotonine vlasti u svijetu. Zato je bilo važno da se Isus obreže, da manifestira Savez sa Bogom, i potpuno ispunjavanje Božje volje objavljene kroz Zakon.

                Crkveni Oci navode i druge razloge: da se tim krvavim obredom označi stvarna tjelesnost Isusova; da se odmah u početku označi da će Njegovo spasenje doći prolijevanjem krvi; da se primanjem znaka grešnih ljudi naznači Njegovo preuzimanje na sebe grijeha svijeta.

                Zato Crkva ima običaj da osmi dan po Rođenju Kristovu-Božiću, proslavlja ovaj biblijski utemeljen blagdan. Na njega se služi liturgija sv. Bazilija Velikog, pošto na ovaj dan pada i njegov spomen. Često se obavljaju molitve za posvetu nove građanske godine. Ovaj blagdan imala je i Rimokatolička Crkva, sve do nove reforme, kada je pretvoren u svetkovinu Marije Bogorodice. Grkokatolici i tradicionalni katolici slave ga i danas.

                Obrezanje se i danas održalo u mnogim narodima svijeta, ukljućujući kršćanske (Egipat, Etiopija) koji se nalaze u tom ambijentu. Kod Židova je i danas zadržao izvorni smisao, kod muslimana je on „sunnet“ (praksa Muhamedova, kojom je on obvezao svoje sljedbenike). Kršćanstvo je obrezivanje napustilo, kao i sve ostale starozavjetne zakone koji su, dolaskom Krista, izvršili svoju ulogu. Ipak, spomen na njega je ostao-kod pobožnih pravoslavaca i danas svećenik osmog dana po rođenju moli nad djetetom naročiti čin, sa blagoslovom vode kojom će se škropiti ili prati dijete do krštenja, te nadjevanjem imena koje će nositi do krštenja, čime potencijalni pravoslavac, iako novorođenče, ipak simbolički prolazi svoj „stari zavjet“ i „katekumenat“.

BOŽIĆNO VRIJEME U PRAVOSLAVNOJ CRKVI

                Baš kao i u Katoličkoj Crkvi, i u pravoslavlju Božić predstavlja jednog od najvećih blagdana. Rođenje Kristovo, rođenje Onoga koji je centralna ličnost čitavog svemira, Spasitelj ljudskog roda, i za pravoslavne je jedan od najvećih događaja u povijesti, zapravo, nadvremenski događaj prema kojemu je sve prije toga stremilo, a sve nakon toga se događa u svjetlu njega. Na koji način, dakle, pravoslavni obilježavaju ovo doba godine?

                Za razliku od rimokatoličanstva, u pravoslavlju ne postoji tzv., advent ili došašće, kao period od četiri tjedna priprave za Božić, već ima božićni post. Ovaj božićni post posti se kroz 40 dana uoči Božića, te se ubraja u 4 velika godišnja posta Pravoslavne Crkve. Naziva se još i Filipovim postom, pošto počinje blagdanom dotičnog apostola (15/28.11.). Spominje se još od IV.st., ali je trajao puno kraće; današnjih 40 dana se konačno ustalilo tek 1166. godine.

                Što se pravila posta tiče, kao i u svim pravoslavnim postovima, ne jede se hrana životnjskog porijekla (meso, mast, mlijeko, jaja, riba...). ponedjeljkom, srijedom i petkom, jede se kuhana biljna hrana, bez ulja (tzv.post na vodi), ostale dane na ulju, a subotom i nedjeljom može se jesti i riba, kao i na blagdan Uvoda u Hram Bogorodice, te velike blagdane; međutim, nakon 20.12., riba više nije dozvoljena.

                Posljednji dan božićnog posta je Badnji dan-Badnjak. Postoji običaj da se na taj dan jede žito, odnosno zrnje, kao spomen na proroka Danijela i drugove, koji se spominju tada, a koji su se u Babilonu hranili upravo time, da se ne onečiste poganskim jelima (Dn 1, 8).

                Druga nedjelja prije Božića jest nedjelja Praotaca. To je nedjelja u koju se spominju svi starozavjetni pravednici, od Adama do Josipa. Nedjelja prije Božića jest nedjelja Otaca, kada se spominju svi Isusovi preci po tijelu, navedeni u rodoslovljima Matejevog i Lukinog evanđelja. Nedjelja iza Božića, nedjelja Bogootaca, posvećena je spomenu sv. Josipa, kao i kralja Davida.

                Sam Božić se proslavlja 25.12., kao i u katolika, s time, da taj dan julijanskog kalendara pada na 07.01. gregorijanskoga. Međutim, Crkve koje su prihvatile revidirani julijanski kalendar (tzv. „Milankovićev“), slave Božić na isti dan kad i katolici (carigradska, aleksandrijska, bugarska, rumunjska, ciparska i grčka).

                Drugi dan Božića proslavlja se Sabor Presvete Bogorodice, a trećega sv. Stjepan. 20.12. počinje predblagdan Božića, a blagdan se završava 31.12. (tzv. „odanije“). Od Božića do Bogojavljenja se pozdravlja riječima „Mir Božji-Hristos se rodi“, odgovor: „va istinu se rodi“, što će reći na hrvatskome: „Mir Božji-Krist se rodi-uistinu se rodi!“. 

Obavijesti

 Nakon dugo vremena mirovanja, blog ponovno nastavlja sa radom. Odgovorio sam na komentare, a besmislene sam obrisao.Uskoro slijede novi korisni tekstovi i projekti.

Akatist za pokoj duša umrlih

Kondak 1.

 Gospodine, Ti koji svojim nedostižnim promislom pripremaš svijet za vječno dobro i koji si odredio svima vrijeme i način kraja života, oprosti grijehe svima umrlim od postanka svijeta i milostivo ih primi u obitelj svjetlosti i radosti i milostivo im raširi Očev zagrljaj. Čuj nas koji njima dajemo spomen i pjevamo: Gospodine, neizreciva ljubavi, sjeti se Tvoje umrle djece.

Ikos 1.

Da bi spasio paloga Adama i sav ljudski rod od vječne pogibije, Ti si, blagi Gospodine, poslao u svijet Sina Tvoga, čijim nam je križem i uskrsnućem zasjao vječni život. Uzdajući se u Tvoje neizmjerno milosrđe, očekujemo Tvoje neraspadljivo Carstvo slave i molimo Te da ga daruješ našim umrlima. Još Te molimo, Gospodine, da razveseliš duše svih namučenih životnim burama kako bi zaboravili zemaljske muke i uzdahe. Prigrli ih u naručje Tvoje kao što mati grli djecu svoju i kaži im: Opraštaju vam se grijesi. Primi ih, Gospodine, u Tvoje blaženo i tiho pristanište; otvori odaje anđela i svetih, kako bi se i oni radovali Božanskoj slavi Tvojoj. Gospodine, neizreciva ljubavi, sjeti se Tvoje umrle djece.

Kondak 2.

Prepodobni Makarije, ozaren prosvjetljenjem Svevišnjega, čuo je glas neznabožačkog vrača: "Kada se vi molite za one koji stradaju u paklu, tada i neznabošcima biva olakšanje". O, divna silo kršćanskih molitava: njima se i podzemni pakao osvjetljava, s vjernicima i nevjerni primaju utjehu, kada mi za cijeli svijet pjevamo: Aleluja.

Ikos 2.

Ponavljaju se riječi Izaka Sirijskoga: "Srce koje voli ljude i sve što je živo, svakoga časa sa suzama prinosi molitve za sva stvorenja, da bi se sačuvala i očistila". Po tome i mi smjelo molimo Gospodina da pomogne svima umrlima od postanka svijeta, vapijući: Gospodine, daj nam dar plamene molitve za umrle; Gospodine, sjeti se svih koji su zapovjedili da se mi, nedostojni molimo za njih i izbriši njihove grijehe; Gospodine, pomiluj sve koji su bez molitvenog pogreba sahranjeni; Gospodine, primi u Tvoja naselja sve koji su iznenada u žalosti ili radosti umrli. Gospodine, neizreciva ljubavi, sjeti se Tvoje umrle djece.

Kondak 3.

Mi smo odgovorni za bijede u svijetu, za stradanja nerazumnih stvorenja, za bolesti i muke nevine djece, jer su padom ljudi i grijehom razrušeni blaženstvo i ljepota stvorenja. O, najveći među nevinim stradalnicima, Kriste Bože naš, Ti jedini imaš vlast oprostiti svima; oprosti dakle svima sve; povrati svijetu prijašnju sreću, tako da i mrtvi i živi nađu mir, vapijući: Aleluja.

Ikos 3.

Tiha svjetlosti, Otkupitelju svijeta, Ti, koji ljubavlju obuhvaćaš sav svijet; gle, čuje se s križa Tvoj vapaj za neprijatelje Tvoje: "Oče, oprosti im!" U ime Tvoga svepraštanja, mi se usuđujemo moliti Nebeskoga Oca za vječni mir Tvojih i naših neprijatelja: Gospodine, oprosti onima koji su prolijevali nevinu krv, koji su zasipali mukama životni put naš i koji su stvarali svoje blagostanje na suzama svojih bližnjih; Gospodine, nemoj suditi onima koji su nas proganjali kletvom i zlobom; milošću uzvrati onima koji su bilo koga okrivili ili iz neznanja ožalostili i neka naša sveta molitva bude za njih Tajna Pomirenja. Gospodine, neizreciva ljubavi, sjeti se Tvoje umrle djece.

Kondak 4.

Spasi, Gospodine, one koji su okončali u teškim mukama, koji su ubijeni, koji su živi sahranjeni, koji su zatrpani zemljom, koje su progutali valovi i oganj, koje su zvijeri rastrgle, koji su umrli od gladi, mraza i bure ili od pada s visine i mučenički okončali. Daruj im Tvoju vječnu radost, kako bi blagoslivljali vrijeme svojih stradanja kao dan otkupljenja, vapijući: Aleluja.

Ikos 4.

Svima koji su otišli u grob u cvijetu mladosti, kojima je na Zemlji pripalo trnovito stradanje; svima koji nisu doživjeli zemaljsku sreću, podaj Ti sam, Gospodine, po milosrđu Tvoje beskrajne ljubavi. Nagradi, Gospodine, one koji su umrli pod teškim bremenom svoga rada; primi, Gospodine, u rajske stanove mladiće i djevojke koji su umrli i udostoji ih da likuju na večeri Sina Tvog; ublaži, Gospodine, žalost roditelja za izgubljenom djecom; upokoji, Gospodine, sve koji nemaju djece, koji su sami i nemaju nikoga da se moli za njih, i neka nestanu njihovi grijesi u zrakama Tvoga svepraštanja. Gospodine, neizreciva ljubavi, sjeti se voje umrle djece.

Kondak 5.

Kao posljednje sredstvo da se ljudi urazume i pokaju, Ti si, Gospodine, darovao smrt. Pri njenoj strašnoj pojavi razotkriva se zemaljska prolaznost, stišavaju se zemaljske strasti i stradanja, ponizuje se gordi razum, otkriva se vječna pravda, zbog čega i okorjeli grješnici i bezbožnici na samrtnoj postelji ispovijedaju Tvoje vječno postojanje i vape Tvome milosrđu: Aleluja.

Ikos 5.

Oče svake utjehe, Ti osvjetljavaš suncem, naslađuješ plodovima i veseliš ljepotama svijeta i prijatelje i neprijatelje Tvoje. Vjerujemo da se i iza groba ne umanjuje Tvoje milosrđe, koje miluje čak i sve odbačene grešnike. Brinemo i za okorjele i bezakone hulitelje Svetinje: Gospodine, neka bude i nad njima Tvoja spasonosna i blaga volja; sažali se njima, jer su izranjeni pogibeljnom nevjerom; neka Te oni, koji Te nisu poznavali ovdje na Zemlji, poznaju i ljube na Nebu; Gospodine, oprosti onima koji su okončali bez pokajanja; spasi one koji su pogubili sebe u pomračenju uma, da se plamen njihove bezbožnosti ugasi u moru Tvoje milosti. Gospodine, neizreciva ljubavi, sjeti se Tvoje umrle djece.

Kondak 6.

Strašan je mrak za dušu koja je udaljena od Boga; grižnja savjesti, škrgut zubi, vječni oganj i crv koji stalno nagriza. Drhtim pred takvom sudbinom i kao što bih se za samog sebe molio, ja vapim: O stradalnici u paklu, neka siđe na vas kao prohladna rosa naša pjesma: Aleluja.

Ikos 6.

Kriste Bože naš, Tvoja svjetlost je zablistala onima koji sjede u tami i sjeni smrtnoj. Ti, koji si sišao u podzemni pakao, izvedi na slobodu one koji su u paklu i koji se ne sjećaju Tebe jer su odvojeni od Tebe grijesima, ali se nisu odrekli Tebe. Gospodine, tvoja djeca stradaju, smiluj im se; oni su zgriješili i pred Nebom i pred Tobom i njihovi grijesi su neizmjerno teški, ali je Tvoja milost beskrajna; posjeti sirote duše koje su se udaljile od Tebe; Gospodine, smiluj onima koji su iz neznanja odbacivali istinu; neka im Tvoja ljubav bude ne kao oganj nego kao rajsko osvježenje. Gospodine, neizreciva ljubavi, sjeti se Tvoje umrle djece.

Kondak 7.

Želeći da umrlima pružiš ruku pomoći, otkrij im se, Gospodine, u tajanstvenim viđenjima. Javi se živima i nadahni ih da u molitvama spominju umrle i čine za njih dobra djela i podvige vjere, kličući: Aleluja.

Ikos 7.

Crkva Kristova po čitavome svijetu svakoga dana i časa uznosi molitve za sve umrle. Prečistom Krvlju Božanskog vijenca peru se grijesi svijeta. Silom molitve za umrle pred Božjim oltarom, uzlaze duše umrlih iz smrti u život i od Zemlje na Nebo. Gospodine, neka ovo posredništvo Crkve bude umrlima ljestve k Nebu; Gospodine, pomiluj ih zagovorom Presvete Bogorodice i svih svetih; oprosti im i radi nevine djece pomiluj njihove roditelje, a suzama majki otkupi grijehe njihove djece; molitvama nevinih stradalnika i krvlju mučenika, poštedi, Gospodine, grešnike i pomiluj ih; primi, Gospodine, naše molitve i milostinje kao njihove vrline. Gospodine, neizreciva ljubavi, sjeti se Tvoje umrle djece.

Kondak 8.

Cijeli svijet je zajednička sveta grobnica; na svakome mjestu je prah naše braće i otaca. Kriste Bože naš, jedini koji nas neizmjerno ljubiš, oprosti svima umrlima od početka svijeta do danas, da ti neizmjernom ljubavlju zapjevaju: Aleluja.

Ikos 8.

Gle, kao užarena peć izgledat će veliki i strašni dan posljednjega suda. Objelodanit će se ljudske tajne, otvorit će se knjige savjesti. Zato vapi apostol Pavao: "Pomirite se s Bogom, pomirite se prije toga strašnoga dana". Pomozi nam, Gospodine, i suzama živih dopuni ono što nedostaje umrlima; neka im zvuk anđeoske trube bude vjesnik spasenja i u čas Tvoga suda udostoji ih radosnog pomilovanja; Gospodine, ovjenčaj slavom one koji su postradali za Tebe i Tvojom blagošću pokrij grijehe nemoćnika; Gospodine, znajući sve po imenu, sjeti se onih koji su se u monaštvu spašavali; sjeti se blagoslovljenih pastira s njihovom duhovnom djecom. Gospodine, neizreciva ljubavi, sjeti se Tvoje duhovne djece.

Kondak 9.

Blagoslivljajte vrijeme koje prolazi brzo, jer svaki čas i svaki trenutak približava nas vječnosti. Nova briga i nove sijede vlasi su vjesnici prolaznosti svijeta; one su svjedoci zemaljske truleži, one javljaju da sve prolazi i da se približava vječno Carstvo, gdje nema ni suza ni uzdaha, nego radosna pjesma: Aleluja.

Ikos 9.

Kao što drvo postupno gubi svoje lišće, tako i naš život iz godine u godinu nestaje. Praznik mladosti nestaje. Gasi se žižak radosti, približava se udaljena starost, umiru prijatelji, odlaze bližnji. "Gdje ste vi mladi, radosni i sretni?" Bezglasni su njihovi grobovi, ali su njihove duše u Tvojoj desnici: osjećaju se njihovi pogledi iz zagrobnog svijeta. Gospodine, Presveto Sunce, osvijetli i zagrij naselja umrlih; Gospodine, neka zauvijek prođe gorko vrijeme razdvojenosti, i udostoji nas radosnog viđenja na Nebu; Gospodine, učini da svi budemo jedno s Tobom; Gospodine, povrati umrlima dječju čistoću i mladenačku dobrodušnost i neka im vječni život bude pashalni blagdan. Gospodine, neizreciva ljubavi, sjeti se Tvoje umrle djece.

Kondak 10.

Prolijevamo tihe suze na grobovima naših srodnika, molimo se s nadom i vapimo s pouzdanjem: "Kaži nam, Gospodine da si im oprostio", dajući o tome našem duhu tajanstvenu objavu, kako bismo zapjevali: Aleluja.

Ikos 10.

Gledajući na prijeđeni put života od prvoga dana do danas, vidim mnoštvo umrlih, koji su mi poslužili na dobro. Uzvraćajući im dug ljubavi, ja vapim: Gospodine, udostoji nebeske slave moje roditelje i moje bližnje, koji su bdjeli nad mojoj kolijevkom i koji su me podizali i odgajali; Gospodine, nasladi nebeskom hranom one koji su mi poslužili u teškim danima; sve koji čuvaju vrline i čine dobra, nagradi i spasi. Gospodine, neizreciva ljubavi, sjeti se Tvoje umrle djece.

Kondak 11.

Smrti, gdje ti je žalac, gdje ti je prijašnji mrak i strah? Ti si odsada željena, jer sjedinjuješ nerazdvojno s Bogom. Ti si veliki mir i tajanstveno slavlje. Apostol kliče: "Želim umrijeti i biti s Kristom". Zato gledajući na smrt kao na put koji vodi u vječni život, mi kličemo: Aleluja.

Ikos 11.

Uskrsnut će mrtvi i ustat će oni koji su u grobovima i razveselit će se živi na Zemlji, jer će ustati tijela duhovna, svjetla i neraspadljiva. Suhe kosti, čujte riječ Gospodnju: Obucite se žilama i pokrijte se kožom; ustanite iz drevnih vremena prošlosti, jer ste ispunjene Krvlju Sina Božjega i oživljene Njegovom smrću; nad vama je svjetlost uskrsnuća; Gospodine, otvori im sada cijeli izvor tvojih savršenstava; Ti si im sijao svjetlošću sunca i mjeseca, kako bi vidjeli i slavu svjetlošću ozarenih likova anđeoskih; Ti si ih naslađivao ljepotom izlaska i zalaska nebeskih svjetlila, kako bi vidjeli i vječnu svjetlost Tvoga Božanstva. Gospodine, neizreciva ljubavi, sjeti se Tvoje umrle djece.

Kondak 12.

Tijelo i krv ne nasljeđuju Carstvo Božje. Dokle živimo u tijelu, odvojeni smo od Krista, a ako umremo oživjet ćemo za vječnost. Potrebno je da se naše raspadljivo tijelo obuče u neraspadljivo, i smrtno da zasija besmrtnošću, da bismo u vječnoj svjetlosti zapjevali: Aleluja.

Ikos 12.

Očekujemo susret s Gospodinom, očekujemo jasnu zoru uskrsnuća, čekamo buđenje iz grobova naših bližnjih i obnovu u božanstvenoj ljepoti života umrlih. Svečano slavimo i nastupajuće preobraženje svih stvorenja i Stvoritelju našem kličemo: Gospodine, koji si sazdao svijet da se veseli u radosti i dobru, koji si nas iz dubine grijeha povratio u svetost, daj umrlima da caruju u novome svijetu, da kao svjetlila na nebu zasjaju u dan njihove slave i neka im Božansko Janje bude vječna svjetlost; Gospodine, daj i nama da s njima svetkujemo uskrsnuće u vječnosti i sjedini umrle i žive u beskrajnoj radosti. Gospodine, neizreciva ljubavi, sjeti se Tvoje umrle djece.

Kondak 13. (tri puta)

O premilostivi i bespočetni Oče, želeći da se svi spase, poslao si zalutalima Sina svoga i izlio Životvornoga Duha. Pomiluj, oprosti i spasi naše umrle srodnike i bližnje i sve koji su od pamtivijeka umrli; i njihovim zastupništvom pohodi nas, te da zajedno s njima pjevamo Tebi, Spasitelju Bogu pobjednu pjesmu: Aleluja. 

Ikos 1.

Da bi spasio paloga Adama i sav ljudski rod od vječne pogibije, Ti si, blagi Gospodine, poslao u svijet Sina Tvoga, čijim nam je križem i uskrsnućem zasjao vječni život. Uzdajući se u Tvoje neizmjerno milosrđe, očekujemo Tvoje neraspadljivo Carstvo slave i molimo Te da ga daruješ našim umrlima. Još Te molimo, Gospodine, da razveseliš duše svih namučenih životnim burama kako bi zaboravili zemaljske muke i uzdahe. Prigrli ih u naručje Tvoje kao što mati grli djecu svoju i kaži im: Opraštaju vam se grijesi. Primi ih, Gospodine, u Tvoje blaženo i tiho pristanište; otvori odaje anđela i svetih, kako bi se i oni radovali Božanskoj slavi Tvojoj. Gospodine, neizreciva ljubavi, sjeti se Tvoje umrle djece.

Kondak 1.

 Gospodine, Ti koji svojim nedostižnim promislom pripremaš svijet za vječno dobro i koji si odredio svima vrijeme i način kraja života, oprosti grijehe svima umrlim od postanka svijeta i milostivo ih primi u obitelj svjetlosti i radosti i milostivo im raširi Očev zagrljaj. Čuj nas koji njima dajemo spomen i pjevamo: Gospodine, neizreciva ljubavi, sjeti se Tvoje umrle djece.

Molitva

Bože duhova i svakoga tijela, Ti si satro smrt i uništio đavla i svijetu Tvome darovao život. Ti sam, Gospodine, upokoji duše umrle djece tvoje: najsvetijih patrijarha, preposvećenih metropolita, nadbiskupa i biskupa, koji su u svećeničkom, crkvenoslužiteljskom i monaškom redu Tebi služili; graditelje ovoga svetoga hrama, pravoslavne praoce, očeve, braću i sestre, koji ovdje i bilo gdje počivaju; vojskovođe i vojnike koji su za vjeru i domovinu život svoj ​​položili, vjernike ubijene u međusobnoj borbi, utopljene, izgorjele, smrznute na mrazu, rastrgnute od zvijeri, one koji su iznenada umrli bez pokajanja i pomirenja s Crkvom i svojim neprijateljima, samoubojice u rastrojstvu uma, one koji su nam zapovijedali i molili da se za njih molimo i one koji su bili lišeni kršćanskog pogreba, a za njih se netko od vjerujućih molio (ovdje spomenite imena svih vaših bliskih umrlih) u mjestu svjetlom, mjestu zelenila, mjestu mira, odakle pobježe bolest, tuga i uzdah. Svako sagrješenje koje su učinili riječju ili djelom ili pomišlju, kao dobar čovjekoljubac oprosti, jer nema živog čovjeka koji ne sagriješi. Samo si Ti jedini bez grijeha i pravda je tvoja vječna pravda i istinita je Tvoja riječ. Jer si Ti uskrsnuće i život i pokoj umrle djece tvojih (imena), Kriste Bože naš i Tebi slavu uznosimo sa bespočetnim Tvojim Ocem i presvetim i dobrim i životvornim Tvojim Duhom, sada i svagda i u sve vjekove. Amen.

Stav prema papi i ekumenizam

           

Pred kratko vrijeme sam na facebooku bio upućen na jednu sliku koju je postavio profil „Istina je samo jedna-vladika Artemije“. Na toj slici, pored fotografije bivšeg vladike Artemija, nalaze se citirane njegove riječi: „Papa kao vjerski poglavar ne može doći, jer je on heretik i sektaš, a želja da se približimo njemu je izdaja pravoslavlja“. Ove riječi su očito izgovorene u kontekstu eventualnog papinog posjeta Srbiji, oko čega su se lomila mnoga koplja, a do kojega ipak nije došlo; međutim, na osnovu njih možemo pokušati analizirati: kakav je zapravo stav pravoslavlja prema papi, prema rimokatoličanstvu i ekumenizmu sa ostalim kršćanima? Svjestan sam da je ovo jedna zahtjevna tema, koja se ne da jednostavno svesti na jedan članak; potrebna bi bila cijela knjiga o tome. Ipak, koliko skromne mogućnosti dozvoljavaju, pokušat ćemo izvući neke bitne postavke i jasno ih izložiti.

            Na početku, želim jasno naglasiti da se autor ovih redaka jasno i otvoreno distancira od samog Artemija i pokreta koji je on osnovao. Autor ovih redaka na našim prostorima priznaje samo i isključivo kanonsku Srpsku Pravoslavnu Crkvu, sa njenim zakonitim episkopima, arhijerejskim saborom, sinodom i patrijarhom, i bilo što drugo, što bi izlazilo iz ovih okvira, on ne priznaje, bilo da se radi o raskolnicima, pseudopravoslavnim organizacijama, ili o pokretima poput Artemijevog. Ovime ne ulazim u ocjenu samoga Artemija, njegovog lika i djela, on nije predmet ovoga članka. Zato, nas ovdje ne zanima mišljenje niti Artemija, niti bilo kojeg drugog teologa: nas zanima mišljenje Crkve, odnosno, Duha Svetoga koji preko nje govori.

            Temeljna postavka kršćanstva, oko koje se svi slažemo, jest ta, da postoji samo jedan Bog, jedini i trojedini. Taj jedini Bog je uzrok svega što postoji, i sve ovisi o Njemu. Posljedično, svaki grijeh jest otpad, kidanje zajedništva sa tim jednim jedinim Trojedinim Bogom, i spasenje svakog pojedinog čovjeka se ostvaruje isključivo zajedništvom sa dotičnim Bogom. Tvrditi bilo što drugo osim ovoga, značilo bi zanijekati vjeru u jedinoga Boga, Stvoritelja i Uzdržavatelja, Početak i Cilj svega što postoji.

            Ako vjerujemo u takvoga Boga, onda također, prirodno, vjerujemo da postoji i samo jedna Istina koja izvire iz Njega. Ne mogu postojati dvije, tri, pet, ili milijun „istina“; Istina može biti samo jedna, jer izvire iz Jednoga pravoga Boga. Također, taj Bog je izvor i jedinstvene Ljubavi. Jer, svatko tko želi tog Boga, mora ući u zajedništvo ljubavi sa Njime, pošto On nije apstrakcija, nego ličnost. Zato, posve je jasno i logično, da svi koji ulaze u zajedništvo sa tim Bogom, moraju isto zajedništvo ljubavi njegovati i među sobom. Nitko ne može ljubiti Boga, a ne biti u zajedništvu sa drugom osobom koja teži istome takvome zajedništvu sa Bogom. Stoga, sve osobe, koje žele spasenje i zajedništvo sa Bogom, moraju biti u međusobnom zajedništvu Istine i Ljubavi. To zajedništvo nije nešto nevidljivo, ili skriveno; naprotiv, kako se po riječima apostola Jakova, „vjera dokazuje djelima“, tako se ovo zajedništvo mora dokazati na vidljivi način, kroz vidljivi način zajedništva.

            Ovdje sada dolazimo do pojma Crkve: ona okuplja različite pojedince, iz različitih naroda i rasa, koji u njoj ostvaruju izvorno zajedništvo sa Bogom. Ona dakle, predstavlja konkretnu, vidljivu zajednicu prave Istine i prave Ljubavi, koja sve ljude ujedinjuje oko Jednoga Boga. Ona to čini kroz Isusa Krista: On, pravi Bog i pravi čovjek, u svojoj osobi objedinjuje ljudsko i božansko. On je jedini razlomio pregradu koja je još od izgona Adama iz raja dijelila Boga i čovjeka, i zato je jedino po Njemu moguć put k Bogu. Zato, preko Njega i idu svi darovi Boga čovjeku, a naročito dar Duha Svetoga, koji najposlije i izgrađuje Crkvu-Tijelo Kristovo. Jer, tko sve te različite ljude, koji žele jedinstvo sa Bogom u Crkvi, jednoj Istini i Ljubavi, objedinjuje u jedno? Duh, jer, pošto svaki član Crkve istoga Duha prima, isti taj Duh tvori nevidljive niti između pojedinih članova međusobno i prema Bogu, niti kojih su oni izvan Crkve lišeni.

            Iz ovih fundamentalnih teoloških istina je posve jasno i razumljivo, da na ovome svijetu može postojati samo jedna kršćanska zajednica koja se može i smije zvati pravom Kristovom Crkvom, Jednom, Svetom, Katoličkom/Katoličanskom/Sabornom i Apostolskom. U protivnom, ili bi postojalo više bogova, od kojih bi svaki stvarao svoju „crkvu“, ili bi jedini Bog bio neki shizofrenik, koji bi ljude držao u više različitih „istina“, van jedinstvene zajednice Ljubavi. Jedan Bog, jedan Krist, jedan Duh, jedna Istina, jedna Ljubav i jedna Crkva. Pravoslavna Crkva vjeruje da je baš ona ta jedina Crkva

            Gdje je onda ovdje rimski papa? Rimski papa je osoba koja se nalazi van jedinstva ove jedne Crkve-Tijela Kristova, Crkve pravoslavne. On se ne može ispovjediti niti pričestiti niti u jednome pravoslavnome hramu, niti kod zadnjeg pravoslavnog svećenika u najzabitijem selu. Ako ne može sudjelovati u ovim najvažnijim činima Crkve, onda se nalazi van Crkve, a to ne znači van neke ljudske zajednice, nego van Tijela Kristova, van zajednice Duha Svetoga. On ne njeguje zajednicu sa ostalim ljudima koji njeguju zajednicu sa jedinim Bogom kroz Krista u Duhu. Ako ne njeguje zajednicu sa ljudima koji su u zajednici sa Bogom, onda, logično, nije ni u zajednici sa Bogom. Zašto? Zato što se ne nalazi u zajedništvu Istine koja proizlazi od jednoga Boga. Zajednica kojoj je on na čelu, odstupila je u cijelom nizu dogmi i teoloških načela od dotične Istine. Zato je i izgubila zajedništvo Tijela Kristova, prekinula nevidljivu nit Duha koja ih je spajala sa priznavaocima Istine i onima koji su u zajedništvu sa Bogom. Zato, koliko god riječi „heretik i sektaš“ djelovale uvredljivo, svaki se pravoslavni kršćanin mora zapitati: može li se papa pričestiti u crkvi, kao što se pričešćuje obično pravoslavno dijete? Ako ne može, onda je on van Crkve, van spasenja, van zajednice sa Bogom. Bez obzira koliko njegova Crkva bila moćna, brojna, bogata i utjecajna-znamo iz Biblije da pravo kršćanstvo uvijek čini „malo stado“ i to „posljednjih koji će biti prvi“. Alternativa ovome je, ili da nema jedne prave Crkve (a u tom slučaju, kao što smo vidjeli, nema ni jednoga pravoga Boga), ili Pravoslavna Crkva nije prava Crkva. Drugim riječima, papa se i nalazi u stanju hereze i sektaštva (raskola).

            Kakav onda stav treba zauzeti pravoslavni kršćanin prema njemu? Svakako, treba ga poštivati kao čovjeka, kao oskvrnutu sliku Božju, koja se nalazi u dušepogubnom stanju. Treba moliti za njegovo pokajanje i spasenje. Ne smije gajiti mržnju, ali se ne smije uzoholiti zbog svoga stanja pripadnosti pravoj Crkvi, jer znamo da je oholost neprijatelj i najpobožnijih kršćana. U nikojem slučaju ne smije gledati u njemu zakonitog crkvenog poglavara-zato su neshvatljivi pravoslavni crkveni ljudi i teolozi, koji će mu poljubiti ruku-kako član prave Crkve, još k tome i nasljednik apostola, može ljubiti ruku (a to se čini većemu od sebe), osobi koja se nalazi van zajedništva Duha Svetoga, i van Tijela Kristova? Kako usne koje primaju Tijelo i Krv Kristovu mogu cjelivati ruku onoga koji je utjelovljenje nauka protivnog Crkvi? Sigurno je, da postoje i brojni drugi načini civiliziranog ophođenja, poput stiska ruke, koji se mogu koristiti pri pozdravu. Crkveni ljudi, koji ljube ruku papi, pokazuju time ili neizravno priznanje njegove nadmoći/jednakosti, ili vlastito licemjerje, bizantinizam u najgorem smislu.

            Što onda reći o eventualnom posjetu pape Srbiji? Neće on s time uništiti niti oskvrnuti Srbiju. Ali, moramo biti svjesni da se svaki takav posjet tumači u katoličkome svijetu (a to znači u svijetu koji čini preko milijardu ljudi na planeti) kao pastirski i apostolski posjet. Pastirski-podložnima, apostolski-otpalima i neposlušnima. Kada on dolazi, ne dolazi kao partner partneru, gost domaćinu, već kao otac i namjesnik Kristov zalutaloj djeci i nepokornim sinovima. Ako se uzme u obzir i medijska dominacija koja okružuje svaki njegov posjet, a koja sasvim zasjenjuje domaćine, onda je svaka takva posjeta, ako i nije ispala u očima svijeta kao indirektno podlaganje papi, svakako demonstracija njegove nadmoći. Zato je, ne primiti ga, bez obzira na kritike, dokaz dostojanstva i visoke samosvijesti srpskih episkopa.