Kako preboljeti gubitak nerođenog djeteta?

Uz rimokatolički blagdan Nevine dječice donosimo kratko video izlaganje o. Georgija Maksimova o jednoj teškoj temi - smrti nerođene djece. Kako se kršćanin treba nositi s time, kako preboljeti to, koja je zagrobna sudbina takve djece?

Stav pravoslavlja prema samoubojstvu

            Svaka smrt ljudskog bića je tragedija. Posebno je tragična ona smrt, koja nastaje tako da čovjek sam na sebe digne ruku. Pri susretu s time, čovjek se susreće s nizom nepoznanica i pitanja, te biva obuzet mnoštvom emocija. Među svim tim pitanjima, neminovno se pojavljuje i ono o stavu Crkve prema samoubojstvu, o molitvi za takve osobe, te o vječnoj sudbini takvih osoba. Što dakle pravoslavlje kaže o tome?

            Stav Pravoslavne Crkve o temi samoubojstva je prilično težak za uši suvremenog čovjeka. Da bi ga se razumjelo, potrebno je učiniti mentalni i duhovni napor i odreći se naših ljudskih želja, iluzija i emocija, te prihvatiti ono što je Bog rekao o toj temi preko svoje Objave i Crkve. Jer, Pravoslavna Crkva ne gaji nikakav lažni optimizam u pogledu spasenja tih ljudi, te im ne služi ni sprovode ni zadušnice. Zašto je tome tako?

            Samoubojstvo je bilo kvalificirano kao teški grijeh i u mnogim nekršćanskim i pretkršćanskim religijama. U staroj Grčkoj je bilo zabranjivano sahranjivati samoubojice na zajedničkim grobljima; štoviše, odrezali bi im desnu ruku, kojom je izvršeno samoubojstvo, te bi je zakopali posebno od tijela. Aristotel opravdava ovakav postupak, a Platon kaže da se „ni stupovima ni imenima ne označavaju ovakvi grobovi“. U budizmu osuđuju vlastite sekte koje su dopuštale samoubojstvo kao put oslobođenja, tvrdeći da se samoubojica u sljedećem životu rađa kao demon, i da monah koji propovijeda oslobođenje samoubojstvom više nije monah. Islam i židovstvo također zabranjuju samoubojstvo. Veliki židovski pisac Josip Flavije piše: 

„Ili mislite da se Bog neće razgnjeviti, ako čovjek Njegov dar drži ni za što. Jer, od Njega smo primili naše postojanje, pa Njemu moramo prepustiti da nam ga i uzme…Netko će reći da je junački samog sebe ubiti. No to nikako, jer je to najgori kukavičluk. Jer ja smatram da je najgori onaj kormilar koji zbog straha od bure potopi svoju lađu još prije nego orkan izbije. Samoubojstvo je protiv zajedničke prirode svih živih bića, a zločin je i protiv Boga koji nas je stvorio…Duše onih koji podigoše ruku protiv sebe uzima najmračniji pakao i Bog, njihov otac, sveti se na potomstvu za grijehe otaca.“

            Biblija grijeh samoubojstva zabranjuje na dva načina. Prvi je općom zabranom, sadržanom u Deset zapovijedi: Ne ubij (Iz 20, 13). Pošto je samoubojstvo u temeljnom smislu ubojstvo, onda je dakako zabranjeno u apsolutnom smislu ovom zapovijedi, koja ne ostavlja nikakvog izuzetka. Drugi način zabrane i osude samoubojstva u Bibliji je kada Biblija opisuje konkretne slučajeve samoubojstva. U Bibliji su naime opisana četiri konkretna slučaja samoubojstva: Šaul (1 Sam 31, 4), Ahitofel (2 Sam 17, 23), Zimri (1 Kr 16, 18), i Juda (Mt 27, 5). Pogledajmo ove slučajeve. U sva četiri slučaja, samoubojstvo je bilo tragični kraj grešnog i zlog života. Šaul je počeo sustavno kršiti Božje zapovijedi i oglušivati se na sve pozive na pokajanje, da bi se na kraju obratio za savjet i jednoj vračarici. Ahitofel je sudjelovao u uroti protiv kralja Davida, i njegovim savjetom je Davidov sin Abšalom pred očima cijelog Izraela imao snošaj sa ženama iz očevog harema. Zimri je ubio kralja i njegovu obitelj, te, kaže Biblija, „hodio putem Jeroboama“, tj. prakticirao idolopoklonstvo. O Judi Iškariotskom suvišno je i govoriti. Kradljivac za vrijeme boravka s Isusom, te Njegov izdajica; kažu sveti Oci da je njegovo samoubojstvo teži grijeh od same izdaje Gospodina, i da ga je ono ustvari odvelo u propast. Jer, da je ostao na životu i iskreno se pokajao, Krist bi mu oprostio. Njegovo „kajanje“ nije bio iskreno, nego površno, na što ukazuje sv. Augustin, a potvrđuje i grčki izvornik evanđelja (metalomeo umjesto metanoeo). Vrijedi zapaziti još jednu stvar. Od ova četiri opisana slučaja, u tri se jasno govori o prisutnosti demona u životu samoubojica. Za Šaula se izričito kaže da ga je spopadao zloduh, za Judu da je u njega ušao đavao, za Zimrija se kaže da je bio idolopoklonik, dakle, štovatelj demona.

            Dakle, imamo sljedeću situaciju: Biblija izričito zabranjuje svako ubojstvo, pa tako i samoubojstvo, ne donosi nijedan pozitivan primjer samoubojstva, nego samoubojstva prikazuje isključivo kao čine zlih i demoniziranih ljudi. Ako uistinu srcem vjerujemo da je Biblija riječ Božja, napisana Duhom Svetim, zaključak se nameće sam po sebi.

            Osim Biblije, i cijela kršćanska tradicija, crkveni kanoni, sveti Oci, hagiografija, je složna da je samoubojstvo teški i smrtni grijeh. Sv. Augustin piše: 

„Mi govorimo jedno, jedno potvrđujemo, jedno dokazujemo na svaki način: da samovoljno nitko sebe ne treba usmrtiti, ni radi izbjegavanja vremenite žalosti, jer će se inače podvrći vječnoj žalosti; ni zbog tuđih grijeha, zato što bi inače još neoskvrnjen tuđim grijehom on izvršio vlastiti najveći grijeh; ni zbog svojih prijašnjih grijeha, zbog kojih je sadašnji život posve neophodan da bi se oni mogli izliječiti pokajanjem; ni zbog želje za boljim životom nakon smrti, zato što za krivca za svoju vlastitu smrt nema boljeg života nakon smrti.“ 

Ovakvih primjera ima bezbroj, i nitko se nikada u Crkvi nije nadao ničemu dobrom u samoubojstvu.

            Bezbrojna svjedočanstva privatnih objava u Pravoslavnoj Crkvi također se posve slažu s Biblijom i Predajom. Veliki ruski misionar o. Georgij Maksimov prenosi: 

„Sjećam se priče jedne pravoslavne kršćanke. Njen sin je izvršio samoubojstvo. Mislim da ništa gore za roditelja vjernika ne može postojati i mogu se razumjeti njeni osjećaji kada je počela uvjeravati samu sebe da je ipak spasenje za njega moguće. Uskoro je susrela drugu ženu koja ju je uvjeravala da je besmislica da tobože samoubojice idu u pakao, u stvarnosti Bog sve voli i zato, naravno, treba spasiti i samoubojice. Eto, ova majka kao da je čula ono što je tako željela čuti, potvrdu svoje nade. Međutim, ona se ipak odlučila pomoliti, da joj Gospodin otkrije gdje je sada njen sin. Te iste noći je u snu vidjela svog sina u paklu i to je bilo toliko strašno da je, probudivši se, počela moliti Gospodina da joj nikada više ne pokazuje to.“

            Dakle, zajedničko svjedočanstvo Biblije i crkvene Predaje Pravoslavnoj Crkvi ne daje nikakve osnove za nadu u spasenje samoubojica. Dosljedno tome, Pravoslavna Crkva ne dozvoljava crkveni sprovod za njih, niti službene crkvene molitve za njih. U starija vremena, njih se pokapalo izvan posvećenog mjesta groblja, zajedno s nekrštenima, inovjercima i otpadnicima od vjere. Naravno, nakon moderne sekularizacije groblja, to više nije moguće. Jedino što Crkva dopušta za njih, to je privatna molitva pojedinog kršćanina, i to samo u smislu „neka bude Tvoja volja s njime, Gospodine“.

            Bog je Stvoritelj svega što postoji, pa tako i svakog pojedinog ljudskog života. Mi sami sebi nismo dali život, i ne možemo ga sami sebi ni oduzeti. Bog nam taj život nije dao bez razloga, već zato da se usavršavamo na sliku Njegovu, na sliku Kristovu. Osoba koja oduzima sebi život, iz bilo kojeg razloga, zapravo poručuje da ovozemaljske stvari u njenom životu imaju veću vrijednost od Boga i svega što je Bog namijenio čovjeku.

            Bog je također i Upravitelj svega što postoji. Ništa na svijetu se ne događa bez Boga, i sve što nam se u životu događa, događa se sa smislom i razlogom. I nevolje i bolesti i trpljenja, sve je to poziv čovjeku da traži Boga, da se kaje i da traži vječno spasenje. Osoba koja si oduzima život, poručuje da ne vjeruje u dublji smisao života, da ne vjeruje u prisutnost Božje Providnosti, da ne vjeruje u Božje vodstvo u svom životu.

            Svaki grijeh kojega čovjek učini, ma kako strašan bio, može se izgladiti savršenim pokajanjem i obraćenjem pred Bogom. Međutim, samoubojica sebi oduzima priliku za kajanje i obraćenje.

            Sve što čovjek čini, dolazi iz njegove duše, a ostvaruje se preko tijela. Iz svete i očišćene duše se preko tijela manifestira dobro, a iz zle i pokvarene duše zlo. Dok taj mehanizam funkcionira, u ovozemaljskom životu, moguća je i promjena stanja duše. Ali, kada čovjek umre, promjene nema; važno je zapamtiti, u čemu čovjek umre, u tome i ostaje, kao okamenjen. Ako je čovjek bio bludnik ili proždrljivac, i umre u tome, njegova duša će ostati zauvijek okamenjena u tom duhovnom stanju. Neće biti sposobna ustremiti se prema Bogu, nego će uporno htjeti zadovoljavati svoju požudu, ali neće biti tijela preko kojeg će to moći činiti. Takva duša će se na onom svijetu propinjati i mučiti, poput svezanog čovjeka koji vidi hranu, a ne može do nje; i to se zove pakao. Sjetite se evanđeoske priče o bogatašu i Lazaru. Zli bogataš, koji se svaki dan sjajno gostio, na onome svijetu je doživio da mu gori jezik, pa moli Lazara da mu jezik rashladi s vodom. Taj oganj je zapravo, po svetim Ocima, oganj neispunjene strasti, koja čovjeka pali. Tako je sa svakim grijehom za kojega se nismo pokajali – u zagrobnom životu će nas paliti poput vatre. Čovjek pravednik će se nakon smrti naći nenavezan prema ičemu zemaljskome, i prirodno će stremiti prema Bogu, jer je u tom stremljenju i umro.

            Tako i samoubojica. U njegovom slučaju, trenutak smrti i trenutak teškog grijeha se poklapaju, te on svjesno odlazi na onaj svijet u stanju nevjere u Boga, u Njegovu Providnost, Njegovo vodstvo i Njegovu ljubav. On ostaje okamenjen  u tom stanju, kao što svaki drugi grešnik ostaje u svome, a pravednik u svome. S time, što se kod ostalih ljudi katkad teško vidi u kakvom stanju umiru, dok se kod samoubojice to posve jasno manifestira. Zato Pravoslavna Crkva ne može ljude zavaravati u pogledu zagrobne sudbine samoubojica, nema to pravo. Stanje je takvo kakvo je, i nikakve emocije i želje naše grešne ljudske naravi to neće promijeniti.

            Na Božju milost čovjek mora biti pripremljen. Ukoliko čovjek nije pripremljen na nju, ona ne samo da mu ne pomaže, nego ga još i muči. Ako je čovjek otišao s ovoga svijeta u stanju samoubojstva, tj. nevjere u Boga, ne samo da bi bila laž sprovodnom molitvom prikazivati ga kao vjernika, nego bi to bilo i izravno kršenje njegove slobodne volje, i nametanje duši tereta koji ona objektivno ne može nositi, odnosno, dodatno mučenje duše.

            Postoje međutim, neki slučajevi, gdje pravoslavni svećenik, po dozvoli biskupa, može doći na grob samoubojice nakon građanskog sprovoda, te na grobu sam ili u društvu najuže rodbine, bez svečanosti, izreći molitvu za pokojnika. To se čini za ljude smanjene ubrojivosti, dakle za ljude koji su si oduzeli život u rastrojstvu, pomračenju uma, usred nesavladivog neznanja ili duševne bolesti. Ovo se zasniva na Nomokanonu, službenom zborniku crkvenih zakona Pravoslavne Crkve. Tamo nailazimo na kanon 14. sv. Timoteja Aleksandrijskog, koji glasi: 

„Pitanje: Ako je netko van sebe i digne ruku na sebe, ili se baci strmoglavce, može li za takvoga biti služba Božja ili ne?

Odgovor: O takvome treba svećenik ispitati, je li zbilja bio izvan sebe kada je to učinio. Jer često puta rodbina onoga, koji je poginuo sam od sebe, želeći da za njega bude služba Božja i molitva, ne kazuje istinu i samo govori, da je bio van sebe; a međutim može biti da je učinio ono, ili zato što su mu ljudi kakvu uvredu nanijeli, ili inače po svome malodušju – i u takvome slučaju se ne smije za takvoga služba Božja vršiti, jer je samoubojica. Treba zato svećenik svakako najmarljivije ovo ispitati, kako ne bi i sam pod osudu pao.“

            Pravoslavni kanonisti ovaj kanon stavljaju u kontekst kanona 8. i 11. sv. Bazilija Velikog, kanona 5. sv. Grgura Niskog i kanona 23. sabora u Anciri, a koji govore o razlici između namjernog i nehotičnog ubojstva (lakše sankcionirajući nehotično), pa bi se ovdje moglo govoriti o samoubojstvu neubrojivih kao o nekoj vrsti nehotičnog ubojstva. No, dotični kanoni čak i za nenamjerno ubojstvo propisuju dugotrajne crkvene kazne, pa ne treba iz ovoga prejudicirati mogućnost spasenja samoubojice. Naposljetku i sveti Oci upozoravaju da je čak i ta duševna bolest koja može toliko smanjiti ubrojivost, da dođe do samoubojstva, često puta plod čovjekovog udaljavanja od Boga. Sv. Filaret Moskovski piše prilikom samoubojstva jednog hipohondra: 

„Božja Providnost ne dopušta ništa slučajno ni neočekivano, nego ili radi kazne, ili radi pouke. Kakvu pouku možemo dobiti od ovoga što se dogodilo? Zar je malo na svijetu hipohondara i duševnih bolesnika koji podnose neugodnosti ovog života, i ako se sami ne čuvaju, čuva ih providnost Božja. Odakle to? Zar ne odatle što su u njima od prije bile ukorijenjene neke dobre misli i osjećaji, i u ranijem njihovom životu dobra djela, zbog čega ih ne ostavlja sasvim milost koja ih čuva. A kada se popusti neprijatelju duša da se igra s čovjekovim životom, nije li to stoga, što u njemu nisu bila otprije utvrđena načela dobra, s kojima biva sjedinjeno milosno čuvanje?“

            Dakle, moguće je samo u rijetkim i iznimnim slučajevima, kada je zaista izvjesno da je čovjek nehotice sebe ubio, uslijed bolesti i smetenosti ili neznanja, dozvoliti naknadnu tihu molitvu na grobu. I ta molitva ne prejudicira automatsko spasenje njegove duše, nego samo, ili olakšanje njenog stanja, ili njeno izbavljenje iz pakla nakon određenog vremena, što su iznimni slučajevi.

            Samoubojstvo se ne smije nikada miješati s mučeništvom, ili polaganjem života za spas bližnjih. Jer, i jedno i drugo su vrhunski čini ljubavi prema Bogu i bližnjemu, ta i sam Gospodin kaže da veće ljubavi nitko nema od te, da položi život za bližnjega, te kako se ni pod cijenu ičega zemaljskog ne smijemo odreći vjere i Crkve, tj. Njega. Iako, tu treba isto pojasniti neke stvari. U spomenutom Nomokanonu Pravoslavne Crkve, principe kršćanskog mučeništva definira sv. Petar Aleksandrijski. On jasno kaže da se kršćani ne smiju sami predavati mučiteljima, ni izlagati nepromišljeno svoj život: „jer je Gospodin rekao predavat će vas, a ne predajte se sami, vodit će vas, a ne idite sami, i opet kada vas progone u jednom gradu, bježite u drugi. Dakle, čak i samoinicijativno traženje mučeništva za Krista nije kršćansko, jer i tu se čovjek miješa u Božje planove, izlaže pogibelji druge, te navodi svoje mučitelje na teški grijeh ubojstva. Ili, kako kaže sv. Grgur Bogoslov u svom kanonu: „Zakon je mučeništva ne ići bez potrebe na mučeništvo“.

            Što se tiče slučajeva, kada su npr. kršćanke radije odabirale smrt, nego silovanje, te se pritom i ubijale, skokom s visine ili slično, toga ima u pravoslavnoj Predaji (sv. Pelagija, sv. Domnina s kćerima itd.). Ovo nije samoubojstvo, jer je učinjeno za Krista i iz ljubavi prema Njemu danom zavjetu čistoće. Kaže sv. Ivan Zlatousti o ovim ženama: „Da je bilo moguće i djevičanstvo sačuvati i vijenac mučeništva dobiti, one bi išle na mučilište…“ I on i sv. Augustin ove slučajeve promatraju kao smrt po naročitom pozivu Božjemu. Jednostavno, kršćanke su dale prednost Božjoj svetinji čistoće pred ovozemnim životom.

            Ovo su dakle stavovi i praksa Pravoslavne Crkve o ovoj temi. U konačnici, stvar je vrlo jasna: sve ovisi o tome koliko čovjek uzima za ozbiljno Boga u svojem životu. Je li Bog na centralnom mjestu u našem životu, ili samo na ukrasnom?

           

           

Što se događa s dušom nakon smrti?

Sljedeći tjedan je u našoj zemlji posvećen pokojnima. Naime, Katolička Crkva obilježava Sve svete i Dušni dan, dane kada se ljudi spominju svojih pokojnih i posjećuju groblja. Taj običaj je u Hrvatskoj davno prerastao granice katoličke vjere i Crkve, i postao dio svjetovne kulture. Zato ćemo se, u toj atmosferi, kada si mnogi ljudi postavljaju pitanja o životu nakon smrti, podsjetiti što pravoslavlje uči o tome, kroz par linkova na naše stare tekstove:

PRAVOSLAVLJE I ZAGROBNI ŽIVOT

ZAGROBNI ŽIVOT I ČISTILIŠTE - PRAVOSLAVNI POGLED

PUT DUŠE NAKON SMRTI

O ZAGROBNOM ŽIVOTU - PRVI DANI DUŠE "NA ONOJ STRANI"

IMA LI SPASA U ZAGROBNIM MUKAMA?

PRIPREMA ZA SMRT

PRAVOSLAVNI SPROVOD

SPROVOD NEKRŠTENE DJECE - DA ILI NE?

AKATIST ZA POKOJ DUŠA UMRLIH 

Sprovod nekrštene djece – da ili ne?

            Prošli tjedan je hrvatski portal index.hr prenio vijest od medija u Srbiji kako je pravoslavni svećenik u vojvođanskom Baču odbio izvršiti crkveni sprovod troje male djece (osam mjeseci, dvije i četiri godine) koja su stradala u požaru. Razlog za to je bio taj, što navedena djeca nisu bila krštena. Ovakav svećenikov postupak izazvao je lavinu negativnih komentara po medijima i društvenim mrežama na račun Pravoslavne Crkve. Tim više što je sprovod te djece na kraju izvršio katolički svećenik, navodno rekavši da su „i kršteni i nekršteni jednaki pred Bogom“. Kako se dakle postaviti prema ovakvim slučajevima?

            Prvo što upada u oči u ovakvim slučajevima jest jedna čudna i meni neshvatljiva samouvjerenost u očekivanju crkvene usluge. Naime, ljudi masovno pristupaju svećenicima kao da se podrazumijeva da svećenik mora učiniti apsolutno sve što si je netko zacrtao. Nema tu govora o vjeri, teologiji, crkvenim zakonima i razlozima – on si je jednostavno zacrtao da mu je svećenik dužan izvršiti krštenje, vjenčanje ili sprovod. Ljudi svih vjera bi trebali shvatiti da Crkva nije javna ustanova, pogrebno društvo ili državna institucija, da bi nešto morala činiti po službenoj dužnosti. Crkva je vjerska zajednica, odvojena od države, koja se brine za spasenje duša svojih članova. Njeni obredi nisu estetske ceremonije, već radnje koje imaju realni duhovni efekt na čovjeka, bilo u sadašnjem, bilo u zagrobnom životu. Prema tome, ako Crkva odbije nešto učiniti, onda postoji razlog zašto je tako postupila. 

            Pravoslavna Crkva je ovdje sasvim korektno postupila, posve u skladu s crkvenim zakonima koji vrijede od samog početka kršćanstva. Crkva ne vrši crkveni sprovod svakome, čak ni svakom članu Crkve. Nekrštenim osobama, bez obzira na dob, ne vrši se crkveni sprovod (konkretno, zašto se čekalo do četvrte godine s krštenjem?). Pripadnicima drugih kršćanskih konfesija ne vrši se nikada pravoslavni crkveni sprovod. Također, ni otpadnicima od pravoslavlja, raskolnicima i nepokajanim teškim grešnicima se ne vrši sprovod. Konačno, ne vrši se ni samoubojicama. Sve je ovo jasno naznačeno u svim crkvenim zakonicima Pravoslavne Crkve od njenog početka. 

            Objasnit ćemo sada zašto je tome tako. Kada je Bog stvorio prve ljude, Adama i Evu, stvorio ih je u stanju svetosti i jedinstva sa Sobom. Prvi ljudi nisu činili grijeh, slobodno su komunicirali s Bogom i anđelima, i njihova tijela su bila besmrtna i neranjiva. Međutim, poslušavši Sotonu, upali su u grijeh koji se zove izvorni ili istočni grijeh. Pošto njih dvoje, kao prvi ljudi, ovu svetost i pravednost nisu primili samo za sebe, već i za sve druge ljude koji će se roditi od njih, tako je i prokletstvo istočnog grijeha rađanjem prešlo na sve njihove potomke, na sav ljudski rod. 

            To znači da su Adam, Eva i svi ljudi nakon njih izgubili jedinstvo s Bogom, i ušli u jedinstvo sa Sotonom, kome su povjerovali. Izgubili su moć komunikacije s Bogom i anđelima. Počeli su činiti grijehe i robovati strastima. Njihova tijela postala su podložna bolesti, ranjivosti, starenju i konačno smrti. Nakon smrti, koje ne bi bilo da nisu sagriješili, ljudska tijela se raspadaju, a duše, budući odvojene istočnim grijehom od Boga i u savezu sa Sotonom, odlaze u pakao. Prije dolaska Kristova, svi ljudi, pa čak i najveći pravednici Staroga Zavjeta, odlazili su izravno u pakao, i nije ih mogla spasiti ni vjera u jednoga pravoga Boga, ni obdržavanje Njegovog starozavjetnog Zakona. Ipak, tim starozavjetnim pravednicima je u paklu bilo lakše: i u paklu su oni zadržali vjeru u jednoga Boga, nadu u dolazak Spasitelja, i umrtvljenost strasti i grijeha zbog držanja Zakona Božjega, sve to u čemu su umrli, jer pokojnik biva zauvijek u onom stanju u kojemu je umro. Zato ih nije mučila savjest, niti strah, niti ih palile neukroćene strasti, koje pale duše grešnika u paklu, budući da više nemaju tijela kojima bi ih mogle ostvariti. Starozavjetni pravednici su bili u jednom boljem stanju u paklu, stanju nade i iščekivanja, bez mučenja – Biblija to zove „krilo Abrahamovo“ (Lk 16). Međutim, to je još uvijek bio pakao – stanje prokletstva i odvojenosti od Boga. Latinska teologija je to stanje nazvala limbus patrum – limb otaca. 

            Tek dolaskom Isusa Krista mijenjaju se stvari, jer On svojom smrću i uskrsnućem briše Adamov grijeh, lomi okove Sotone nad ljudskim rodom i daje ljudima šansu da ponovno uspostave jedinstvo s Bogom. On je izveo iz pakla, u periodu između smrti i uskrsnuća, i navedene starozavjetne pravednike. Od Krista pa nadalje, svatko tko želi spasenje, mora se pridružiti kroz krštenje Tijelu Kristovu – Crkvi. Kroz krštenje, na čovjeku se izvrše Kristova smrt i uskrsnuće, i on u okviru Crkve postaje novi čovjek. 

            Dakle, po izvornom i autentičnom kršćanskom nauku, nema ni govora o tome da su „kršteni i nekršteni jednaki pred Bogom“. To proturječi Bibliji, osnovama kršćanske vjere i 2000 godina tradicije Crkve. To je duhovno opasna zabluda, jer nekršteni čovjek se nalazi u stanju odvojenosti od Boga, on nema nade u spasenje. 

            Zapamtimo da ne postoje „nevini ljudi“. Kralj David pjeva u Ps 50: Evo, grešan sam već rođen, u grijehu me zače majka moja. Svi se rađamo u smrtnom grijehu, u stanju Adamova grijeha – odvojenosti od Boga, vlasti đavla, ropstva strastima i grijehu. Zato nam je potrebno krštenje, ne da bi Crkva vrbovala nekoga, već da se spasimo od vječne propasti. Krštenje nije tek lijepa ceremonija, već ritual sa stvarnim efektom na vječno stanje čovjekovo. Zapazite da se na pravoslavnom krštenju vrše egzorcizmi, zaklinjanja, kao i odricanje od Sotone. Ukoliko se mala beba rađa nevina, kojem se to duhovnom biću obraća svećenik u obredu krštenja, gledajući u dijete? Koga se to odriče djetetov kum, ako je s djetetom sve u redu? 

            Ovoga su bili svjesni i nekršćani u pretkršćansko doba. I starozavjetna objavljena vjera i poganske pretkršćanske religije su bile suglasne u jednoj stvari – ljudsku dušu nakon smrti ne čeka ništa dobro. Stari Zavjet opisuje Šeol, Podzemlje, kao mračno i sumorno mjesto. Stari Sumerani i Egipćani, Grci i Slaveni – svi su oni znali da ih u zagrobnom svijetu ne čeka ništa dobro. Sav svijet prije Krista, biblijski i nebiblijski, bojao se zagrobnog života i tamošnjih muka, i nikome nije na pamet padalo da misli da zbog svoje „nevinosti“ ili „dobrih djela“ zaslužuje bolje. 

            Prema tome, sve do krštenja, dijete nije nevino, već se nalazi u stanju odvojenosti od Boga, baš kao i svaka nekrštena osoba. Tu dolazimo do razloga zašto nema crkvenog pokopa za nekrštene – nekrštena osoba nije spašena. Pravoslavni crkveni sprovod pretpostavlja krštenog i vjernog pokojnika, koji je na putu za nebo. Međutim, kod nekrštenih, koji su bili odvojeni od Tijela Kristovog – Crkve, i za koje nema nikakve nade u zagrobnom životu, moliti takve molitve, bila bi laž, i više bi im štetilo nego koristilo. Kako moliti „uvedi ga u svoje Carstvo“ za nekoga tko nema šanse da dođe tamo? Zato da se ljudima umiri savjest i osjećaji? Crkva nije psihoterapija. Spasenje duše je ozbiljna stvar. 

            Duše nekrštenih malih beba, mrtvorođenčadi, namjerno ili spontano abortiranih, nažalost, pošto odlaze nekrštene, nemaju mogućnost otići u Carstvo Nebesko. Jer, raj nije mjesto, nego stanje jedinstva s Bogom. To stanje počinje s krštenjem na zemlji. Tko je kršten na zemlji, počeo je već ovdje živjeti raj. Tko nije kršten, pakao. Tko ovdje na zemlji nije imao jedinstva s Kristom, ne može ga imati ni u vječnosti. 

            Međutim, ovo je teška i bolna tema – kako ovo objasniti roditelju, a zna se da je roditeljska tuga najteža? Općenito, teško je ljudima prihvatiti činjenicu da je čovjek i bez osobnih grijeha, prije krštenja, odvojen od Boga. Zato je Crkva rijetko govorila o ovoj temi, i najčešće izbjegavala jasno se odrediti prema tome, poštujući bol i nemoć ljudsku. 

            Postoje dva zagrobna stanja: raj, u koji idu duše krštenih pravednika, gdje one uživaju predokus onog konačnog Carstva Nebeskog, koje će nastupiti po Sudnjem danu, i pakao, gdje idu ostali. Patnje u paklu se sastoje od tri stvari. Prvo, društvo demona, drugo, grižnja savjesti i strah pred konačnim Sudom, i treće, duhovni plamen strasti. Taj plamen strasti pali čovjeka, i on je plod nemogućnosti zadovoljavanja ovozemaljskih strasti i grijeha na koje se čovjek navikao. Jer, čovjek nakon smrti ostaje zacementiran u onome što je radio tijekom života. Ako je netko npr. proveo život u razuzdanom seksu, prežderavanju ili opijanju, njegova duša postaje zarobljena time. Ostavši bez tijela, ona više te strasti ne može zadovoljavati, a po automatizmu bi htjela, i tako se muči, kao svezani čovjek kojemu prinose hranu blizu usta – on se propinje i urla, vidi je nadomak, gladan je – ali ne može do nje. To je taj pakleni oganj. Sjetite se zlog bogataša iz Lk 16; palio ga je u paklu upravo jezik, organ s kojim je najviše i griješio u životu. 

            Međutim, kao što u raju ne doživljavaju svi isti stupanj blaženstva, tako se ni u paklu svi ne muče jednako. Već smo spomenuli kako su starozavjetni pravednici tamo prošli bez muka. Tko je bio u životu više povezan sa Sotonom, strastima i grijesima – više se muči. Tko manje – manje se muči. Tako nekrštena djeca odlaze tamo, budući odvojena od Krista. Međutim, ona osobno nisu griješila, pa ih nema zbog čega peći savjest, niti ih ima zbog čega proganjati strah. Kod njih su nisu razvile strasti koje bi ih mučile zbog nezadovoljavanja istih. Ni demoni nisu imali nad njima toliku vlast, kao nad onima koji su im se grijehom svjesno predavali. Zato ta djeca prebivaju u najlakšem krugu pakla – nisu na mukama, ali ne vide Boga. Kažu neki Sveti Oci, oni su tamo kao u tami, nemajući duhovne oči koje se daju na krštenju, nisu u stanju vidjeti Boga. Ali, ne muče se kao grešnici. 

            Predaja Pravoslavne Crkve jasno kaže da se dušama u paklu prije Sudnjeg dana može pomoći, olakšati im njihovo stanje, prije svega našim privatnim molitvama. To je čin milosrđa prema pokojnima. Tako da, iako se dušama nekrštene djece ne može vršiti sprovod, niti prikazati Euharistija za njih, niti bilo koja druga službena crkvena molitva, ipak se možemo privatno, u dubini duše, kao pojedinci, moliti za njih, da im Bog barem malo pomogne, utješi ih i olakša im na samo Njemu znani način. Ukratko sve ovo opisuje sinaksar Mesoposne subote: nekrštena i djeca pogana niti se naslađuju, niti u gehenu ognjenu idu.

            Tako je to u Pravoslavnoj Crkvi, i zato je pravoslavni svećenik ispravno i crkveno i evanđeoski postupio. No, kako onda komentirati postupak katoličkog svećenika? 

            Sve do vremena Drugog vatikanskog koncila (1962.-1965.) Katolička Crkva je učila o ovom pitanju isto kao i Pravoslavna Crkva, tj., nije vjerovala u nikakvu mogućnost spasenja nekrštene djece, i sukladno tome, nije ih nikada pokapala po crkvenom obredu. Štoviše, do sekularizacije groblja, obje Crkve su branile pokop nekrštenih i inovjeraca na grobljima svoje vjere. 

            Ono olakšano stanje starozavjetnih pravednika i nekrštene djece u paklu, o kojemu smo pisali, srednjovjekovni katolički teolozi su nazvali limb. Po njihovoj definiciji, limb je bio kazna za one koji su opterećeni samo istočnim grijehom, za razliku od onih koji su počinili smrtni grijeh, te idu u pakao, odnosno onih koji su počinili laki grijeh, te idu u čistilište. Razlikovao se limb otaca (limbus patrum), u kojemu su bili starozavjetni pravednici, koji je bio blaži i koji je sada prazan, te limb djece (limbus infantium, limbus parvulorum, limbus puerorum), u koji odlaze nekrštena djeca, koja nemaju osobnih grijeha, pa ne trpe osjetilne kazne, već su lišena gledanja Boga. Limb djece je dio pakla, uči katolike Firentinski sabor: „Duše naime onih, koji umiru u aktualnom smrtnom grijehu ili samo u istočnom, odmah silaze u pakao, ali da budu kažnjeni drugačijim kaznama“. Međutim, među teolozima i širom Katoličke Crkve ipak kao da se pokazivao otpor prema tome da se limb nazove paklom, što on u biti i jest, pa su mnogi smatrali da je to pakao u širem smislu, ili predvorje pakla, ili čak posebno, već četvrto zagrobno stanje uz raj, pakao i čistilište. Ali, bez obzira na ove teološke finese, sve do 20.st. je Katolička Crkva postojano učila nemogućnost spasenja i crkvenog sprovoda nekrštene djece, baš kao i pravoslavlje. 

            Nakon Drugog vatikanskog koncila počinje se polako mijenjati stav, i među teolozima se počinje širiti misao o mogućnosti spasenja nekrštene djece. Tome su doprinijela dva razloga. Prvi je opći humanistički stav, koji je zavladao u Katoličkoj Crkvi nakon rečenog Koncila (tumačenje za pravoslavne čitatelje: on kod katolika ima status Vaseljenskog Sabora, jednakog ostalima). Drugi razlog je postojanje u Katoličkoj Crkvi učenja o tzv. „krštenju željom“. Naime, Katolička i Pravoslavna Crkva poznaju dva krštenja: krštenje vodom (redovito) i krštenje krvlju (kada nekršteni katekumen podnese mučeništvo za Krista). Treće krštenje, krštenje željom, ima samo Katolička Crkva, a ono se sastoji u tome, da ukoliko osoba premine, a imala je želju krstiti se, i pripremala se za krštenje, ona se smatra krštenom vlastitom željom. Slijedom ove logike, nekrštena djeca katoličkih roditelja, koji su ih željeli krstiti, a nisu stigli uslijed iznenadne smrti, smatraju se krštenima željom svojih roditelja. 

            U teoriji, danas Katolička Crkva dozvoljava nadu da Bog svojim milosrđem pronalazi nekakav put spasenja nekrštene djece. Tako Katekizam Katoličke Crkve govori o sudbini nekrštene djece u br. 1261: „Što se tiče djece umrle bez krštenja, Crkva ne može drugo nego ih povjeriti Božjem milosrđu, što i čini u obredu njihova ukopa. Veliko Božje milosrđe, naime, koje želi da se svi ljudi spase, i Isusova nježnost prema djeci kada govori: “Pustite dječicu neka dolaze k meni; ne priječite im!” (Mk 10,14), dopuštaju da se nadamo da postoji put spasenja i za djecu umrlu bez krštenja. To zahtjevniji je stoga poziv Crkve da se maloj djeci ne priječi da po daru svetoga krštenja dođu Kristu.“ Ovo svakako predstavlja odmak od katoličke i univerzalne kršćanske tradicije, ali treba primijetiti da tekst tek dopušta nadu u Božje milosrđe, a ne prejudicira sigurnost spasenja nekrštene djece. 

            Konačno, 2007. godine Međunarodna teološka komisija izdaje Dokument o limbu, koji faktički poništava tradicionalno katoličko vjerovanje: „Mora se jasno priznati da Crkva nema sigurnoga znanja o spasenju nekrštene djece koja umiru…Naš je zaključak da mnogi čimbenici što smo ih sagledali... daju ozbiljne teološke i liturgijske temelje za nadu da će nekrštena djeca koja umru biti spašena i uživati blaženo gledanje“.

 

            Ukratko, popuštajući pred modernim svijetom, Katolička Crkva se odrekla gotovo 2000 godina učenja o nemogućnosti spasenja nekrštenih. Jer, Komisija spominje kao razloge za ovakvo gledište, između ostalog, i „nemogućnost današnjeg svijeta da prihvati isključivanje djece iz spasenja“ i „sve veći broj takve djece“, kao da se vjera mijenja prema shvaćanju svijeta i pastoralnim potrebama. Treba reći još i to da, iako ova Komisija nije službeno učiteljstvo Katoličke Crkve, i iako ona i Katekizam govore samo o nadi i mogućnosti spasenja nekrštene djece, u širim vjerničkim slojevima se to pretvara u gotov nauk – nekršteni se spašavaju i idu u raj. 

            Što se katoličke prakse tiče, 1970.g. izdaje se novi rimski obrednik sprovoda, u kojemu se pojavljuje i red pogreba nekrštene djece, a uvodne odredbe za taj obred su iste kao i u Zakoniku kanonskog prava Rimokatoličke Crkve, kan. 1183. Tamo stoji da mjesni biskup može (dakle ne mora) odobriti sprovod nekrštenog djeteta po ovom posebnom obrascu (nikada po redovitom obredu) onih roditelja koji su to dijete namjeravali krstiti. Dakle, tu se radi o krštenju željom djetetovih roditelja. Ako pogledamo §1 dotičnog kanona, vidjet ćemo tamo odredbu o katekumenima, tj., da se u pitanju sahrane katekumeni izjednačavaju s krštenim vjernicima. Dakle, u kontekstu rimokatoličkog kanonskog prava, takva nekrštena djeca su ustvari neka vrsta preminulih katekumena, i samo po toj osnovi im se dozvoljava crkveni ukop, i to samo po biskupovu blagoslovu i posebnom obredu. Ako pogledamo molitve tog obreda, vidjet ćemo da su sve sročene kao molitva za ožalošćene roditelje; nigdje se u njima ne govori o spasenju nekrštenog djeteta. 

            Tako da, ukoliko je istinito ono što su prenijeli mediji, ovaj katolički svećenik se nije ni na koji način ogriješio o Pravoslavnu Crkvu, ali jest o vlastitu Katoličku: osim krivovjerne rečenice da su kršteni i nekršteni jednaki, pokopao je djecu nekatoličkih roditelja, za koje je upitno jesu li imali želju krstiti dijete (četiri godine su čekali), a svakako im izvorna namjera nije bila da ga krste u Katoličkoj Crkvi (ona je došla kao rezervna opcija). Pitanje je li imao i propisani biskupov blagoslov. 

            Za kraj jedno pravoslavno pastirsko razmišljanje o ovoj temi:

Arhimandrit Rafail Karelin: Kako olakšati sudbinu nekrštene djece?

           

Može li se u crkvi moliti za nekrštenu djecu? Ovo pitanje je samo po sebi goruće, kao da je napojeno bolom – ono nosi u sebi posebno tragičan karakter za ljude koji su počinili čedomorstvo, a zatim prišli Crkvi i kaju se za ovaj grijeh. – «Zar je naše dijete zauvijek propalo, zar nema mogućnosti da mu se pomogne?» pitaju oni.

Svećenik im objašnjava kanone Crkve, da je spasenje bez krštenja nemoguće, ali to ne olakšava njihovo mučno stanje između očaja i bljesaka neostvarive nade i oni s molbom gledaju svećenika kao da on ima vlast i sredstva da im pomogne ako bude htio. Pred ovom ljudskom boli neki svećenici kao da se povlače i slikovito govoreći ne mogu izdržati tugu ženskih očiju zbog  izgubljenog  majčinstva, te ih  počinju tješiti apokrifnom predajom.  Oni lažu iz samilosti pravdajući sebe da liječnici daju bolesniku morfij ako on trpi velike bolove. Ponekad se sami trude povjerovati da je moguće da se spase nekrštena djeca obraćajući se s molitvom mučeniku Uaru ili spominjući ih u određene dane (Trojstvena subota i blagdan čuda Arhanđela Mihaela). Crkva je «stup i tvrđava istine», a svaka laž je od demona. Moramo ukazati ovakvim roditeljima put između očaja i lažne nade, točnije kako olakšati zagrobni život djeteta.

Kao prvo, čovjek treba postati svjestan i shvatiti zašto Crkva u svojim molitvama ne spominje nekrštene, zašto je u ovom smislu tako kategorična. Odgovor je jedan: zbog ljubavi. Milost crkvene molitve, koju nekršteni ne može primiti samo pojačava njegovu patnju. Milost, koja nije primljena kao da se okreće protiv čovjeka. Osjećaj gubitka postaje za njega naročito bolan i oštar. Molitva mora odgovarati duhovnom stanju čovjeka i stupnju njegove prijemljivosti. Postoji još i metafizička strana pitanja, koje se ovdje ne dotičemo, točnije, nekršteni u zagrobnom životu ostaju pod vlašću demona i u okovima istočnog grijeha kao prokletstva. Oni su ono tamno blago babilonskog cara o kojem se govori u Bibliji. Služiti pogreb za nekrštenog i pjevati «so svjatimi upokoj» znači lagati i lažju širiti vlast demona nad njima. Sama riječ «spasenje» ima dva aspekta, dvije strane, dva značenja – negativno i pozitivno. Negativno značenje je izbjeći neku opasnost i nevolju, na primjer, iskočiti kroz prozor zgrade u plamenu, pobjeći od progonitelja itd. Pozitivno značenje ove riječi znači ostvariti glavni cilj svog života; spasiti se znači zauvijek biti s Bogom. Nekršteni se može spasiti u prvom značenju ove riječi, odnosno da izbjegne paklene muke ili da dobije olakšanje. Pravednici, koji su živjeli prije Krista Spasitelja nalazili su se u paklu, ali ne u mukama, očekujući otkupiteljsku Žrtvu. U jednom od srpskih samostana postoji sljedeća freska. Praotac Abraham sjedi na tronu, okružuju ga duše djece; Abraham još nije ušao u raj, ali ovo mjesto, koje se naziva «naručje Abrahamovo» služi kao obitelj za nekrštenu djecu. Ona nisu u raju, ali nisu ni u vječnim mukama.

U životopisu sv. Grgura pape rimskog, opisan je slučaj kad je on svojom molitvom isposlovao oslobođenje duše cara Trajana – poznatog progonitelja kršćana, od vječnih muka, ali ovo ne znači da je Trajan ušao u Nebesko Carstvo - da bi čovjek bio u raju treba imati raj u svojoj duši. Efrem Sirski i Bazilije Veliki svjedoče o tome da u paklu postoje različita mjesta. Efrem Sirski piše da postoji mjesto koje se naziva gehena, drugo – tartar, treće – vanjska tama itd. Olakšanje po molitvama ugodnika Božjih dobivali su i pogani, o čemu je duša egipatskog vrača govorila sv. Makariju Velikom. Nekrštenom Gospodin može dati milost, ali ne i milost Duha Svetog. Nekrštena djeca u zagrobnom životu mogu dobiti izvjesnu utjehu, ali neće vidjeti Gospodina.

Roditelji mogu spominjati nekrštenu djecu otprilike ovako: «Gospodine, olakšaj njihovu sudbinu po volji Svojoj. Daj im milost koju mogu primiti i nemoj molitvu moju primiti kao drskost, već kao glas grešnika, koji se kaje.» Ali poslije svake ovakve molitve treba dodavati: «Neka bude, Gospodine, volja Tvoja, a ne moja. Ti bolje znaš što je potrebno svakom od nas.»

Nekrštenoj djeci može se pomoći i tako što će se siromašnima davati milostinja.

U posljednje vrijeme počeli su se izdavati apokrifi, koji se proglašavaju za Predaju Crkve, kao i izvrnuta tumačenja hagiografskih djela. Na primjer, u životopisu mučenika Uara je napisano da se svetac molio za spasenje rođaka svoje dobročiniteljice Kleopatre i da je njegova molitva bila uslišana. U njegovom životopisu nije rečeno jesu li Kleopatrini rođaci bili kršteni ili ne, a autori novih apokrifa su izmislili verziju o tome da je mučenik Uar molitelj za nekrštenu djecu. Poznati ekumenist, mitropolit Nikodim Rotov, je čak sačinio mučeniku Uaru kanon kao zagovorniku za nekrštene pred Bogom.

Ima slučajeva, istina rijetkih, kad roditelji mole da se krsti mrtvo dijete ili kriju da je ono umrlo nekršteno kako bi svećenik izvršio kršćanski pogreb. Ovdje se pokazuje nevjera u Crkvu i tajna misao da čovjek može biti milosrdniji od crkvenih kanona. Međutim, obredi i sakramenti Crkve, koji se obavljaju putem laži ili nasilja ostaju bez djelovanja; i više od toga, oni izazivaju Božji gnjev. Nekrštena djeca se ne nalaze ni u svjetlu, ni u tami, ni u blaženstvu, ni u mukama. Njihovo stanje liči na tihi sumrak poslije zalaska Sunca dok još nije nastupila noć.

Neki teolozi su simbolično predstavljali pakao u obliku koncentričnih krugova. Centar pakla je mjesto na kojem se nalazi Sotona, gdje stoji prijestolje Lucifera: što je bliži centar muke su teže, što je centar dalje veće je olakšanje, koje duša dobiva. Na vanjskom krugu pakla nalaze se nekrštena djeca i najbolji pogani. Do njih ne dopire pakleni oganj, oni ne osjećaju muke, ali tamo nema Boga. Sv. Atanazije Veliki, Grgur Bogoslov i Ćiril Aleksandrijski svjedoče o tome da nekrštena djeca neće biti u slavi kao krštena i da neće biti kažnjena kao grešnici, koji su svjesno činili prijestupe.