Ima li u pravoslavlju državnih/nacionalnih Crkava?

Rimokatolicima, naviknutima na Crkvu kao na jedinstvenu svjetsku organizaciju, pod rukovodstvom rimskog pape, struktura Pravoslavne Crkve izgleda prilično konfuzna i često puta sablažnjujuća. Prosječni rimokatolik gleda na pravoslavlje kao na skup samostalnih Crkava, koje u ničemu ne ovise jedna o drugoj, slično protestantskim denominacijama; ne razumije funkciju poglavara Crkve, pa misli da se radi o pravoslavnim „papama“; misli da su pravoslavne Crkve ili državne, dakle, da se njihove granice moraju poklapati sa državnima, i da dotične Crkve ovise o državnoj vlasti, ili da su nacionalne, tj., da okupljaju samo pripadnike određene nacije, i da su prilagođene potrebama dotične nacije. Najčešća je zamjerka pravoslavnim Crkvama ta, da su postale oruđe u rukama određene države ili nacije, za političke ciljeve. Koliko u tome svemu ima istine, i kako pravoslavlje funkcionira na tome nivou?

                Zbog čega u pravoslavlju nema jedinstvenog poglavara, poput rimskog pape, objasnili smo u jednome od prethodnih članaka:pravoslavni stav prema papinstvu   . Prva stvar, koju sada moramo objasniti, jest ta, da u pravoslavlju nema niti državnih, niti nacionalnih Crkava, odnosno, da mjesne pravoslavne Crkve nisu konstituirane ni po etničkom, ni po državnom ključu. Primjera za to ima dovoljno: stare patrijaršije (Carigrad, Aleksandrija, Antiohija, Jeruzalem), nemaju ni nacionalnu ni državnu podlogu, polovica države Grčke je izvan jurisdikcije grčke Crkve, a pod jurisdikcijom Carigrada, grčka dijaspora također, a pod većinski (etnički gledano) grčki Carigrad potpadaju i brojne autonomne jedinice drugih naroda diljem svijeta. Mnoge države (Ukrajina, Bjelorusija, Moldavija, Estonija, Finska, Japan, Kina, Makedonija) imaju samo autonomne Crkve, podčinjene stranim Crkvama, a Grci su narod razdijeljeni na barem tri Crkve: grčku, carigradsku i ciparsku. Prema tome, misao da svaka država na svijetu nužno mora imati i svoju samostalnu pravoslavnu Crkvu, je potpuno neutemeljena. Pravoslavne Crkve su mjesne, lokalne Crkve. Hoće li neke od njih možda imati jače izražene državne ili nacionalne karakteristike (grčka Crkva je izrazito uklopljena u državni život svoje zemlje, dok srpska brižljivo čuva nacionalnu svijest), jest potpuno drugorazredna stvar. Uostalom, stroge nacionalno-državne crte pojedine Crkve su počele dobivati tek u 19.st., u vrijeme buđenja nacionalne svijesti pojedinih naroda, i stvaranja nacionalnih država. Bilo kakvo poistovjećivanje vjere i nacije osuđeno je od pravoslavlja kao hereza (krivovjerje) pod imenom filetizam.

                Pravoslavne Crkve možemo podijeliti na autokefalne i autonomne. Autokefalne Crkve jesu posve samostalne Crkve, a ta samostalnost se očituje u samostalnome izboru i postavljanju episkopa/biskupa dotične Crkve. Autonomna Crkva jest samoupravna Crkva podređena nadzoru neke od autokefalnih Crkava. Stupanj te autonomije može biti različit, ali najčešće autonomna Crkva uživa samostalnost u unutarnjim poslovima, dok joj poglavara potvrđuje nadležna autokefalna Crkva, a također i vanjske crkvene poslove autonomna Crkva ostvaruje u sklopku autokefalne.

                Svakom pravoslavnom Crkvom upravlja sabor njezinih episkopa/biskupa, u srpskoj Crkvi zvan Sveti arhijerejski sabor. On bira između sebe jedno stalno tijelo, koje vodi tekuće crkvene poslove, a koje se u srpskoj Crkvi naziva Sveti arhijerejski sinod. „Poglavar“ Crkve, arhiepiskop/nadbiskup, koji u nekim Crkvama nosi počasni naslov „patrijarh“, jest samo predsjedavajući Sinoda i Sabora, prvi među jednakima, a nipošto neki pravoslavni „papa“.

                Svaka od tih Crkava jest, kako smo rekli, samostalna u svojim crkvenim poslovima, ali ta samostalnost je ograničena. Naime, za razliku od protestanata, u pravoslavlju među Crkvama mora vladati jedinstvo vjere,a  to jedinstvo vjere se očituje u jedinstvu sakramenata (sv. Tajni), a osobito Euharistije. Zahvaljujući toj dvostrukoj sponi, pravoslavne Crkve čine jednu jedinstvenu Pravoslavnu Crkvu, te svaka Crkva koja otpadne od toga jedinstva vjere i Tajni (sakramenata), gubi pravo da se zove pravoslavnom. Takav je slučaj sa raskolničkim strukturama Ukrajine i Makedonije; bez obzira na njihovu formalnu „pravoslavnost“, one su isključene iz jedinstva Pravoslavne Crkve. Zato je nerazumljiv potez pojedinih katoličkih velikodostojnika i ustanova, koji episkope tih struktura pozivaju i predstavljaju kao pravoslavne episkope: kako uime Pravoslavne Crkve može govoriti netko, tko se nigdje u pravoslavnome svijetu ne može ni ispovjediti ni pričestiti?

                Rimokatolici nadalje vole tvrditi da je ovakva struktura pravoslavlja plod rascijepa od Rima, koji je prouzročio unutarnju neslogu među pravoslavnima. Oni između ostalog tvrde da se ovakav sustav naknadno razvio u pravoslavlju. Međutim, ako malo pogledamo u crkvenu povijest, uvidjet ćemo da su se veoma rano, već u poapostolsko doba crkvene eparhije/biskupije počele udruživati u šire pokrajine-metropolije, na čelu sa arhiepiskopom/metropolitom glavnog grada neke oblasti. Svaka takva crkvena metropolija je imala pravo biranja svog metropolita, a on je predsjedavao crkvenim saborima te pokrajine, vršio nadzor, imao prvenstvo časti, te, barem na Istoku, posvećivao sv. Ulje (krizmu, miro), na Veliki četvrtak. Ako malo bolje pogledamo kanone koji reguliraju ove stvari, primijetiti ćemo kako praktički cijelo zakonodavstvo rane Crkve o metropolijama, u svim bitnim značajkama živi u sadašnjem poretku autokefalnih pravoslavnih Crkava, koje kao takve predstavljaju direktni povijesni nastavak istih metropolija. Suprotno mišljenju mnogih rimokatolika, upravo se njihov, centralizirani sustav, u kojemu sve biskupe imenuje rimski papa, razvio kasno, u visokom srednjem vijeku. Autokefalni sustav pravoslavlja jest dakle autentični kršćanski crkveni sustav.

                Usprkos svemu ovome, mnogi će rimokatolici potezati i zadnji argument-a to su raskoli među pravoslavnim Crkvama. Stvarno, u povijesti su postojali, kao i danas, mnogi primjeri raskola u pravoslavlju. Međutim, ovdje treba primijetiti da su „raskoli“ dio kršćanstva, i tegobe kršćanskog života-počevši od međuljudskih odnosa pojedinih vjernika, pa sve do najviših crkvenih razina. Njih je bilo od najranijih kršćanskih vremena, ali za razliku od raskola u pravoslavlju, koji su uvijek bili zaliječeni, puno je problematičnija neprekidna pojava novih ekleziologija (nauka o Crkvi) na Zapadu. Crkveni raskoli pravoslavnog Istoka nikada nisu narušili Crkvu kao cjelinu, dok je Zapad naprotiv neprekidno stvarao nove crkvene sustave: protestantske, anglikanske, starokatoličke, kojima nema kraja ni danas; posljednji i krajnji domet toga je pojava tzv. lefebrovaca nakon II. vatikanskog koncila, koji čvrsto ispovijedaju papinstvo, ali-ne žele mu se pokoravati zbog svojih shvaćanja. Jedinstvo zapadne, rimokatoličke Crkve je često puta formalno, pod očajničkim naprezanjem Vatikana, dok na terenu i u praksi pojedini dijelovi Katoličke Crkve često odlaze svojim putovima.

                Pravoslavlje s time nema problema-ono čuva jedinstvo u sabornosti, u suštini neizmijenjeno od ranokršćanskih vremena.

Crkveni brak i razvod

Brak i bračni, porodični, obiteljski život predstavljaju svakako jednu od ključnih stvari ljudskoga života, kao i kršćanske zajednice. U pravoslavlju, kao i općenito u kršćanstvu, brak je od Boga ustanovljen već u samome činu stvaranja čovjeka, kako nam govori Biblija. Muško i žensko, združeni su u jedno biće, jedno tijelo, i na taj način bivaju živa slika Trojedinog Boga. U pravoslavlju je brak osim toga jedna od sv. Tajni-sakramenata. Prema riječima sv. Pavla apostola, veza između muža i žene u braku jest slika odnosa Krista i Crkve. Stoga, u pravoslavlju svaki čin vjenčanja predstavlja utemeljenje jedne lokalne, kućne Crkve. U pobožnome pravoslavnome domu će otac, poput kućnog svećenika i slike Krista-Glave Crkve, predvoditi zajedničku obiteljsku molitvu pred svetim ikonama.

                Iako se i u rimokatolicizmu brak smatra Tajnom-sakramentom, ipak ne treba previdjeti dvije važne razlike u odnosu na pravoslavno poimanje braka. Prvo moramo napomenuti kako se u rimokatoličanstvu brak kanonski tretira kao ugovor, koji traje do biološke smrti jednog od partnera. Dakle, brak vrijedi za ovozemaljski život, i zato je svaki katolik slobodan sklopiti novi brak ukoliko postane udovac. U pravoslavlju se na to gleda drugačije. Pravoslavni brak je tako čvrsta veza između osoba, da nije moguće nakon smrti bračnog druga jednostavno doći u crkvu, i ponovno sklopiti novi, redovni brak. U pravoslavlju se udovcima uopće ne preporučuje drugi brak, a ako bi se on ipak sklopio, za njega vrijede isti propisi kao za drugobračne osobe, o kojima će nakon ovoga biti govora. U pravoslavlju, brak stvara jednu vrstu vječne veze, koja će trajati i u budućem svijetu nakon uskrsnuća od mrtvih, jer, neopozivi su darovi i pozivi Božji, kaže sv. Pavao. Ako tako Pavao govori o starozavjetnim obećanjima, kako bi se mogli opozvati blagoslovi one veze koja sakramentalno (svetotajinski) označava vječni odnos Krista i Crkve? Netko bi ovome mogao prigovoriti kako sam Krist govori o tome kako na onome svijetu neće biti ni ženidbe ni udaje. Da se neće sklapati ovozemaljski brakovi, svakako, ali se sigurno neće razvoditi ni postojeći, jer, kako vidjesmo, neopozivi su darovi i pozivi Božji. Svakako da će bračni život postojati na jednom višem, duhovnom, preobraženom nivou, a ne na sadašnji, pali, ovozemaljski način, kako su to zamišljali Židovi Isusova vremena.

                Dakle, po pitanju bračne nerazvedivosti, pravoslavlje je čvršće i zahtjevnije od katoličanstva, i što je najvažnije, ono daje dublje utemeljenje bračnoj zajednici, utemeljenje koje suvremeno rimokatoličanstvo pronalazi tek u novije doba, sito srednjovjekovnih skolastičkih razmišljanja o braku kao nužnome zlu, lijeku protiv bluda i sredstvu za rađanje novih članova Crkve.  Ipak, usprkos tom naizgled krutome stavu, pravoslavlje ne postavlja pred čovjeka zahtjeve koji premašuju njegove ljudske snage i dovode ga u bezizlazne situacije. Ovdje dolazimo do problema drugog i trećeg braka u pravoslavlju.

Dakle, moguće se oženiti drugi i treći put, i to je praksa koja se mnogima na Zapadu čini kao odustajanje od jasnih Kristovih riječi o nerazvedivosti braka, i kao nedopustivo popuštanje ljudskim samovoljnim prohtjevima. Međutim, treba ovdje reći da se radi o drevnoj praksi, koja je postojala davno prije raskola između Rima i pravoslavlja, kao i da njoj, kao što sam rekao, podliježu ne samo oni čiji je brak propao, već i udovci. Jest, i pravoslavlje uči kako brak na Zemlji završava smrću, međutim, smrt tumači ne samo u biološkom, već i u moralnom i religijskom smislu, što je, naglašavam, biblijsko tumačenje. Dakle, ako bračni život na Zemlji prestane (a ne ako se brak kao takav prekine, jer će on postojati i u vječnosti!), bilo zbog smrti, otpada od vjere, ili zbog nekog drugog moralnog teškog razloga, tada se priznaje drugi ili treći brak, s time što se on ne smatra pravim brakom, već privremenim ljudskim suživotom, blagoslovljenim po dobrohotnosti Crkve i njezinom brigom za spasenje. Za njega je potrebna dozvola Crkve, ne smije se svečano proslavljati, svećenik tu ne smije svadbovati, a osobama koje ga sklapaju nalaže se određena epitimija (uvjetno rečeno „pokora“) koju moraju vršiti. Sam čin se vrši po prilagođenom obredu, u kojemu nema početnog euharistijskog zaziva, i mole se pokajne molitve:

„Gospode Isuse Kriste, Riječi Božja, Ti koji si se uznio na Časni i životvorni Križ, i rastrgao optužnicu protiv nas, i izbavio nas iz nasilja đavoljeg, očisti bezakonja slugu tvojih. Jer, ne mogavši izdržati znoj i tegobu dnevnu, i raspaljenost tjelesnu, združuju se u zajednicu drugoga braka, kao što si zapovjedio preko svoga izabranog suda, Pavla Apostola, koji je radi nas smirenih rekao ovo: bolje je ženiti se, nego li izgarati od strasti. Ti sam, kao blag i čovjekoljubiv, smiluj se i oprosti, očisti, olakšaj i otpusti grijehe naše, jer si ti uzeo nemoći naše na ramena svoja. Jer nitko nije bezgrešan niti bez poroka, makar mu život i jedan dan trajao, osim Tebe jedinoga, koji si bezgrešno primio tijelo, i nama podario vječno bestrašće. „

                Pravoslavlje na ovakav način opet pokazuje svoju umjerenost i uravnoteženost. Dok su brojni protestanti praktički ukinuli nerazrješivost braka prepuštajući sve savjesti pojedinca, rimokatoličanstvo, dok sa jedne strane degradira brak na ovozemaljski ugovor, sa druge ljude praktički zatvara u brak koji se mora držati pod svaku cijenu. To je funkcioniralo dok su društvene okolnosti bile takve da žena nije imala kamo od nasilnog muža i obitelji, međutim, danas, kada se taj društveni poredak raspao, Rim ima ogromni problem sa masom iskrenih vjernika, čiji je bračni život nepovratno skrahirao,a pošto nema svatko milost celibata, onda mnogi iskreni vjernici, ostaju praktički van Crkve, bez ispovijedi i pričesti. Savjeti iz Vatikana, da se takve uključi u neke druge crkvene aktivnosti malo pomažu, jer što možeš u Crkvi bez pristupa Euharistiji i oproštenju grijeha? Još kada ljudi u takvoj situaciji vide „žmirenje“ crkvenih vlasti na brojne slučajeve svećeničkog konkubinata („ja ne smijem na pričest, a on služi misu, a živi sa ženom“), onda se očaj tih ljudi pretvara u gnjev. Zato se i danas u katoličkoj Crkvi među mnogima razmatra mogućnost usvajanja ovih autentičnih, kršćanskih stavova Pravoslavne Crkve.

                Ipak, moramo biti svjesni da samo primjena ovih principa neće riješiti krizu braka današnjega vremena. Kriza braka je samo dio opće krize vjere našega vremena, jer kršćanski brak može shvatiti samo i isključivo vjernik. Sve odlike braka, jednost, nerazrješivost, bračna vjernost, gube svoj smisao, ako se brak ne promatra u njegovoj natprirodnoj perspektivi, i ako se u njemu živo ne prakticira Evanđelje. Usprkos svemu tome, ovi pravoslavni principi bili bi od velike koristi mnogima.

Molitva Isusova i brojanice

                Svaka vjera na ovome svijetu ima svoje pobožnosti i metode molitve. U rimokatoličanstvu postoje tako razni oblici krunica, od kojih je najpoznatija i najraširenija krunica bl. Djevice Marije. Islam poznaje brojanice od 99 zrnaca, na koje se zaziva 99 imena Allahovih. Različite vrste molitvenih brojača postoje i u hinduizmu i budizmu. I dok su razne vrste rimokatoličkih pobožnosti naširoko poznate zbog rasprostranjenosti rimokatoličke vjere, dok muslimanski zikr postaje poznat zbog širenja istočnjačkih kulturnih utjecaja, dok tisuće naivnih zapadnjaka trče u zagrljaj indijske i kineske duhovnosti, rijetko tko poznaje jednu autentičnu kršćansku, pravoslavnu metodu molitve-molitvu Isusovu.

                Molitvu Isusovu valja razlikovati od molitve Gospodnje-Očenaša. Isusova molitva se, najednostavnije rečeno, sastoji od kontinuiranog zazivanja imena Isusova. Dakle, molitelj usvaja molitvenu formulu, koja najčešće glasi: GOSPODE ISUSE KRISTE, SINE BOŽJI, POMILUJ ME GREŠNOGA, ili: Gospode Isuse Kriste, pomiluj me, ili slično. Može biti upućena i Bogorodici: Presveta Bogorodice, spasi me grešnoga, ili svetima: Sveti (ime), moli Boga za mene grešnoga. Može se moliti i za žive: Gospode Isuse Kriste, pomiluj slugu (sluge, službenice) svoga (ime/imena), kao i za pokojne: Gospode Isuse Kriste, upokoj duše usnulih slugu svojih (imena). Najrašireniji je svakako prvi zaziv.

                Dakle, navedeni zaziv ponavljamo, u sebi ili naglas, mirno, staloženo, polako i koncentrirano. Sveti Oci navode mnoga pomoćna sredstva za obavljanje ove molitve: usklađenost sa disanjem, položaj tijela, glave i sl. Zbog toga je ova molitva često na zapadu okarakterizirana kao „kršćanska joga“. To dakako, ne odgovara istini. U ovoj molitvi tehnika moljenja uopće nije bitna, već služi samo kao sredstvo koncentracije, i to za one koji su uznapredovali u molitvenom životu, i imaju iskusno duhovno vodstvo. Za prosječnog molitelja, svjetovnog čovjeka, rastrganog svakodnevnim brigama, najbitnije je da živi u milosti Božjoj, i da prakticira crkveni svetotajinski/sakramentalni život, bez kojega nijedna molitva ne može imati uspjeha.

                Za onoga tko želi, u svjetovnom životu, prakticirati molitvu Isusovu, najvažnije je da nađe za nju vremena, najbolje ujutro i uvečer, nakon redovne dnevne molitve, za početak 33 ili 100 zaziva, koliko može izdržati. Uzeti broj zaziva treba revno izvršavati, bez obzira na osjećaj dosade, umora, bludne misli i ostalo što čovjeku dolazi u vrijeme molitve. Treba moliti na mirnom i tihom mjestu, sabrano, polako, i biti skroz koncentriran na riječi molitve. Najbolje je držati oči zatvorene i nikako ne zamišljati nikakve slike i predodžbe u glavi, ma kako pobožne bile. Treba se dakle, čuvati ikakvih maštanja i usmjeriti se na riječi molitve. Što se disanja tiče, treba sasvim opušteno duboko udahnuti zrak kod prvog dijela zaziva (do riječi „Božjega“) i izdahnuti zrak u drugome dijelu („pomiluj me grešnoga“). Polako i sabrano moljenje donijet će nam ubrzo osjećaj smirenja, duhovnu slatkoću i želju za molitvom.

                Za ovu molitvu se najčešće upotrebljava poseban molitveni predmet zvani brojanica. Od brojanice vuku svoje porijeko i katoličke krunice. Brojanice su najčešće pletene od konca ili vune, i to posebnim načinom, tako da je u svako zrno upleteno 7 križeva-jedan od najzamršenijih čvorova koji postoji. Legenda kaže da je pletenje ovakvih čvorova jedan monah naučio od anđela, nakon što mu je đavao neprekidno raspletao brojanicu. Brojanica može imati različiti broj čvorova-33 (godine Isusova života), takve se obično nose oko lijeve ruke, 50, 100, 107, ili 300. Mogu imati po sebi zrnca nakon svakog 10-og ili 33-eg čvora-na tom mjestu se radi pojasni poklon (znak križa sa naklonom). Obično su crne boje, dok često pušteni pramen konca ili vune koji visi iz križa na brojanici simbolizira izljev Duha Svetoga. Brojanice nipošto nisu uvjet za obavljanje molitve. One su njezin simbol, sredstvo koncentracije i pomagalo za obavljanje dnevnog molitvenog pravila. Izvan navedenog pravila, mi možemo moliti u sebi i bez nje, i to je prednost ove molitve: može se moliti i u radu, u tramvaju, na ulici, gdje god želimo.

                Za monahe, ova molitva predstavlja stil života. Svaki monah na monašenju (čin ulaska u monaštvo) dobija brojanicu, i čitav život obavlja ovu molitvu. Po crkvenim kanonima, ova molitva zamjenjuje praktički sve crkvene službe osim sv. Liturgije (=misa). Ona je sažetak Evanđelja, sačinjena od biblijskih zaziva, ona izražava naše trenutno stanje pred Bogom, njeno što češće ponavljanje čisti naše misli i osjećaje, daje nam nutarnji mir, i pomaže nam da budemo neprekidno sjedinjeni sa Bogom, što je zapravo i cilj kršćanstva. Zato u pravoslavlju ona nije samo tek jedna od pobožnosti, već jedan od stupova vjere.

                Različite katoličke pobožnosti nalikuju ovoj molitvi. Osobito se tu ističe tzv. Krunica Božanskog Milosrđa, koja ima nekoliko izravnih dodirnih točaka sa pravoslavnom duhovnošću (i nekada bila zabranjena od strane Vatikana). Ali, drevna molitva Isusova, čiji korijeni sežu još u najranije kršćansko doba, ostaje draocjeni biser kršćanske duhovnosti. Otkrijmo je ponovno, te dušom i tijelom uronimo u sjedinjenje sa božanskim energijama. 

Preporuka: čitati knjigu "Ispovijesti ruskog hodočasnika"

Odnos prema euharistijskim darovima u pravoslavlju

             

     

U ovome članku ćemo pokušati obraditi jedno pitanje koje smo već dotaknuli u nekim prethodnim tekstovima, a tiče se euharistijskih Darova, odnosno kruha i vina za koje Pravoslavna Crkva ispovijeda da tokom sv. Liturgije postaju Tijelo i Krv Kristova, odnosno, da je sam Krist prisutan u njima. Kako dakle, izgledaju ti Darovi u pravoslavnome bogoslužju, i kakav je odnos prema njima?

            Prvo što moramo napomenuti, jest to, da pravoslavlje ne koristi beskvasni kruh u Euharistiji, poput rimokatolika, već kvasni, dakle onakav kakvog svakodnevno upotrebljavamo. On je obavezno pšenični, dok je vino crveno (za razliku od rimokatolika koji upotrebljavaju bijelo-crveno bi ostavljalo tragove na bijelim ubrusima za brisanje). Za svaku Liturgiju (=misa) je stoga potrebno pripremiti pogaču takvog kruha, s time da je na njoj utisnut prije pečenja poseban pečat, tzv. Agnec (Jaganjac, aluzija na Krista kao Jaganjca Božjega). Pečat je kvadratičnog oblika, presječen križem na četiri kvadrata, u kojima su upisana grčka slova IC, XC, NI, KA. Ovako „opečaćena“ pogača se naziva prosfora. Drveni pečatnjak, prosfornik, čest je dio inventara kućnih oltarića pravoslavnih domova, a utiskuje se i u tzv. „slavski kolač“ prilikom proslave kućnog sveca-zaštitnika, čime obiteljska molitva dobiva poveznicu sa Euharistijom Crkve. Ponegdje je običaj da se za Euharistiju koristi pet ovakvih prosfora, što je aluzija na Isusovo čudo umnoženja pet kruhova.

Proskomidija

            Na početku svake Liturgije vrši se naročit obred, tzv. proskomidija. Ovaj obred odgovara rimskome prikazanju darova nakon službe riječi u misi, s time da se obavlja prije „službenog“ početka Liturgije, bez naroda, na pokrajnjem stoliću ili niši u zidu koja simbolizira betlehemsku spilju desno od oltara (proskomidikon ili prothesis). Nakon što je izmolio pripravne molitve, obukao liturgijsko ruho i oprao ruke, svećenik prilazi spomenutom mjestu, uzima prosforu i liturgijski nož zvani sv. koplje (aluzija na probadanje Isusovo), te uz molitve i biblijske citate izrezuje agnec, dakle dio sa pečatom iz prosfore, i polaže ga na diskos-pliticu. Agnec se zareže u obliku križa, te probode na desnoj strani, pri čemu se odmah ulije u putir (=kalež) vino i malo vode. Zatim se iz ostatka prosfore izreže jedna veća čestica i stavlja lijevo od agneca na čast Bogorodice, zatim se izvadi još devet čestica i rasporedi tri puta po tri desno, spominjući pritom redove anđela i svetih, zatim svećenik uzima diptih, dakle papire sa imenima živih i mrtvih koji su mu predati da ih spomene u Liturgiji, te za svako ime vadi posebnu česticu, i spominjući ga, polaže ispod Agneca, poseban red za žive, poseban za mrtve. Nema u pravoslavlju „narudžbe“ misa na pojedinačne ili skupne nakane, već se eto, spominje ovako, čuvajući univerzalni karakter same Euharistije. Na ovako pripravljeni diskos polaže se najprije zvjezdica, liturgijski predmet načinjen od dva metalna polukruga spojena ukriž, na kojemu visi simbol betlehemske zvijezde, zatim se diskos i putir pokriju svaki sa svojim pokrovcem, i najzad sve skupa sa velikim pokrovom, tzv. vozduhom (uzduhom). Tako su darovi spremni za Liturgiju.

Liturgija

            Na samoj Liturgiji se darovi prenose na oltar u svečanoj procesiji, tzv. Velikom ulasku (vhod). Svećenik predvođen svijećama i kadionicom, uzima darove, nosi ih kroz hram, te kroz središnja vrata ikonostasa (oltarna pregrada) unosi i polaže na oltar. Kod toga prijenosa u jednom trenutku zastane u sredini hrama, spominjući episkopa (biskupa), kler i vjerni narod, kojega blagoslivlja darovima. Darovi se do kraja pričesti drže na oltaru, nad njima za vrijeme Vjerovanja svećenik lagano maše spomenutim pokrovom-vozduhom, a prije pričesti se u Krv ulijeva i malo tople vode (tzv. toplota). Prije same pričesti Agnec se lomi na četiri dijela, koji se postavljaju po diskosu u obliku križa. Jednim dijelom se pričešćuje svećenik, drugoga se spusti u putir/kalež sa Krvlju (slično rimokatoličkom stavljanju komadića hostije u kalež), dok se dvije preostale koriste za pričest naroda. Pričest se vrši tako se ti komadi izlome na sitne čestice, i stave u Krv, te se tako natopljene Krvlju uzdižu sa dugačkom i uskom liturgijskom žličicom govoreći: „Presvetim i prečistim Tijelom i Krvlju Gospoda i Spasa našega Isusa Krista pričešćuje se sluga Božji (ime), na otpuštenje grijeha i život vječni. Amen.“ Zatim se natopljena čestica stavi u usta pričesniku, dok poslužitelj ispod pridržava veliki crveni ubrus, kojime se pričesnik najzad obriše. Ovdje treba napomenuti kako se u pravoslavlju samo središnji kruh, agnec, pretvara u Tijelo Kristovo, i samo se on upotrebljava za pričest, a ne i čestice koje simboliziraju Bogorodicu, svete i nakane. One se nakon pričesti stave u ostatak Krvi i Tijela, čime se simbolički prožimaju Kristom oni koje predstavljaju. Sve se to zatim prenosi natrag kraćim putem na proskomidikon i konzumira od strane svećenika, i čisti. Dakle, svi se, i svećenik i vjernici, na svakoj Liturgiji pričešćuju Darovima posvećenima na toj Liturgiji, i oni se redovno svi potroše na kraju te Liturgije. Nema dakle, „skladištenja“ pričesti u svetohraništu, ni stvaranja „zaliha“ za ne znam koliko misa. Svi jedu od jednoga kruha, i piju iz iste čaše, reći će sv. Pavao.

Nafora (antidor)

            Što se događa sa ostatkom prosfore, koji nije na proskomidiji upotrijebljen za Darove? Njega se izreže na manje komade, te se dijeli na samome kraju Liturgije vjernicima, kao blagoslovljeni kruh, nafora, te ga vjernici konzumiraju odmah u hramu, ili nose kući onima koji nisu mogli prisustvovati Liturgiji. Hvalevrijedan je to ostatak ranokršćanskih gozbi ljubavi-agapa, koje su slijedile nakon Euharistije od darova donesenih na nju, kao i ostatak ranokršćanskog običaja nošenja pričesti kući.

Svetohranište

            Ako se pričest ne pohranjuje za vrijeme Liturgije, zar onda u pravoslavnim crkvama nema svetohraništa (tabernakula)? Ima ga, međutim, pravoslavno svetohranište (artofor) se održava na jedan, za rimokatoličke čitatelje, naviknute na skrupulozno držanje prema posvećenim hostijama, pomalo neobičan način. Ono se nalazi iza ikonostasa, izrađeno u obliku malog hrama ili groba, ili posude, ili pak srebrne golubice (simbol Duha Svetoga) koja visi na lancu. Pričest za njega se spravlja jednom godišnje-na Veliki četvrtak, i stoji u njemu sve do sljedećeg Velikog četvrtka. Ova pričest, koja tako cijele godine stoji, upotrebljava se samo kao pričest za bolesne, nemoćne i izvanredne situacije. Spravlja se ovako:

„Na Veliki četvrtak sprema svećenik sv. pričest-čestice-za bolesne. Pri proskomidiji vadi drugi Agnec kao što čini u nedjelje sv. Velikog posta za pretposvećenu Liturgiju. Za vrijeme pričesne pjesme napuni sv. Agnec životvornom Krvlju nad sv. Čašom žličicom, pazeći dobro, da ga previše ne nakvasi, i stavlja ga u kivot (=svetohranište). Sušiti valja napojeni Agnec na sv. trpezi (oltar) ovako: razvij najprije antimins (platno na kojemu se služi Liturgija, sa ušivenim relikvijama svetaca) izvadi iz kivota Agnec i položi ga na diskos i okadi ukriž. Pokloni se i pobožno isjeci cijeli Agnec sv. kopljem na male čestice. Kad si tako isjekao, uzmi crijep i metni ga na kraj antiminsa desno od tebe, a na crijep stavi čistu posudu sa žeravicom, pokloni se, uzmi sv. diskos sa isječenim česticama pažljivo, i nadnesi nad posudu u kojoj je žeravica, i pazi dobro, da se čestice polako suše, prevrćući iste sv. kopljem, da ne bi zagorjele. Kad se sv. diskos dobro zagrije, skini ga i stavi na antimins ili pokrovac, da ne bi, kada bi se jako ugrijao, pregorio svete čestice. Kad se malo ohladi, opet ga stavi na vatru, i tako često skidaj, i često meći, dok se čestice ne osuše.“ (Veliki tipik, 188.-189.)

            Ovako spremljena pričest se nosi bolesnima tokom godine, a kod pričešćivanja se rastopi vinom, da bolesnik može progutati bez poteškoća. Tako, praktički u pravoslavlju nema slučaja da bi se netko pričestio samo jednom prilikom (Tijelom), što je redovna praksa u rimokatolicizmu.

Euharistijsko klanjanje?

            Utvrdili smo kako se u pravoslavlju vjeruje u stvarnu Kristovu prisutnost u Darovima, vidjeli smo sada da postoje i svetohraništa, i kako funkcioniraju, no, da li u pravoslavlju postoji i štovanje tih Darova izvan Liturgije? Postoji li pobožnost euharistijskog klanjanja kao kod rimokatolika? Da pojasnimo, za pravoslavne čitatelje, koji možda nisu upoznati sa time: obred euharistijskog klanjanja u rimokatolicizmu se sastoji u tome, da svećenik uzme posvećenu hostiju-Tijelo Kristovo-postavi ga u specijalni liturgijski stalak, tzv. pokaznicu ili monstrancu, i postavi na oltar, da hostija bude vidljiva svima, i tada se vjernici pred njom mole, bilo zajednički, bilo u tišini, a na kraju svećenik pokaznicom blagoslovi narod u obliku križa. Klanjanje Euharistiji van mise je veoma rašireno u rimokatoličanstvu: svetohraništa su (barem do 2. vatikanskog koncila) na centralnom mjestu, postoji poseban blagdan zvani Tijelovo, na koji se proslavlja vjerska istina Kristove prisutnosti u Darovima, a postoje i posebne euharistijske procesije, odnosno litije u kojima se pronosi posvećena hostija kroz naselje.

            Ovaj običaj prihvatili su i grkokatolici (unijati). Pošto su poprimili u potpunosti rimokatoličku sakramentologiju i duhovnost, i kod njih ćemo u kalendaru naći blagdan Tijelova, a u bogoslužju i obred klanjanja (vidi npr. Časoslov sestara bazilijanki iz Križevaca). U nekim kapelama čak imaju posve rimokatolička svetohraništa, sa beskvasnim hostijama za klanjanje.

            U pravoslavlju međutim, ovoga nema. Pričest u svetohraništu služi samo svojoj izvornoj svrsi-pričešćivanju. Ovo dobro objašnjava jedan od najvećih pravoslavnih teologa 20.st., o. Aleksandar Šmeman, u knjizi „Veliki post“:

„Valja napomenuti da se u ovome pravoslavna tradicija razlikuje od latinske prakse. Ona ne poznaje klanjanje (adoratio) euharistijskih darova mimo i van pričesti. Čuvanje Darova, koji se upotrebljavaju za pričešćivanje bolesnih ili za neke druge vanredne situacije je tradicija koja nikad nije bila osporavana u Pravoslavnoj Crkvi. Napomenuli smo da je u ranoj Crkvi čak postojala praksa privatnog „samopričešćivanja“ kod kuće. Na taj način imamo u pravoslavlju permanentnu prisutnost Darova i odsutnost njihovog obožavanja. Održavajući ova dva principa, Pravoslavna Crkva je izbjegla opasni sakramentalni racionalizam Zapada. Latini, potaknuti željom da nasuprot protestantima utvrde objektivnost „Kristove realne prisutnosti“ u euharistijskim Darovima, odvojili su njihovo štovanje od pričesti. Tako su širom otvorili vrata opasnom duhovnom zastranjenju od pravoga cilja Euharistije i same Crkve. Cilj Crkve i sv. Tajni (sakramenata) nije da „sakralizira“ dijelove i elemente materije. Da ih čini svetim i posvećenim, i kao takve ih suprotstavlja običnoj profanoj materiji. Umjesto toga ona ima za cilj učiniti da čovjekov život postane zajedništvo sa Bogom, bogospoznaja i uznošenje za Carstvo Božje. Euharistijski Darovi su put i način toga zajedništva, hrana novoga života, no oni nisu sami sebi cilj. Jer „Carstvo Božje“ nije jelo ni piće, nego radost i mir u Duhu Svetome. Kao što u ovome životu hrana ispunjava svoju funkciju samo ako je upotrijebljena i pretvorena u život, tako nam je i novi život svijeta koji dolazi, dan preko sudjelovanja u „hrani besmrtnosti“. Pravoslavna Crkva dosljedno izbjegava svako klanjanje sv. Tajni (Sakramentu) van pričesti, zato što je jedino pravo klanjanje u tome, ako po prijemu Tijela i Krvi Kristove „djelujemo u ovome svijetu onako kako je Krist djelovao“. Što se tiče protestanata, oni u strahu od „magičnih“ primjesa teže „spiritualiziranju“ sv. Tajne do tih razmjera da negiraju danas prisutnost Tijela i Krvi Kristove u sv. pričesti. Pravoslavna Crkva svojom praksom čuvanja svetih Darova drži pravu ravnotežu. Darovi su za pričešćivanje, ali realnost pričesti zavisi od realnosti Darova. Crkva ne istražuje na koji je način Krist prisutan u sv. Darovima. Ona zabranjuje da oni budu upotrijebljeni za bilo što drugo osim za pričest. Crkva, tako reći, i ne ispituje njihovo postojanje van pričesti, ali čvrsto vjeruje-isto kao što je Carstvo nebesko koje treba doći „već u nama“, kao što se Krist uznio na nebo i sjedi sa desne strane Oca, a ipak je sa nama do kraja svijeta, da je i pričest sa Kristom i Njegovim Carstvom, hrana besmrtnosti, već prisutna u Crkvi.“