Kratko pojašnjenje nove službe mitropolita Porfirija

            Ovog mjeseca svibnja, na redovnom proljetnom zasjedanju Svetog Arhijerejskog Sabora SPC, mitropolit zagrebačko-ljubljanski Porfirije, pored svoje dosadašnje službe, imenovan je i članom Svetog Arhijerejskog Sinoda SPC. Prilika je to da, uz čestitku, ukratko protumačimo što znače te njegove službe. Za generalno objašnjenje pravoslavnih crkvenih titula vidi: HIJERARHIJA PRAVOSLAVNE CRKVE

            Mitropolit Porfirije je u prvom redu arhiepiskop i mitropolit zagrebačko-ljubljanski, rečeno hrvatski, nadbiskup i metropolit zagrebačko-ljubljanski, s tim da se ovlasti navedenih titula ponešto razlikuju od rimokatoličkih. To znači da je on dijecezanski biskup, odnosno mjesni ordinarij mitropolije zagrebačko-ljubljanske, pravoslavne biskupije koja pokriva sjeverozapadnu Hrvatsku i Sloveniju. On je dakle poglavar svim pravoslavnim vjernicima na rečenom teritoriju, bez obzira na njihovu nacionalnost, rasu, jezik, porijeklo ili mjesnu Crkvu u kojoj su kršteni. Bez njegovog blagoslova, ne može biti ništa crkveno učinjeno na spomenutom teritoriju. Njegove ovlasti su tu jednake ovlastima rimokatoličkih biskupa u njihovim biskupijama. 

            On zbog svog sjedišta nosi titulu „mitropolit“ (hrv. metropolit). Međutim, ona mu ne daje nikakvu jurisdikciju nad drugim biskupima SPC. Ona mu daje samo izvjesno prvenstvo časti na zajedničkim bogoslužjima više biskupa, te određena prava u Svetom Sinodu i Saboru – ako je patrijarh, kao redovni predsjednik oba tijela spriječen, mijenja ga najstariji po ređenju mitropolit. 

            Kao što smo vidjeli, postao je član Svetog Arhijerejskog Sinoda. Da bismo razumjeli što je to, moramo prvo vidjeti kako generalno izgleda uprava pravoslavnih Crkava. Svakom pojedinom Crkvom upravlja sabor svih njenih biskupa, koji se u SPC naziva Sveti Arhijerejski Sabor (arhijerej je jedan od naziva za biskupa). Ovaj Sabor se sastaje na redovna i izvanredna zasjedanja, te predstavlja vrhovnu zakonodavnu, sudsku i upravnu vlast Crkve. Međutim, pošto se on po naravi stvari ne može neprestano sastajati, postoji uže tijelo koje se zove Sveti Arhijerejski Sinod, koje kroz stalno djelovanje rješava tekuće crkvene poslove. Ovaj Sinod se sastoji od četvorice biskupa i patrijarha, koji mu predsjeda. 

Sveti arhijerejski sinod ima sljedeće zadaće:

-          održavati dogmatsko i kanonsko jedinstvo i stalnu vezu s ostalim pravoslavnim Crkvama;

-          čuvati i braniti čistoću učenja Pravoslavne Crkve o vjeri i moralu, suzbijati svako nepravilno učenje, vjerske i moralne predrasude, praznovjerja i štetne običaje;

-          brinuti se o širenju pravoslavne vjere i rukovoditi poslovima unutrašnje i vanjske crkvene misije;

-          brinuti se o zbližavanju i ujedinjenju kršćanskih Crkava;

-          ocjenjivati, odobravati i prema prosudbi nagrađivati udžbenike vjeronauka i knjige vjersko-moralnog sadržaja uopće;

-          bdjeti nad životom i radom bogoslovnih i monaških škola, ustanova i zavoda za spremanje i formaciju kandidata za sve crkvene službe; birati nastavničko i odgojno osoblje i brinuti se za njihovu spremu, postavljati ga i razrješavati od dužnosti;

-          brinuti se za unaprjeđenje crkvene književnosti; birati stipendiste za izučavanje pojedinih predmeta i određivati nagrade za pisce;

-          birati urednika i upravljati službenim listom Srpske Pravoslavne Crkve i drugim službenim izdanjima;

-          rukovoditi poslovima oko prijevoda i izdavanja Svetog Pisma, djela Svetih Otaca i radova ekumenskih i partikularnih crkvenih sabora;

-          bdjeti da se sakramenti najurednije vrše i održava uzvišena ljepota, pravilnost i jednoobraznost u vršenju crkvenog bogoslužja;

-          ocjenjivati i izdavati bogoslužne knjige i njihove prijevode;

-          ocjenjivati i odobravati izradu ikona za crkvenu i privatnu upotrebu;

-          izdavati upute za gradnju svetih hramova i samostana;

-          davati upute za izradu crkvenih predmeta, ruha i ostalih crkvenih potrepština;

-          brinuti se o jednoobraznosti i usavršavanju crkvenog pjevanja, osnivati i nadzirati pjevačke škole;

-          brinuti se o čuvanju svetih relikvija svetaca, o ikonama i o drugim posvećenim predmetima;

-          brinuti se o crkvenoj umjetnosti, crkvenim umjetničkim spomenicima, starinama i crkvenim muzejima;

-          davati objašnjenja o propisima u spornim pitanjima o crkvenom braku i štititi svetinju crkvenog braka;

-          voditi brigu o crkvenim dobrotvornim i odgojnim zavodima i ustanovama;

-          voditi nadzor nad radom biskupa;

-          voditi brigu o upražnjenim biskupijama i postavljati administratore biskupija;

-          davati čin arhimandrita i prsni križ protojerejima, na pismeni obrazložen prijedlog eparhijskog arhijereja;

-          upravljati crkvenim fondovima i zakladama koje su njegovoj upravi povjerene;

-          brinuti se da se odnos Crkve i države i međuvjerski odnosi u smislu zakona točno i bez štete po Pravoslavnu Crkvu održavaju;

-          pripremati dnevni red i spremati prijedloge za Sveti Arhijerejski Sabor i izvršavati njegove odluke;

-          formirati odbore (sekcije) stručnih osoba radi pripremanja gradiva za rad svoj i Svetog Arhijerejskog Sabora;

-          birati u sporazumu s patrijarhom činovnike i uredsko osoblje svoje i Velikog crkvenog suda;

-          predlagati na odobrenje Svetom Arhijerejskom Saboru svoj poslovnik;

-          raspravljati sve sukobe o nadležnosti crkvenih hijerarhijskih vlasti ukoliko Ustavom nije drukčije naređeno;

-          voditi vrhovni nadzor nad radom udruženja svećenstva svjetovnog i monaškog reda, kao i svih drugih udruženja koja rade na korist vjere i Pravoslavne Crkve;

-          proučavati izvještaj Velikog crkvenog suda i sprovoditi ga Svetom Arhijerejskom Saboru s mišljenjem i prijedlogom;

-          podnositi godišnji izvještaj o svome radu Svetom Arhijerejskom Saboru;

-          donositi konačne odluke o osnivanju, spajanju i razdruživanju samostana;

-          vršiti i sve druge poslove po Ustavu koje mu Sveti Arhijerejski Sabor naročito povjeri;

-          suditi u prvoj instanci: međusobne nesuglasice biskupa; kanonske krivice biskupa; disciplinske službene krivice svojih organa i presuđivati njihove razmirice; u posljednjoj instanci disciplinske krivice nastavnog osoblja duhovnih škola.

Hijerarhija Pravoslavne Crkve

           U ovome tekstu ćemo dati kratki pregled crkvene svećeničke hijerarhije i titula Pravoslavne Crkve. Često se ljudi susreću s različitim crkvenim titulama, ne znajući njihovo točno značenje, pa ćemo dati ovaj sažeti pregled s objašnjenjem svake pojedine i prijevodom na hrvatski jezik. Prikaz se temelji na stanju u SPC, jer u pojedinim Crkvama mogu postojati i varijacije u različitim titulama i službama. Zbog lakšeg snalaženja, crkvene osobe u Pravoslavnoj Crkvi ćemo podijeliti na tri skupine: sveštenoslužitelji, crkvenoslužitelji i monaštvo. 

Sveštenoslužitelji

            Sveštenoslužitelji su svećenički, zaređeni crkveni ljudi, ljudi pod sakramentom sv. Reda, ono što se u Katoličkoj Crkvi naziva kler. Ima ih, kao i u Katoličkoj Crkvi, tri stupnja: đakon, prezbiter i biskup (episkop).

Episkop (hrv. biskup) je najviši stupanj crkvene hijerarhije, ima puninu sv. Reda i apostolsko nasljedstvo, jednako kao i kod katolika. Naziv dolazi od grč.  επίσκοπος, što znači nadglednik, što su Srbi izgovorno prilagodili kao episkop, a Hrvati kao biskup.

Ostali nazivi za episkopa su: arhijerej (grč. άρχιερεύς) što znači prasvećenik; vladika (staroslavenski, a grč. despota: vladar, namjesnik). Episkop upravlja eparhijom ili episkopijom (hrv. biskupija).

Episkop može biti i vikarni episkop (hrv. pomoćni biskup).

Također, može biti arhiepiskop (grč. αρχιεπίσκοπος, hrv. nadbiskup); ovu titulu redovito nose poglavari pojedinih Crkava (patrijarh SPC je u osnovnom smislu arhiepiskop pećki), ali u počasnom smislu i neki drugi biskupi (u SPC: zagrebačko-ljubljanski, dabro-bosanski, crnogorsko-primorski i autonomni ohridski).

S arhiepiskopom je usko povezana i titula mitropolit (grč. mητροπολίτης, hrv. metropolit).

Episkopi poglavari nekih pravoslavnih Crkava (carigradski, aleksandrijski, antiohijski, jeruzalemski, ruski, srpski, gruzijski, bugarski i rumunjski) pored arhiepiskopske i mitropolitske titule, nose još i titulu patrijarh (grč. πατριάρχης – praotac).

Episkopa se oslovljava s „vaše preosveštenstvo“ ili „preosvećeni“ (hrv. mnogoposvećeni), arhiepiskopa/mitropolita s „vaše visokopreosveštenstvo“ ili „visokopreosvećeni“ (hrv. veleposvećeni), patrijarha s „vaša svetosti“, a carigradskog patrijarha, kao prvoga među patrijarsima, s „vaša svesvetosti“.

Prezbiter (grč. πρεσβύτερος - starješina, srp. prezviter) je ono što u narodu jednostavno zovemo svećenik. Naziva ga se još i jerej, što i znači svećenik (grč. хиереúс).

Prezbiter/jerej koji upravlja parohijom (hrv. župa) naziva se paroh (hrv. župnik). Ako upravlja arhijerejskim namjesništvom (okrugom od nekoliko parohija/župa) tada je arhijerejski namjesnik (odgovara katoličkom dekanu ili biskupskom vikaru).

Počasne titule za prezbitere/jereje su:

protonamjesnik (protojerejev zamjenik) istaknuti svećenik do 20 godina službe;

protojerej (hrv. prvosvećenik, skraćeno prota) istaknuti svećenik s više od 20 godina službe, odgovara katoličkom „prečasnom“;

protojerej-stavrofor (hrv. prvosvećenik-križonoša, zbog prsnog križa koji nosi), ovu titulu dobivaju najstariji i najzaslužniji prezbiteri, i to od Svetog Sinoda Crkve, može se usporediti s katoličkim monsinjorom.

Ovlasti katoličkog i pravoslavnog prezbitera/svećenika su u suštini iste. Pravoslavnog prezbitera se oslovljava s „oče“ uz mogućnost dodavanja titule (oče proto, itd.); u pisanju također i „prečasni“, a protojereja s „visokoprečasni“.

Đakon (grč. διάκος) je najniži od ova tri stupnja, kao i kod katolika. Za razliku od katolika, čiji đakoni krste, vjenčavaju, vode sprovode itd., pravoslavni đakon ne vrši samostalno ni jedan liturgijski čin, već uvijek asistira. Pošto u Pravoslavnoj Crkvi nikad nije nestalo trajnih đakona, tada i za đakone postoji počasna titula protođakon (hrv. prvi đakon), koja se daje đakonima s preko deset godina službe. Đakona se naziva „časni đakon“, a protođakona „prečasni đakon“; obojicu se oslovljava s „oče đakone“.

Crkvenoslužitelji

            Za razliku od sveštenoslužitelja, crkvenoslužitelji su niži službenici, koji nisu zaređeni sakramentom sv. Reda, već su posvećeni od Crkve za određenu liturgijsku službu. Posvećuje ih se izvan svetišta, u lađi crkve, izvan Euharistije (pod Časovima), i čin se naziva hirotesija (za razliku od hirotonije sveštenoslužitelja). Odgovaraju katoličkim nižim redovima (do Drugog vatikanskog koncila) odnosno kvalificiranim laičkim liturgijskim službama (nakon koncila).

            Od stupnjeva crkvenoslužitelja, do danas su očuvani: pojac (pjevač), čtec (čitač) i ipođakon (podđakon). Međutim, i ovi stupnjevi se najčešće dijele kandidatima za ređenje neposredno uoči ređenja, tako da nemaju izvorne funkcije.

            U starini su postojali još i: akolit, egzorcist, depotat, vastagar, ostijarij, a kod žena đakonisa i prezbitida, no sve ovo već od davnina nije u funkciji.

Monaštvo

            Kao i u Katoličkoj Crkvi, i u pravoslavlju postoji monaštvo, s tim da je ono kod katolika u manjini; naime, iz monaštva se razvilo redovništvo, koje je preuzelo vodstvo u katoličkoj asketskoj tradiciji. U pravoslavlju i dalje primat ima monaštvo. Za razliku od redovništva, koje je usmjereno prema djelovanju u svijetu, monaštvo još uvijek zadržava asketski, kontemplativni vid života, odnosno, povlačenje iz svijeta.

Monah (grč. μοναχος – samotnik) je dakle pravoslavni „redovnik/fratar“, odnosno osoba koja se povukla iz svijeta u isposništvo, položivši tri zavjeta: siromaštvo, čistoću i poslušnost.

Monaha se još naziva:

Kaluđer (grč. kalógeros – dobri starac)

Crnorizac (strsl. Чръноризьць) po crnoj odjeći koju nosi

Inok (onaj koji je ini, drugačiji)

Monaha koji živi u potpunoj samoći zovemo još i:

Pustinjak ili eremit (grč. ἔρημος – pustinja), jer su se takvi izvorno povlačili u pustinje

Anahoret (grč. ἀναχωρέω – povući se)

Otšelnik isto što i anahoret

Stilit, stolpnik, stubnik ili stupostojac – monah koji je obitavao na stupu ili drvetu

Kuća u kojoj žive monasi naziva se manastir (grč. μοναστήριον, hrv. samostan) ili općežiće (strsl. oпштежитије, hrv. zajednički život)

Lavra (grč. λαύρα – ulica) je monaško naselje s crkvom u sredini, a skit (grč. ασκητής – asket) je mala monaška zajednica, obično podređena manastiru.

Iskušenik je pripravnik za monaha (kao kandidat, postulant ili novak kod katolika)

Rasofor (rasa je crni ogrtač s širokim rukavima) je početnički stupanj monaštva

Maloshimnik (shima – anđeoski lik) je drugi stupanj monaštva

Velikoshimnik ili shimonah je treći stupanj

Iguman (grč. hēgoúmenos, hrv. vođa, upravitelj) je poglavar manastira/samostana

Arhimandrit (grč. arhi – nad, iznad; egipat. mandra – stado) je najviša titula za najzaslužnije monahe

Sinđel (sin-kelion, sućelijnik, onaj tko živi s nekim) je monah koji živi pored episkopa i pomaže mu

Protosinđel (hrv. prvi sinđel) prvi među sinđelima po časti

Jerođakon je monah zaređen za đakona

Arhiđakon počasna titula za starije jerođakone

Jeromonah je monah zaređen za svećenika