Pravoslavlje u Pakistanu

Pravoslavlje je u Pakistan stiglo sasvim nedavno, tek prije desetak godina. Zasad nema puno vjernika u toj zemlji, jedva da ih ima i tisuću (u populaciji od 194 milijuna ljudi). A samo su dva svećenika – o. Ivan Tanver iz Carigradske Crkve i o. Josip Faruk iz Ruske. Otac Josip je nedavno dolazio u goste u Rusiju. Za ruske novine je ispričao o životu svoje zajednice u Pakistanu.

- Oče Josipe, prvo nam ispričajte kako ste se vi našli u pravoslavlju. Jesu li vaši roditelji bili muslimani?

- Ne, moji roditelji su bili rimokatolici. I ja sam se školovao u rimokatoličkoj bogosloviji i pripremao se za ređenje, da postanem rimokatolički svećenik. Već tada sam se zainteresirao za pravoslavlje. Uspostavio sam veze s pravoslavnima u našoj zemlji, upoznao se s prvim hijerarhom Ruske Pravoslavne Zagranične Crkve, metropolitom Istočnoameričkim i Njujorškim Ilarionom. Godine 2011. vladika je poslao pravoslavnog svećenika iz Australije, o. Adriana Augustusa da nam propovijeda. On je Pakistance poučavao istinskoj vjeri i već u siječnju 2012. godine nam je ponovno došao i krstio je sve koji su se željeli pridružiti Crkvi. Ukupno sto sedamdeset i četvero, muškarce i žene svih uzrasta, i djecu. Ja i moji roditelji smo bili među njima. Već sljedećeg jutra služili smo prvu Liturgiju. A 2013. godine metropolit Ilarion me zaredio za svećenika.

 - Tko najviše prima pravoslavlje u Pakistanu? Ima li muslimana među novokrštenima?

- Ne, među muslimanima nema novokrštenih. Njima se ne dozvoljava mijenjati vjeru, to je zakonski kažnjivo, prelazak u kršćanstvo za njih je gotovo nemoguć – samo riskirajući zdravlje i život. Ljudi koji su većinom prihvatili pravoslavlje u prošlosti su bili rimokatolici, a nešto rjeđe protestanti. Mi možemo propovijedati među drugim kršćanima, a među muslimanima je zabranjeno.

Malo stado

- U Pakistanu postoje jaki radikalni pravci. Jeste li se vi osobno, kao i vaša župa, susretali s napadima od strane ekstremista ili možda, i same države?

- Kršćanstvo je druga, poslije hinduizma, vjerska manjina u Pakistanu. Stoga nas formalno država i ne dira. No, fundamentalisti mogu provocirati kršćane, okrivljavati ih za nepoštivanje proroka Muhameda, Kurana. A za bogohulstvo je u Pakistanu predviđena smrtna kazna. U stvari, mi nikada ne iznosimo mišljenje ni protiv islama, ni protiv Muhameda. U Pakistanu mogu djelovati i terorističke grupacije, npr. „Allahova vojska“ (očigledno sunitska organizacija „Džandola“, koja je povezana s nekim terorističkim napadima u Pakistanu i susjednom Iranu. – prim. prir.). Također, pojavljuju se i teroristi iz Afganistana. Fanatici pale crkve, organiziraju vlastita suđenja vjernicima. Godine 2011. je bio ubijen jedini kršćanski ministar Šahbaz Bati koji je štitio kršćanku Asiju Bibi osuđenu na smrt zbog bogohulstva. A 2014. godine patrijarh Kiril je napisao pismo predsjedniku Pakistana u kojem ga je molio da uzme pod zaštitu vjernike u toj zemlji i da pomiluje ženu koja je osuđena na smrt. Stvar do sada nije riješena.

- Je li se konkretno vaša župa susretala s provokacijama ili napadima?

- Ne, s napadima se nismo suočavali. Gospodin nas čuva. Osjećamo Božju zaštitu. „Ne boj se, stado malo“ govori Krist (Lk 12, 32). Osjećamo se kao takvo malo stado. Vjernika ima sve više, sada imam već 365 župljana.

Pakistanska župa

- Koliko često se obavljaju bogoslužja u vašoj zajednici?

- Svake subote je bdijenje, a svake nedjelje je Liturgija. Ljudi se ispovijedaju i pričešćuju. Ponekad poslije Liturgije krstim one koji žele primiti pravoslavlje. Poslije bogoslužja imamo zajedničku trpezu.

- Pri hramu postoji nedjeljna škola? Čime se još župa i vi kao pastir, bavite, van bogoslužja?

- Poslije svake Liturgije imamo vjeronaučne lekcije, tumačimo Sveto Pismo, razgovaramo o vjeri. Također, imamo specijalni obrazovni centar za žene, koji je dobio ime u čast sv. Matrone Moskovske. U Pakistanu su veliki problemi sa ženskim obrazovanjem, pristup školovanju ženama je praktično zatvoren. A žene-kršćanke mogu biti nasilno obraćene u islam kroz prisilni brak s muslimanom. Stoga nam dolaze ne samo naše župljanke, već i žene i djevojke iz drugih Crkava – rimokatoličke, protestantske. Mi ih učimo ne samo osnovama vjere, već i čitati i pisati, da se razumiju u pravna pitanja, da se brane od seksualnog uznemiravanja na radnom mjestu, zbog toga što je to također veliki problem. Neke koje pohađaju satove primaju sv. Krštenje zajedno s rođacima. Na Uskrs sam krstio četiri takve obitelji. Trudim se da s vremena na vrijeme posjetim svaku vjerničku obitelj u Sargodi. Obavezno obilazim ukoliko se neko razbolio i pomažem u skladu sa svojim mogućnostima. Važno je da nitko od župljana ne ostane bez pažnje. Osjećam da moji posjeti jačaju vjeru kod ljudi. Većina mojih župljana, iako i nema obrazovanje, ipak njihova nada u Boga i njihova obična vjera su veoma snažni. Oni dobro razlikuju likove svetih na ikonama, ne samo opće kršćanske - kao Mariju Egipćanku ili Ivana Zlatoustog, već i one kanonizirane u Ruskoj Crkvi. Ukoliko im pokažem npr. ovu ikonu Ivana Kronštatskog, oni će sigurno reći tko je on.

- Jesu li vam župljani govorili zbog čega ih je baš pravoslavlje privuklo?

- Bliska im je i sviđa im se sama pravoslavna tradicija. Vole čitanje Svetoga Pisma i pjevanje za vrijeme bogoslužja. Veoma vole kada svećenik kadi. Sa zadovoljstvom sudjeluju u svim sakramentima i obredima, na sprovodu, krštenju, vjenčanju. Govore da za vrijeme Liturgije osjećaju prisutnost anđela.

- Kako jednostavna, pomalo naivna, no iskrena vjera.

- Da, kod nas se čak i čuda događaju. Ispričat ću vam o jednom takvom slučaju. Kad još nisam imao župni „ured“ svoje ikone sam podijelio župljanima. Jedna obitelj je dobila ikonu Serafima Sarovskog. A kada se pojavilo župno mjesto, gdje bi se mogli okupljati (a to je kod mene u kući), zamolio sam da vrate ikone, kako bi ih postavio, ne bi li ih ljudi vidjeli i bili sretni. Poslije dva dana primio sam poziv od te obitelji: „Oče Josipe, u nevolji smo, tata se razbolio. Svako jutro je počinjao tako što se križao ispred te ikone i molio se. Sada nema te ikone i on je pao na postelju“. Ja sam, naravno, vratio ikonu toj obitelji i njihov otac je ozdravio.

- Od čega živi svećenik u Pakistanu? Od priloga vjernika, ili je prisiljen negdje raditi?

- Moji župljani su veoma siromašni ljudi. Samo mali broj njih je obrazovan. Deset godina sam u školi predavao engleski jezik i socijalne nauke, no župne obaveze mi sada oduzimaju čitavo vrijeme, te sam dao otkaz. Sada predajem ženama u centru sv. Matrone. A supruga je nastavila raditi u školi.

- Usput, plaća li se u Pakistanu obrazovanje?

- U Pakistanu postoje razne škole, i državne i privatne. I privatne škole se također razlikuju, postoje i one za bogate, i one za siromašne. Ja sam predavao u običnoj privatnoj školi za siromašne Pakistance. Tamo su se školovali kako muslimani, tako i kršćani, to je dozvoljeno. Kršćani sebi ne mogu dozvoliti skupe privatne škole, zbog toga što su kršćani u Pakistanu tradicionalno veoma siromašni.

Put iz Islamabada u Moskvu

- Održava li Pravoslavna Crkva u Pakistanu odnose s drugim konfesijama?

- U dobrom smo odnosu i s rimokatolicima i s lokalnim katoličkim biskupom. S protestantima nisu tako topli odnosi. Imamo i pravoslavne koji su iz protestantskih obitelji, i ukoliko je tamo neki događaj, svadba ili sahrana, i nas naravno zovu. No u globalu, nemamo bliske odnose s protestantima. Iako obični ljudi ne pridaju poseban značaj konfesionalnim razlikama. A za inovjerce mi smo svi kršćani, oni ne razumiju tko je rimokatolik, tko pravoslavan, a tko je protestant. Svi mi koji smo u manjini se i trudimo biti zajedno. To je jedino što nas spašava. Zajedno istupamo u zaštitu građanskih i socijalnih prava, za nas je važno da se ujedinimo u toj atmosferi. Na mnogim konferencijama predstavljam metropolita Istočnoameričkog i Njujorškog Ilariona i uvijek ističem da pravoslavlje propovijeda o potrebi očuvanja mira, da ono poziva vjernike da pokažu trpljenje, poniznost, ljubav jednih prema drugima, da se sačuva mir u svakodnevnom životu.

- Kažite nam nešto o vašim dojmovima s putovanja po Rusiji.

- U vašoj zemlji osjećam posebno dobar odnos i ljubav ljudi prema vjeri. U svim crkvama u kojima sam bio, vidio sam da se vjernici pobožno odnose prema blagdanu Kristovog Uskrsnuća. U rimokatolicizmu je ipak više poštovan Božić. U pravoslavlju – Uskrs. Stoga mi je drago da se u ovim uskršnjim danima nalazim zajedno s vama. U Rusiju me pozvao pravoslavni misionar Vladimir Kuzin. On je sakupio novac za kartu. Dugo nisam uspio dobiti vizu, uspio sam tek iz četvrtog puta. Bio sam u Moskvi, Sergijevom Pasadu, služio u Bogojavljenskoj katedrali u Jelohovu, i u Nikola-Ugrešskom samostanu. Poslije toga smo otišli u Murom, jer mi je Vladimir želio pokazati život prave, neukrašene Rusije, te smo se prošetali po gradu i u Trojickom hramu poklonili relikvijama sv. Petra i Febronije. Posjetili smo grad Vladimir. U Petrogradu me Vladimir vodio u Ermitaž, a jučer smo putovali u Viricu. Činilo mi se da je sve ovo san, da je nemoguće da mi se sve ovo događa. Obraćam se Rusiji i Crkvi s molbom, treba nam više misionara i svećenika, jer je rečeno: „Idite, dakle, i propovijedajte svim narodima...“ (Mt 28, 19). Pakistanu je potrebna propovijed.

izvor: prijateljboziji.com