Danas
ćemo predstaviti jedan naročiti običaj u pravoslavlju naših krajeva, običaj po
kojemu su vjernici naše SPC prepoznatljivi, ne samo u nepravoslavnom, već i u
pravoslavnom svijetu. Taj običaj je proslavljanje krsne slave. Što je to krsna slava?
Riječ
„slava“ u srpskom crkvenom jeziku ima svoje specifično značenje, naime, proslavu sveca zaštitnika. Slava je
dakle svetac zaštitnik nekog mjesta, grada, župe itd. To je ono što Hrvati u
Slavoniji zovu kirvaj ili kirbaj, u kajkavskim krajevima proštenje ili
proščenje, u Dalmaciji fešta, u Moslavini i Bilogori kram. Parohijska slava je slavlje zaštitnika župe, hramovna slava je slavlje naslovnika crkve, eparhijska slava je slavlje zaštitnika biskupije, a također svoju
slavu mogu imati i razna građanska udruženja, institucije itd. Krsna slava je svetac zaštitnik obitelji.
Dakle,
svaka pravoslavna obitelj ima svog sveca zaštitnika, i dotični svetac je
njihova slava. Zato je jedna od najvažnijih stvari u pravoslavnom domaćinstvu
slavska ikona – ikona dotičnog sveca. Ona se čuva kao najveća svetinja u kući,
te visi u pravilu na istočnom zidu glavne prostorije u kući. Pred njom se pali
kandilo – uljanica koja visi na zidu.
Dan
u koji pada dotični svetac zaštitnik, za pravoslavne je dan njihove krsne
slave, prava obiteljska svetkovina, u rangu Božića ili Uskrsa. Zato taj dan
treba pohoditi crkvu, pomoliti se, te se po mogućnosti ispovjediti i pričestiti.
Također treba svećeniku predati popise imena živih i mrtvih članova obitelji da
ih spomene na Liturgiji.
Na
taj dan se u crkvi ili u kući, ovisi o običaju, služi naročiti obred krsne
slave. Obred vrši svećenik, u epitrahilju (štoli) pred slavskom ikonom i
upaljenom svijećom. On nije improviziran; to je službeni liturgijski obred koji
se kao takav tiska u službenim obrednicima SPC. Suštinu obreda čini blagoslov
slavskog kolača, koljiva (slavskog žita) i vina (crnog). To su darovi koji predstavljaju
žrtvu Bogu: obitelj prinosi Bogu plodove svoga rada, Bogu na slavu, svecu
zaštitniku u čast, živim članovima na zdravlje i spasenje, mrtvima na pokoj.
Slavski
kolač je okrugla pogača peciva, spremljena po posebnoj recepturi, u njega se miješa
blagoslovljena slavska voda. Na sebi ima utisnut isti onakav pečat, kao i
euharistijski kruh za pričest, što ovom kolaču daje liturgijski karakter i
utemeljenje. On simbolizira Krista. Koljivo ili slavsko žito je smjesa kuhane
pšenice, šećera ili meda, te mljevenih oraha i drugih aromatičnih dodataka. Osim
za slavu, sprema se i za sahrane i službu za mrtve. U slavskom obredu, u njemu
gori zabodena svijeća, te se križoliko prelijeva vinom. Konačno, crno vino
simbolizira Krv Kristovu.
Po
završetku obreda svi kušaju od blagoslovljenoga, a nakon toga kreće neformalno
slavlje. Sam obred ima puno karakterističnih gesti (uzdizanje kolača, njegovo
okretanje u zraku pri čemu svi sudjeluju, lomljenje, cjelivanje, prelijevanje
vinom itd.). Ovaj obred se, osim na krsnoj, služi na svim ostalim slavama.
Treba
reći da krsna slava nije baština cijele Pravoslavne Crkve, već samo Srpske Pravoslavne
Crkve – SPC. Ona je dakle, isključivo srpski običaj, te se smatra jednim od
bitnijih dijelova srpskog nacionalnog identiteta (iako je u cijelosti ili samo
nekim elementima prisutna i kod Makedonaca, djelomično Bugara, pa čak i
muslimana Bošnjaka i Albanaca, te katolika Hrvata u Hercegovini, Boki i južnoj
Dalmaciji). Nema Srbina bez krsne slave, ona je za Srbe znak identiteta, a zbog
prakse nasljeđivanja slave s koljena na koljeno često i pouzdani znak nečijeg
porijekla.
Slava
se nasljeđuje, te sin preuzima očevu slavu, i tako redom. Kći preuzima slavu
muža, osim ako ostane u očevoj kući. Običaja vezanih uz slavu ima bezbroj,
često variraju od kraja do kraja, tako da ih je teško sve i nabrojati.
O
porijeklu slave postoje razne teorije. Najčešća i najraširenija je da se radi o
kršćanskoj zamjeni za nekadašnji kult mrtvih predaka i kućnih bogova poganskih
Srba. Po toj teoriji, kada bi se neka obitelj, pleme ili klan pokrstilo,
uzimalo bi, umjesto svojih kućnih bogova, kršćanskog sveca na čiji dan je bilo
krštenje, kao svoga zaštitnika. Rečeno suvremenim teološkim rječnikom, „inkulturacija
Evanđelja“.
Ovaj
običaj je sankcionirao i Sveti Arhijerejski Sabor SPC 15.05.1985.: "Budući da je Krsna slava blagdan
"male Crkve", to jest obitelji, to je i najmanja obitelj treba slaviti.
Kad se sin odvoji u posebno domaćinstvo, pogotovo kad se oženi, dužan je proslavljati
Krsno ime, bez obzira što ga otac slavi u starom domu. U znak poštovanja
roditelja, tako važnu stvar, kao što je osnivanje obitelji i samostalnost
slavljenja Krsnog imena, sinovi su dužni o tome obavijestiti oca i zamoliti ga
da im to blagoslovi. Ako bi otac odbio ili ne bi htio "predati"
Slavu, sinovi se trebaju obratiti svećeniku u mjestu gdje žive, za savjet i
blagoslov."
Krsna
slava je jedna od 27 elemenata nematerijalnog naslijeđa Srbije, a također je u
tom svojstvu unijeta i na UNESCO-v popis svjetske baštine.
Iako
je krsna slava dio srpske etnologije, za nas je najbitnija ipak njezina duhovna
dimenzija. Ona upečatljivo izražava status obitelji kao kućne crkve, kao male „župe“,
malog hrama. U današnje vrijeme razaranja obiteljskog i bračnog života upravo
njeno duhovno kršćansko značenje, važnije je nego ikad.
Članak je dostupan i na: https://www.bitno.net/vjera/aktualnosti/sto-je-to-krsna-slava-i-sto-simbolizira/
OdgovoriIzbriši