Krštenje u Pravoslavnoj Crkvi

Sakrament krštenja je ustanovio Gospodin Isus Krist. Evanđelja pričaju o tome kako se Gospodin poslije uskrsnuća javljao Svojim učenicima-apostolima. Za vrijeme jednog takvog javljanja rekao im je: Dana mi je sva vlast na nebu i na zemlji! Pođite dakle i učinite mojim učenicima sve narode krsteći ih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga i učeći ih čuvati sve što sam vam zapovjedio (Mt 28, 18-20). Postoji još jedno mjesto, iz razgovora Gospodina s Nikodemom, gdje On veli: Zaista, zaista, kažem ti: ako se tko ne rodi iz vode i Duha,
ne može ući u kraljevstvo Božje (Iv 3, 5). Povijest drevne Crkve svjedoči o tome da su sakrament krštenja dijelili i apostoli i kasnije svi njihovi nasljednici.

Krštenje je sakrament u kojem se krštavani, uz trostruko uranjanje u vodu i izgovaranje riječi: „Krštava se sluga Božji (ime) u ime Oca, amen; i Sina, amen; i Duha Svetoga, amen“, očišćuje od istočnog grijeha i od svih svojih grijeha (ako se krštava kao odrastao čovjek), umire za grešni život, i rađa se za novi, duhovni i milosni. Na taj način krštenje je duhovno rođenje, a pošto se čovjek može roditi samo jednom, i krštenje se ne ponavlja, ukoliko je obavljeno pravilno, to jest kroz trostruko uranjanje u vodu, uz izgovaranje gore spomenutih riječi, u smislu učenja svete Pravoslavne Crkve o sv. Trojstvu. Ako postoji sumnja je li dijete bilo kršteno (ukoliko je, na primjer, napušteno), neophodno je da se krsti, kako ne bi bilo lišeno tako velikog i za spasenje neophodnog sakramenta, pri čemu se prakticira uvjetna formula: „ašče ne kreščen jest“ („ako nije kršten“)[1]. Prema pravilima Crkve, krštenje se treba obaviti u crkvi, a samo u slučaju nužde dozvoljava se da bude obavljeno u kući. Krštenje se ne treba obavljati ni u kakvoj drugoj tekućini, osim u vodi. Voda treba biti čista i da nije pomiješana s nikakvom drugom materijom. U jednoj te istoj vodi može se krstiti nekoliko djece (jedno za drugim) ne odlijevajući od nje i ne dolijevajući ponovno. Voda za sakrament krštenja se treba svaki put ponovno posvetiti: ne treba krštavati u vodi koja nije posvećena (izuzev slučajeva kada nema svećenika koji bi mogao posvetiti vodu kako treba), kojoj je samo dodana blagoslovljena voda, bogojavljenska ili druga. Poslije krštenja vodu treba izliti na čisto mjesto. Za vrijeme krštenja pored vode se pale tri svijeće. Krštenju uvijek prethodi čin katekumenata. Odraslom čovjeku, odnosno onome tko je stariji od sedam godina, Crkva ne dopušta da pristupi krštenju ako prethodno nije bio katekumen, to jest ako nije bio poučen istinama pravoslavno-kršćanske vjere. On treba napustiti svoje prijašnje zablude – neznabožačke, židovske, muslimanske ili heretičke, te javno ispovjediti želju da se odrekne svoje ranije vjere i da postane pravoslavni kršćanin.

Katekumenat se vrši jednako nad svakim djetetom, bez obzira na to ima li ono pravoslavne ili inovjerne roditelje. Nad odraslima se katekumenat vrši različito, u zavisnosti od toga kojoj vjeroispovijesti pripada onaj tko se želi krstiti. Prilikom krštenja odraslog čovjeka, njemu se najprije daje kršćansko ime. Danas nema posebnog čina davanja imena odraslom čovjeku. Neki čitaju molitvu iz čina „kojim se znamenuje dijete u osmi dan“. U Obredniku Petra Mogile postoji „Čin kako u prvi dan uvesti u katekumenat odrasle i dati im kršćanska imena“. Tamo se kaže da kod onoga tko želi primiti krštenje najprije ispituju čvrstinu njegove namjere, a potom ga poučavaju u pravoslavnoj vjeri. Zatim se čitaju dvije kratke molitve: „Blagoslovljen si Gospodine Bože, Oče Gospodina našeg Isusa Krista…“ i „Ti si Vladaru, Bože Oče, poslao spasenje svijetu…“. I slijedi otpust. Neki smatraju da se prilikom krštenja odraslih oni najprije uvode u katekumenat i da im se na katekumenatu daju pravoslavna imena s kojima se krste, pa stoga nema potrebe da se obavlja poseban čin davanja imena.

Zatim se nad onim tko se želi krstiti vrše tri stupnja katekumenata. Propisano je da se oni obavljaju kod crkvenih vrata, to jest u predvorju. U prvom stupnju onaj tko se želi krstiti detaljno nabraja zablude svoje ranije vjere, odriče ih se i izjavljuje da se želi sjediniti s Kristom. U drugom stupnju on jasno ispovijeda dogme Pravoslavne Crkve i čita ispovijest o odricanju od svojih ranijih zabluda sa zakletvom, kao i o vjernosti pravoslavnoj vjeri koju dobrovoljno prima. Treći stupanj se vrši i nad odraslima i nad djecom. U njemu se katekumen odriče Sotone i sjedinjuje se s Kristom. Onaj tko pristupa svetom krštenju, ako je odrastao dolazi u crkvu samo u donjoj odjeći, bez pojasa i obuće[2], kao lišen prvobitne pravednosti, sa spuštenim rukama, koje kao da su svezane uzama grijeha, i s pogledom usmjerenim prema istoku, gdje se nalazio davno izgubljeni raj. U početku on staje u predvorju crkve, kao onaj tko je još nedostojan da bude unutar doma Božjeg, a svećenik mu tri puta (križoliko) puše u lice, tri puta ga znamenuje znakom križa na čelu i prsima, polaže ruku na njegovu glavu i čita katekumensku molitvu.

Svećenikovo puhanje simbolizira obnavljanje slike Božje u čovjeku koji se krštava; kroz znak križa novoobraćenik se odvaja od društva nevjernika; polaganje ruke na njegovu glavu označava predavanje milosti. Nakon katekumenske molitve slijede četiri egzorcizma koji se u Obredniku nazivaju „zaklinjanjima“. U prva dva svećenik imenom Božjim zaklinje đavla da odstupi od novoizabranog vojnika Kristovog, zajedno sa svim svojim zlim anđelima. U posljednja dva on moli Boga da istjera iz katekumena svakog zlog i nečistog duha, skrivenog i ugniježđenog u srcu njegovom. Prilikom ovog posljednjeg zaklinjanja svećenik opet puše u usta, čelo i prsa krštavanoga, da bi konačno od njega odagnao đavla, koji je od trenutka Adamovog pada u grijeh dobio otvoren pristup čovjeku i izvjesnu vlast nad njim, kao nad svojim zarobljenikom i slugom. Veoma je važno pročitati uvijek u cjelini i s pažnjom sva ova četiri egzorcizma. Poznati su slučajevi kada je izostavljanje neke od ovih molitava, iz lijenosti ili nepažnje, imalo pogubne posljedice za krštene: oni su i poslije krštenja pokazivali znake opsjednutosti ili u svakom slučaju izvjesne posjednutosti. Dalje slijedi odricanje samog katekumena od Sotone. Svećenik okreće katekumena licem prema zapadu, kao prema onoj strani gdje zalazi Sunce i odakle se pojavljuje tama, jer đavao, koga se treba odreći, jest tama, i njegova vladavina je u tami; zatim zapovijeda katekumenu da podigne ruke, kao pred Sotonom koji se nalazi blizu njega, pa mu tri puta postavlja pitanje: „Odričeš li se Sotone, i svih djela njegovih, i svih anđela njegovih, i svakog služenja njemu, i sve oholosti njegove?“ Na ovo katekumen također tri puta odgovara: „Odričem se“. Onda ga tri puta pita: „Jesi li se odrekao Sotone?“, a ovaj odgovara: „Odrekao sam se“. Ovo trostruko odricanje katekumen završava time što na traženje svećenika: „I puhni i pljuni na njega“ puše i pljuje na Sotonu, pokazujući time nemoć đavla, svjedočeći o svome preziru prema njemu i svome odlučnom raskidu s njim.

Poslije odricanja od Sotone katekumen se sjedinjuje s Kristom. On se radi toga okreće prema istoku, odakle nam je zasijala svjetlost istinita, što prosvjećuje i posvećuje svakog čovjeka koji dolazi na svijet, spušta ruke pokazujući time svoju poniznost i pokornost Bogu, i na tri puta ponovljeno pitanje svećenika: „Sjedinjuješ li se s Kristom?“ i „Jesi li se sjedinio s Kristom?“ odgovara: „Sjedinjujem se“ i „Sjedinio sam se“. Ovo sjedinjenje s Kristom nije ništa drugo nego obećavanje vjernosti Njemu: kao što vojnik prilikom stupanja u službu polaže zakletvu vjernosti svome caru, tako i katekumen, stupajući u milosni savez s Kristom, u vidu zakletve tri puta izgovara Simbol vjere[3]. Potom ga svećenik poziva da se pokloni Kristu, što on čini uz riječi: „Klanjam se Ocu i Sinu i Duhu Svetomu, Trojstvu istobitnom i nerazdjeljivom“. Ovo klanjanje, prema sv. Baziliju Velikom, treba biti na koljenima. Kada se krštenje obavlja nad djetetom, onda sve ovo za njega govore kum ili kuma, koji su pred čitavom Crkvom jamci vjere krštavanoga i samim tim preuzimaju na sebe odgovornost da krštavani, kada dođe vrijeme, njihovom brigom bude odgojen i poučen u pravoslavno-kršćanskoj vjeri. Zato je jasno samo po sebi da inovjerni i inoslavni ne mogu biti kumovi. Prilikom krštenja djeteta muškog spola potreban je jedan kum, a prilikom krštenja djeteta ženskog spola jedna kuma. I odrasli na krštenju imaju kumove. U tom slučaju oni predstavljaju svjedoke vjere i zavjeta krštavanog, i na taj način otklanjaju mogućnost bilo kakve obmane, pretvaranja, dvoličnosti i tome sličnog. Kumovi mogu biti oni koji su dostigli petnaestogodišnji uzrast, a kume trinaestogodišnji. Kumovi stupaju u duhovno srodstvo s krštenima i njihovim srodnicima, koje predstavlja prepreku za brak[4] prema 53. kanonu VI. Ekumenskog Koncila. Monah ne može biti kum. Svećenik ne može biti kum onome koga krštava. U slučaju krajnje nužde krštenje može biti obavljeno i bez kuma.

Samo krštenje počinje odmah poslije čina katekumenata (obično prije Liturgije na kojoj se novokršteni treba pričestiti). Svećenik oblači bijelo ruho: epitrahilj[5], felon[6] i narukvice[7] (čin katekumenata se vrši samo u epitrahilju), dalje se pale sve svijeće u crkvi i svećenik kadi krstionicu. Svećenikovo bijelo ruho i paljenje svijeća izražavaju duhovnu radost Crkve, koja se veseli zbog preporađanja svoje nove djece. Obično se tri svijeće postavljaju na samu krstionicu, a i kum dobiva svijeću u ruke. Prvi dio čina sastoji se od posvećenja vode. Svećenik počinje čin krštenja liturgijskim usklikom: „Blagoslovljeno carstvo…“. Đakon govori Veliku ekteniju[8] s naročitim prozbama za posvećenje vode i za onoga tko se krštava. Za to vrijeme svećenik počinje tiho čitati molitvu, koju po završetku ektenije nastavlja glasno, tri puta uzglašavajući: „Veliki si, Gospodine, i čudesna su djela Tvoja, i nikakva riječ nije u stanju opjevati čudesa Tvoja“. Ova molitva je u svom prvom dijelu istovjetna s molitvom za posvećenje vode koja se čita na blagdan Bogojavljenja, što nekim svećenicima daje povod da je u činu krštenja izostave i da umjesto posvećenja vode naliju u krstionicu malo bogojavljenske vode. No, to je sasvim nedopustivo, pogotovo ako se uzme u obzir da druga polovina ove molitve sadrži moljenje za onoga tko se krštava: „…javi se, Gospodine, na vodi ovoj, i daj da se krštavani u njoj preobrazi…“ Nakon posvećenja vode, posvećuje se i jelej (ulje) kojim se pomazuje krštavani (ulje se obično posvećuje odjednom za nekoliko krštenja unaprijed i čuva se u naročitoj posudici, pa se u tom slučaju molitva za posvećenje ulja ne čita). Posvećenim uljem se na đakonov usklik: „Pazimo!“ pomazuje voda u krstionici, pri čemu svećenik i narod tri puta pjevaju: „Aleluja“, u spomen na to kako je onima koji su se nalazili u Noinoj korablji Gospodin poslao golubicu s maslinovom grančicom, kao znamenjem pomirenja i spasenja od potopa: na vodi se tri puta uljem pravi znak križa, što pokazuje da vode krštenja služe za pomirenje s Bogom i da je kroz njih ljudima-grešnicima pokazana milost Božja, koja ih spašava od vječne pogibelji. Nakon toga krštavani se pomazuje uljem, kao asket Kristov koji treba stupiti u borbu sa svijetom koji u zlu leži. Pomazuju mu se čelo – u ime Oca i Sina i Duha Svetoga, prsa – na iscjeljenje duše i tijela, uši – za slušanje vjere, ruke – za sveta djela, i noge – da bi hodio putem zapovijedi Gospodnjih.

Kada se pomaže cijelo tijelo, svećenik polaže ruku na pomazanog, uspravnog i okrenutog istoku, i tri puta ga uranja u vodu, govoreći prilikom prvog uranjanja: „Krštava se sluga Božji (ime) u ime Oca, amen“, prilikom drugog uranjanja: „i Sina, amen“, prilikom trećeg uranjanja: „i Duha Svetoga, amen“. „Amen“ tri puta ponavlja i kum. Grčki naziv za krštenje je „to vaptisma“ (od βαπτίζω) što na ruskom (i hrvatskom) znači „uranjanje“. Zato se krštenje treba obaviti uranjanjem, a ne polijevanjem, kako je to prihvaćeno na Zapadu, a kod nas je, pod utjecajem katolika, postalo uobičajeno na jugozapadu Rusije. Kroz uranjanje se upečatljivo izražava bit sakramenta – smrt za grešni, tjelesni život i uskrsnuće ili ponovno rađanje za sveti, duhovni život. Uranjanje je ukop zajedno s Kristom, a pojavljivanje iz vode ustajanje zajedno s Njim. Uranjanje se obavlja trostruko kao prvo, u čast tri Osobe Presvetog Trojstva, koje preobražava čovjeka kroz milosno krštenje, a kao drugo, da bi bilo predstavljeno trodnevno uskrsnuće Gospodina Isusa Krista.

Određeno je da se, nakon što je krštenje obavljeno, tri puta pjeva 32. psalam, koji ukazuje na unaprijed donesenu odluku Božju o opraštanju grijeha: „Blago onome, kome je oproštena krivica…“. Za to vrijeme svećenik oblači onoga tko je izašao iz krstionice u odjeću pravde, bijele boje. Ovo označava da se kršteni obukao u Krista (Gal 3, 27), ili u novoga čovjeka, sazdanoga po Bogu u pravednosti (Ef 4, 24), da je postao čist od svakog grijeha. Pri tome se na krštenoga polaže križ, radi stalnog podsjećanja na zapovijed Kristovu: Hoće li tko za mnom, neka se odrekne samoga sebe, neka uzme svoj križ i neka ide za mnom (Mt 16, 24).
Sakrament krštenja mogu dijeliti samo biskupi i svećenici. Ali u slučaju nužde, ako nema svećenika, a nekrštenome prijeti opasnost da će umrijeti, krštenje može obaviti i svjetovnjak (laik), muškarac ili žena, samo je potrebno da ta osoba bude pravoslavna i da shvaća značenje i važnost krštenja. Ovakvo krštenje smatra se valjanim ako je obavljeno trostrukim uranjanjem u vodu s izgovaranjem ustanovljene formule: „Krštava se sluga Božji…“ Takvo krštenje, ako kršteni ostane živ, prezbiter potom treba dovršiti drugim obredima ovog sakramenta, ali bez ponovnog krštavanja.

Prema pravilima svete Pravoslavne Crkve, nad krštenim se odmah poslije krštenja obavlja i drugi sakrament – Miropomazanje[9].

A.      Taušev: Liturgika

---

[1] Crkvenoslavenski jezik, liturgijski jezik slavenskih pravoslavnih Crkava.

[2] Postoje specijalna bijela krsna odijela za odrasle.

[3] Vjerovanje nicejsko-carigradsko.

[4] Postojalo je i Katoličkoj Crkvi do novog zakonika.

[5] Štola.

[6] Misnica.

[7] Dio liturgijskog ruha; trake koje se omataju oko ruke.

[8] Litanijska prozbena molitva kojom započinju svi glavni obredi.

[9] Krizma.