Je li pravoslavni svetac Nikolaj Velimirović veličao Hitlera i bio antisemit?

Danas ćemo započeti niz tekstova o kontroverznim temama vezanim uz pravoslavlje, prvenstveno uz SPC. Jer, teško je govoriti o pravoslavlju u Hrvatskoj, kada na sve strane u medijima lete optužbe na račun SPC. Ovi tekstovi neće biti apologija Pravoslavne Crkve, već pokušaj realnog sagledavanja određenih spornih elemenata u njoj. Prvi je na redu vladika Nikolaj.

            Sv. Nikolaj Velimirović (1881.-1956.) jedan je od najznačajnijih teologa i duhovnika SPC novog doba. U tekstu o svetosavlju smo već dotakli njegov lik i djelo. Sada ćemo se pozabaviti jednom ozbiljnom optužbom na njegov račun: da je bio nacist, da je veličao Hitlera, i da je bio antisemit.

            Tvrdnja da je vladika Nikolaj veličao Hitlera temelji se na jednoj rečenici iz njegovog predavanja održanog 1935. Ta rečenica je izvađena iz konteksta cijelog predavanja, te se njome do danas manipulira protiv vladike Nikolaja. Ona glasi:

Ipak se mora odati poštovanje sadašnjem njemačkom Vođi, koji je kao običan zanatlija i čovjek iz naroda uvidio, da je nacionalizam bez vjere jedna anomalija, jedan hladan i nesiguran mehanizam. I evo u XX. st. on je došao na ideju sv. Save, i kao laik poduzeo je u svome narodu onaj najvažniji posao, koji priliči jedino svecu, geniju i heroju.

            Dakle, nalazimo se u 1935. godini, kada je Hitler tek došao na vlast, i kada se nije moglo znati da će za 4 godine izbiti Drugi svjetski rat, kada se nije znalo da će biti logora i rasnih progona (u vrijeme ovog predavanja nisu bili doneseni ni Nuernberški zakoni), kada se nije znalo da će 7 godina kasnije, 20.01.1942. u Berlinu biti donesena odluka o „konačnom rješenju“. Tada, početkom 1935., Hitler je mogao izgledati kao konzervativni i suverenistički političar, nešto kao Trump ili Orban danas.

            U tom predavanju, on opisuje „nacionalizam sv. Save“ kao kršćansko djelo evangelizacije srpskog naroda. On pod pojmom „nacionalna Crkva“ vidi Crkvu koja nije aristokratski odvojena od svog naroda, već živi i trpi s njim, oplemenjujući ga i vodeći k Bogu. Taj „nacionalizam“ nije nacionalno i rasno isključiv: „Vi koji ste ratovali u posljednjem Svjetskom Ratu, vi možete dati osobno svjedočanstvo jednog rijetkog prizora, kako su se naši vojnici ponašali prema vojnicima iz Afrike i Azije, prema ljudima crne i žute rase, koje su Europljani doveli na bojište iz svojih kolonija. Dok su se sami Europljani tuđili tih svojih podanika, crnaca i žutokožaca, ne hoteći s njima ni jesti ni piti ni pod istim šatorima boraviti, dotle su naši vojnici s njima drugovali, jeli, pili, u bolesti obilazili ih, u nevolji pomagali, na svojim slavama častili i gostili, razgovarajući s njima prstima i rukama. Srbi su na crnce gledali kao na ljude i ponašali se prema njima kao prema ljudima. Ne može, dakle biti nikakva opravdana prigovora Svetosavskom nacionalizmu, da je on uzak i isključiv“.

            Dalje kritizira zapadne narode, koji nemaju takve, s narodom povezane Crkve; jedni su potonuli u rimski internacionalizam, a drugi su (npr. protestanti) pokušali ostvariti taj ideal narodne Crkve, ali nisu uspjeli. I sadašnji „njemački vođa“ (nije mu ni spomenuo ime) to pokušava učiniti, ali pitanje je hoće li uspjeti, jer je običan zanatlija i čovjek iz naroda, a takvo djelo može učiniti samo svetac, genij i heroj poput sv. Save. U svom pismu od 20. 02. 1946., Nikolaj kaže: „Sve što je rečeno i napisano u 1935. godini rečeno je u pohvalu sv. Save – sveca, genija i heroja, nema u čiju drugu pohvalu. Jer i tad, Pascal i Hitler poslužili su mi kao primjer neuspjeha u usporedbi sa sjajnim uspjehom sv. Save.“

            Te 1935. dobio je njemačko odlikovanje za građanske zasluge, jer je obnovio njemačko vojno groblje u Bitoli – svega 17 godina iza završetka rata on obnavlja groblje pripadnika vojske koja je onesposobila 58 posto industrijskih poduzeća u Srbiji, 50 posto metalskih rudnika, te 100 posto rudnike ugljena, koja je porušila 12 000 tona mostovnih konstrukcija, smanjila stočni fond i poljoprivredne proizvode za 70 posto, a osim industrijskih ruda, odnijela je i 1610 tona zlata i 3100 tona srebra. Srbija je od te vojske izgubila 1.247.435 ljudi, odnosno 28 posto populacije. U represivnim mjerama austrougarske vlasti, npr. u svibnju 1917., drže u logorima 40 000 građana Srbije. Pravoslavne crkve su oskvrnjivane, a ćirilica zabranjena, i to upravo u zemlji gdje je domaće pismo. Počinjeni su i brojni ratni zločini. Ali, vladika Nikolaj postupa posve kršćanski – za njega je i mrtav neprijatelj dostojan kršćanske pažnje.

            U travnju 1939. u tekstu o tri Reicha proriče smrt nacističke države, te ističe da Srbi ne pripadaju fašističkoj Osovini. Srpskom pravoslavnom svećenstvu postavlja kao uzor njemačke kršćane stradale u otporu protiv nacista. Njegov „Žički blagovesnik“ piše da je u nacizmu uskrsnulo poganstvo.

            Već 22.05.1941. njegova rezidencija je bila pretresena, a on stavljen pod nadzor od strane Nijemaca. Praktički cijeli Drugi svjetski rat je proveo u njemačkoj internaciji, od toga tri mjeseca u zloglasnom logoru Dachau.

            Prema tome, pisac koji ustrajno piše protiv nacista, i koji rat provodi kao njihov zatočenik, sigurno ne može biti zajedničar njihove ideologije.

            Što se tiče antisemitizma, kritičari vladike Nikolaja se pozivaju ponajviše na djelo „Riječi srpskom narodu kroz tamnički prozor“. Ono je nastalo u logoru Dachau, i to kao privatni zapis; objavljeno je tek 1985. U tom djelu ima nekoliko vrlo oštrih mjesta o Židovima. Ali samo naizgled: u izvorniku se nikada Židovi ne nazivaju standardnim srpskim riječima za njih (Jevreji, Judeji), već Židi. Žid je inače crkvenoslavenska riječ koja ne označava naprosto pripadnika židovske nacije ili vjere (oboje je izvor kršćanstva), već sljedbenika religije koja se formirala kod onog dijela židovskog naroda koji je odbacio Krista, i koja se temelji na odbacivanju Krista. Dakle, kod vladike Nikolaja nema rasnog, nacističkog antisemitizma; to je u njegovim djelima jednostavno nemoguće naći. On samo ulazi u polemiku s judaističkim religijskim pravcem, koji je od svoga početka bio protukršćanski. Zato on kritizira taj vjerski pravac proročkim zanosom. Mitropolit Amfilohije objašnjava: „Vladika Nikolaj voli svoj narod nesebičnom ljubavlju. Upravo zato što ga voli, od svojih mladih dana kritizira njegove mane i poroke. Točno kao biblijski proroci. Ako bi mjerili vladiku Nikolaja prema njegovim gorkim i oporim riječima, koje je ne jednom izgovorio i zapisao o svom narodu, prema onome čime ga je i kako ga je kritizirao, mogli bi ga proglasiti za najvećeg srbomrsca i antisrbina u srpskom narodu i njegovoj povijesti. No, upravo to njegovo kritiziranje zla u srpskom narodu, njegovih zabluda i zastranjenja, pokazuje da ga je on zaista duboko volio. Ta proročka dimenzija njegove ličnosti i njegove ljubavi, naročito u zrelim godinama, ključ je za mnogo toga što je on napisao i izgovorio, kako o svome narodu, tako i o Europi i Židovima. Nitko nije toliko volio židovski izabrani Božji narod, koliko su ga voljeli njegovi proroci. Onaj, međutim, koji je imalo upoznat s proročkim spisima, znat će da nitko nije toliko radikalno kritizirao taj narod, njegove mane i nedostatke, naročito njegovo bogoodstupništvo, koliko su to učinili upravo njegovi proroci. Uzmimo na primjer proroke Izaiju, Jeremiju, ili neke druge velike i male proroke, ili recimo u svoje vrijeme proroka Iliju. Hoćemo li zbog tog kritiziranja nazvati proroke Božje antisemitima, mrziteljima svoga roda? Ili se ovdje radi, kao što se i radi, o ljudima ogromne Božje ljubavi, koja kara upravo zato što voli? Tako je i apostol Pavao, Židov i židovskog roda, bio spreman izgubiti dušu svoju i svoje spasenje, ne bi li se spasio njegov narod (Rim 9,15). Ali je taj isti apostol Pavao nazivao svoj narod ‘psima’ (Fil 3,2), ne iz mržnje prema njima, nego ne bi li ga otrijeznio i priveo Bogu i vječnom prosvjećenju u Kristu. Takvog kova bio je i vladika Nikolaj. U tom proročkom duhu treba shvatiti sve ono oporo i gorko što on piše o svom srpskom narodu, o Europi, o Izraelskom narodu.“ Vladika Nikolaj je i u praksi spašavao Židove, a s jednim je bio i pobratim prije rata.

            Sumirajući sve, vidimo da nikakvog antisemitizma kod vladike Nikolaja nije bilo. Kritizirao je podjednako zapadnu raskršćanjenu i sekularističku civilizaciju, kao i njezine izdanke, nacizam i komunizam, jer je vjerovao da su ove totalitarne ideologije posljedica napuštanja Krista na Zapadu, odnosno zamjenjivanja Bogočovjeka čovjekom, ljubavi prema Bogu ljubavlju prema ljudskim interesima. Nije napadao židovski narod na rasnoj osnovi, već je kritizirao religijski judaizam, baš kao i ostale nekršćanske religije. U osnovi svega, ležala je duboka vjera u Krista, i želja da se sve ljude na svijetu privede Kristu.

            Dakako, totalitarne ideologije nekada, a lijevi i liberalni krugovi danas, teško mogu prožvakati takvu osobu, zato i jest tolika povika na njega, jer je njegov poziv da se priđe Kristu, nelagodan za današnje raskršćanjeno društvo. Zato je i zanimljivo vidjeti kako hrvatski desničari kritiziraju vladiku Nikolaja, služeći se baš ovim lijevoliberalnim izvorima – no, ne prihvaćaju kritike istih prema hrvatskim nacionalnim velikanima.

            Sv. Nikolaj Velimirović jest veliki svetac – prorok koji otvoreno poziva Kristu i za sve nedaće optužuje napuštanje Krista, a takvi će uvijek biti prijekor za ljudsku savjest. Zato ga se i nastoji diskreditirati, proglašavajući ga za antisemita. No, "Blago vama kad vas - zbog mene - pogrde i prognaju i sve zlo slažu protiv vas! Radujte se i kličite: velika je plaća vaša na nebesima! Ta progonili su tako proroke prije vas!" (Mt 5, 11-12).

Jeruzalemska patrijaršija

Nakon carigradske, aleksandrijske i antiohijske patrijaršije, dolazi četvrta po redu drevna pravoslavna patrijaršija – jeruzalemska. Jeruzalem je metropola Svete Zemlje, Izraela, Palestine, teritorija na kojemu se odigrala povijest spasenja ljudskog roda. Sam grad je sinonim za jedinu ispravnu objavljenu biblijsku religiju.

Grad Jeruzalem je veoma star, najstariji tragovi sežu u 3. tisućljeće prije Krista. Najstariji spomen u Bibliji mu se nalazi u Knjizi Postanka. Tamo se spominje pod nazivom Šalem. Melkisedek, kralj Šalema, Abrahamov je saveznik, a glasovita Abrahamova kušnja sa sinom Izakom dogodila se na Moriji, kasnijem brdu jeruzalemskog Hrama (Post 22).

Grad je bio u rukama kanaanskog naroda Jebusejaca do otprilike 1000.g.pr.Kr., kada ga je osvojio izraelski kralj David, učinivši ga glavnim gradom izabranog Božjeg naroda. Ovo je bio grad starozavjetnih kraljeva, proroka i pravednika, u njemu su se pisale starozavjetne knjige, tamo je djelovao veličanstveni Hram, u kojemu se vršilo bogoslužje po propisima Mojsijeva Zakona. Grad je doživio prvo veliko razaranje 587.pr.Kr., od strane babilonske vojske; obnovljen je nekoliko desetljeća kasnije, te je bio prijestolnica židovske autonomije pod Perzijancima, Aleksandrom Velikim i Ptolomejevićima – grčkom dinastijom Egipta. Nakon što je Palestina prešla pod vlast Seleukovića (grčkih vladara Sirije), dolazi do progona Židova, pljačke i poganizacije grada. Ovo izaziva židovsku pobunu, koja rezultira stvaranjem samostalne židovske države pod dinastijom Hašmonejaca. Izumiranjem Hašmonejaca konačno u 1.st.pr.Kr. dolaze Rimljani.

U ovom gradu je djelovao Isus Krist, Utemeljitelj Crkve. Ovdje je On propovijedao, činio čudesa, bio mučen, umro i uskrsnuo. Ovdje je On uzašao na nebo. Tu se dogodio izljev Duha Svetoga na apostole, odnosno, rođena je Crkva. Jeruzalem je dakle bio prva kršćanska biskupija, kojom su upravljali osobno Kristovi apostoli. Odatle kreću prve misije, tu su zapisani prvi kršćanski zapisi, odatle potječe kršćansko bogoslužje – Jeruzalem je izvor svega u kršćanstvu.

Nakon odlaska apostola, vlast u jeruzalemskoj biskupiji preuzima Jakov Pravedni, „brat Isusov“ (Mt 13, 55; Mk 6, 3; Gal 1, 19). Predaja ga smatra prvim jeruzalemskim biskupom, autorom Jakovljeve poslanice u Novom zavjetu, te prvim od Sedamdesetorice manjih apostola. U to vrijeme, i nakon njega, Jeruzalemska Crkva je prva među svim kršćanskim Crkvama, pošto je bila izvor, odnosno, imala je kontinuitet sa samim počecima Crkve.

Međutim, kraljem 1. i početkom 2.st. dolazi do velikih promjena. Židovi dižu dva ustanka protiv Rimljana (66.-72.g. i 132.-135.g). Oba ustanka završavaju katastrofalno za grad Jeruzalem i njegove stanovnike. Naime, Rimljani potpuno uništavaju grad, sravnjuju ga sa zemljom, te na njegovom mjestu grade potpuno novi grad, kojem daju ime Aelia Capitolina. Aelia Capitolina postaje rimska kolonija, naseljena je rimskim kolonistima, te se Židovima zabranjuje ulazak u nju (ova zabrana je trajala sve do 7.st.). Ovo je značilo i kraj izvorne Crkve u gradu, osnovane na Duhove.

Kršćanska zajednica se međutim osniva i u novoosnovanoj Aelia Capitolini, a biskup Marko (oko 134.g.) se spominje kao njen prvi biskup. U razdoblju koje je uslijedilo, Aelia (Jeruzalem) postaje beznačajni provincijski gradić. I sama jeruzalemska biskupija nema nikakvog značaja; postala je obična biskupija, sufragan metropoliji u Cezareji. Prvenstvo časti prelazi s Jeruzalema na Rim.

Stvari se mijenjaju u 4.st., dolaskom cara Konstantina Velikog i pretvaranjem Rimskog Carstva u kršćansku državu. Kršćanski rimski carevi kristijaniziraju Jeruzalem, traže biblijska mjesta i relikvije, grade crkve i samostane, te se grad pretvara u mjesto hodočašća, molitve, monaškog života i duhovnosti. Jeruzalemska biskupija daje niz velikana, poput sv. Ćirila Jeruzalemskog, jednog od najvećih otaca Crkve, dok su samostanska pravila palestinskih samostana i danas osnova pravoslavnog asketskog života.

Duhovni uspon Jeruzalema prati i kanonski; već Nicejski sabor 325.g. daje gradu posebnu čast. Od 451.g. Jeruzalem dobiva status patrijaršije, i to pete nakon Rima, Carigrada, Aleksandrije i Antiohije. Odlaskom Rima u 11.st., postaje četvrta. Ipak, Jeruzalem je bio specifična patrijaršija. Prvo, nije dobio taj status zbog političke važnosti i veličine, kao ostale patrijaršije, već zbog svete prošlosti. Drugo, nije dobio svoje misijsko područje; glavno poslanje patrijaršije je bilo i ostalo čuvanje svetih mjesta.

Grad je teško stradao pod perzijskom okupacijom početkom 7.st., da bi 638.g. pao pod Arape – muslimane. Tada počinje opadanje Jeruzalemske patrijaršije, kroz islamizaciju, arabizaciju i potpuno ograničavanje kršćanskog života. U 11.st. dolaze križari, i uspostavljaju u Palestini rimokatoličko Jeruzalemsko kraljevstvo. Međutim, njihova vladavina se pokazala još gorom od muslimanske. Dolazi do protjerivanja pravoslavaca, nametanja latinskog patrijarha (latinski patrijarhat u Jeruzalemu postoji i danas), te jeruzalemski patrijarsi počinju rezidirati u Carigradu. Nakon odlaska križara počinju žestoki progoni kršćana od strane muslimanskih Mameluka, a relativan mir je uspostavljen tek 1517., osmanskim osvajanjem Palestine. Osmanlije 1917. zamjenjuju Britanci, a nakon njih dolazi moderna država Izrael.

Za noviju pravoslavnu teologiju grad je značajan po Jeruzalemskom saboru iz 1672., na kojem je Crkva osudila protestantizam.

Danas Jeruzalemska patrijaršija pokriva svojom jurisdikcijom pravoslavne u državi Izraelu, palestinskoj samoupravi (Zapadna obala i pojas Gaze), kraljevini Jordanu i na Sinajskom poluotoku (Egipat). Ima oko 130 000 vjernika, većinom pravoslavnih Arapa. Grka je malen broj, no drže upravu patrijaršije posve u svojim rukama, još od 1537. Patrijaršija ima 20 biskupija i 25 biskupa, međutim, većina toga su titularne, povijesne biskupije, realno djeluju samo 4. Ima 65 župa, te 25 samostana, od toga 19 u samom gradu Jeruzalemu, te 1 u Jordanu. Poseban status ima Sinaj: sinajska nadbiskupija je najmanja autonomna pravoslavna Crkva na svijetu.

Titula patrijarha je: patrijarh svetog grada Jeruzalema i sve Palestine, Sirije, Arabije, Transjordanije, Kane Galilejske i svetog brda Siona.

Ovime završavamo prikaz i upoznavanje četiri drevne pravoslavne patrijaršije – patrijaršije kršćanske antike.

Pismo majci koja nije mogla pronaći grob poginulog sina

Donosimo dirljivo pismo sv. Nikolaja Velimirovića jednoj neutješnoj majci. Uistinu, duboka je mudrost Duhom Svetim prožetog čovjeka.

5. Pismo

Majci koja nije mogla pronaći grob poginulog sina

Tražila si ga, veliš, po svim vojničkim grobljima. Putovala si od Zlatibora do Krfa, do Soluna. Dizala si se na Kajmakčalan, na Mačkov Kamen. Spuštala si se u doline mrtvih. Gdjegod si saznala za vojničko groblje, tamo si hitala. Molila si, da ti čitaju popise sahranjenih tu i tu. Sricala si i sama imena na križevima. Nema pa nema.

Ne tuguj, majko draga. Grešna je velika tuga. Božja je zemlja i sve što je na njoj. Ma gdje da je grob tvoga sina, na Božjoj je zemlji. Kad dodirneš crnu zemlju pred pragom kuće, dodirnula si rub groba sina svoga. A svevidjeće Božje oko šeta po zemlji i gleda mrtve kao i žive. Ako se sin tvoj sakrio od tebe, nije se sakrio od Boga. Sam ga je Bog sakrio od tebe, da očisti srce tvoje tugom i da ti pripremi radosno iznenađenje, radostan sastanak sa sinom u vječnim dvorovima Njegovim.

Ne znaju se ni grobovi mnogih velikih i svetih ljudi. Nepoznat je ostao grob proroka Mojsija; pa grobovi mnogih apostola i mučenika Kristovih; pa grobovi mnogih pustinjaka i isposnika. Njihova su imena crvena slova u kalendaru. Njihov spomen slavimo, crkve im zidamo, molitve im uzdižemo. Ali za grobove njihove ne znamo. Nemoj, dakle, tugovati što će i grob tvoga sina ostati znan samo svevidjećem Oku, kao i grobovi tolikih svetaca i svetica.

Jednoj majci u Debru sahranjen je sin vojnik negdje u dalekoj zemlji. Zbog starosti ona mu nije mogla na grob otići. Pa se dosjetila stara duša kako da prelije grob sina svoga. Svake subote ona odlazi na vojničko groblje u Debru. Tu leže pomrli vojnici, čije će majke mučno doći na grobove njihove. I na tim grobovima ona pali svijeće i šapće molitve. I moli svećenika da prelije i da spomene ime, ispisano na križu, i uz to i ime njenog Atanasa. I ti možeš tako činiti. I bol će ti uminuti.

No još je važnije da misliš o duši svoga djeteta, nego li o grobu njegovu. Gle, duša njegova nije ni u jednome grobu na zemlji. Ona je bliža tebi nego grobu. Bila tako druga jedna majka, koja je u vrijeme rata putovala na bojno polje, da posjeti grob sina. Grob je bio pod bojnom vatrom, te je nisu pustili. Neutješna vratila se doma. Najednom, po Božjem Promislu, javi joj se sin njen u sobi. Skoči majka i uzvikne:

– Gdje si, sine moj!

– Putovao sam s tobom, majko, i vratio se.

Još joj je rekao da je njemu dobro i da ona treba prestati s plačem.
Prestani i ti s plačem, a počni s milostinjom za pokoj duše sina svoga. Suzama si dovoljno omekšala zemlju srca, vrijeme je sad da pustiš da rod nikne. A najzlatniji rod, što iz suza niče jest molitva, milostinja i predanost volji Božjoj. Neka ti molitva bude jedna križna daščica, a milostinja druga. Od njih napravi križ sinu svome. Molitva se diže u visinu, a milostinja se širi u širinu. Krotka predanost volji Božjoj pak neka ti je kao željezo, kojim se križ prikiva.

Ne razdvajaj molitvu od milostinje. I blaga utjeha s neba lagano će sići u srce tvoje kao rosa u žednu travu.

Mir ti od Boga i blagoslov.

Tumačenje priopćenja o slučaju Stepinac

Vezano uz završetak rada komisije o kardinalu Stepincu, i neke napise u srpskim i hrvatskim medijima o ulozi srpskog dijela komisije, izašao je na službenoj stranici SPC tekst s izvjesnim pojašnjenjima. Čitav tekst možete u srpskoj varijanti pročitati na spc.rs , a mi smo ovdje donijeli na hrvatskome jeziku samo dijelove važne za naš kontekst:

"Da nema mjesta čuđenju zbog ovakvih postupaka, nego da se radi o dosljednom praćenju kaptolske dirigentske palice, potvrđuje i to što, na primjer, dio priopćenja, originalno napisanog na talijanskom jeziku, koji glasi: „Si è pure potuto illustrare la vita e il ministero di un importante rastore cattolico, in un periodo particolarmente travagliato della storia“, navode po netočnom hrvatskom prijevodu, – „... Život i služba jednog uglednog katoličkog pastira u posebno teškom povijesnom razdoblju..“, a  ne pravilno: „... Život i služba jednog važnog katoličkog pastira u posebno problematičnom povijesnom razdoblju“, kako stoji na službenoj internetskoj stranici Srpske Pravoslavne Crkve. Kome i zbog čega je bilo potrebno svjesno dati pogrešan prijevod zajedničkog priopćenja, nama je jasno, a jasno je i zbog čega nesavjesne prevoditelje, svjesne toga što i zašto rade, slijedi uredništvo „Novosti“."

"Na njegovu žalost i na žalost „Novosti” i njihovih novinara koji, svjesno ili nesvjesno, pišu kao članovi kora pod dirigentskom palicom zagrebačkog Kaptola, situacija je potpuno drugačija: srpski dio zajedničke komisije, zajedno s vrhunskim srpskim povjesničarima, iznio je, za pravoslavno shvaćanje života i svetosti, za pravoslavni etos, snažne i uvjerljive argumente za svoje stavove. Istina je da te argumente hrvatska strana u dijalogu nije prihvatila, kao što ni naša strana nije prihvatila njene argumente. To znači izraz „i dalje različita tumačenja” (interpretacije) dviju strana, a ne prihvaćanje Stepinca kao sveca i mučenika od strane srpskog dijela Komisije, kako bezočno i besramno imputiraju novinari „Večernjih novosti”. U skladu s postignutim dogovorom, bez obzira na krivotvorine, pritiske i kampanju koju u Hrvatskoj vodi Kaptol, a u Srbiji neobaviješteni promicatelji kaptolske „istine” o Stepincu, poput urednikâ i novinarâ „Večernjih novosti”, Srpska Pravoslavna Crkva neće iznositi u javnost argumentaciju naše strane sve dok se rad Komisije potpuno ne privede kraju, osim ukoliko kolege iz Zagreba u međuvremenu ne prekrše dogovor."

Zašto bi smetao dijalog?

            Završila je s radom mješovita komisija Katoličke Crkve i SPC o Stepincu. O cijelom tom slučaju se dosad nisam izjašnjavao; naime, iako predstavlja pravoslavlje, ovo je privatni blog, pa zadržavam pravo na svoje povremeno privatno mišljenje. Ono je u ovom slučaju bilo da je cijela ova priča oko Stepinca bila posve nepotrebna, iz više razloga, u koje neću sada ulaziti, bilo bi preopširno. Zato se i nisam oglašavao.

            Međutim, vjernički sam prihvatio komisiju, kad je već osnovana. Ono što me sada, nakon njenog završetka potaklo da se oglasim o ovoj temi, jest određena količina negativnih komentara oko same komisije, njenog rada i zaključaka.

            Prvo, da pojasnimo i za katoličke i za pravoslavne čitatelje – jer stječem dojam da ni jednima ni drugima u puno slučajeva to nije jasno – Stepinac već jest svet u Katoličkoj Crkvi. U Katoličkoj Crkvi ne postoji suštinska razlika između sveca i blaženika. Blaženik je također svetac, samo lokalni: njegovo štovanje je odobreno ili predloženo, ovisi o izrazu, samo lokalnoj Crkvi, dok je svetac predložen/odobren sveopćoj Crkvi. Po nauku Katoličke Crkve, Stepinac je već sada na nebu, posreduje i moli za ljude. Njega se štuje, posvećuju mu se crkve i župe, njegove relikvije su ugrađene u oltare i nad njima se služe mise, postoji gomila čudesa koja vjernici pripisuju njegovom zagovoru. Ako ga se jednog dana kanonizira, sigurno se ovom kultu ništa neće nadodati: ne štuju ni u Hrvatskoj kineske ili afričke svece, iako su upisani kao sveci sveopće Crkve. Dakle, razlika između sveca i blaženika je više ceremonijalno titularne naravi, tako da su Hrvati u osnovi sigurni da im nitko neće oduzeti njihovog sveca.

            Drugo, a zašto se ne bi dijalogiziralo? Na stranu što i sam smatram ovo sve nepotrebnim, što smeta da se vođe dviju Crkava nađu za stolom i rasprave stvari oko kojih postoje nesuglasice? Očito, postoji nesporazum, a nesporazume u 21.st. rješavamo kulturnim razgovorom, pogotovo ako smo Kristovi učenici. Gdje dakle u evanđeljima, deset zapovijedi ili kanonima piše da se srpski i hrvatski crkveni velikodostojnici ne smiju suočiti oko pitanja od zajedničkog interesa?

            Treće, zašto da se lažemo – između Hrvata i Srba postoji čitav niz neriješenih pitanja. Možda je vrijeme da ih počnemo rješavati? Zašto se onda ne bi za početak, našli duhovni vođe dvaju naroda, i rekli si u lice za stolom, što si imaju za reći? Zar nije, nakon toliko stoljeća maltretiranja, baš napredak da hrvatski katolički biskup, i srpski pravoslavni episkop konačno sjednu za isti stol, i u miru razgovaraju o svemu?

            Četvrto, komisiju nije osnovala SPC, niti je ona lancima dovela katolike u nju. SPC je svojedobno izrazila svoje neslaganje sa kanonizacijom (što je njezino pravo), a papa je imao mogućnost reći „da“ i „ne“. On je inicirao komisiju, osnovao ju – zar tu pada katolička vjernost papi? Ili katolici vjeruju papi samo dok pleše kako oni sviraju?

            Peto, srpski episkopi nisu nikada osporili Stepinca kao cjelovitu ličnost, nisu se izjašnjavali o njegovim kršćanskim krepostima, vrlinama, misama, krunicama, revnom moljenju časoslova ni milostinji; jasno su rekli da komunistička presuda ne može biti polazište za razgovor o njemu; u startu su priznali njegove zasluge u spašavanju pojedinaca i grupa; kao što su u startu priznali isključivu ingerenciju Katoličke Crkve u tome pitanju. Njima je samo bio sporan Stepinac kao povijesna ličnost u jednom konkretnom razdoblju.

            Šesto, često se puta može čuti kako je „Stepinac nutarnja stvar Katoličke Crkve“. Vezano uz prethodnu točku, da, točno, u cjelini svog života jest. Ali onog trenutka kada se njegovo djelovanje i ličnost dovedu u koincidenciju s povijesnim događajima u kojima se jedan narod osjeća povrijeđenim i oštećenim, onda Stepinac prestaje biti isključivo nutarnja stvar Katoličke Crkve. Jer, narod koji se smatra oštećenim, vidi u njegovoj proslavi određenu poruku upućenu sebi samom. Tako da se taj narod ima pravo izraziti o tome.  

            Zašto bi svima sve moralo biti jasno, zašto bi svi morali dijeliti isti pogled na povijest? Ponavljam na kraju: prema ovom problemu sam posve indiferentan, iz svojih razloga. Ali stvarno ne razumijem zašto toliki problem oko dijaloga, koji je još k tome, završio u vrlo pristojnom i konstruktivnom tonu?