Ovaj sveti apostol Toma bijaše rodom iz grada
Paneada u Galileji. Kada Gospodin i Spasitelj naš Isus Krist hođaše po selima i
gradovima propovijedajući svoj spasonosni nauk, tada se dogodi da ga i Toma vidje
i ču. Pa kada Ga slušaše, riječi Gospodnje padahu mu na srce kao med, a kada
još vidje mnoga čudesa Njegova, on se privine uz Isusa srcem i dušom, i ne
mogaše se više odvojiti od Njega, nikad sit Njegovih slatkih riječi i nikad
nasićen Njegovim božanskim licem. Vidjevši njegovu glad za istinom i žeđ za
pravdom, Gospodin Isus uvrsti Tomu u dvanaest velikih apostola Svojih. Kako je
veliku ljubav imao Toma prema Gospodinu Isusu, vidi se iz opisa sv. Ivana Evanđelista.
Kada Gospodin bijaše otišao iz Judeje, gdje ga Židovi htjedoše ubiti, primi
jednog dana vijest od Marte i Marije, da je brat njihov Lazar umro. Tada reče
Isus učenicima, da se odmah trebaju opet vratiti u Judeju - učenici ga
odvraćahu govoreći mu, da će ga Židovi ubiti. Ali Isus ostade pri svome. Tada
hrabri Toma reče svojim drugovima: "Hajdemo i mi umrijeti s Njim!"
(Iv 11, 16).
Po uskrsnuću Kristovom, ne bijaše Toma među
apostolima kada se uskrsli Gospodin živ javi. Pa kada mu apostoli rekoše:
"Vidjesmo Gospodina", Toma im ne povjerova (a to bijaše po Božjem
promislu, da bi se uskrsnuće Gospodnje jače posvjedočilo za buduća pokoljenja).
Reče im Toma: "Dok ne vidim na rukama njegovim rane od čavala, i ne metnem
prste svoje u rane od čavala, i ne metnem prste svoje u rane njegove, neću
vjerovati". Poslije osam dana javi se uskrsli Gospodin i učini po volji
Tomi, pokazujući mu rane svoje. Vidjevši i dobro se uvjerivši, Toma uzviknu pun
radosti: Gle, Gospodin moj i Bog moj!" (Iv 20, 24). Po Uzašašću Gospodnjem
i po silasku Duha Svetoga na apostole, raziđoše se apostoli po raznim narodima
i zemljama na propovijed Evanđelja. Toma sveti bi upućen u veliku Indiju.
Putujući na daleki put Toma prođe zemlju Partiju i Mediju, i Perziju i
Girkaniju, i Baktriju, i Brahmaniju, pa vidjevši svuda gnusno idolopoklonstvo u
najvećem jeku, bi veoma ožalošćen. No javi mu se Gospodin Krist i ojača ga i
obodri rekavši mu da se ništa ne boji i ne sumnja, jer će On biti s njim.
Prvo čudo svetog apostola Tome
U to vrijeme bijaše u Indiji neki car Gundafor. Pa
taj car Gundafor posla jednog svog povjerenika Avana na zapadne strane da mu
nađe dobra graditelja, koji bi mu sagradio dvor kako imaju zapadni carevi. Po
Božjemu promislu sretne Avan svetoga Tomu, koji se bijaše uputio u Indiju, i
reče mu što on traži po svijetu za svoga cara. Toma mu se predstavi kao graditelj,
čemu se Avan veoma obraduje. I odmah oba uđu u lađu i zaplove put Indije. Poslije
dugog plovljenja lađa se zaustavi u jednom gradu. Oba putnika izađu vidjeti
nepoznati grad. No čim uđu u grad čuju trube, koje oglašavahu, da car toga
grada udaje kćerku, i poziva na svadbu sve i svakoga, bogata i siromašna,
znanog i neznanog. Tko ne dođe, bit će ljuto kažnjen od cara. Razabravši ovo,
Avan i Toma poboje se kazne, pa i bez volje odu caru na veselje. Budu stavljeni
za trpezu i služeni jelom i pićem kao i ostali gosti. No sveti Toma bio je
snužden i nije htio ništa okusiti s careve neznabožačke trpeze. Tada carev
stoloravnatelj priđe apostolu pa ga ošamari govoreći: "Na svadbu si
pozvan, pa se trebaš veseliti i piti kao i drugi!" Na to mu apostol reče:
"Neka ti Gospodin vrati na taj način što će tu ruku koja me je udarila pas
dovući i pokazati mnogima!" O kakvo se čudo dogodi! Čudo koje pokaza kako
ruka svevidjećeg Gospodina štiti svoje vjerne učenike! Jer odmah potom izađe
onaj stoloravnatelj zahvatiti hladne vode da rashladi vino. Ali na bunaru udari
ga lav i umrtvi, pa mu se napi krvi i ode. Tada navališe psi i rastrgoše mrtvo
tijelo na komade. A jedan pas ščepa desnu ruku, pa utrča u dvor i baci ruku
pred goste. Kad saznaše čija je ruka i kako se sve dogodi, svatovi ostaše
zaprepašteni. A Toma i Avan brzo ustaše i odoše na lađu da otplove za Veliku
Indiju. A svatovi vikahu: "Ili je Bog, ili poslanik Božji ovaj što sjeđaše
s nama!"
Onda car brzo posla te vratiše Tomu. Pa zamoli car
Tomu da uđe u bračnu ložnicu i blagoslovi mladence. Toma posluša cara. No
ušavši, on pouči mladence vjeri Kristovoj i posavjetova ih da ostanu čedni i u
djevičanstvu, jer je Bog njima namijenio nešto veće nego rađanje tjelesne djece.
Zatim se pomoli Bogu za njih, blagoslovi ih i ode u lađu. A mladenci kad
zaspaše, javi im se sam Gospodin Krist u liku apostola Tome. Kad se oni
začudiše, kako se Toma opet vratio k njima, reče im Gospodin: "Ja nisam
Toma, nego brat Tomin; i svi oni koji se odreknu svijeta i nasljeduju mene kao
on, bit će mi vječno braća u Carstvu Nebeskom. Ne zaboravite, djeco, što vam je
Toma rekao. Pa ako do kraja sačuvate djevičanstvo, primit ćete vijenac slave u mojoj
nebeskoj ložnici". Kad se probudiše mladenci, pričahu jedno drugom istu
viziju koju vidješe u snu. Izjutra uđe car da vidi mladence i da se raduje s
njima. Tada oni naivno rekoše caru, da su se dogovorili cijeli život živjeti u
čistom djevičanstvu kao brat i sestra. Car se na to razjari strašno, pa dosjetivši
se da je to došlo od Tome, htjede ovoga ljuto kazniti. Stoga posla vojnike, da
Tomu uhvate i dovedu. Ali lađa za Indiju već bijaše otplovila.
Sveti Toma - carev zidar
Kada stigoše u Indiju, sveti Toma i Avan, izađoše
pred cara Gundafora, pa se Avan pokloni caru i reče: care gospodine, evo doveo
sam ti premudra zidara čak iz zemlje Palestine. Car Gundafor obradova se, pa
odvede sv. Tomu podaleko, pokaza mu mjesto gdje je želio da mu se sazida nov
dvorac, dade mu mjere novoga dvorca, i uruči mu dosta zlata, pa se vrati kući.
A Toma sveti, koji ustvari bijaše zidar cara Krista i ničiji više, čim primi
novac razdade ga bijednima i gladnima, pa se dade na propovijedanje vjere Kristove
među neznabožnim Indijcima.
Poslije dvije godine dozva car sv. Tomu i upita, hoće
li skoro dovršiti dvorac? Odgovori mu apostol, da je sazidao do krova i da mu
treba još novaca za krov. Car mu opet dade dosta zlata i otpusti ga. A sv. Toma
i to zlato odmah razdade siromasima kao i prvi put, i opet produži svoj
apostolski posao. Ali potom doznade car od nekoga, da Toma zidar nije ni
otpočeo posao, nego da je sve blago što je od cara primio razdao sirotinji, a
on stalno putuje po svoj Indiji i objavljuje nekakvog novog Boga. Naljuti se
car veoma, pa dozva Tomu i upita, je li sazidao dvorac? Reče mu Toma: Sazidah
vrlo krasan. Tada njemu car: Hajdemo, da vidim. A Toma caru: Ne možeš ga vidjeti
u ovom životu, no kad se preseliš iz ovoga života u onaj, vidjet ćeš ga i
veselit ćeš se živeći u njemu u vijeke vjekova. Kad to car ču, pomisli da se
Toma njemu podsmijeva, pa ga baci u tamnicu, a s njim i Avana, pa mišljaše da
ih oba kao varalice sažeže u ognju.
Ljutit bijaše Avan vrlo i prekoravaše Tomu
govoreći: Prevario si i mene i cara, i sad ću zbog tebe život izgubiti. Tješiše
ga sv. Toma riječima: Ne boj se, nećemo umrijeti nego ćemo biti oslobođeni i od
cara proslavljeni. Što se odmah i dogodi. A evo kako. Razboli se carev brat tog
istog dana, i odmah umrije. To baci cara u neizmjernu tugu. Anđeo Božji pak
diže dušu umrloga u nebesa i pokaza mu rajske krasote. Pokaza mu i sjajne
dvorove, među kojima bijaše jedan ljepši od ostalih. Upita anđeo: kaži, u kom
bi dvoru želio živjeti? A carev brat pokaza na onaj najljepši. Na to mu reče anđeo:
ne možeš tu, jer to je dvorac tvoga brata, što mu ga sazida Toma zidar, koji je
sad u tamnici. Onda zamoli umrli brat anđela, da ga spusti na zemlju, da bi
izmolio od cara njegov dvorac. Anđeo mu to učini. I kad duša uđe u mrtvo tijelo,
diže se umrli, čemu se obradova car i sav njegov dvor. Tada brat ispriča caru
sve gdje je bio i što je vidio. Od tvoga dvorca što ti ga sagradi Toma zidar
nema ljepšeg ni na nebu ni na zemlji; nego ako me voliš, pokloni mi ga, a ti
uzmi sve moje imanje na zemlji. Zadivi se car takvom otkrivenju svoga brata, pa
brže dozva Tomu i Avana iz tamnice. Pokloni se car Tomi do zemlje i zamoli za
oproštaj. Tada Toma otvori usta i stade učiti oba brata pravoj vjeri. A oni s
nasladom slušahu i sve primahu. Onda ih obojicu krsti i primi od njih mnogo
zlata da im zida vječne obitelji na nebesima, pa ih ostavi, a on ode u narod da
propovijeda Radosnu Vijest Kristovu, i da krštava i da Crkvu uređuje.
Sveti Dionizije i Pelagija
U to vrijeme kada Kristov lučonoša Toma prosvijećivaše
Veliku Indiju svjetlošću istine Kristove; kada odvraćaše narod od klanjanja
idolima i prinošenja žrtava zmijama i majmunima kao bogovima, i kada kao
medonosna pčela razdavaše svuda čisti i mirisni med Kristov gorkim dušama
ljudskim – u to vrijeme, velimo, dođoše svetome Tomi iznenada mili gosti. A ti
gosti bijahu oni mladenci, koje Toma bijaše blagoslovio na svadbi u dvoru onoga
cara, gdje je dobio šamar od stoloravnatelja careva, kao što smo gore pripovijedali.
Tražahu ga po svoj Indiji, pa kad ga nađoše obradovaše se kao siročići kad se
opet nađu s ocem svojim. Oni rekoše, da im je život u carskome dvoru bio
nepodnošljivo mučenje. Ono malo riječi što su onda čuli iz usta Tominih bilo je
dovoljno da ih otuđi od neznaboštva njihove zemlje, ali nije bilo dovoljno za
njihov daljnji put života, niti za njihov mir. Zato su prevalili teški put
preko nekoliko država, da bi samo našli njega i nahranili i odmorili duše
svoje. Iskusni mudrac i nježni duhovni otac znao je da će do ovoga doći, zato
im je pri prvom susretu onako malo dao. Ne da im utoli glad nego naprotiv, da
im otvori strašnu glad za istinom koju sav svijet ne može nasititi. Zato ih on
sada primi usrdno, i pošto ih dobro nahrani evanđeoskom istinom, krsti ih, pa mužu
dade ime Dionizije, a ženi Pelagija. I uze ih sebi za suputnike i pomoćnike u
misionarskom poslu po Indiji. Pa kada ih vidje dobro utvrđene u vjeri, on zaredi
Dionizija za biskupa, a Pelagiji dade križ i blagoslov da i ona propovijeda
neznabošcima Kristovu svetu vjeru. Potom ih blagoslovi i cjeliva pa uputi u
njihovu zemlju. Povrativši se u svoju zemlju sv. Dionizije i Pelagija počeše s
apostolskim žarom širiti svjetlost Kristovu u mraku neznaboštva. Sv. Dionizije
krštavaše narod i zaređivaše svećenike, a sv. Pelagija pomagaše mu srcem i
dušom i neustrašivo i neumorno, s križem u ruci kao nepobjedivim oružjem, raskrinkavaše
idolopoklonstvo i ukazivaše pravi put k bogougodnom životu i vječnom spasenju.
Oni pretrpješe od neznabožaca mnoge poruge i teška mučenja, no to ih ne
pokoleba nego još većma ojača. Najzad neznabošci baciše u tamnicu blaženu
Pelagiju, na smrt je osudiše i ubiše. A njena sveta duša bi od anđela uznijeta
na nebo pred Gospodina Krista u vječnu radost. A sv. Dionizije pošto još dugo
poživje i svetu Crkvu dobro uredi preminu i prijeđe u vječni život.
Iz Indije u Jeruzalem
U to vrijeme preminu Presveta Bogorodica u Jeruzalemu.
I Gospodin koji ni na križu nije zaboravljao na svoju majku, nego ju je
preporučio brizi jednome od apostola, sv. Ivanu, nije ju ostavio ni u smrti bez
odavanja poštovanja i časti koja joj je dolikovala. Sa svih strana svijeta On
je na oblacima trenutno prenio svoje slavne apostole na pogreb prečiste Majke
svoje (da time i nas pouči kako valja poštovati svoje roditelje). I svi se
apostoli u jednom trenutku nađoše na Sionu pred odrom Bogorodičinim, svi osim
sv. apostola Tome. Zatekoše još svetu Prečistu živu. I ona, starica, neizmerno
se obradova svim velikim apostolima Sina svoga i Boga. Sa svima se porazgovara,
sa svima se oprosti, sve ih blagoslovi, pa predade dušu svoju prečistu samome Kristu.
Tada apostoli sa svijećama i pjevanjem psalama preniješe sveto tijelo
Bogorodičino sa Siona u Getsemani i tu časno sahraniše. Treći dan po tom stiže
i veliki prosvjetitelj Indije, sv. Toma. Ožalošćen što je zakasnio, on htjede
pošto poto vidjeti i cjelivati tijelo Majke Božje. Tada svi apostoli siđoše i
otvoriše grob, ali grob bijaše prazan. Jer tijelo njeno bijaše uzeto na nebo. I
tako naš slavni Toma kao što je nevjerom postigao jaču potvrdu uskrsnuća, tako
je i svojim zakašnjenjem otkrio uznesenje Bogorodice na nebo.
Čudesa sv. Tome u Melipuru
Iz Jeruzalema vrati se sv. Toma opet u Indiju
onako isto kako je i uzet iz Indije i prenesen u Jeruzalem, tj. na oblaku.
Pošto posjeti ustanovljene Crkve u raznim mjestima, ode u državu Melipur. I hođaše
po selima i gradovima učeći narod pravoj i jedinoj istinitoj nauci, koja nije
od smrtna čovjeka nego od besmrtnoga Boga.
A da je ta nauka od Boga to sv. Toma potvrđivaše
čudesima velikim. On iscjeljivaše bolesnike od svake bolesti i izgonjaše zle duhove
iz opsjednutih. I tako mnogi se odvraćahu od lažnih vjerovanja i obraćahu Kristu.
Počeše se rušiti hramovi idolski, a zidati crkve pravoslavne. Pri zidanju jedne
crkve htjedoše Indijci dovući stablo jednog ogromnog drveta za građu crkvenu.
Ali stablo bijaše tako teško da ga čak i upregnuti slonovi ne mogahu pomaći.
Kad se ljudi požališe svome krstitelju svetome Tomi, Toma se prekriži, pa veza
ono stablo svojim pojasom i odmah ga lako dovuče kao neku šibljiku na neko
određeno mjesto.
Ali uskoro zatim učini Toma jedno mnogo veće čudo.
Neki vrač neznabožački omrze svetoga Tomu i napuni se zavisti prema njemu. Jer
svi Indijci, koje Toma bijaše krstio, ne htješe ni pogledati na idolske hramove
niti na njihove vračeve. Onda se dogodi da taj vrač u ljutini ubi svoga sina,
pa poučen od sotone i gonjen zavišću optuži sv. Tomu kao ubojicu svoga sina.
Nasta veliki muk. Tomu vezaše i htjedoše ubiti. Ali ne bijaše ni jednoga svjedoka.
I narod i suci bijahu u nedoumici i kolebanju. Tada Toma reče, neka ga odvežu i
odvedu k mrtvacu, i odmah će se znati, tko je ubojica. Odvezaše ga dakle i
dovedoše k mrtvacu. Toma se prekriži i pomoli Bogu, pa viknu iza glasa mrtvacu:
"Kaži, zapovijedam ti u ime Gospodina moga Isusa Krista, kaži mladiću, tko
te ubi?". A mrtvac viknu: "Otac moj ubi me". Tako vrač pade sam
u jamu koju je za drugog kopao. A mnogi narod vidjevši ovo strašno čudo,
vikaše: " Tomin Bog je jedini pravi Bog"!
Sukob s Maharadžom
Pošto sv. Toma uredi crkvu u Melipuru, otputova sa
svojim učenicima u daleku stranu Kalamidiju. U toj zemlji carevaše maharadža
Muzdej. A taj maharadža imaše velikaša Karizija. Žena ovog velikaša zvaše se
Migdonija. Žena pak maharadžina zvaše se carica Tertijana.
Čim stiže u Kalamidiju sveti Toma prosu božansku
nauku kao nebesko sjeme na njive duša ljudskih. I ubrzo, pomoću riječi i mnogih
čudesa, obrati veliki broj neznabožaca svjetlosti Kristovoj. Tu obrati i krsti
i jednu ženu po imenu Sindikiju. Ova blažena Sindikija u vjernosti počne i sama
širiti nauku sv. Tome kao poslanika Krista Boga. Ona kazivaše i vatreno
dokazivaše ovu spasonosnu nauku i Migdoniji, ženi maharadžina velikaša
Karizija. Migdonija slušaše riječi nečuvene, njene rođakinje Sindikije. I srce
joj goraše od tih riječi. Pa poželi osobno vidjeti i čuti Božjeg poslanika u Indiji,
svetoga Tomu. Preobuče se dakle u odijelo obične žene, pa ode sa Sindikijom, i
vidje i ču svetoga Tomu. I kad se povrati, ona posvednevno razgovaraše sa
Sindikijom o apostolu Kristovu i njegovim riječima. Promijeni i sav život svoj
i počne živjeti kršćanski. I gnušaše se bračne veze s mužem poganinom.
Ožalošćen zbog toga Karizije zamoli maharadžu da pošalje svoju ženu, caricu
Tertijanu, da posavjetuje i umudri Migdoniju, koja joj bijaše sestra. Maharadža
učini po želji svoga velikaša i posla caricu Tertijanu sestri joj Migdoniji.
Kada Tertijana dođe i počne ispitivati sestru o uzroku njene nagle promjene,
Migdonija joj s takvim oduševljenjem kazivaše o novoj nauci koju je čula iz
usta apostola Kristova, da carica i sama poželi vidjeti i čuti Tomu. I tako obje
preobučene u odijelo običnih žena tajno odoše iz dvora i našavši Tomu gdje
govori narodu, slušahu ga obje sestre s neiskazanom nasladom. Onda pozvaše
svetog blagovijesnika u dvor, da ih bolje nasamo pouči. Sv. Toma učini po
volji, i pošto ih dobro utvrdi u vjeri, krsti ih. Odmah potom krsti on i sina
Maharadžina Azana i još neke velikaše. Kako se krsti carica Tertijana, ona ne
htjede više ni dotaći svoga muža kao nekrštena poganina. Zaprepašteni maharadža
reče Kariziju: Što je ovo? Htjedoh povratiti tebi tvoju ženu pa i ja izgubih
svoju! Onda obojica počeše tragati za uzrocima takve promjene na svojim ženama,
i najzad saznadoše o svetom Tomi i njegovom djelovanju među Indijcima: o novoj
nauci koju on propovijeda, o čudesima koja tvori, o žalbi vračeva idolskih što
im hramovi zapustješe zbog Tome. Čuvši sve to razjari se maharadža Muzdej, pa
naredi da se Toma uhvati i baci u tamnicu. To sluge njegove odmah i izvršiše.
Stradanja, smrt i pobjeda sv. ap.
Tome
Kada izvedoše sv. Tomu na sud pred maharadžu, upita ga ovaj ljutito: - Jesi
li ti rob ili slobodan?
- Ja sam, odgovori apostol spokojno, rob Onoga nad kim ti nemaš vlasti.
Gospodar je moj Tvorac neba i zemlje, jedini istiniti Bog. On me je i poslao u
ovu zemlju, da vas izvedem iz mraka zabluda u svjetlost istine.
Razjareni Maharadža naredi te usijaše željezne ploče, pa staviše Tomu na
njih.
Ali Bog rashladi ploče vodom, i sluga Božji osta
nepovrijeđen. Onda ga dovedoše pred kip boga sunca. Ali kad apostol stade pred
taj kip, napravi znamenje križa, i kip se odjednom sav istopi kao da bijaše od
voska. Vidjevši ova velika čudesa mnogi narod primi vjeru Kristovu. A car u
očaju ne znade što da čini. Jer nesmjede od naroda javno pogubiti sv. Tomu. Onda
predade Tomu petorici vojnika da ga vode daleko i ubiju. Na ovome putu bijahu s
Tomom neki kršteni velikaš Sifor, koga apostol zaredi za svećenika, i Azan,
maharadžin kršteni sin, koga zaredi za đakona. Posavjetova ih, pouči ih i
preporuči im da drže vjeru i paze Crkvu, ohrabri ih i blagoslovi, pa kleče i
uzdiže ruke na molitvu. Utom ga prostrijeliše pet vojnika s pet strijela. Tako
i sv. Toma zadobi pet rana kao i njegov Gospodin, koji primi njegovu svetu dušu
u nebesku neprolaznu slavu. A tijelo Tomino sahraniše časno učenici njegovi,
Sifor i Azan, i oplakaše ga kao siročići svoga oca. U tome času kada vojnici
ubiše svetog Tomu, poludi mlađi sin maharadže Muzdeja...
Maharadža pokajnik
U dvoru maharadže Muzdeja nastade teška žalost
zbog mladog kneza koji siđe s uma. I strašan bijaše. Urlaše danju i noću. Svijet
je daleko obilazio dvor maharadžin. Tražiše mu čarobnjake i liječnike na sve
strane; ali sve uzalud. A maharadža znađaše zbog čega to bi, kao i u koga je lijek.
Pa slomi svoju gordost, i jedne noći s vezanim sinom dođe na grob svetog Tome.
Pa kleče i u molitvi moljaše svetog Tomu da mu oprosti teške grijehe, i da mu
iscjeli poludjelog sina, obećavajući da ako taj dar primi od apostola, krstit
će se s cijelim domom. Onda naredi da otkopaju grob, da bi se bolesnik dotakao
moćiju sveca Božjega. Ali u grobu ne nađoše moći. Neki učenici bijahu prenijeli
tijelo sv. Tome u Mezopotamiju. Tada maharadža s velikom vjerom, uze šaku
prašine iz groba i metnu u njedra i na glavu svome sinu. I odmah nečisti duh
izađe iz mladića, i mladić bi zdrav i priseban. Neizmjerno radostan vrati se
maharadža sa sinom kući. I neopisano veselje nasta u dvoru. Samo se o svetom
Tomi govoraše. Onda maharadža pozva svećenika Sifora i svoga sina đakona Azana,
te krstiše njega, i njegovu rodbinu, i mnoge druge velikaše.
Bogu našemu slava uvijeke.
Amen.
sv. Nikolaj Srpski
