ponedjeljak, 8. kolovoza 2016.

Liturgija u manastiru Marči



Donosimo besjedu našeg mitropolita koju je održao na Liturgiji u drevnom, nažalost već dugo vremena ugaslom, manastiru Marči, u Moslavini, između Vrbovca i Ivanića. Širimo znanje o našim svetinjama, i prošlosti pravoslavlja u ovom dijelu Hrvatske.



Mitropolitova besjeda

četvrtak, 28. srpnja 2016.

Starac Pajsije: O MOLITVI - razgovor s Kristom





Krist nam daje mogućnost
da razgovaramo s njim
-          Starče, patnja i bol su sadržaj moje molitve. Mislim da jako nazadujem. Što da radim?
-          Jednostavno se obraćaj Kristu, Presvetoj Bogorodici, Anđelima, Svecima, gdje god da si, i govori im što god želiš. „Kriste moj“, kaži, „Bogorodice moja, ti znaš moje raspoloženje. Pomozi mi!“ Neprestano im tako jednostavno i ponizno govori o svemu što te okupira, a poslije govori molitvu: Gospodine Isuse Kriste, pomiluj me.
-          Starče, nisam sabrana na molitvi.
-          Kada se moliš, misli o tome s Kim razgovaraš. Razgovaraš s Bogom! Zar je to mala stvar? Kako smo pažljivi kada razgovaramo s nekom službenom osobom! Vodimo računa da ne kažemo nešto glupo, a ponekad nam se i jezik zaplete od ustezanja. E, ako smo toliko pažljivi kada razgovaramo s čovjekom, koliko pažljiviji trebamo biti kada razgovaramo s Bogom? Vidiš, i malo dijete kada se treba obratiti ocu ili nekoj starijoj osobi, prilazi im s ustezanjem. Ako se treba obratiti učitelju, kojeg se još pomalo i boji, prilazi mu s još većim ustezanjem. A mi sada razgovaramo sa samim Bogom, s Presvetom Bogorodicom, sa Svetima, a to uopće ne shvaćamo!
-          Prije nego što sam došla u samostan, Starče, monaštvo sam povezivala s molitvom. Međutim, sada nailazim na poteškoće u molitvi, pa molitvu smatram najtežim i najzamornijim poslom.
-          Zar ti nisi filolog? Ti voliš pričati i ne umaraš se kada razgovaraš s ljudima. A pričanje s Kristom, koji te udostojao razgovora, umara te i djeluje ti teško. Pa zar je to teško? Kao kada bi netko rekao: „Oh, sada trebam ići razgovarati s carem! Ne ide mi se, ali što ću? Otići ću.“ Krist nam je dao mogućnost da kroz molitvu neprestano razgovaramo s njim, a mi to ne želimo. Strašno! A čudno je to što On želi da mi razgovaramo s Njim kako bi nam pomogao, a nama nije do toga!
-          Starče, često govorim isprazne stvari, pa se poslije nerviram.
-          Zar nije bolje da pričaš s Kristom? Tko razgovara s Kristom, nikada se ne kaje. Isprazni govor jest strast, ali ako ga iskoristiš u duhovnom smislu, može postati preduvjet za molitvu. Nekima je teško pričati. Ti u sebi imaš neku silu i žar za pričanjem – budeš li to iskoristila u duhovnom smislu, tvoja duša će se posvetiti. Pokušaj s ljudima pričati samo ono što je neophodno, a s Kristom pričaj neprestano. Kada budeš započela jedan ponizni razgovor s Njim, neće te zanimati što se događa oko tebe; toliko će ti razgovor s Kristom biti zanimljiv i sladak. Mene zamaraju čak i razgovori na duhovne teme, dok me molitva veoma odmara.
-          Molitva je razgovor s Bogom. Ponekad smatram blaženima one koji su živjeli u Kristovo vrijeme, jer su gledali i slušali samoga Krista, i mogli su razgovarati s Njim. Ali mislim da smo mi ipak u boljem položaju, jer se oni nisu mogli toliko baviti Kristom, dok mi kroz molitvu možemo neprestano razgovarati s Njim.

utorak, 26. srpnja 2016.

Islam - pogled iz pravoslavlja



U posljednje vrijeme je veoma aktualna tema islama kao religije, zbog svih događaja koji nas sustižu iz dana u dan. Ljudi često postavljaju pitanja o islamu - što je to, kakva je to religija, kakvo je točno učenje i praksa, odnos prema kršćanstvu...zato smo odlučili na hrvatskome jeziku prirediti kratko predavanje u obliku brošure poznatog ruskog misionara i mučenika o. Danila Sisojeva. Knjižica koja je pred vama, daje kratak pregled i komentar islamske vjere iz pravoslavnog kuta. Nakon uvoda, slijedi prikaz šest glavnih vjerovanja, pet glavnih praksi, te završava s kratkim prikazom struja unutar islama. Brošura daje kratke odgovore na pitanja koja ljudi često postavljaju: tko su vehabije? Džihad? Klanjamo li se istome Bogu kao i muslimani? Priznaju li muslimani Krista?, i tome slično. No, prije svega, donosi usporedbu dvije vjere, na osnovu koje kršćanin može dosta naučiti i o svojoj.

subota, 23. srpnja 2016.

Starac Pajsije O MOLITVI





Donosimo duhovne pouke starca Pajsija Svetogorca o molitvi. Starac Pajsije, Grk iz Male Azije, jedan je od novijih asketa i duhovnih učitelja Pravoslavne Crkve. Spajajući u sebi drevno duhovno učenje i suvremene izazove, praktično životno iskustvo (prošao je rat) i monaški život, ovaj svetac nam ostaje uzor pravoslavlja današnjice - drevnog, a tako aktualnog, mističnog, a tako svakodnevnog. 


Blaženi su oni koji su uspostavili vezu
s nebeskom Postajom

                Starče, što za Vas znači molitva?
-Šaljem signale, tražim pomoć. Stalno tražim pomoć od Krista, od Presvete Bogorodice, od Svetaca, za sebe i za druge. Ako je ne tražim, neće mi je ni dati.
                Sjećam se, za vrijeme građanskog rata opkolilo nas je 1600 partizana. Nas je bilo ukupno 180 vojnika. Zaklonili smo se iza jedne stijene. Da su nas uhvatili, sve bi nas pobili. Pokušavao sam postaviti antenu kako bih uspostavio vezu s centralom. Nije mi polazilo za rukom; antena nije imala signal zbog pucnjave. Satnik je povikao: „Pusti sad to; hajde ovamo, pomozi da prebacimo ovaj sanduk s bombama!“. Istovremeno se osvrtao prema topovima i nadgledao situaciju. Čim je otišao, potrčao sam opet radio-postaji. Dok je on izdavao naredbe, ja sam pokušavao postaviti antenu, a onda sam opet odlazio pomoći kako ne bi vikao. Na kraju sam uz neku lopatu i dasku montirao antenu i uspio uspostaviti vezu. Rekao sam samo dvije riječi. I to je bilo to! Ujutro su stigli zrakoplovi i spasili nas. Zar je to mala stvar da 180 bude opkoljeno od strane 1600 neprijatelja, a na kraju da se spase?
                Tada sam shvatio veliko poslanje monaha – da pomaže molitvom. Ljudi svjetovnog raspoloženja govore: „Ma što ti u samostanima uopće rade? Zašto ne iziđu u svijet da pomognu društvu?“ To je kao da netko kaže jednom radio – vezistu: „Što radiš tu s tom radio – postajom? Ostavi radio – postaju, uzmi pušku, pa hajde boriti se!“
                Ni u čemu nam neće koristiti komunikacija sa svim postajama cijeloga svijeta, ako nemamo komunikaciju s Nebom i vezu s Bogom, kako bismo tražili pomoć i od Njega je primali. Blaženi su oni koji su uspostavili vezu s nebeskom Postajom i pobožnošću se umrežili s Bogom.

subota, 16. srpnja 2016.

Bukvar pravoslavlja

Predstavljamo vam ciklus emisija "Bukvar pravoslavlja", u kojemu sadašnji zagrebački mitropolit g. Porfirije tumači pravoslavnu vjeru, odnosno, uvodi u nju.



subota, 9. srpnja 2016.

Svjedočanstvo bivšeg Jehovinog svjedoka

Preuzeto sa youtube kanala mitropolije zagrebačko-ljubljanske:

Svjedočanstvo bivšeg Jehovinog svjedoka - Za naše hrvatske pratitelje i prijatelje donosimo treću epizodu serijala "Moj put k Bogu", koji donosi svjedočanstva ljudi koji su svoj duhovni put pronašli u pravoslavlju, priređenog na hrvatskom jeziku. Danas slušamo čovjeka koji je skoro cijeli život bio član Jehovinih svjedoka.

petak, 8. srpnja 2016.

Životopis sv. apostola Tome, zvanog Blizanac, apostola velike Indije






 Ovaj sveti apostol Toma bijaše rodom iz grada Paneada u Galileji. Kada Gospodin i Spasitelj naš Isus Krist hođaše po selima i gradovima propovijedajući svoj spasonosni nauk, tada se dogodi da ga i Toma vidje i ču. Pa kada Ga slušaše, riječi Gospodnje padahu mu na srce kao med, a kada još vidje mnoga čudesa Njegova, on se privine uz Isusa srcem i dušom, i ne mogaše se više odvojiti od Njega, nikad sit Njegovih slatkih riječi i nikad nasićen Njegovim božanskim licem. Vidjevši njegovu glad za istinom i žeđ za pravdom, Gospodin Isus uvrsti Tomu u dvanaest velikih apostola Svojih. Kako je veliku ljubav imao Toma prema Gospodinu Isusu, vidi se iz opisa sv. Ivana Evanđelista. Kada Gospodin bijaše otišao iz Judeje, gdje ga Židovi htjedoše ubiti, primi jednog dana vijest od Marte i Marije, da je brat njihov Lazar umro. Tada reče Isus učenicima, da se odmah trebaju opet vratiti u Judeju - učenici ga odvraćahu govoreći mu, da će ga Židovi ubiti. Ali Isus ostade pri svome. Tada hrabri Toma reče svojim drugovima: "Hajdemo i mi umrijeti s Njim!" (Iv 11, 16).

Po uskrsnuću Kristovom, ne bijaše Toma među apostolima kada se uskrsli Gospodin živ javi. Pa kada mu apostoli rekoše: "Vidjesmo Gospodina", Toma im ne povjerova (a to bijaše po Božjem promislu, da bi se uskrsnuće Gospodnje jače posvjedočilo za buduća pokoljenja). Reče im Toma: "Dok ne vidim na rukama njegovim rane od čavala, i ne metnem prste svoje u rane od čavala, i ne metnem prste svoje u rane njegove, neću vjerovati". Poslije osam dana javi se uskrsli Gospodin i učini po volji Tomi, pokazujući mu rane svoje. Vidjevši i dobro se uvjerivši, Toma uzviknu pun radosti: Gle, Gospodin moj i Bog moj!" (Iv 20, 24). Po Uzašašću Gospodnjem i po silasku Duha Svetoga na apostole, raziđoše se apostoli po raznim narodima i zemljama na propovijed Evanđelja. Toma sveti bi upućen u veliku Indiju. Putujući na daleki put Toma prođe zemlju Partiju i Mediju, i Perziju i Girkaniju, i Baktriju, i Brahmaniju, pa vidjevši svuda gnusno idolopoklonstvo u najvećem jeku, bi veoma ožalošćen. No javi mu se Gospodin Krist i ojača ga i obodri rekavši mu da se ništa ne boji i ne sumnja, jer će On biti s njim.

Prvo čudo svetog apostola Tome

U to vrijeme bijaše u Indiji neki car Gundafor. Pa taj car Gundafor posla jednog svog povjerenika Avana na zapadne strane da mu nađe dobra graditelja, koji bi mu sagradio dvor kako imaju zapadni carevi. Po Božjemu promislu sretne Avan svetoga Tomu, koji se bijaše uputio u Indiju, i reče mu što on traži po svijetu za svoga cara. Toma mu se predstavi kao graditelj, čemu se Avan veoma obraduje. I odmah oba uđu u lađu i zaplove put Indije. Poslije dugog plovljenja lađa se zaustavi u jednom gradu. Oba putnika izađu vidjeti nepoznati grad. No čim uđu u grad čuju trube, koje oglašavahu, da car toga grada udaje kćerku, i poziva na svadbu sve i svakoga, bogata i siromašna, znanog i neznanog. Tko ne dođe, bit će ljuto kažnjen od cara. Razabravši ovo, Avan i Toma poboje se kazne, pa i bez volje odu caru na veselje. Budu stavljeni za trpezu i služeni jelom i pićem kao i ostali gosti. No sveti Toma bio je snužden i nije htio ništa okusiti s careve neznabožačke trpeze. Tada carev stoloravnatelj priđe apostolu pa ga ošamari govoreći: "Na svadbu si pozvan, pa se trebaš veseliti i piti kao i drugi!" Na to mu apostol reče: "Neka ti Gospodin vrati na taj način što će tu ruku koja me je udarila pas dovući i pokazati mnogima!" O kakvo se čudo dogodi! Čudo koje pokaza kako ruka svevidjećeg Gospodina štiti svoje vjerne učenike! Jer odmah potom izađe onaj stoloravnatelj zahvatiti hladne vode da rashladi vino. Ali na bunaru udari ga lav i umrtvi, pa mu se napi krvi i ode. Tada navališe psi i rastrgoše mrtvo tijelo na komade. A jedan pas ščepa desnu ruku, pa utrča u dvor i baci ruku pred goste. Kad saznaše čija je ruka i kako se sve dogodi, svatovi ostaše zaprepašteni. A Toma i Avan brzo ustaše i odoše na lađu da otplove za Veliku Indiju. A svatovi vikahu: "Ili je Bog, ili poslanik Božji ovaj što sjeđaše s nama!"

Onda car brzo posla te vratiše Tomu. Pa zamoli car Tomu da uđe u bračnu ložnicu i blagoslovi mladence. Toma posluša cara. No ušavši, on pouči mladence vjeri Kristovoj i posavjetova ih da ostanu čedni i u djevičanstvu, jer je Bog njima namijenio nešto veće nego rađanje tjelesne djece. Zatim se pomoli Bogu za njih, blagoslovi ih i ode u lađu. A mladenci kad zaspaše, javi im se sam Gospodin Krist u liku apostola Tome. Kad se oni začudiše, kako se Toma opet vratio k njima, reče im Gospodin: "Ja nisam Toma, nego brat Tomin; i svi oni koji se odreknu svijeta i nasljeduju mene kao on, bit će mi vječno braća u Carstvu Nebeskom. Ne zaboravite, djeco, što vam je Toma rekao. Pa ako do kraja sačuvate djevičanstvo, primit ćete vijenac slave u mojoj nebeskoj ložnici". Kad se probudiše mladenci, pričahu jedno drugom istu viziju koju vidješe u snu. Izjutra uđe car da vidi mladence i da se raduje s njima. Tada oni naivno rekoše caru, da su se dogovorili cijeli život živjeti u čistom djevičanstvu kao brat i sestra. Car se na to razjari strašno, pa dosjetivši se da je to došlo od Tome, htjede ovoga ljuto kazniti. Stoga posla vojnike, da Tomu uhvate i dovedu. Ali lađa za Indiju već bijaše otplovila.

Sveti Toma - carev zidar

Kada stigoše u Indiju, sveti Toma i Avan, izađoše pred cara Gundafora, pa se Avan pokloni caru i reče: care gospodine, evo doveo sam ti premudra zidara čak iz zemlje Palestine. Car Gundafor obradova se, pa odvede sv. Tomu podaleko, pokaza mu mjesto gdje je želio da mu se sazida nov dvorac, dade mu mjere novoga dvorca, i uruči mu dosta zlata, pa se vrati kući. A Toma sveti, koji ustvari bijaše zidar cara Krista i ničiji više, čim primi novac razdade ga bijednima i gladnima, pa se dade na propovijedanje vjere Kristove među neznabožnim Indijcima.

Poslije dvije godine dozva car sv. Tomu i upita, hoće li skoro dovršiti dvorac? Odgovori mu apostol, da je sazidao do krova i da mu treba još novaca za krov. Car mu opet dade dosta zlata i otpusti ga. A sv. Toma i to zlato odmah razdade siromasima kao i prvi put, i opet produži svoj apostolski posao. Ali potom doznade car od nekoga, da Toma zidar nije ni otpočeo posao, nego da je sve blago što je od cara primio razdao sirotinji, a on stalno putuje po svoj Indiji i objavljuje nekakvog novog Boga. Naljuti se car veoma, pa dozva Tomu i upita, je li sazidao dvorac? Reče mu Toma: Sazidah vrlo krasan. Tada njemu car: Hajdemo, da vidim. A Toma caru: Ne možeš ga vidjeti u ovom životu, no kad se preseliš iz ovoga života u onaj, vidjet ćeš ga i veselit ćeš se živeći u njemu u vijeke vjekova. Kad to car ču, pomisli da se Toma njemu podsmijeva, pa ga baci u tamnicu, a s njim i Avana, pa mišljaše da ih oba kao varalice sažeže u ognju.

Ljutit bijaše Avan vrlo i prekoravaše Tomu govoreći: Prevario si i mene i cara, i sad ću zbog tebe život izgubiti. Tješiše ga sv. Toma riječima: Ne boj se, nećemo umrijeti nego ćemo biti oslobođeni i od cara proslavljeni. Što se odmah i dogodi. A evo kako. Razboli se carev brat tog istog dana, i odmah umrije. To baci cara u neizmjernu tugu. Anđeo Božji pak diže dušu umrloga u nebesa i pokaza mu rajske krasote. Pokaza mu i sjajne dvorove, među kojima bijaše jedan ljepši od ostalih. Upita anđeo: kaži, u kom bi dvoru želio živjeti? A carev brat pokaza na onaj najljepši. Na to mu reče anđeo: ne možeš tu, jer to je dvorac tvoga brata, što mu ga sazida Toma zidar, koji je sad u tamnici. Onda zamoli umrli brat anđela, da ga spusti na zemlju, da bi izmolio od cara njegov dvorac. Anđeo mu to učini. I kad duša uđe u mrtvo tijelo, diže se umrli, čemu se obradova car i sav njegov dvor. Tada brat ispriča caru sve gdje je bio i što je vidio. Od tvoga dvorca što ti ga sagradi Toma zidar nema ljepšeg ni na nebu ni na zemlji; nego ako me voliš, pokloni mi ga, a ti uzmi sve moje imanje na zemlji. Zadivi se car takvom otkrivenju svoga brata, pa brže dozva Tomu i Avana iz tamnice. Pokloni se car Tomi do zemlje i zamoli za oproštaj. Tada Toma otvori usta i stade učiti oba brata pravoj vjeri. A oni s nasladom slušahu i sve primahu. Onda ih obojicu krsti i primi od njih mnogo zlata da im zida vječne obitelji na nebesima, pa ih ostavi, a on ode u narod da propovijeda Radosnu Vijest Kristovu, i da krštava i da Crkvu uređuje.

Sveti Dionizije i Pelagija

U to vrijeme kada Kristov lučonoša Toma prosvijećivaše Veliku Indiju svjetlošću istine Kristove; kada odvraćaše narod od klanjanja idolima i prinošenja žrtava zmijama i majmunima kao bogovima, i kada kao medonosna pčela razdavaše svuda čisti i mirisni med Kristov gorkim dušama ljudskim – u to vrijeme, velimo, dođoše svetome Tomi iznenada mili gosti. A ti gosti bijahu oni mladenci, koje Toma bijaše blagoslovio na svadbi u dvoru onoga cara, gdje je dobio šamar od stoloravnatelja careva, kao što smo gore pripovijedali. Tražahu ga po svoj Indiji, pa kad ga nađoše obradovaše se kao siročići kad se opet nađu s ocem svojim. Oni rekoše, da im je život u carskome dvoru bio nepodnošljivo mučenje. Ono malo riječi što su onda čuli iz usta Tominih bilo je dovoljno da ih otuđi od neznaboštva njihove zemlje, ali nije bilo dovoljno za njihov daljnji put života, niti za njihov mir. Zato su prevalili teški put preko nekoliko država, da bi samo našli njega i nahranili i odmorili duše svoje. Iskusni mudrac i nježni duhovni otac znao je da će do ovoga doći, zato im je pri prvom susretu onako malo dao. Ne da im utoli glad nego naprotiv, da im otvori strašnu glad za istinom koju sav svijet ne može nasititi. Zato ih on sada primi usrdno, i pošto ih dobro nahrani evanđeoskom istinom, krsti ih, pa mužu dade ime Dionizije, a ženi Pelagija. I uze ih sebi za suputnike i pomoćnike u misionarskom poslu po Indiji. Pa kada ih vidje dobro utvrđene u vjeri, on zaredi Dionizija za biskupa, a Pelagiji dade križ i blagoslov da i ona propovijeda neznabošcima Kristovu svetu  vjeru.   Potom ih blagoslovi i cjeliva pa uputi u njihovu zemlju. Povrativši se u svoju zemlju sv. Dionizije i Pelagija počeše s apostolskim žarom širiti svjetlost Kristovu u mraku neznaboštva. Sv. Dionizije krštavaše narod i zaređivaše svećenike, a sv. Pelagija pomagaše mu srcem i dušom i neustrašivo i neumorno, s križem u ruci kao nepobjedivim oružjem, raskrinkavaše idolopoklonstvo i ukazivaše pravi put k bogougodnom životu i vječnom spasenju. Oni pretrpješe od neznabožaca mnoge poruge i teška mučenja, no to ih ne pokoleba nego još većma ojača. Najzad neznabošci baciše u tamnicu blaženu Pelagiju, na smrt je osudiše i ubiše. A njena sveta duša bi od anđela uznijeta na nebo pred Gospodina Krista u vječnu radost. A sv. Dionizije pošto još dugo poživje i svetu Crkvu dobro uredi preminu i prijeđe u vječni život.

Iz Indije u Jeruzalem

U to vrijeme preminu Presveta Bogorodica u Jeruzalemu. I Gospodin koji ni na križu nije zaboravljao na svoju majku, nego ju je preporučio brizi jednome od apostola, sv. Ivanu, nije ju ostavio ni u smrti bez odavanja poštovanja i časti koja joj je dolikovala. Sa svih strana svijeta On je na oblacima trenutno prenio svoje slavne apostole na pogreb prečiste Majke svoje (da time i nas pouči kako valja poštovati svoje roditelje). I svi se apostoli u jednom trenutku nađoše na Sionu pred odrom Bogorodičinim, svi osim sv. apostola Tome. Zatekoše još svetu Prečistu živu. I ona, starica, neizmerno se obradova svim velikim apostolima Sina svoga i Boga. Sa svima se porazgovara, sa svima se oprosti, sve ih blagoslovi, pa predade dušu svoju prečistu samome Kristu. Tada apostoli sa svijećama i pjevanjem psalama preniješe sveto tijelo Bogorodičino sa Siona u Getsemani i tu časno sahraniše. Treći dan po tom stiže i veliki prosvjetitelj Indije, sv. Toma. Ožalošćen što je zakasnio, on htjede pošto poto vidjeti i cjelivati tijelo Majke Božje. Tada svi apostoli siđoše i otvoriše grob, ali grob bijaše prazan. Jer tijelo njeno bijaše uzeto na nebo. I tako naš slavni Toma kao što je nevjerom postigao jaču potvrdu uskrsnuća, tako je i svojim zakašnjenjem otkrio uznesenje Bogorodice na nebo.

Čudesa sv. Tome u Melipuru

Iz Jeruzalema vrati se sv. Toma opet u Indiju onako isto kako je i uzet iz Indije i prenesen u Jeruzalem, tj. na oblaku. Pošto posjeti ustanovljene Crkve u raznim mjestima, ode u državu Melipur. I hođaše po selima i gradovima učeći narod pravoj i jedinoj istinitoj nauci, koja nije od smrtna čovjeka nego od besmrtnoga Boga.

A da je ta nauka od Boga to sv. Toma potvrđivaše čudesima velikim. On iscjeljivaše bolesnike od svake bolesti i izgonjaše zle duhove iz opsjednutih. I tako mnogi se odvraćahu od lažnih vjerovanja i obraćahu Kristu. Počeše se rušiti hramovi idolski, a zidati crkve pravoslavne. Pri zidanju jedne crkve htjedoše Indijci dovući stablo jednog ogromnog drveta za građu crkvenu. Ali stablo bijaše tako teško da ga čak i upregnuti slonovi ne mogahu pomaći. Kad se ljudi požališe svome krstitelju svetome Tomi, Toma se prekriži, pa veza ono stablo svojim pojasom i odmah ga lako dovuče kao neku šibljiku na neko određeno mjesto.

Ali uskoro zatim učini Toma jedno mnogo veće čudo. Neki vrač neznabožački omrze svetoga Tomu i napuni se zavisti prema njemu. Jer svi Indijci, koje Toma bijaše krstio, ne htješe ni pogledati na idolske hramove niti na njihove vračeve. Onda se dogodi da taj vrač u ljutini ubi svoga sina, pa poučen od sotone i gonjen zavišću optuži sv. Tomu kao ubojicu svoga sina. Nasta veliki muk. Tomu vezaše i htjedoše ubiti. Ali ne bijaše ni jednoga svjedoka. I narod i suci bijahu u nedoumici i kolebanju. Tada Toma reče, neka ga odvežu i odvedu k mrtvacu, i odmah će se znati, tko je ubojica. Odvezaše ga dakle i dovedoše k mrtvacu. Toma se prekriži i pomoli Bogu, pa viknu iza glasa mrtvacu: "Kaži, zapovijedam ti u ime Gospodina moga Isusa Krista, kaži mladiću, tko te ubi?". A mrtvac viknu: "Otac moj ubi me". Tako vrač pade sam u jamu koju je za drugog kopao. A mnogi narod vidjevši ovo strašno čudo, vikaše: " Tomin Bog je jedini pravi Bog"!

Sukob s Maharadžom

Pošto sv. Toma uredi crkvu u Melipuru, otputova sa svojim učenicima u daleku stranu Kalamidiju. U toj zemlji carevaše maharadža Muzdej. A taj maharadža imaše velikaša Karizija. Žena ovog velikaša zvaše se Migdonija. Žena pak maharadžina zvaše se carica Tertijana.

Čim stiže u Kalamidiju sveti Toma prosu božansku nauku kao nebesko sjeme na njive duša ljudskih. I ubrzo, pomoću riječi i mnogih čudesa, obrati veliki broj neznabožaca svjetlosti Kristovoj. Tu obrati i krsti i jednu ženu po imenu Sindikiju. Ova blažena Sindikija u vjernosti počne i sama širiti nauku sv. Tome kao poslanika Krista Boga. Ona kazivaše i vatreno dokazivaše ovu spasonosnu nauku i Migdoniji, ženi maharadžina velikaša Karizija. Migdonija slušaše riječi nečuvene, njene rođakinje Sindikije. I srce joj goraše od tih riječi. Pa poželi osobno vidjeti i čuti Božjeg poslanika u Indiji, svetoga Tomu. Preobuče se dakle u odijelo obične žene, pa ode sa Sindikijom, i vidje i ču svetoga Tomu. I kad se povrati, ona posvednevno razgovaraše sa Sindikijom o apostolu Kristovu i njegovim riječima. Promijeni i sav život svoj i počne živjeti kršćanski. I gnušaše se bračne veze s mužem poganinom. Ožalošćen zbog toga Karizije zamoli maharadžu da pošalje svoju ženu, caricu Tertijanu, da posavjetuje i umudri Migdoniju, koja joj bijaše sestra. Maharadža učini po želji svoga velikaša i posla caricu Tertijanu sestri joj Migdoniji. Kada Tertijana dođe i počne ispitivati sestru o uzroku njene nagle promjene, Migdonija joj s takvim oduševljenjem kazivaše o novoj nauci koju je čula iz usta apostola Kristova, da carica i sama poželi vidjeti i čuti Tomu. I tako obje preobučene u odijelo običnih žena tajno odoše iz dvora i našavši Tomu gdje govori narodu, slušahu ga obje sestre s neiskazanom nasladom. Onda pozvaše svetog blagovijesnika u dvor, da ih bolje nasamo pouči. Sv. Toma učini po volji, i pošto ih dobro utvrdi u vjeri, krsti ih. Odmah potom krsti on i sina Maharadžina Azana i još neke velikaše. Kako se krsti carica Tertijana, ona ne htjede više ni dotaći svoga muža kao nekrštena poganina. Zaprepašteni maharadža reče Kariziju: Što je ovo? Htjedoh povratiti tebi tvoju ženu pa i ja izgubih svoju! Onda obojica počeše tragati za uzrocima takve promjene na svojim ženama, i najzad saznadoše o svetom Tomi i njegovom djelovanju među Indijcima: o novoj nauci koju on propovijeda, o čudesima koja tvori, o žalbi vračeva idolskih što im hramovi zapustješe zbog Tome. Čuvši sve to razjari se maharadža Muzdej, pa naredi da se Toma uhvati i baci u tamnicu. To sluge njegove odmah i izvršiše.

Stradanja, smrt i pobjeda sv. ap. Tome

Kada izvedoše sv. Tomu na sud pred maharadžu, upita ga ovaj ljutito: - Jesi li ti rob ili slobodan?

- Ja sam, odgovori apostol spokojno, rob Onoga nad kim ti nemaš vlasti. Gospodar je moj Tvorac neba i zemlje, jedini istiniti Bog. On me je i poslao u ovu zemlju, da vas izvedem iz mraka zabluda u svjetlost istine.

Razjareni Maharadža naredi te usijaše željezne ploče, pa staviše Tomu na njih.

Ali Bog rashladi ploče vodom, i sluga Božji osta nepovrijeđen. Onda ga dovedoše pred kip boga sunca. Ali kad apostol stade pred taj kip, napravi znamenje križa, i kip se odjednom sav istopi kao da bijaše od voska. Vidjevši ova velika čudesa mnogi narod primi vjeru Kristovu. A car u očaju ne znade što da čini. Jer nesmjede od naroda javno pogubiti sv. Tomu. Onda predade Tomu petorici vojnika da ga vode daleko i ubiju. Na ovome putu bijahu s Tomom neki kršteni velikaš Sifor, koga apostol zaredi za svećenika, i Azan, maharadžin kršteni sin, koga zaredi za đakona. Posavjetova ih, pouči ih i preporuči im da drže vjeru i paze Crkvu, ohrabri ih i blagoslovi, pa kleče i uzdiže ruke na molitvu. Utom ga prostrijeliše pet vojnika s pet strijela. Tako i sv. Toma zadobi pet rana kao i njegov Gospodin, koji primi njegovu svetu dušu u nebesku neprolaznu slavu. A tijelo Tomino sahraniše časno učenici njegovi, Sifor i Azan, i oplakaše ga kao siročići svoga oca. U tome času kada vojnici ubiše svetog Tomu, poludi mlađi sin maharadže Muzdeja...

Maharadža pokajnik

U dvoru maharadže Muzdeja nastade teška žalost zbog mladog kneza koji siđe s uma. I strašan bijaše. Urlaše danju i noću. Svijet je daleko obilazio dvor maharadžin. Tražiše mu čarobnjake i liječnike na sve strane; ali sve uzalud. A maharadža znađaše zbog čega to bi, kao i u koga je lijek. Pa slomi svoju gordost, i jedne noći s vezanim sinom dođe na grob svetog Tome. Pa kleče i u molitvi moljaše svetog Tomu da mu oprosti teške grijehe, i da mu iscjeli poludjelog sina, obećavajući da ako taj dar primi od apostola, krstit će se s cijelim domom. Onda naredi da otkopaju grob, da bi se bolesnik dotakao moćiju sveca Božjega. Ali u grobu ne nađoše moći. Neki učenici bijahu prenijeli tijelo sv. Tome u Mezopotamiju. Tada maharadža s velikom vjerom, uze šaku prašine iz groba i metnu u njedra i na glavu svome sinu. I odmah nečisti duh izađe iz mladića, i mladić bi zdrav i priseban. Neizmjerno radostan vrati se maharadža sa sinom kući. I neopisano veselje nasta u dvoru. Samo se o svetom Tomi govoraše. Onda maharadža pozva svećenika Sifora i svoga sina đakona Azana, te krstiše njega, i njegovu rodbinu, i mnoge druge velikaše.

Bogu našemu slava uvijeke.

Amen.

 sv. Nikolaj Srpski