Kada griješimo, otkriva se kakvi zaista jesmo

Otkrivanje strasti

-          Starče, mene muče strasti.

-          A jesi li svjesna da u tebi žive strasti?

-          Neki puta jesam.

-          To je dobro; kada čovjek uvidi da ima strasti i ponizi se, tada dolazi milost Božja.

-          Brine me jedino što stalno griješim.

-          Raduj se što stalno griješiš, jer imaš oholosti u sebi, i tako se učiš poniznosti. „Bože moj, evo kakva sam“, govori. „Pomozi mi. Ako mi Ti ne pomogneš, ništa ne mogu učiniti.“ Nemoj očajavati. Kada griješimo, otkriva se kakvi zaista jesmo, te tako upoznajemo sebe i nastojimo se ispraviti. Na taj način sigurno napredujemo i ne živimo u iluzijama kako idemo dobrim putem. Ja se radujem kada moja slabost izađe na vidjelo, kada se pokažu moje strasti. Kada se ne bi pokazale, pomislio bih da sam postao svet, dok bi ustvari sjeme strasti živjelo skriveno u mome srcu. Tako i ti, kada se razgnjeviš ili padneš u osuđivanje drugih, svakako se trebaš zabrinuti što si pala, ali osim toga, trebaš se i radovati jer se objelodanila tvoja slabost, pa ćeš se boriti kako bi je se oslobodila. 

-          Starče, kada se neka moja strast ne pojavljuje određeno vrijeme, znači li to da više ne postoji u meni?

-          Ako u tebi postoji jedna strast, u nekom trenutku će se i pokazati. Zbog toga, ako znaš da se u tebi krije neka strast, trebaš se moliti. Ako, na primjer, znaš da se negdje izvan tvoje ćelije krije krije jedna zmija, kad izađeš napolje, bacit ćeš pogled uokolo, i bit ćeš na oprezu da možda ne iskoči odnekud i ujede te. Nije strašno kada znaš da se tamo nalazi zmija i usredotočiš se na to kada će se pojaviti, kako bi je ubila; opasno je kada ne znaš da je zmija tamo, i dok se ti bezbrižno šetaš, ona može doći i ujesti te. Hoću reći, opasno je kada čovjek ne prati sebe i ne poznaje svoje strasti. A kada spozna svoje strasti i u skladu s tim se bori, tada mu Krist pomaže da ih iskorijeni.

-          Starče, možda bih se trebala boriti bez uznemiravanja oko toga jesam li se ispravila? Možda moje ispravljanje pripada samo Bogu?

-          Da, bori se i prepusti sve Bogu, ali i preispituj samu sebe, da vidiš gdje se nalaziš, što radiš. Vidiš, liječnik prvo ispituje kako bi našao uzrok od kojeg je nastala temperatura, a zatim koji će lijek dati bolesniku, kako bi spustio temperaturu. Dakle, od trenutka kada čovjek počne uviđati svoje greške, u njega se treba useliti dobra briga, kako bi se borio da se ispravi. Ja ispitujem samog sebe, i vidim da imam takve i takve nedostatke. Borim se i ponovno ispitujem sebe: „Do jučer sam imao te i te loše sklonosti. Jesam li sasjekao neke od njih? U kakvom se sad stanju nalazim?“ A onda govorim Bogu: „Bože moj, činim sve što je u mojoj moći, ali i Ti mi pomozi da se ispravim, jer ja sam ne mogu.“

-          Starče, može li jedan čovjek biti bez snage vidjeti svoje strasti?

-          Kada je čovjek osjetljiv, Bog ne dopušta da on odjednom spozna svoje strasti. Jer, osjetljivog čovjeka i đavao iskušava, bacajući ga u beznađe: „Što, imaš tu i tu strast?“, govori mu. „I zašto si učinio ovo? A kako ono? Pa onda se ne možeš spasiti.“ I tako čovjek može završiti na psihijatriji.

 

 lstarac Pajsije Svetogorac: Strasti i vrline

Ne smijemo se opravdavati lošim nasljeđem

Nemojmo opravdavati svoje strasti

-          Starče, neki ljudi misle da nemaju predispozicije za duhovni život, i govore: Ne možeš uzeti od onoga koji nema.

-          Ako pritom još i govore da su opterećeni nasljednim strastima, i sebe opravdavaju, to je još gore.

-          A kada zaista nekog muče takve strasti, Starče?

-          Pazi što ti kažem: Svaki čovjek ima nasljedne faktore, i dobre i loše. On se treba boriti ne bi li se oslobodio svojih nedostataka, i gajiti dobro koje u sebi ima, kako bi postao istinska, milosna ikona Božja.

Loši nasljedni faktori nisu prepreka za duhovno napredovanje. Jer, kada netko vrši duhovni podvig, makar i u maloj mjeri, ali s puno ljubavi i truda, tada dospijeva u duhovni prostor, u područje čuda, i sve loše naslijeđe briše milost Božja.

Bog biva veoma ganut i mnogo pomaže onoj duši koja ima nepovoljne nasljedne predispozicije, i marljivo s ljubavlju se trudi uzletjeti na Nebo svojim slabašnim krilima – lošim naslijeđem koje nosi. Znam mnoge koji su se pomoću neznatnog truda koji su uložili, i velikom Božjom pomoći, oslobodili toga. Ovakvi ljudi su veliki heroji pred Bogom. Jer, ono što Boga uvijek gane, jest rad na našem starom čovjeku.

-          Starče, zar krštenje ne uklanja loše nasljedne predispozicije?

-          Krštenje nas izbavlja od prokletstva praroditeljskog grijeha, i svih grijeha uopće. Kada se čovjek krsti, odijeva se u Krista, oslobađa praroditeljskog grijeha, i osjenjuje ga milost Božja; ali loše nasljedne osobine ostaju. Zar Bog nije i njih mogao izbrisati svetim krštenjem? Međutim, On ih ipak ostavlja, da bismo se borili, da bismo odnosili pobjede i zadobivali vijence.

-          Starče, kada stalno padam u neku strast, ja govorim: „Takva sam se rodila, takva sam.“

-          Samo još fali da nam kažeš kako si od roditelja naslijedila sve svoje mane. Od jednog pretka do drugog, svi mogući nedostaci tebe su zapali, a svi darovi pripali su drugima...? Da nećeš možda i samog Boga okriviti? Kada ljudi govore: „Takvog sam karaktera, takav sam se rodio, imam loše nasljedne faktore, u takvim sam uvjetima odrastao – pa se zato ne mogu promijeniti...“ to je kao da kažu: „Krivi su ne samo moji otac i majka, nego i Bog“! Znate li koliko mi teško pada kad tako nešto čujem? Takav čovjek huli i na svoje roditelje i na samog Boga. Od trenutka čim pomisli tako nešto, milost Božja prestaje djelovati.

-          Starče, neki ljudi kažu da, kada je jedna mana usađena u čovjekovu prirodu, onda se ona ne može ispraviti.

-          Znaš što se događa: nekima jednostavno odgovara da govore kako im je određena mana urođena, jer tako sami sebe opravdavaju i ne pokušavaju prstom maknuti da bi se toga oslobodili. „Meni“, kaže takav čovjek, „Bog nije dao darove. Što sam ja kriv? Zašto traže od mene ono što je iznad mojih snaga?“ Baš lijepo! Opravdavaju sebe, uspokojavajući svoju pomisao, i nastavljaju živjeti po svom hiru. Ako ćemo govoriti: „Ovo je nasljedno, ono je u mom karakteru“, kako ćemo se ispraviti? Takvim postavljanjem čovjek lišava sebe duhovne smjelosti.

-          Jest, Starče, ali...

-          Opet „ali“? Što si ti, dijete moje? Kao jegulja se migoljiš. Stalno se nešto pravdaš.

-          Starče, radim li to namjerno?

-          Ne kažem da to radiš namjerno, ali iako te je Bog obdario takvom pameću, i bistra si, prepametna, ne shvaćaš koliko je zlo opravdavanje! Ma, jedna glavica da smjesti u sebe toliko pameti, i opet da ne shvaća!

Primijetio sam da neki ljudi, iako su pametni i shvaćaju što je ispravno, podržavaju ono što je pogrešno, jer im to ide na ruku, i tako opravdavaju svoje strasti. Drugi, opet, ne opravdavaju sebe, ali zbog pomisli kako u njihovom karakteru postoji nešto što je nemoguće ispraviti, padaju u očaj. Đavao ovako radi: jednoga ometa u duhovnom napredovanju pomoću samoopravdanja, a drugoga hvata na preosjetljivost, i baca u očaj.

Da bi odbacio neku strast, čovjek ne smije sebe opravdavati, već se mora poniziti. Ako, na primjer, govori: „Ja po prirodi nemam ljubav, a drugi ima“, i ne trudi je se steći, kako da duhovno uznapreduje? Bez borbe nema duhovnog uspjeha. Niste li čitale kod svetih Otaca koliko su poroka imali neki Oci, i do kakve su duhovne veličine dospjeli? Nadišli su druge koji su imali mnoge vrline. Evo na primjer, abba Mojsije Etiopljanin, jedan tako veliki razbojnik, kakvo je samo stanje postigao! Što čini milost Božja!

Prema mom mišljenju, čovjek koji ima loše nasljedne predispozicije, i koji se trudi steći vrline, imat će mnogo veću nagradu od onoga tko je naslijedio vrline od svojih roditelja, i ne mora ulagati napor da ih stekne. Jer, jedan ih je dobio sve „na gotovo“, dok se drugi ozbiljno potrudio da ih stekne. Vidiš, i ljudi više cijene onu djecu koja su naslijedila dug od svojih roditelja i koja su se dobro namučila ne samo da ga isplate, već i da stvore vlastiti imetak, od one kojima je pripalo nasljedstvo od roditelja, i samo se od njega izdržavaju. 

starac Pajsije Svetogorac: Strasti i vrline

Starac Pajsije Svetogorac - borba sa strastima

Pravoslavni moralni nauk nije nikada bio suhoparno moraliziranje o "dobrim djelima". On je uvijek išao za tim, da prikaže dublje nutarnje stanje ljudske duše, procese u njoj, duhovne uzroke zla, i način otklanjanja zla u samom korijenu, liječenje duše. Pouke o stastima i vrlinama starca Pajsija, koje ćemo donositi s vremena na vrijeme, najbolji su primjer toga.

Borba sa strastima

-          Starče, kada je prorok David rekao: Duhom vladalačkim utvrdi me, za što je molio Boga?

-          David je tražio od Boga da mu podari dar rukovođenja, jer je trebao upravljati ljudima. Ali i svakome čovjeku je potreban „duh vladalački“, jer mora vladati samim sobom, kako ne bi njegove strasti preuzele vlast nad njim.

-          Starče, što su to strasti?

-          Na strasti ja gledam kao na sile duše. Bog ne daje čovjeku grešne sklonosti, već sile. Međutim, kada mi te sile ne upotrebljavamo za dobro, dolazi đavao da ih iskoristi, i tako nastaje strast; a poslije mi mrmljamo i svaljujemo krivicu na Boga. Ali, kada ih upotrebljavamo usmjeravajući ih protiv zla, one nam pomažu u duhovnoj borbi. Na primjer, gnjev pokazuje da duša posjeduje odvažnost, koja pomaže u duhovnom životu. Onaj koji nije razdražljiv i nema odvažnosti, ne može baš lako sebe postaviti na pravo mjesto. Čovjek sklon gnjevu, ako u duhovnom životu iskoristi ovu silu, nalikuje na neki prestižni automobil, koji strelovito juri, i nitko ga ne može stići. Međutim, ako je ne koristi na dobro, i ne obuzdava samog sebe, onda je poput automobila što prevelikom brzinom vozi po lošoj cesti, i svako malo sleti s puta.

Čovjek treba spoznati sile koje su u njemu, i upraviti ih na dobro. Na taj će način, uz pomoć Božju, dospjeti u dobro duhovno stanje. Svoj egoizam, na primjer, neka ustremi protiv đavla, i neka se ne predaje kada ga ovaj dolazi iskušavati. Sklonost brbljavosti neka posveti, preobrativši je u molitvu. Zar nije bolje da razgovara s Kristom i posvećuje se, nego da brblja isprazno i tako samo griješi. Dakle, u zavisnosti od toga kako čovjek iskoristi sile svoje duše, može proizaći dobro ili zlo.

STARAC PAJSIJE O MOLITVI

DRUGA GLAVA

Neophodnost molitve

Molitvu trebamo osjećati kao potrebu

-          Starče, moja vjera nije velika i osjećam nemoć. 

-          Znaš li što trebaš raditi? Objesi se o Boga kao što se dijete zna objesiti svome ocu oko vrata, i stegni Ga tako da te ne može odvojiti od sebe. Tada ćeš osjetiti sigurnost i snagu.

-          Starče, osjećam potrebu osloniti se na Boga, ali nailazim na poteškoće.

-          Uzdigni ruke visoko; tako će malo-pomalo porasti i Bog će ih dohvatiti.

-          Starče, kada nemam dovoljno vremena i nekako zbrzam molitvu, možda kradem vrijeme koje trebam posvetiti Kristu?

-          Krist ima mnogo; čak i da kradeš, On nema nikakvu potrebu. Ali time sebi ne pomažeš. Nije Kristu potrebna naša molitva, nego je nama potrebna Njegova pomoć. Molimo se jer smo tako u zajedništvu s Bogom koji nas je stvorio. Ako to ne činimo, past ćemo u ruke đavlu, a onda – teško nama! Jesi li vidjela što kaže abba Izak? „Bog nas neće pitati zašto se nismo molili, već zašto nismo bili u zajednici s Njim, i na taj način davali đavlu pravo da nas muči.“

-          Starče, kako da zavolim molitvu?

-          Molitvu trebaš osjećati kao potrebu. Kao što je tijelu da bi živjelo, potrebna hrana, tako se i duša treba hraniti da bi živjela. Ako se ne hrani, duša onemoća i nastupa duhovna smrt.

-          Starče, što nam smeta u molitvi?

-          Smeta nam samo kada molitvu ne osjećamo kao potrebu. Onaj tko nije ušao u smisao molitve kako bi za njom osjećao potrebu, molitvu doživljava kao prisilni rad. On je sličan nerazumnom djetetu koje se odvraća od majčinih grudi i slatkoće njenog zagrljaja, pa je zato boležljivo i svo nikakvo.

U molitvi je sigurnost

-          Starče, kako da počnemo osjećati molitvu kao potrebu?

-          Da ste bile u ratu, sada bismo se lakše sporazumjeli! U vojsci, za vrijeme rata, kada smo neprestano bili na vezi i u „stalnom kontaktu“ s Centralom, bili smo mnogo sigurniji. Kada smo s Centralom stupali u kontakt svaka dva sata, osjećali smo već neku nesigurnost. A kada smo kontaktirali samo dva puta dnevno, ujutro i uvečer, osjećali smo se odbačeno. Isto se događa i s molitvom. Koliko se čovjek više moli, toliko veću duhovnu sigurnost osjeća. U molitvi je sigurnost. 

Ako se nalazimo u neprestanoj vezi i „stalnom kontaktu“ s Bogom, preduhitrit ćemo svako zlo. Jedanput je u autobusu bio neki monah koji se molio zatvorenih očiju. Svi su mislili da spava. Odjednom je neki teretni kamion koji je dolazio iz suprotnog smjera udario u stup od dalekovoda, pa su se vozila koja su išla u oba smjera sudarila i pretrpjela velika oštećenja. Međutim, autobus se našao nekoliko metara van puta, kao da ga je tamo prenijela neka nevidljiva ruka, i nitko od putnika nije bio ozlijeđen. Monahova molitva ih je spasila.

-          Starče, svjetovnjaci često pitaju kako da se naviknu moliti?

-          Pazi, nekada su oni koji su stupali u monaštvo, a imali su čvrst karakter, odlazili i vršili duhovni podvig na strmim liticama, u pećinama, u idolopokloničkim grobovima ili po demonskim prebivalištima. Tamo su prolazili kroz čitavu gomilu opasnosti. Drhtali su da se možda ne sruši stijena, demoni su urlali... i strah ih je primoravao da neprestano vape: „Kriste moj, Bogorodice moja!“ Tako im je ostala dobra navika neprestane molitve. Danas, uz nesanicu, narkotike i tome slično, mnogi od onih koji voze, nemaju kontrolu nad sobom. Kada netko pođe na posao, ne zna hoće li se živ vratiti kući ili će se naći povrijeđen u nekoj bolnici. Zar ga to ne potiče da neprestano govori: „Kriste moj, Bogorodice moja!“? Ako svjetovnjaci na dobro koriste opasnosti kroz koje prolaze, nadići će nas monahe u molitvi, a i izbjeći će opasnosti.

U ćeliju mi je došao neki čovjek, vrlo nesretan jer je kolima udario neko dijete. „Kriv sam!“, govorio je. „Jesi li se molio u tom trenutku?“, upitao sam ga. „Ne“, rekao je. „Nisi toliko kriv što si udario dijete, koliko si kriv zato što se nisi molio“, rekao sam mu. I naveo sam mu jedan drugi slučaj koji sam imao u vidu: poznavao sam jednog službenika koji je postigao visok stupanj života u vrlinama. Neprestano je govorio molitvu, i na poslu, i na putu, i svuda. Njegova molitva je postala samodjelatna, a iz očiju su mu tekle suze zahvalnosti i ushićenja. U uredu gdje je radio, suzama je kvasio papire. Zbog toga je razmišljao o tome da napusti posao, uz manju mirovinu, pa je došao kod mene u ćeliju da me pita kako da postupi. „Ne napuštaj posao“, rekao sam mu, „a kada te netko od kolega pita zašto plačeš, reci mu: `Sjetio sam se svog pokojnog oca` “. Jednog dana dok je vozio, odjednom je pred njega istrčalo dijete. Odletjelo je kao lopta, ali mu nije bilo ništa. Bog ga je sačuvao, jer se u tom trenutku onaj čovjek molio.