Nedjelja o cariniku i farizeju

            Danas je na redu, nakon nedjelje o Zakeju, druga pretkorizmena pripravna nedjelja – nedjelja o cariniku i farizeju, nazvana tako po evanđeoskom odlomku koji se čita na nju:

Nekima pak koji se pouzdavahu u sebe da su pravednici, a druge podcjenjivahu, reče zatim ovu prispodobu: »Dva čovjeka uziđoše u Hram pomoliti se: jedan farizej, drugi carinik. Farizej se uspravan ovako u sebi molio: ‘Bože, hvala ti što nisam kao ostali ljudi: grabežljivci, nepravednici, preljubnici ili – kao ovaj carinik. Postim dvaput u tjednu, dajem desetinu od svega što steknem.’ A carinik, stojeći izdaleka, ne usudi se ni očiju podignuti k nebu, nego se udaraše u prsa govoreći: ‘Bože, milostiv budi meni grešniku!’ Kažem vam: ovaj siđe opravdan kući svojoj, a ne onaj! Svaki koji se uzvisuje, bit će ponižen; a koji se ponizuje, bit će uzvišen.« (Lk 18, 9-14)

            Dok smo prethodne nedjelje slušali o važnosti, štoviše neophodnosti, želje za Bogom, ova nedjelja nas vodi do drugog koraka na putu prema Bogu, a to je pokajanje. Sav ljudski rod leži u grijehu, i nemoguće je Bogu prići bez pokajanja; ali pokajanje je također jedan od onih crkvenih termina koji su najčešće krivo shvaćeni.

            Što je to pokajanje? Ono nije, kako se to često doživljava, čak i među praktičnim vjernicima, osjećaj bezvrijednosti pred Bogom, a nije niti osjećaj tuge zbog grijeha, niti osjećaj straha pred kaznom. Za početak, ono uopće nije osjećaj. Pokajanje je unutarnji čovjekov stav. To je svijest da sam ograničeno i grešno biće, potrebno Božje pomoći i spasenja. To je svijest da sam već začet u stanju grijeha i odvojenosti od Boga. To je svijest da  se već u ovome životu gušim u paklu, i da mi je potrebna Božja ruka spasa. Nadalje, to je svjesna odluka da tu Božju ruku spasenja primim, i čvrsto je se držim, kroz poslušnost Crkvi.

            Ta svijest se opet zasniva na ljubavi prema Bogu, i na žeđi za Bogom. Ukoliko u podlozi mojeg pokajanja nema ljubavi prema Bogu i želje za Njim, onda je to pokajanje bezvrijedno. Onda je to samo emocija grešnog stvorenja, osjećaj manje vrijednosti, kompleks, strah od kazne, a iza tog straha stoji na koncu čovjekova proračunatost.

            Čovjek je ograničeno biće odvojeno od Boga i grešno. Ograničeno biće potrebuje Neograničeno. Odbacujući pokajanje, ono ustvari Bogu kaže: „Ti mi ne trebaš“. Dakako, pošto je ograničen, takvim ponašanjem čovjek već ovdje i sada biva sahranjen dušom u paklu, pošto odbacuje Neograničenog, koji mu nužno treba.

            Pokajanje je lijek za dušu, srce i tijelo. Kroz iskreno pokajanje u ljubavi, čovjek biva prožet svojim Stvoriteljem, blagodat Božja se razlijeva kroz njega, a đavli bježe. Postoje u Predaji Crkve sačuvano da su se najbrži egzorcizmi događali s onim egzorcistima koji su bili najraskajaniji.

            U ispravnosti pokajanja se očituje, a to vidimo i na primjeru carinika i farizeja, koliko je tko vjernik. Uistinu, biti religiozan i biti vjernik nije jedno te isto. Opisani farizej je nesumnjivo bio religiozan čovjek. Molitelj, isposnik, djelitelj milostinje. Ali, nije bio vjernik. Nije imao u sebi onog pravog pokajanja, stava zasnovanog na ljubavi prema Bogu. I zato mu sva njegova religioznost nije vrijedila ništa.

            Zamislimo se i ove nedjelje nad sobom: koliko u podlozi naših molitava i crkvenih aktivnosti, stoji iskreno pokajanje kakvo je imao carinik.

            Sveti pokajnici, izmolite nam od Boga milost pravog pokajanja!

Nedjelja o Zakeju

Od ove nedjelje bismo započeli s kratkim nedjeljnim razmišljanjima/propovijedima:

            Pošto ove godine Uskrs pada relativno rano, već nedjelja nakon Bogojavljenja jest prva od pet pripremnih pretkorizmenih nedjelja, koja se po odgovarajućem evanđeoskom odlomku naziva nedjeljom o Zakeju.

I uđe u Jerihon. Dok je njime prolazio, eto čovjeka imenom Zakej. Bijaše on nadcarinik, i to bogat. Želio je vidjeti tko je to Isus, ali ne mogaše od mnoštva jer je bio niska stasa. Potrča naprijed, pope se na smokvu da ga vidi jer je onuda imao proći. Kad Isus dođe na to mjesto, pogleda gore i reče mu: »Zakeju, žurno siđi! Danas mi je proboraviti u tvojoj kući.« On žurno siđe i primi ga sav radostan. A svi koji to vidješe stadoše mrmljati: »Čovjeku se grešniku svratio!« A Zakej usta i reče Gospodinu: »Evo, Gospodine, polovicu svog imanja dajem siromasima! I ako sam koga u čemu prevario, vraćam četverostruko.« Reče mu na to Isus: »Danas je došlo spasenje ovoj kući jer i on je sin Abrahamov! Ta Sin Čovječji dođe potražiti i spasiti izgubljeno! (Lk 19, 1-10)

            Pripremajući čovjeka za ulazak u tajnu Uskrsnuća Kristova i našega, Crkva čovjeka čisti i prosvjetljuje Velikim postom (korizmom), a u taj Veliki i Časni post uvodi čovjeka kroz pripremne nedjelje, na kojima mu posvješćuje bitne pretpostavke duhovnog života, koje čovjek mora shvatiti i prihvatiti da bi uopće mogao imati odnos s Bogom.

            Nedjelja o Zakeju nam donosi priču o cariniku koji je bio toliko malen rastom, da nije mogao vidjeti Isusa, pa se popeo na smokvu. Pritom nije samo riskirao svoj ugled, pošto bogatima i moćnima ego obično ne dozvoljava takve stvari, nego i fizičku sigurnost, pošto je smokva relativno krhko drvo. Ipak, želja da se vidi Gospodina bila je jača od želje za ugledom i sigurnošću. Ova želja se nakon susreta s Kristom pretvorila u želju za spasenjem, koja se manifestirala odbacivanjem većeg dijela materijalnog bogatstva.

            Čovjek je dakle imao želju, goruću želju za Kristom i spasenjem, i stoga nije čudno da nam Crkva prije bilo kakvog posta baš njegov lik stavlja pred oči. Uistinu, želja za Kristom je temelj svake kršćanske duhovnosti, temelj samoga spasenja. Bez želje za Kristom, želje koja negira svaku ovozemaljsku udobnost i logiku, nema govora ni o molitvi, ni o postu, ni o samom pokajanju. Bez želje za Kristom, molitva se pretvara u nabrajanje ili fantaziranje, post u trapljenje ili dijetu, pokajanje u strah ili komplekse.

            Želja pretpostavlja slobodnu volju, i zato Pravoslavna Crkva izuzetno drži do slobode čovjekove želje i odabira. Iako se katkad može činiti da pravoslavlje zaostaje za zapadnim kršćanstvom u misionarskom i pastoralnom pogledu, osim povijesnih okolnosti, tome je uzrok i dosljedno poštivanje čovjekovog slobodnog odabira. Tako da, kao kršćani, nikada ne smijemo ni u mislima nikog siliti na Crkvu ili vjeru, ni nagovaranjem, ni prisilom, ni ustupcima, ni različitim smicalicama kako bismo čovjeka „privukli u Crkvu“. Jer, ponavljam, slobodna želja čovjekova jest alfa i omega čovjekova odnosa s Bogom; Bog želi slobodno biće, kakvo je i stvorio, da mu se ono u punoj slobodi preda. Bilo kakvo ometanje čovjekove slobodne volje i želje vrijeđa i ponižava Boga, jer predstavljamo Boga kao tiranina, dakle činimo svetogrđe. Također, ono nanosi štetu čovjeku, jer ne samo da se guši čovjekovo dostojanstvo slobodnog bića, darovano mu od Boga, već mu se i pogoršava njegovo duhovno stanje, jer ga se gura u Svetinju za koju nije duhovno spreman – a to nikada ne završava dobro.

            Ove nedjelje, i u tjednu koji je pred nama, preispitajmo naše duše; želimo li uopće Krista? Stvarno? I da nam se oduzme zdravlje, mir i sigurnost, bismo li Ga i dalje željeli? Je li naša molitva plod želje za Kristom? Ometamo li slobodu želje drugih ljudi?

            Sv. Zakeju, izmoli nam od Gospodina milost želje za Kristom.

Predkorizmene nedjelje

Prošle nedjelje smo u crkvi na Liturgiji imali prilike čuti evanđelje o Zakeju cariniku. Ta nedjelja, nedjelja o Zakeju, jest prva od nedjelja koje nas uvode u Veliki post – pravoslavnu korizmu. O značenju tih nedjelja smo već donijeli izvatke iz knjige o. Aleksandra Šmemana, pa i sada podsjećamo na njih:

NEDJELJA O ZAKEJU I NEDJELJA O CARINIKU I FARIZEJU 

NEDJELJA O RASIPNOM SINU 

MESOPOSNA NEDJELJA 

SIROPOSNA NEDJELJA 

Ususret Velikom postu

Poštovani čitatelji, približava nam se vrijeme početka uskršnjeg posta, odnosno, njegove prve i duže faze, Velikog posta (pravoslavne korizme, vidi link). Zato ćemo kroz čitavo to vrijeme dati svoj duhovni doprinos, prateći objašnjenja svih segmenata Velikog posta. U tu svrhu poslužit će nam knjiga jednog od najpoznatijih teologa 20.st., Aleksandra Schmemanna, knjiga „Veliki post“. U prvom članku donosimo uvod u knjigu koji sadrži duhovno značenje Velikog posta, a dalje ćemo nastaviti s pretposnim nedjeljama, i tako redom.

Kada čovjek krene na put, mora znati kamo ide. Tako je i s Velikim postom. Prije svega, Post je duhovno putovanje, a krajnji cilj mu je Uskrs, „blagdan nad blagdanima“. To je priprema za „ispunjenje Pashe, kao istinite Objave“. Stoga moramo početi s tim da razumijemo vezu između Velikog posta i Uskrsa, jer ona otkriva nešto veoma bitno, vrlo važan putokaz u našoj kršćanskoj vjeri i životu.

Je li neophodno objašnjavati da Uskrs nije samo jedan od blagdana, nego nešto više? On je nešto više nego proslava jednog događaja iz prošlosti. Svatko to zna, tko je barem jednom sudjelovao u onoj noći koja je „svijetlija od dana“ i tko je osjetio onu jedinstvenu radost. U čemu je ta radost? Zašto mi na pashalnoj Liturgiji možemo pjevati: „sada je sve ispunjeno svjetlošću, nebo i zemlja i podzemlje“? U kojem smislu mi proslavljamo, a kažemo da to činimo slaveći „umrtvljenje“ smrti, razaranje pakla, početak drugog - vječnog života...? Odgovor na sva ova pitanja je sljedeći: novi život, koji je zasjao iz groba skoro prije dvije tisuće godina dan je svima onima koji vjeruju u Krista. Nama je on dan na dan krštenja, kao što kaže apostol Pavao, bili smo „sahranjeni s Kristom, da bismo, kao što je Krist uskrsnuo iz mrtvih, i mi na isti način živjeli novim životom“.

Na taj način, na Uskrs proslavljamo Kristovo Uskrsnuće kao nešto što se dogodilo i što se još uvijek događa-nama. Jer svatko od nas je primio dar novoga života i snagu da ga može prihvatiti i po njemu živjeti. To je dar koji korjenito mijenja odnos prema svemu u ovome svijetu, uključujući i odnos prema smrti. On je taj koji nam daje mogućnost da tvrdimo: „nema više smrti“. Ali, smrt je ipak još tu, mi smo s njom suočeni, i jednoga dana, ona će doći i odnijeti i nas. Međutim, naša cjelokupna vjera je u tome, da je Krist svojom smrću izmijenio samu prirodu smrti, učinio je Prolaskom, Pashom – u Carstvo Božje, preobrativši tragediju nad tragedijama u konačnu pobjedu, „zgazivši smrću smrt“. On je učinio da i mi budemo sudionici Njegovog uskrsnuća. Zbog toga, na kraju uskršnje jutarnje, možemo reći: Krist uskrsnu i život donese! Krist uskrsnu i nitko od mrtvih ne ostade u grobu!

Ovo je vjera Crkve, koju su potvrdili i učinili očiglednom bezbrojni Sveti. Ipak, nije li naš svakodnevni doživljaj da mi ovakvu vjeru vrlo rijetko posjedujemo, da svakodnevno gubimo i iznevjeravamo „novi život“, koji smo primili kao dar i da živimo tako kao da Krist uopće i nije ustao iz mrtvih, kao da jedinstveni događaj za nas uopće nema nikakvog značenja? Sve je ovo zbog naše slabosti, zbog nemogućnosti da stalno živimo „vjerom, nadom i ljubavlju“ na onoj razini na koju nas je Krist uzdigao kada je rekao: „Tražite prije svega Carstvo Božje i njegovu pravednost.“ Toliko smo zauzeti i zaposleni, toliko uronjeni u našu svakodnevicu, da sve ovo zaboravljamo, a pošto zaboravljamo, mi griješimo. I preko ove zaboravnosti, griješenja i grijeha, život nam ponovno postaje „stari“, sićušan, taman i potpuno beznačajan – beznačajni put prema beznačajnom cilju. Uspijevamo zaboraviti čak i na smrt, i tada, odjednom, usred našeg „uživanja u životu“, ona nam odjednom dolazi: strašna, neizbježna, besmislena. Možda, s vremena na vrijeme, priznajemo i ispovjedamo naše različite „grijehe“, mada smo prestali svoj život dovoditi u vezu s onim novim životom koji nam je Krist otkrio i dao. Stvarno, mi živimo tako kao da On nije nikada ni dolazio. To je jedini pravi grijeh, grijeh svih grijeha, bezdan tuge i tragedija našeg nominalnog kršćanstva.

Ako ovo shvatimo, onda možemo razumijeti što je to Uskrs i zašto mu je potreban kao neophodni uvjet Veliki post. Onda možemo shvatiti da liturgijska tradicija Crkve, svi njeni „krugovi“ i službe, prije svega postoje zato da bi nam pomogle pnovno otkriti i okusiti viziju novog života, koji smo tako lako izgubili i izdali, da se možemo kajati i vratiti njemu. Kako možemo voljeti i željeti nešto što ne poznajemo? Kako možemo staviti iznad svega drugog u našem životu nešto što nismo vidjeli ni okusili? Ukratko: kako možemo stremiti Carstvu o kojem nemamo pojma?

                Crkveno bogoslužje je od samog početka predstavljalo naš ulazak u Carstvo Božje, naše zajedništvo s njim, novi život toga Carstva. Kroz svoj liturgijski život Crkva nam otkriva ponešto od onoga „što uho nije čulo i oko nije vidjelo i što još nije ušlo u srce čovjekovo, ali što je Bog pripremio onima koji Ga ljube“. A u centru tog liturgijskog života, kao njegova srž i njegov vrhunac, kao sunce čije zrake svuda prodiru – nalazi se Pasha. To su vrata koja se svake godine otvaraju, a koja vode u raskošnu svjetlost Kristovog Carstva; to je predokus vječne radosti koja nas očekuje, slava pobjede koja već sada, iako nevidljivo, ispunjava sve stvoreno: „nema više smrti“. Uskrs je centralni događaj na koji je usredotočeno cjelokupno bogoslužje Crkve. Stoga liturgijska godina, tj., redoslijed godišnjih ciklusa i blagdana, postaje put i hodočašće prema Pashi, kraju koji je istovremeno i početak: kraj svega „staroga“ i početak novoga života, stalni „prolaz“ iz „ovog svijeta“ u Carstvo Božje, koje je već otkriveno u Kristu.

                Pa ipak, „stari život“, pun grijeha i beznačajnosti, ne nadilazi se i ne mijenja lako. Evanđelje očekuje i zahtijeva od čovjeka napor, za koji je on nesposoban u ovakvoj situaciji. Izazvani smo vizijom, ciljem, načinom života, koji je tako daleko iznad naših mogućnosti. I sami apostoli, kada su čuli učenje svoga Učitelja, pitali su razočarano: „Ali kako je to moguće“? Zaista, nije lako odbaciti sitničarski ideal života sazdan od svakodnevnih briga, trke za materijalnim dobrima, traženja sigurnosti i zadovoljstva, i prihvatiti ideal života u kome je cilj savršenstvo: “ Budite savršeni kao što je savršen Otac vaš nebeski“. Ovaj svijet preko svih svojih „medija“ kaže: budi sretan, lako ćemo, idi širokim putem.

                Krist u Evanđelju kaže: izaberi uzak put, bori se i trpi, jer je to put koji vodi jedinoj pravoj sreći. I ukoliko Crkva ne pomogne, kako mi možemo napraviti taj nimalo lak izbor, kako se možemo kajati i vratiti onom svečanom obećanju koje nam se daje na Uskrs svake godine? Tu ipak priskače u pomoć  Veliki post. Tu je pomoć koju nam pruža Crkva, škola pokajanja, koja je jedina u moći da primi Uskrs, ne kao jednostavno odobrenje da se jede, pije i opusti, nego kao kraj svega „starog“ u nama, i naš ulazak u „novo“.

                U ranoj Crkvi, glavna svrha Velikog posta bila je u tome da se pripreme „katekumeni“, tj, novoobraćeni kršćani – za krštenje, koje je, u to vrijeme, bilo obavljano za vrijeme pashalne liturgije. Čak i onda kada je Crkva rijetko krštavala odrasle, i ustanova katekumenstva iščezla, osnovno značenje Velikog posta je ostalo isto. Jer, iako smo kršteni, ono što stalno gubimo i iznevjeravamo, jest baš to što smo primili na krštenju. Stoga je Uskrs svake godine vlastito vraćanje krštenju, a Veliki post je priprema za taj povratak, to je spor i težak napor našeg vlastitog „prolaza“ ili „Pashe“ u novi život u Kristu. Ako su bogoslužja za vrijeme posta, kao što ćemo vidjeti, i danas sačuvala katekumenski i baptizmalni karakter, nije to nikakav „arheološki“ ostatak prošlosti, već nešto što je i za nas važno i bitno. Naime, svake godine preko Velikog posta i Uskrsa ponovno prolazimo i ponovno dobivamo, ono što smo primili krsnim umiranjem i uskrsnućem.

                Put, hodočašće! Čim smo ga otpočeli, učinili prvi korak u „radosnu tugu“ Velikog posta – mi sagledavamo daleki, veoma daleki cilj. To je radost Uskrsa, to je ulazak u slavu Carstva Božjega. I ta vizija, predokus Uskrsa, čine velikoposnu tugu radosnom, a naš napor u postu „duhovnim proljećem“.  Ma koliko da je noć tamna i duga, tijekom cijeloga posta nam stalno sija na horizontu misteriozna i lučonosna zora. „Ne liši nas naših očekivanja, o Čovjekoljupče!“