Nedjelja o cariniku i farizeju

            Danas je na redu, nakon nedjelje o Zakeju, druga pretkorizmena pripravna nedjelja – nedjelja o cariniku i farizeju, nazvana tako po evanđeoskom odlomku koji se čita na nju:

Nekima pak koji se pouzdavahu u sebe da su pravednici, a druge podcjenjivahu, reče zatim ovu prispodobu: »Dva čovjeka uziđoše u Hram pomoliti se: jedan farizej, drugi carinik. Farizej se uspravan ovako u sebi molio: ‘Bože, hvala ti što nisam kao ostali ljudi: grabežljivci, nepravednici, preljubnici ili – kao ovaj carinik. Postim dvaput u tjednu, dajem desetinu od svega što steknem.’ A carinik, stojeći izdaleka, ne usudi se ni očiju podignuti k nebu, nego se udaraše u prsa govoreći: ‘Bože, milostiv budi meni grešniku!’ Kažem vam: ovaj siđe opravdan kući svojoj, a ne onaj! Svaki koji se uzvisuje, bit će ponižen; a koji se ponizuje, bit će uzvišen.« (Lk 18, 9-14)

            Dok smo prethodne nedjelje slušali o važnosti, štoviše neophodnosti, želje za Bogom, ova nedjelja nas vodi do drugog koraka na putu prema Bogu, a to je pokajanje. Sav ljudski rod leži u grijehu, i nemoguće je Bogu prići bez pokajanja; ali pokajanje je također jedan od onih crkvenih termina koji su najčešće krivo shvaćeni.

            Što je to pokajanje? Ono nije, kako se to često doživljava, čak i među praktičnim vjernicima, osjećaj bezvrijednosti pred Bogom, a nije niti osjećaj tuge zbog grijeha, niti osjećaj straha pred kaznom. Za početak, ono uopće nije osjećaj. Pokajanje je unutarnji čovjekov stav. To je svijest da sam ograničeno i grešno biće, potrebno Božje pomoći i spasenja. To je svijest da sam već začet u stanju grijeha i odvojenosti od Boga. To je svijest da  se već u ovome životu gušim u paklu, i da mi je potrebna Božja ruka spasa. Nadalje, to je svjesna odluka da tu Božju ruku spasenja primim, i čvrsto je se držim, kroz poslušnost Crkvi.

            Ta svijest se opet zasniva na ljubavi prema Bogu, i na žeđi za Bogom. Ukoliko u podlozi mojeg pokajanja nema ljubavi prema Bogu i želje za Njim, onda je to pokajanje bezvrijedno. Onda je to samo emocija grešnog stvorenja, osjećaj manje vrijednosti, kompleks, strah od kazne, a iza tog straha stoji na koncu čovjekova proračunatost.

            Čovjek je ograničeno biće odvojeno od Boga i grešno. Ograničeno biće potrebuje Neograničeno. Odbacujući pokajanje, ono ustvari Bogu kaže: „Ti mi ne trebaš“. Dakako, pošto je ograničen, takvim ponašanjem čovjek već ovdje i sada biva sahranjen dušom u paklu, pošto odbacuje Neograničenog, koji mu nužno treba.

            Pokajanje je lijek za dušu, srce i tijelo. Kroz iskreno pokajanje u ljubavi, čovjek biva prožet svojim Stvoriteljem, blagodat Božja se razlijeva kroz njega, a đavli bježe. Postoje u Predaji Crkve sačuvano da su se najbrži egzorcizmi događali s onim egzorcistima koji su bili najraskajaniji.

            U ispravnosti pokajanja se očituje, a to vidimo i na primjeru carinika i farizeja, koliko je tko vjernik. Uistinu, biti religiozan i biti vjernik nije jedno te isto. Opisani farizej je nesumnjivo bio religiozan čovjek. Molitelj, isposnik, djelitelj milostinje. Ali, nije bio vjernik. Nije imao u sebi onog pravog pokajanja, stava zasnovanog na ljubavi prema Bogu. I zato mu sva njegova religioznost nije vrijedila ništa.

            Zamislimo se i ove nedjelje nad sobom: koliko u podlozi naših molitava i crkvenih aktivnosti, stoji iskreno pokajanje kakvo je imao carinik.

            Sveti pokajnici, izmolite nam od Boga milost pravog pokajanja!

Nedjelja o Zakeju

Od ove nedjelje bismo započeli s kratkim nedjeljnim razmišljanjima/propovijedima:

            Pošto ove godine Uskrs pada relativno rano, već nedjelja nakon Bogojavljenja jest prva od pet pripremnih pretkorizmenih nedjelja, koja se po odgovarajućem evanđeoskom odlomku naziva nedjeljom o Zakeju.

I uđe u Jerihon. Dok je njime prolazio, eto čovjeka imenom Zakej. Bijaše on nadcarinik, i to bogat. Želio je vidjeti tko je to Isus, ali ne mogaše od mnoštva jer je bio niska stasa. Potrča naprijed, pope se na smokvu da ga vidi jer je onuda imao proći. Kad Isus dođe na to mjesto, pogleda gore i reče mu: »Zakeju, žurno siđi! Danas mi je proboraviti u tvojoj kući.« On žurno siđe i primi ga sav radostan. A svi koji to vidješe stadoše mrmljati: »Čovjeku se grešniku svratio!« A Zakej usta i reče Gospodinu: »Evo, Gospodine, polovicu svog imanja dajem siromasima! I ako sam koga u čemu prevario, vraćam četverostruko.« Reče mu na to Isus: »Danas je došlo spasenje ovoj kući jer i on je sin Abrahamov! Ta Sin Čovječji dođe potražiti i spasiti izgubljeno! (Lk 19, 1-10)

            Pripremajući čovjeka za ulazak u tajnu Uskrsnuća Kristova i našega, Crkva čovjeka čisti i prosvjetljuje Velikim postom (korizmom), a u taj Veliki i Časni post uvodi čovjeka kroz pripremne nedjelje, na kojima mu posvješćuje bitne pretpostavke duhovnog života, koje čovjek mora shvatiti i prihvatiti da bi uopće mogao imati odnos s Bogom.

            Nedjelja o Zakeju nam donosi priču o cariniku koji je bio toliko malen rastom, da nije mogao vidjeti Isusa, pa se popeo na smokvu. Pritom nije samo riskirao svoj ugled, pošto bogatima i moćnima ego obično ne dozvoljava takve stvari, nego i fizičku sigurnost, pošto je smokva relativno krhko drvo. Ipak, želja da se vidi Gospodina bila je jača od želje za ugledom i sigurnošću. Ova želja se nakon susreta s Kristom pretvorila u želju za spasenjem, koja se manifestirala odbacivanjem većeg dijela materijalnog bogatstva.

            Čovjek je dakle imao želju, goruću želju za Kristom i spasenjem, i stoga nije čudno da nam Crkva prije bilo kakvog posta baš njegov lik stavlja pred oči. Uistinu, želja za Kristom je temelj svake kršćanske duhovnosti, temelj samoga spasenja. Bez želje za Kristom, želje koja negira svaku ovozemaljsku udobnost i logiku, nema govora ni o molitvi, ni o postu, ni o samom pokajanju. Bez želje za Kristom, molitva se pretvara u nabrajanje ili fantaziranje, post u trapljenje ili dijetu, pokajanje u strah ili komplekse.

            Želja pretpostavlja slobodnu volju, i zato Pravoslavna Crkva izuzetno drži do slobode čovjekove želje i odabira. Iako se katkad može činiti da pravoslavlje zaostaje za zapadnim kršćanstvom u misionarskom i pastoralnom pogledu, osim povijesnih okolnosti, tome je uzrok i dosljedno poštivanje čovjekovog slobodnog odabira. Tako da, kao kršćani, nikada ne smijemo ni u mislima nikog siliti na Crkvu ili vjeru, ni nagovaranjem, ni prisilom, ni ustupcima, ni različitim smicalicama kako bismo čovjeka „privukli u Crkvu“. Jer, ponavljam, slobodna želja čovjekova jest alfa i omega čovjekova odnosa s Bogom; Bog želi slobodno biće, kakvo je i stvorio, da mu se ono u punoj slobodi preda. Bilo kakvo ometanje čovjekove slobodne volje i želje vrijeđa i ponižava Boga, jer predstavljamo Boga kao tiranina, dakle činimo svetogrđe. Također, ono nanosi štetu čovjeku, jer ne samo da se guši čovjekovo dostojanstvo slobodnog bića, darovano mu od Boga, već mu se i pogoršava njegovo duhovno stanje, jer ga se gura u Svetinju za koju nije duhovno spreman – a to nikada ne završava dobro.

            Ove nedjelje, i u tjednu koji je pred nama, preispitajmo naše duše; želimo li uopće Krista? Stvarno? I da nam se oduzme zdravlje, mir i sigurnost, bismo li Ga i dalje željeli? Je li naša molitva plod želje za Kristom? Ometamo li slobodu želje drugih ljudi?

            Sv. Zakeju, izmoli nam od Gospodina milost želje za Kristom.