Danas
ćemo nešto reći o jednom pravoslavnom običaju, po kojemu su pravoslavni vrlo
prepoznatljivi među nepravoslavnima. Običaj je to koji i uvelike zbunjuje
nepravoslavne. Radi se o donošenju hrane na grobove pokojnika, blagovanju te
hrane na grobovima i ostavljanju hrane na grobovima. Mnogi ljudi koji prvi puta
čuju za to, ili taj običaj ironično prokomentiraju („što će mrtvacima jelo“)
ili se sablazne („tko je vidio jesti na grobu“). Na raznim mjestima možemo
pročitati kako su takvi običaji poganskog porijekla, tj. kako Pravoslavna Crkva
obdržava ostatke poganskog kulta mrtvih. Što dakle reći o ovome?
Prvo
ćemo istaknuti kako u izvornoj pravoslavnoj tradiciji vjernici zaista donose
hranu na grobove, a ne cvijeće i cvjetne vijence. Vijenci od cvijeća na grobove
pokojnika nisu se donosili ni kod starozavjetnih Židova, ni kod ranih kršćana,
te ne spadaju u pravoslavnu tradiciju ni danas. Taj običaj je poganskog
porijekla, on potječe od starih Grka i Rimljana, koji su vijencima od cvijeća
ukrašavali svoje pokojnike i njihove grobove. Kod njih su postojali i posebni
dani, koji su se zbog tih vijenaca nazivali „danima ruža“ (dies rosarum). Poznati kršćanski apologet II. st., Minuncije Feliks,
tim povodom kaže: „Blaženi pokojnici nemaju potrebe za cvijećem, a nesretni mu
se neće obradovati.“ Ako pravoslavni donose vijence na grobove, to je plod
utjecaja rimokatoličke tradicije i zapadne popularne kulture, te predstavlja
raskorak s pravoslavnom tradicijom. Dakle,
autentično kršćanski običaj je hrana na grobu, a ne cvijeće.
Što
se tiče donošenja hrane na grob pokojnika, da bismo ispravno razumjeli taj
autentični kršćanski običaj, moramo u njemu razlikovati tri razine:
1.)
Hrana
na grobu kao dio službenog obreda, rituala, liturgijskog čina Pravoslavne
Crkve;
2.)
Hrana
na grobu kao pobožni i legitimni kršćanski narodni običaj pojedinog naroda;
3.)
Kriva
vjerovanja, praznovjerja i pretjerivanja u točkama 1.) i naročito 2.)
Donošenje
hrane na grob pokojnika je dio službenog liturgijskog obreda Pravoslavne Crkve,
utvrđenog od davnina i teološki je jako dobro obrazloženo. Ona se donosi na dan
sahrane, zatim na spomene i parastose (3., 9. i 40. dan po smrti, zatim na
polugodišnjicu i godišnjicu smrti), te na velike godišnje zadušnice (zadušne
subote; odgovaraju rimokatoličkom Dušnom danu). Ne donosi se bilo što, već
samo: koljivo (kuhana zaslađena pšenica), vino, te pogača i med. Grob i koljivo
se prelijeva vinom. Ako je parastos u crkvi, donosi se to u crkvu. Svrha ove
hrane je da bude molitveni podsjetnik i vidljivi simbol vjere u uskrsnuće. Žito
je biblijski simbol uskrsnuća (Iv 12, 24; 1 Kor 15, 36). Med u pšenici označava
slatkoću budućeg vječnog života. Kruh je simbol Euharistije, a vino podsjetnik
na Krv Kristovu po kojoj smo otkupljeni. Sam čin uzimanja te hrane na grobu,
kao i njenog stavljanja na grob u simboličnoj količini, ustvari predstavlja
živi izraz vjere u uskrsnuće. Kada čitamo evanđeoske izvještaje o uskrslom
Isusu, vidimo da su njegova ukazanja uvijek vezana uz uzimanje hrane (jedenje
ribe pred apostolima, doručak s apostolima uz jezero). To nije slučajno; Krist
upravo kroz uzimanje fizičke hrane nagoviješta obnovu stvarnog fizičkog tijela
i na taj način, pobjedu nad smrću, ne samo kroz zagrobni život, već i kroz stvarno fizičko uskrsnuće. Donoseći na
grob prehrambene namirnice koje su simboli uskrsnuća, blagoslivljajući ih
molitvom, obredno ih uzimajući i stavljajući na grob, pravoslavni kršćanin posvješćuje
stvarnost uskrsnuća, komemorira Isusovo uskrsnuće i molitveno priziva onaj Dan,
kada će zajedno sa svojim pokojnicima u Carstvu Božjemu ponovno zagristi u
hranu, kao i Krist nekoć pred apostolima. Hrana je tu samo vanjska
manifestacija molitve i navještaja, baš kao što se u Crkvi, i istočnoj i
zapadnoj, oduvijek koriste materijalni znakovi kod sakramenata i blagoslovina.
Ovo je dakle
prva, službena, obredna razina donošenja hrane na grobove. Iz nje se kod nekih
naroda, naročito kod Srba, razvio običaj donošenja drugih vrsta hrane i pića na
grobove ili u crkve, te blagovanja i druženja na spomen pokojnog. Ovaj običaj
također nije poganski, već predstavlja daljnji razvitak onog temeljnog
blagovanja koje smo opisali, u spomen na uskrsnuće. Osim toga, on ima
karitativnu dimenziju. Naime, u Pravoslavnoj Crkvi (kao i u katoličkoj) se,
osim molitve i Euharistije za pokojne, prakticira i davanje milostinje za njih,
za pokoj njihove duše. Zato se kod pobožnog naroda počelo u spomen na pokojne,
na dan njihovih zadušnica, priređivati obroke, dijeliti hranu, častiti rođake,
susjede i siromašne. Određene količine te hrane, ostavljene na grobovima, uzimali
bi siromašni, prosjaci itd. S tim ciljem je ta hrana i bila ostavljana na
grobovima, a ne zato jer je netko mislio da će pokojnik jesti. Nama, ljudima
modernog doba, ovaj običaj može biti čudan. No, treba se prisjetiti da su ovi
običaji nastali u doba kada je vladalo siromaštvo, u srednjem vijeku kada nije
bilo socijalne države, ni pučkih kuhinja, ni prihvatilišta za beskućnike, ni
humanitarnih organizacija. Novca nije bilo, nego su ljudi trampili, trošili ili
darivali ono što su kod kuće proizveli. Ljudi su pomagali kako su znali, i
snalazili se za hranu kako su umjeli. Tako je i pobožni pravoslavni puk na
Balkanu, u produžetku molitvenog uskrsnog simboličkog blagovanja na grobu,
priređivao dodatne obroke i posluživanja na grobovima, crkvama i po kućama, kao
milostinju za duše svojih pokojnih.
Naravno,
kao i u svemu u životu, tako se i u ovim obredima i običajima kroz vrijeme
stvorilo puno zastranjenja. Mnogi ljudi su kroz stoljeća počeli ove obrede i običaje
shvaćati krivo, unositi u njih mnogo praznovjernih elemenata, te pretjerivati. Tu
dolazimo do treće razine, u kojoj ljudi, često bez ikakve molitve, prakticiraju
prejedanje, opijanje i nedolično ponašanje u ovim običajima na grobljima;
događa se i da pale cigarete na grobovima, što je teški grijeh (SPC je izričito
zabranila pušenje na svetim mjestima). Kod mnogih nedostaje bilo kakva svijest
o izvornom uskrsnom i karitativnom karakteru ovih običaja.
Pravoslavna
Crkva je uvijek govorila protiv tih zastranjenja, na svim razinama, te ne
prestaje i danas opominjati ljude da održavaju pravu mjeru i izvorni karakter
tih običaja. Ono što je za nas važno, jest to, da se radi o autentičnim kršćanskim
obredima i običajima, koji izriču duboke kršćanske istine uskrsnuća, molitve za
umrle i ljubavi prema bližnjima. Nema tu nikakvog poganstva, ni poganskih
upliva; važno je samo to da čovjek kod prakticiranja tih obreda i običaja
zadrži umjerenost, kršćansko vladanje i ispravnu nakanu i svijest o karakteru
tih običaja.
Nema komentara:
Objavi komentar
Molim cijenjene anonimne komentatore da komentare svakako potpišu sa svojim nick name da se može snaći u njima