Prije izvjesnog vremena, imao sam u
životu jednu milost. Veličine te milosti nisam bio svjestan, sve dok se ona
nije dogodila. Riječ je o tome, da sam slučajno dobio priliku da posjetim
kršćanska sveta mjesta u Izraelu, biblijskoj Svetoj Zemlji. Naravno,
kulminacija takvog putovanja jest dolazak grobu Gospodnjem u Jeruzalemu.
Znamo
iz biblijskih izvještaja, da je naš Gospodin Isus Krist u Jeruzalemu osuđen na
smrt, mučen, izmrcvaren izveden van grada i raspet. Nakon smrti, pokopan je
nedaleko od mjesta smaknuća, i treći dan je uskrsnuo. Danas, ta lokacija se
nalazi usred vreve suvremenog grada Jeruzalema, pokrivena velikim crkvenim
kompleksom, zvanim crkva Uskrsnuća, ili sv. Groba. Većim dijelom je pod
kontrolom pravoslavne jeruzalemske patrijaršije; uostalom, jedino je
jeruzalemska pravoslavna patrijaršija izvorna ovdje, svi ostali su samo gosti.
U
središnjem dijelu pod kupolom, nalazi se manja kapelica, unutar koje je maleni
prostor, s malenim ulazom, u kojemu se nalazi ploča groba Gospodnjeg, zaštićena
drugom pločom. Iako je put bio naporan i iscrpljujući, i iako ne volim gužve i
općenito velik broj ljudi oko sebe, ovog puta začudo nisam bio nervozan. Smireno
sam čekao svoj red, moleći i izlažući čitav svoj život pred Boga.
Naposljetku,
dolazi trenutak, kada čovjek uđe u sam Grob, klekne pred ploču, i prostre se
gornjim dijelom tijela preko nje. Monah koji pazi na red, ne dozvoljava dulje
zadržavanje unutra, ali čovjek osjeća da se nalazi na mjestu s kojega ne bi
nikada želio otići. To je mjesto, najsvetije na zemlji, uistinu centar svijeta.
Tu, na tom kamenu, sažeta je cijela povijest i bit svijeta i čovječanstva. Tu je
dan odgovor na temeljna ljudska pitanja, grijeha, zla, smrti, vječnosti,
smisla. Ležeći prostrt na tom kamenu, čovjek odjednom vidi cijelu teologiju i
nauk Crkve, duhovno iskustvo, Predaju, sve sažeto na tom mjestu.
Jer,
to je mjesto koje je primilo mrtvo tijelo Bogočovjeka, mjesto na kojemu se
dogodio prvi bljesak novog stvaranja – uskrsnuća. Odjednom, čovjek osjeti da
nestaju granice vremena, prostora, sadašnjosti, prošlosti, budućnosti. Sve se
pretvara u neizrecivi bljesak božanske Energije, koja teži prosijavanju svakog
atoma na ovome svijetu. Prisutnost božanskoga je neopisiva. Jedinstvo s Bogom i
tvorevinom je doslovce opipljivo. I nije to plod emocija i fantazije. Čovjek uistinu
može reći s praocem Jakovom: „Kako je strašno ovo mjesto! Zaista, ovo je kuća
Božja, ovo su vrata nebeska!“ (Post 28, 17)
Ljudi
ulažu često velik trud i novac, da obiđu razne samostane, manastire, relikvije
svetih, mjesta čuda, ukazanja, Fatimu, Lurd, Međugorje. No, za svakog
kršćanina, neovisno kojoj konfesiji pripada, centar je ovdje, i ovo mjesto bi
trebalo imati prioritet pred svim ostalim mjestima. Ovdje prestaje vrijeme i
počinje vječnost.
Hristos posredje nas!
OdgovoriIzbrišiImao sam blagislov Bozji biti na svetim mjestima i potpuno se slazem s tobom...osjecaj ne neopisiv i nezemaljski...
Ne znam je li ti poznato,kamena ploca u samoj pecini groba,koja je prekrivala originalno leziste na kojem je pocivalo tijelo Gospodnje, koja je u ovogodisnjoj restaraciji uklonjena,je od brackog mramora,postavili su je Franjevci iz Jerusalima,mislim u 16.st.ali nisam siguran,kustod je bio Hrvat...to je !ijep detalj...
Ima jedna mala arhitektonska mjsterija,barem za mene,ne znam jesi !i ju vidio!?
Kad se popnes na kat crkve Groba Gospodnjeg,u koptsku crkvu sv.careva Konstantina i Jelene,ako ides nekoliko metara kroz jedan uski hodnik,nadjes se u jednoj ogromnoj spilji sa jezercem na dnu,ako gledas crkvu Sv.Groba izvana,ne mozes svatiti kako je to moguce i gdje je sve to smjesteno...
Abdul Mesih el Miskin