Pravoslavna
psihologija se u radu s depresivnošću oslanja upravo na pravoslavna shvaćanja o
paloj ljudskoj prirodi i o porobljenosti ljudske duše grešnim strastima. Tugu
koja nije zdravo tugovanje, već predstavlja strast koja prelazi u depresivnost jedan
svetac (bogoliki Nil Sinajski) nazvao je „crvom u srcu“. Kakav točan i slikovit
izraz.
Tuga ima mnogo
naziva i nijansi: ogorčenje, sjeta, žalost, duševna bol, potištenost,
melankolija, očaj. Ponekad tugu nazivaju očajavanjem, iako mnogi sveti oci
razdvajaju te dvije strasti. Zbog čega – o tome ćemo kasnije. Danas je
najrasprostranjeniji naziv za tugu – depresija. Depresiju i brigu (to je također
manifestacija depresije) psihijatri i psihoterapeuti nazivaju kancerom 21. stoljeća,
tj. kugom našeg vremena.
Iako su u suvremenom
svijetu neke strasti dostigle neslućene razmjere, tuga, očajavanje i gubitak
životnog smisla su dobili karakter epidemije. Tugu bogoliki Nil Sinajski naziva
„crvom u srcu“. Ta strast poput smrtne bolesti iznutra iscrpljuje i razjeda čovjeka,
a može ga dovesti i do potpune iznemoglosti (katkad i do smrti), ukoliko se ne
počne boriti s njom.
Kao i svaka
strast, i tuga ima sasvim prirodno porijeklo. Žalost, patnje, duševna bol, plač
– uobičajena su emocionalna reakcija čovjeka na teške životne okolnosti. Kad
umire bližnji, rijetko tko će ostati indiferentan, ravnodušan prema tom
događaju. Sam Gospodin naš Isus Krist je zaplakao, kad je došao na grob Svog
prijatelja Lazara. On ''...potresen u duhu i uzbuđen upita: »Kamo ste ga
položili?« Odgovoriše mu: »Gospodine, dođi i pogledaj!« I zaplaka Isus. Nato su
Židovi govorili: »Gle, kako ga je ljubio!'' (Iv 11, 33-36).
Mi ne možemo
ostati ravnodušni prema teškim potresima. Kao prvo, naše emocije nam pomažu da
preživimo stres, a kao drugo, pomažu nam da mobiliziramo snagu potrebnu za
borbu s poteškoćama. Njihova uloga je u tome da nas pokrenu na neko djelovanje.
Međutim, nevolja je kad emocije zagospodare nad nama. Kad zapadnemo u
dugotrajno stanje tuge, nismo daleko od depresije.
Što je strast tuge odnosno depresija?
To je oduženo bolesno stanje duše. Tuga postaje ovisnost; počinjemo joj služiti,
i ona, kao i svaki idol, traži žrtve.
Čovjek koji je
bio u stanju depresije i koji je uz Božju pomoć smogao snage pobijediti je,
nakon toga je se s užasom sjeća kao košmarnog sna. Sve ono što ga je
uznemiravalo tad, i što mu se činilo kao čudovišni problem, sad izgleda smiješno
i besmisleno. Općenito govoreći, tuga je uvelike duševni poremećaj, jer je čovjek
za vrijeme depresije nesposoban adekvatno ocijeniti životne okolnosti, ljude i
samoga sebe.
Kakve se misli
obično motaju po glavi čovjeka utonulog u tugu? „Sve je loše, u mom životu nema
ničeg dobrog, nitko me ne voli, ne razumije, u mom životu nema nikakvog
smisla“. I, naravno, samooptuživanje: „Ja sam najnesretniji na svijetu, gubitnik,
glupi ništavni čovjek, donosim ljudima samo patnje“. U čitavom tom monologu
najzabrinjavajući i najapsurdniji su kategorički zaključci: sve, ništa, nitko,
naj itd.
Svakom imalo
zdravom i uračunljivom čovjeku, koji se ne nalazi u stanju dugotrajne
depresije, jasno je da ne može biti sve loše. To je apsurd. Svaki čovjek ima
mogućnosti za život i sreću, samo depresivan čovjek to uporno ne želi primijetiti.
Svakako, ima i zdravlje (u ovoj ili onoj mjeri), posao, vještine, navike,
bliske ljude, rođake i prijatelje, a to znači da ima mogućnosti voljeti i biti
voljen. I svatko to shvaća.
Iz čovjeka ne
progovara njegov razum, već netko drugi. Tko? Njegova strast, koja je
zagospodarila njegovom dušom i sviješću. I kao što smo ustvrdili, strasti nisu
vlasništvo naše duše; one dolaze izvana, mi ih samo puštamo u sebe.
Sada je jasno tko
nam šapatom nameće misli o besmislenosti života i našoj potpunoj nesposobnosti.
Zli duh tuge. I mi ga pokorno slušamo, usvajajući njegova „poslanja“ za svoje vlastite
misli. Ovdje se trebamo prisjetiti, kako se boriti s lošim mislima – o tome smo
već govorili u poglavlju „Borba s mislima“. Princip je isti: ne smatrati ih
svojim i ne puštati ih u dom naše duše. A ukoliko su one već ovdje, treba ih tjerati
metlom za smeće i što brže nastaniti na njihovo mjesto druge podstanare, tj. svijetle,
dobre misli.
Opasnost tuge,
tj. depresije je u tome, što je ona strast; to znači da djeluje kao svaka od
osam strasti. S jedne strane, muči čovjeka (sjećate se, strast znači mučenje), a s druge strane, pruža gomilu ugodnih
osjećaja – u suprotnom, nitko ne bi dospio na đavolsku udicu. Ma koliko to bilo
čudno, u nekom smislu se sviđa biti slatki plijen strasti i onom kojeg muči
tuga. „Ništa tako ne opija, kao vino mučenja!“ – pisao je Balzac. I zbog toga
nije nimalo jednostavno izbaviti se iz tog stanja, te zbog toga tako loše djeluju
utjehe bližnjih; čovjek ne očekuje iscjeljenje, jer je obuzet samosažaljenjem i
uopće se ne želi utješiti.
Tuga zaista može
opijati kao vino ili narkotik, i lakše je depresivnom čovjeku prebivati u toj
toploj močvari koja guta, negoli se izboriti sa svojom nemoći.
Svećenik Pavao Gumerov
Izvor:
www.prijateljboziji.com
Nema komentara:
Objavi komentar
Molim cijenjene anonimne komentatore da komentare svakako potpišu sa svojim nick name da se može snaći u njima