Kako nastaje depresija?

Pravoslavna psihologija se u radu s depresivnošću oslanja upravo na pravoslavna shvaćanja o paloj ljudskoj prirodi i o porobljenosti ljudske duše grešnim strastima. Tugu koja nije zdravo tugovanje, već predstavlja strast koja prelazi u depresivnost jedan svetac (bogoliki Nil Sinajski) nazvao je „crvom u srcu“. Kakav točan i slikovit izraz.

Tuga ima mnogo naziva i nijansi: ogorčenje, sjeta, žalost, duševna bol, potištenost, melankolija, očaj. Ponekad tugu nazivaju očajavanjem, iako mnogi sveti oci razdvajaju te dvije strasti. Zbog čega – o tome ćemo kasnije. Danas je najrasprostranjeniji naziv za tugu – depresija. Depresiju i brigu (to je također manifestacija depresije) psihijatri i psihoterapeuti nazivaju kancerom 21. stoljeća, tj. kugom našeg vremena.

Iako su u suvremenom svijetu neke strasti dostigle neslućene razmjere, tuga, očajavanje i gubitak životnog smisla su dobili karakter epidemije. Tugu bogoliki Nil Sinajski naziva „crvom u srcu“. Ta strast poput smrtne bolesti iznutra iscrpljuje i razjeda čovjeka, a može ga dovesti i do potpune iznemoglosti (katkad i do smrti), ukoliko se ne počne boriti s njom.

Kao i svaka strast, i tuga ima sasvim prirodno porijeklo. Žalost, patnje, duševna bol, plač – uobičajena su emocionalna reakcija čovjeka na teške životne okolnosti. Kad umire bližnji, rijetko tko će ostati indiferentan, ravnodušan prema tom događaju. Sam Gospodin naš Isus Krist je zaplakao, kad je došao na grob Svog prijatelja Lazara. On ''...potresen u duhu i uzbuđen upita: »Kamo ste ga položili?« Odgovoriše mu: »Gospodine, dođi i pogledaj!« I zaplaka Isus. Nato su Židovi govorili: »Gle, kako ga je ljubio!'' (Iv 11, 33-36).

Mi ne možemo ostati ravnodušni prema teškim potresima. Kao prvo, naše emocije nam pomažu da preživimo stres, a kao drugo, pomažu nam da mobiliziramo snagu potrebnu za borbu s poteškoćama. Njihova uloga je u tome da nas pokrenu na neko djelovanje. Međutim, nevolja je kad emocije zagospodare nad nama. Kad zapadnemo u dugotrajno stanje tuge, nismo daleko od depresije.

            Što je strast tuge odnosno depresija? To je oduženo bolesno stanje duše. Tuga postaje ovisnost; počinjemo joj služiti, i ona, kao i svaki idol, traži žrtve.

Čovjek koji je bio u stanju depresije i koji je uz Božju pomoć smogao snage pobijediti je, nakon toga je se s užasom sjeća kao košmarnog sna. Sve ono što ga je uznemiravalo tad, i što mu se činilo kao čudovišni problem, sad izgleda smiješno i besmisleno. Općenito govoreći, tuga je uvelike duševni poremećaj, jer je čovjek za vrijeme depresije nesposoban adekvatno ocijeniti životne okolnosti, ljude i samoga sebe.

Kakve se misli obično motaju po glavi čovjeka utonulog u tugu? „Sve je loše, u mom životu nema ničeg dobrog, nitko me ne voli, ne razumije, u mom životu nema nikakvog smisla“. I, naravno, samooptuživanje: „Ja sam najnesretniji na svijetu, gubitnik, glupi ništavni čovjek, donosim ljudima samo patnje“. U čitavom tom monologu najzabrinjavajući i najapsurdniji su kategorički zaključci: sve, ništa, nitko, naj itd.

Svakom imalo zdravom i uračunljivom čovjeku, koji se ne nalazi u stanju dugotrajne depresije, jasno je da ne može biti sve loše. To je apsurd. Svaki čovjek ima mogućnosti za život i sreću, samo depresivan čovjek to uporno ne želi primijetiti. Svakako, ima i zdravlje (u ovoj ili onoj mjeri), posao, vještine, navike, bliske ljude, rođake i prijatelje, a to znači da ima mogućnosti voljeti i biti voljen. I svatko to shvaća.

Iz čovjeka ne progovara njegov razum, već netko drugi. Tko? Njegova strast, koja je zagospodarila njegovom dušom i sviješću. I kao što smo ustvrdili, strasti nisu vlasništvo naše duše; one dolaze izvana, mi ih samo puštamo u sebe.

Sada je jasno tko nam šapatom nameće misli o besmislenosti života i našoj potpunoj nesposobnosti. Zli duh tuge. I mi ga pokorno slušamo, usvajajući njegova „poslanja“ za svoje vlastite misli. Ovdje se trebamo prisjetiti, kako se boriti s lošim mislima – o tome smo već govorili u poglavlju „Borba s mislima“. Princip je isti: ne smatrati ih svojim i ne puštati ih u dom naše duše. A ukoliko su one već ovdje, treba ih tjerati metlom za smeće i što brže nastaniti na njihovo mjesto druge podstanare, tj. svijetle, dobre misli.

Opasnost tuge, tj. depresije je u tome, što je ona strast; to znači da djeluje kao svaka od osam strasti. S jedne strane, muči čovjeka (sjećate se, strast znači mučenje), a s druge strane, pruža gomilu ugodnih osjećaja – u suprotnom, nitko ne bi dospio na đavolsku udicu. Ma koliko to bilo čudno, u nekom smislu se sviđa biti slatki plijen strasti i onom kojeg muči tuga. „Ništa tako ne opija, kao vino mučenja!“ – pisao je Balzac. I zbog toga nije nimalo jednostavno izbaviti se iz tog stanja, te zbog toga tako loše djeluju utjehe bližnjih; čovjek ne očekuje iscjeljenje, jer je obuzet samosažaljenjem i uopće se ne želi utješiti. 

Tuga zaista može opijati kao vino ili narkotik, i lakše je depresivnom čovjeku prebivati u toj toploj močvari koja guta, negoli se izboriti sa svojom nemoći.

Svećenik Pavao Gumerov

Izvor: www.prijateljboziji.com