Migrantska kriza

Donosimo kratko razmišljanje ruskog pravoslavnog svećenika o aktualnoj migrantskoj krizi. Iako pisan iz ruske perspektive, značajan je i za nas, a otkriva nam i specifični pravoslavni pogled na ovo pitanje, pogled o kojemu se nažalost malo čuje u Europi. 

O migrantima i biblijskoj paradigmi

Protojerej Andrej Tkačov

S točke gledišta zapadnih Europljana, migranti iz muslimanskih zemalja su nesretni ljudi, koji im trebaju do groba biti zahvalni što su im dopustili živjeti na takom starom i uglađenom kontinentu. A s točke gledišta samih muslimanskih migranata, Europljani su čisti bezbožnici koji uživaju u pozamašnom materijalnom blagostanju. Nesuglasje među tim stavovima je veoma ozbiljno. Jedni misle: "Mi vas sažalijevamo, a vi nam trebate biti zahvalni", a drugi (ili barem mnogi od njih): "Mi vas preziremo i uvjereni smo da takvi kao vi ne zaslužuju živjeti". To je izvor napada sjekirama, mačetama, bombama, automatima i kamionima bez kontrole. Budimo iskreni, asimilacije neće biti. Bit će rata (koji je već počeo). Bit će to neizbježna kemijska reakcija, prvo će doći do iskrenja, a potom će uslijediti eksplozija, baš onako kako to biva kada se spoje voda i kiselina. Pritom, sa strane europskih starosjedilaca to će biti rat za razblažene i beživotne liberalne vrijednosti, bezokusne kao bjelanjak (tolerancija, rod, fantomske slobode). A s druge strane to će biti rat nositelja određene religiozne ideje u cilju krajnje pobjede njihovog pogleda na svijet (Bog dopušta – Bog zabranjuje i to je to!). Usput rečeno, u okviru ovog suvremenog fenomena, zapažamo jasnu biblijsku analogiju.

Židovi su, za vrijeme Josipa, ušli u Egipat kao velika obitelj pastira, tražeći spas od gladi. Kroz nekoliko stoljeća oni su se umnožili i postali veliki narod, više nisu napasali svoja stada, već su porobljeni i prisiljeni postati zidari (obratite pažnju na etnički sastav građevinaca u Moskvi, pa ćete vidjeti još jednu sličnost). Poslije je uslijedio Izlazak i lutanje, a tada Židovi već nisu bili ni pastiri ni zidari. Oni su postali putnici i vojnici. Poslije izlaska iz Egipta, oni su umirali ili zbog kazne za pobunu, ili prirodnom smrću. Rađali su se novi ljudi umjesto ubojica. Oni će biti ti koji će ući u Kanaan. Ljudi, koji su naselili obećanu zemlju za vrijeme Jošue, odvikli su se od sjedilačkog života i kulturnog stvaralaštva. Oni nisu ni gradili, ni sijali, ni sakupljali ljetinu, niti su se bavili zanatima. Samo su putovali i ratovali. To je nekoliko pokoljenja koja su zaboravila kako da napasaju stada ili da zidaju!

Međutim, oni su bili predodređeni naseliti zemlju ispunjenu domovima i putevima, vrtovima i vinogradima, bazenima i bunarima. To jest, ispostavilo se da su prašnjavi putnik i dojučerašnji lutalica dobili zapovijed od Boga da ovladaju zemljom, u kojoj su stoljećima obitavali orač i vinogradar, kovač i tkalac, liječnik i trgovac.

   

            Istine radi, Židovi su imali nešto što Kanaanci nisu. Židovi su imali vjerski zakon, dobiven na Sinaju, imali su zapovijed da se boje Gospodina u sve dane i da se trude ispuniti sve što je napisano u knjizi Zakona. A kod Kanaanaca je cvjetao razvrat, u istoj mjeri gnjusni, koliko i kulturno istančani. Kod njih je postojala ritualna prostitucija, kako ženska, tako i muška. Vračevi su prinosili žrtve demonima, slavili su blagdane uz orgije. Prakticirali su i sodomiju, i gatanje i prizivanje mrtvih. Tajnoviti šumarci su bili mjesta ritualnog razvrata, u dolinama su mogli spaljivati novorođenčad. Događalo se sve o čemu je Gospodin govorio Židovima u Svetom Pismu: "Ne postupajte po običajima naroda te zemlje. Ne ponavljajte njihove gadosti, jer ih Ja zbog tih gadosti i izgonim podalje od vas. Ne crtajte po svom tijelu i ne pravite rezove na njemu. Mrtve ne prizivajte. Vračara da ne bude među vama. Ne liježite s muškarcem, kao što liježete sa ženom. Sa stokom ne općite. Ako išta od toga budete činili, onda ću vas Ja izgnati iz zemlje u kojoj teku med i mlijeko. Bojte se Gospodina. A sada uđite u tu zemlju i živite u kućama koje vi niste izgradili. Jedite plodove koje niste uzgajali." Upravo postoji rizik da se ovaj prizor iz Biblije ponovi i već se ponavlja na nekada kršćanskom Starom kontinentu.

Kakve god da su greške i zablude koje prate vjeru muslimanskih migranata, nije sve u njihovoj vjeri lažno. Njihova laž je vidljiva jedino u usporedbi s Evanđeljem. Ali u usporedbi s liberalnim svjetonazorom i moralnim normama suvremenog Zapada, primjetnija je laž liberalizma. U tom kontekstu muslimani izgledaju privlačnije. Musliman vjeruje u zagrobni život, u raj i pakao. Za njega je to do određenog trenutka nesumnjiva stvarnost. Europljanin se skroz na skroz smije takvim "arhaičnim" poimanjima. Za muslimana je tijelo ono što će uskrsnuti Posljednjeg dana. Tijelo ne treba predavati razvratu za života i spaljivati poslije smrti. Za Europljanina je sve naopako: razvrat za života je norma, a poslije smrti – ravno u vatru, bez ikakvih misli o uskrsnuću. Za muslimana biološki život nije najviša vrijednost, naročito ne biološki život njegovog ideološkog protivnika. On smatra da je iznad svega zakon Svevišnjeg – tako kako su njemu taj zakon objasnili. Zato se on ne boji smrti, niti se plaši ubiti. Europljanin ne zna za vrijednosti koje nisu vezane za njegovo osobno biološko postojanje. Susret, licem u lice, s kulturom koja drugačije promatra smrt, za njega je grozan i neizdrživ. Pri takvom susretu on gubi na samom početku.

I što dalje to gore. Tu nas čekaju seksualne teme, abortusi i nerađanje, i nudističke plaže i žene bez stida. Sve ono što kod migranata izaziva mržnju i religiozni gnjev. Da, oni su došli u tuđu zemlju. Oni su "novajlije". Ali što vrijedi da o tome pričamo. Oni su već stigli. "Zabranjeno je sunčati se bez gaća na javnim mjestima", govore oni i okupljaju se u gomilama na nudističkoj plaži, naoružani hladnim oružjem. I tako počinje igra gluhih telefona. Europljanin zgroženo podiže obrve: "Kako se usuđujete nas učiti što da radimo? Mi smo vam pružili utočište". Na što Jusuf ili Ali samouvjereno odgovaraju: "Vi radite ono što je zabranjeno. Vi nemate ni vjere, ni stida, ni savjesti. Vi nas niste jednostavno pozvali u goste. Prvo ste bombardirali naše gradove. Pričekajte, još ćemo mi vas naučiti poštovati Boga". I koliko god da nam je žao Kurta ili Franza, moramo priznati da su Jusuf ili Ali barem djelomično u pravu.

Ispipane i napastovane žene na trgu ispred katedrale u Kölnu – to nije obično huligansko ponašanje. Žena je prvi trofej zavojevača. Najrazumljiviji i najjasniji trofej. "Pred savladanim protivnikom silovati njegovu ženu – to je istinska sreća", govorio je Džingis-kan. Nije se mnogo toga izmijenilo u psihologiji pobjednika od tih vremena. I sam čin napada na Njemice, u nazočnosti njihovih muškaraca, treba shvatiti kao poruku: "Vi ste slabići. Mi ćemo vam učiniti što god nam se prohtije. I mi imamo pravo na to". Uostalom, o "poniženim istočnjačkim ženama" se brine mnoštvo muškaraca: otac, stric, braća, zaručnik (ako postoji), i na kraju sinovi. O europskoj ženi se nitko ne brine. Kako se ispostavilo čak ni policija i to u Njemačkoj. Žene, kao i obično, prve osjećaju propast svoje civilizacije. Osjećaju to na svojoj koži.

Nije daleko to vrijeme kada će Arapi i Afrikanci poželjeti da, umjesto u kampovima za izbjeglice i centrima za migrante, žive u stanovima čiji su vlasnici Europljani. Poželjet će isti život, ali neće živjeti uz Europljane, nego umjesto njih. Naravno, da bi se održao europski standard života potrebni su znanje i trud. Potrebni su električari, liječnici, inženjeri, piloti. Potrebno je stotinu profesija i kontinuitet poretka i vlasti. Zato je budućnost rastrgane Europe mračna. Većina migranta se neće htjeti obrazovati i raditi. Većina će poželjeti da silom otme tuđe, da pregazi taj mali raj, onako kako je Atila pregazio i opljačkao Rim. Njih ne zanima što će biti poslije. Oni su sjekira u rukama onoga koji siječe, a sjekira nije navikla na razmišljanje. Ali to će biti poslije. Trenutno su migranti "bič Božji" za Europu, kao što su to bili barbari za vječni grad Rim. Čak i ako se, po ugledu na Europljane, migranti izopače, opet neće postati tolerantni. Oni će ostati tuđini motivirani religijom i mrzit će bijele bezbožnike, koji su postali slabi i dekadentni.

U Europi je moguć i očekivan zaokret prema političkoj desnici. Razni ultrasi, fašistička omladina, rasizam počinje kipjeti, makar na nogometnim stadionima. Ali sve to neće promijeniti situaciju. To će biti samo agonija. Situaciju može izmijeniti samo povratak Europe iskonskoj kršćanskoj religioznosti. Pobjeda mora biti duhovna. I taj jedini protuotrov nije moguć. Europi nedostaje snage za preporod kršćanstva.

Bijeli čovjek na Starom kontinentu će i dalje nastaviti živjeti i griješiti kako mu se sviđa. A zli siromasi s Kuranom u rukama preuzimat će komad po komad teritorija, četvrt po četvrt grada, područje po područje države, kao pustinja koja guta oazu. U određenoj fazi svog širenja, kada se promijene odnosi, prestat će se prikrivati, tražiti izgovore za svoje postupke i ispričavati se. Jednostavno će početi istjerivati Europljane iz njihovih stanova, nametnut će im poreze, namijenjene nevjernicima, osnovat će šerijatske sudove, naredit će ženama da pokrivaju glave i drugo. Djelovat će pravocrtno i logično. Taj proces izgleda potpuno bespovratno.

Sve se to tiče i Rusije. Trebamo na novi način sagledati svoju kulturnu ovisnost o Zapadu. Kako bismo se obranili od dima razvrata koji nam se polako primiče sa zalazećeg Zapada, potreban nam je kršćanski respirator. I sve što je rodila kršćanska Europa trebamo voljeti i usvojiti. A sve što je rođeno u postkršćanskoj Europi trebamo držati na sigurnoj udaljenosti i oprezno proučiti. Na kraju, odbaciti to, u većini slučajeva, nakon što smo izučili. Preuzimajući degenerirane kulturne novotarije, mi kao i Europljani, postajemo slabi i nezaštićeni. Pravoslavna Rusija je umjela održavati dobre odnose s muslimanima unutar i izvan zemlje. Nje se nisu samo bojali, već su je i poštovali, a imali su i zašto. Postkršćanska Rusija će biti podjednako slaba i nezaštićena, kao što je slab bilo koji egoist i bezbožnik pred protivnikom s višim ciljem koga pokreće religija.

Naši muslimani nisu pridošlice, oni su starosjedioci. Nas ne dijeli jezična barijera, dok je kulturna barijera u velikoj mjeri smanjena. I pred nama je zadatak koji Europljani ne ispunjavaju i koji, očigledno, ne mogu ispuniti. Muslimani u 21. stoljeću imaju određene pretenzije prema suvremenim kršćanima. Suština tih pretenzija je jednostavna: gdje je vaša svetost? Gdje su vam molitva i post? Gdje je poštovanje prema starijima i poslušnost žene prema mužu? Gdje je vaša mladež – u mračnim klubovima ili u sportskim salama. Gdje je vaše milosrđe? Ne samo milostinja, već milosrđe? Poznajete li vlastitu povijest? I ako mi stidljivo prešutimo odgovor, oni će nam reći: a pogledajte nas. Oni će nam pokazati svoje najbolje odlike, a one loše će prešutjeti, a mi ćemo i dalje držati jezik za zubima. Ne smijemo šutjeti. Naš odgovor mora biti religiozan i povezan sa životom.

"Evo našeg posta i molitve. Eto naše međusobne pomoći. A ovo je naša mladež. Ovo su naše obitelji. Sve svoje pamtimo, a tuđe uvažavamo. Rane prošlosti liječimo i rezultati su već vidljivi". Ako takav odgovor bude popraćen i potkrijepljen neospornim činjenicama, onda će biti mira i uzajamnog poštovanja. Nemoguće je ne uvažavati ljude koji čuvaju svoju obitelj, pomažu jedni drugima, klanjaju se Bogu u Duhu i istini, poštuju svog susjeda i jedu pošteno zarađeni kruh. Ali je zato moguće gnušati se onih koji ništa od toga ne rade. I tada njihova zemlja polako i neprimjetno prestaje biti njihova. Još vrijede svi dokumenti i testamenti, ali nešto se pokrenulo s temelja i krenulo put propasti. To se sada i događa u Europi, bez velike šanse da se situacija popravi. Baš to ne smijemo dopustiti u Rusiji, a da bismo to spriječili ostalo nam je još vremena i sredstava.

izvor: pravoslavie.ru