petak, 14. listopada 2016.

Posljednji kršćani sjeverozapadne Afrike: nekoliko lekcija za pravoslavlje danas


Kada danas govorimo o stradanjima istočnih kršćana pod muslimanima, najčešće mislimo na Bliski istok i Egipat. Manje je međutim poznato da je prostor današnje sjeverozapadne Afrike nekoć bio kršćansko područje, domovina Tertulijana, Ciprijana, Monike, velikog Augustina, brojnih mučenika, svetaca, monaha, crkvenih sabora čiji kanoni i danas ulaze u kanonske zbornike Pravoslavne Crkve, kao i specifičnog obreda, afričkog, veoma sličnog drevnom rimskom obredu. Što se dogodilo s tim kršćanima?


Često nazivana Magreb, sjeverozapadna Afrika je danas podijeljena od zapada prema istoku na tri države: Maroko, Alžir i Tunis. Prije dvije tisuće godina ovo je područje naseljavao narod po imenu Berberi, ali kada je tu regiju pokorilo Rimsko Carstvo, ovdje se doselilo i rimsko stanovništvo.

Nakon naseljavanja Židova, a potom propovijedanja Evanđelja, do drugog stoljeća, ovo je područje već postalo centar pravoslavlja gdje se govorio latinski jezik. Postupno, i doseljeni Rimljani i  romanizirani Berberi postali su kršćani. Na taj način, ovdje su stasale ličnosti poput crkvenog pisca Tertulijana (155.-202.), svećenika-mučenika Ciprijana Kartaškog (+258.), pravedne Monike, njenog sina, filozofa blaženog Augustina, biskupa hiponskog[1] (+430.), mučenice Julije Kartaške (5.st.), i mnogi drugi Božji sveci.

U prvim stoljećima ovdašnja Crkva je bila dosta potresana i dijeljena od strane raznih krivovjerja i drugačijih vjerovanja. U četvrtom stoljeću javio se fanatični donatizam, zatim manihejstvo, koje je toliko privlačilo tada još poganina Augustina, a onda su u petom stoljeću germanski osvajači Vandali donijeli arijanizam.                                    

Ova otpadnička vjerovanja i hereze bili su u velikoj mjeri obojeni etničkim tenzijama između bogatijih rimskih doseljenika i siromašnijeg berberskog stanovništva koje se često željelo iz etničkih i socijalnih razloga diferencirati od kolonista.

Prema tome, krivovjerja i drugačija vjerovanja na ovom prostoru bili su u značajnoj mjeri uvjetovani politički motiviranim nacionalizmom. Zato je ovaj proces sličan pojavi etničkih krivovjerja monofizitizma i nestorijanizma kod Kopta na sjeveroistoku Afrike i Semita na Bliskom istoku. Međutim, pravoslavlje je na spomenutim prostorima opstalo, dok na sjeverozapadu Afrike, gdje su nekada postojale stotine pravoslavnih biskupija, danas nema ni jedne. Što se dogodilo? Pogledajmo što možemo naučiti iz ove tragedije radi današnjice.

Početak kraja pravoslavlja na sjeverozapadu Afrike dogodio se 647. g. dolaskom prvih arapskih osvajača s Istoka koji su sa sobom donijeli islam. Uslijedilo je osvajanje velike kršćanske metropolije Kartage sv. Ciprijana 698. godine i postupna islamizacija odijeljenih Berbera.

Za pravoslavne islam je bio, i još je uvijek, kršćanska hereza, ili još bolje, hereza herezi. Prema tome, za političke i etničke berberske disidente islam je bio samo još jedna prilika da se oslobode rimske kolonijalne administracije. Međutim, to i dalje ne objašnjava zašto ovdje, u sjeverozapadnoj Africi, pravoslavlje nije opstalo, za razliku od Egipta i Bliskog istoka gdje je pravoslavno kršćanstvo opstalo i do danas. Kada i zašto je pravoslavlje nestalo sa sjeverozapada Afrike?

Nesumnjivo, glavni razlog bilo je iseljavanje kršćana kolonijalnog porijekla koji su tražili utočište od islamskih poreza na drugim mjestima. Mnogi od njih imali su interese, imanja i rodbinu u drugim zemljama zapadnog Mediterana. Jednom riječju, imali su kamo otići.

Tako je po osvajanju Kartage 698. god. uslijedio masovni egzodus na Siciliju, u Španjolsku i druge mediteranske zemlje. Te seobe naročito su pogodile obrazovanu elitu, uključujući svećenstvo, od kojih mnogi nisu bili berberskog porijekla, već potomci latinskih doseljenika iz rimskog perioda. Seobe su se nastavile u osmom stoljeću. Neki su se naselili daleko na sjeveru, čak u Njemačkoj, kako se spominje u pismu pape Grgura II. (715.-731.) sv. Bonifaciju.

Ipak, mnogi kršćani su ostali na sjeverozapadu Afrike i tijekom osmog stoljeća i odnosi između muslimana i preostalih kršćana koji su sada često pripadali istoj berberskoj rasi, bili su uglavnom prijateljski. Pisma iz kršćanskog Magreba Rimu iz devetog stoljeća, svjedoče da je kršćanstvo tada još uvijek bilo živa religija. Iako se spominjanje 40 biskupskih gradova u X. st. više odnosi na povijest nego na stvarnost, pravoslavlje i dalje postoji, i nekoliko biskupa i biskupija bilo je aktivno.[2]

Nastavljaju se odnosi s patrijaršijom u Rimu i do kraja stoljeća, te je u vrijeme pape Benedikta VII. (974.-983.), izvjesni svećenik (Jakov) poslan u Rim da bude postavljen za kartaškog nadbiskupa. Međutim, od kraja X. st. saznajemo da kršćani napuštaju čak i lokalnu formu latinskog jezika i, kao i na Bliskom istoku, koriste arapski u komunikaciji.

Za razliku od sjeveroistoka Afrike i Bliskog istoka, upravo u jedanaestom stoljeću pravoslavlje konačno počinje nestajati iz Magreba. Zajednice postaju izolirane i dosta manje. Na primjer, Crkva u Kairuanu u Tunisu nestaje iz povijesti 1046. god. s pobjedom militantnih muslimana. Sada dolazi do drugog egzodusa, što dalje slabi nazočnost kršćanstva. Iz pisma rimskog pape od 17. prosinca 1053. saznajemo da je ostalo samo pet biskupa u cijelom Magrebu i da će oni priznati Tomu, kartaškog nadbiskupa, za svog metropolita. Druga dva biskupa, Petar i Ivan, možda iz Tlemcena u Alžiru ili Gafse u Tunisu se spominju, ali čak ni imena ne znamo druge dvojice biskupa iz tog vremena. Do 1073. god. kartaški nadbiskup je Sirakuz, a preostala su samo još dva biskupa u cijeloj sjeverozapadnoj Africi. Godine 1076. on je bio sam, i još jedan biskup, Servand, za Tunis, morao je biti postavljen u Rimu.

Ovo su posljednji kontakti između kršćanskog Magreba i Rima, koji je sada doživljavao vlastitu grgurovsku revoluciju. Od tog trenutka nadalje jasno je da su, kako se iseljavanje nastavlja, preostale kršćanske zajednice sve manje i malobrojnije.

Sa zauzimanjem kršćanskog središta u Tunisu 1159. god. od strane militantnog muslimanskog vođe Abd al-Mu'mina, koji je 1160. također prognao Normane iz današnjeg Tunisa, došlo je do daljnjeg slabljenja. Bez zaštite Normana, uslijedio je treći egzodus kršćana, poslije onih u sedmom i sredinom devetog stoljeća.

Bez samostanskih centara i pisaca kršćani Magreba suočili su se s asimilacijom. Za razliku od Bliskog istoka, gdje su postojale značajne ličnosti poput sv. Ivana Damaščanskog, ovdje nije bilo nikoga da propovijeda pravoslavnu ideju nasuprot islamu, kao i kulturu i jezik. Nema književnih spomenika, nema patrijarha, tekstova na latinskom ili arapskom iz ovog perioda. Stara pravoslavna kultura sa sjeverozapada Afrike je nestajala. Istina, čak i poslije jedanaestog stoljeća mjestimična egzistencija se održavala.

Tako je 1114. god. zabilježeno postojanje kršćanske zajednice u Qal'a-u u središnjem Alžiru. Sredinom dvanaestog stoljeća afrikanizirani latinski je još postojao u pravoslavnoj Gafsi na jugu Tunisa, u vrijeme kada se nigdje u zapadnoj Europi nije govorilo latinskim. Godine 1194. i u Nefti na jugu Tunisa[3] zabilježena je crkva i zajednica posvećena Majci Božjoj.

U trinaestom stoljeću, središta papinske moći, Španjolci i Talijani pokušali su osvojiti i pokatoličiti sjeverozapadnu Afriku, kao što su Španjolci uradili na Pirinejskom poluotoku. Međutim, dovođenje dominikanaca i drugih katolika i podizanje malih kapela u priobalju Magreba, nije ih odvelo nikamo. Ne samo da nisu uspjeli pokrstiti muslimane, već su i neki od doseljenih katolika za nekoliko godina i sami postali muslimani.[4]

Uz to, ti novi „uvozni“ katolici nisu imali nikakve kontakte s ono malo preostalih kršćana daleko starije pravoslavne tradicije. Ovi posljednji bili su vjerni, ne novom srednjovjekovnom katolicizmu, već drevnom pravoslavnom načinu života u sjeverozapadnoj Africi. 

Katolicizam trinaestog i četrnaestog stoljeća bio je drugi svijet u odnosu na staro pravoslavlje Magreba. Tako, iako su berberski kršćani nastavili živjeti na jugu Tunisa do početka petnaestog stoljeća, nisu priznali novi katolicizam. Čak saznajemo da su u prvoj četvrtini petnaestog stoljeća izvorni kršćani Tunisa, iako dosta asimilirani, proširili svoju crkvu, možda zato što su se posljednji kršćani iz cijelog Magreba sakupili ovdje.[5] Ovo je i posljednje spominjanje izvornog kršćanstva s ovih prostora. Tunis je izgleda bio posljednja tvrđava više od 12 stoljeća starog pravoslavlja. S utapanjem u more islama, drevno kršćanstvo je odumrlo iz cijelog Magreba.

Oslabljeni etničkim i socijalnim podjelama, emigracijom svoje elite i lišeni monaškog života, ne zato što su kao takvi proganjani, već što ih je islam sveo na građane drugog reda, izolirani od vanjskog svijeta, pravoslavni kršćani Magreba bili su tijekom 7. stoljeća utapani u islam.

Oko 1400. god., nakon 700 godina vjernosti, svjetiljka pravoslavlja u sjeverozapadnoj Africi se ugasila zbog nedostatka ulja. Ostali su tragovi samo u folkloru i jeziku. Na primjer, do današnjeg dana tuareška riječ za žrtvu je tafaske, izvedena od latinske riječi za Uskrs – Pasha.

Iz njihove tragične povijesti možemo zaključiti sljedeće:

Prvo, izvodimo zaključak o potrebi da kršćani različitih nacionalnosti surađuju, bez međusobnog tretiranja kao građana drugog reda. Bez obzira jesu li Rimljani ili Berberi, Rusi ili Englezi, Grci ili Afrikanci, Ukrajinci ili Rumunji, moraju se uvažavati kao pravoslavni, izbjegavajući podjele i stavljajući vjeru, a ne etničku pripadnost na prvo mjesto.

Drugo, izvodimo zaključak o vitalnom značaju monaškog života i duhovnog i umnog treninga koji svećenstvo tamo stječe, osiguravajući tako opstanak vjere. Lokalna Crkva može opstati čak i uz emigraciju, pod uvjetom da ima monaha. Bilo u sjeverozapadnoj Africi ili suvremenoj zapadnoj Europi, SAD-u ili Australiji, Crkva bez monaškog života je osuđena na propast.

Treće, izvodimo zaključak da, kako bismo raspravljali s drugom kulturom oko nas, najprije je moramo razumjeti i objasniti naše poglede njihovim jezikom i na način koji oni mogu razumjeti. Bez obzira je li engleska ili arapska, njemačka ili francuska, portugalska ili španjolska, Crkva koja ne govori lokalnim jezikom i ne razumije lokalnu kulturu je Crkva čiji je podmladak osuđen na asimilaciju.

Konačno, izvodimo zaključak da je suštinski bitno za pravoslavne da se ne izoliraju jedni od drugih. Ako održavaju međusobne kontakte, naročito u drugim zemljama, pravoslavni imaju veće šanse ostati pravoslavni, ostajući vjerni Predaji, odupirući se lokalnoj asimilaciji kroz unijaćenje i razne oblike sekularizacije.

 Neka nas Sveti sjeverozapadne Afrike, predvođeni sv. Ciprijanom, zaštite!


 o. Andrew Phillips





[1] Sada pod imenom Anaba. 1963. godine Matuška je bila posljednji kršćanin, kršten u crkvi sv. Ane u gradu blaženog Augustina, Anabe, prije nego je uništena sljedećeg dana muslimanskim buldožderima.
[2] Vidi str. 332. u „Le Christianisme maghrebin (LCM) by Mohamed Talbi in Indigenous Christian Communities in Islamic Lands, M. Gervers and R. Bikhazi, Toronto, 1990.
[3] LCM, str. 338-9
[4] Isto, str. 342 i 346
[5] Isto, str. 344-345

4 komentara:

  1. Sjajan tekst. Otvara mnoge bolne rane i opominje. Etnofiletizam,ne slučajno mnogi smatraju za herezu. Danas među pravoslavnima kao i ostalim denominacijama, dovoljnost sami po sebi kao i pseudoelitizam jeste velika kušnja

    OdgovoriIzbriši
  2. Povijest se nikada ne ponavlja u potpunosti. Danas je druga situacija. Onda je u drugim dijelovima svijeta pravoslavlje bilo u svom punom misionarskom zamahu.
    Elitizam je jedna negativna etiketa koju je lansirao II. Vatikanski koncil da bi propagirao svoje reforme i masovnost (na račun kvalitete). Pravoslavni se ne trebaju upecati i slijediti taj način razmišljanja. Baš obratno: oni, konzervativni i zastarjeli, sa svojim arhaičkim jezikom, muzikom i oblicima pobožnosti, uvijek su a pogotovo danas trebaju biti prava elita - iako ne u očima ovoga i ovakvog svijeta.

    OdgovoriIzbriši
  3. Tamo gdje nema monaštva i manastira vjera neminovno slabi i odumire. Tipičan primjer za to su kod nas Lika i Slavonija

    OdgovoriIzbriši
  4. Hristos medju nama!

    @Franjo Ćumurdžija:

    Vidjeh na blogu ti,da si blagdan Uspenija Majke Božje preveo na hrvatski riječju "UZNEŠENJE",što je netočno!Crkvenoslav.riječ USPENIJE potječe od riječi SPATI=SPAVATI,pa je dakle USPENIJE=USNUĆE a ne uznesenje,staroslav.naziv Uspenije je prijevod grčke riječi Kimisis,od Kimito=spavam,mi slavimo Uznesnenje Gospodnje i Usnuće naše Vladičice.
    Ovo nije zlonamjerna kritika...Bog blagoslovio tvoj trud!

    @Autor:Oprosti zbog korištenja tvog internet prostora:);)

    AbdulMesih el Miskini

    OdgovoriIzbriši

Molim cijenjene anonimne komentatore da komentare svakako potpišu sa svojim nick name da se može snaći u njima