O RAZLIKAMA IZMEĐU KATOLIČKE I PRAVOSLAVNE CRKVE - 4. DIO. ŽENIDBA I SVEĆENIŠTVO

 U četvrtom dijelu analize članka s portala Bitno, obrađujemo sakramente ženidbe i svetog reda.

U pitanju sakramenta ženidbe katolici se i pravoslavni razilaze u dvjema stvarima. Prvo: djelitelj braka, po istočno-pravoslavnom nauku je svećenik, a ne zaručnici kako se to naučava u Katoličkoj Crkvi. Takvo mišljenje zastupa novija pravoslavna teologija, dok se u prošlosti smatralo, kao i u katolika, da su djelitelji sakramenta ženidbe sami zaručnici. Drugo: velika razlika postoji između dvaju nauka u pogledu nerazrješivosti braka; rastava po istočno-pravoslavnom mišljenju može slijediti iz više razloga. Ti razlozi, nadalje, kod svih istočno-pravoslavnih Crkava nisu uvijek isti, razlikuju se prema vremenu i mjestu. Npr. u carigradskom patrijarhatu postoji 21 razlog, dok Ruska pravoslavna Crkva navodi samo 10 razloga.

Objektivno govoreći, pogotovo nakon reforme Drugog vatikanskog koncila u Katoličkoj Crkvi, koja se reflektira i na bogoslužni čin sklapanja braka, i na kanonsko pravo koje regulira brak, razlika između katoličkog i pravoslavnog braka ima dosta. Krenimo redom (napomena: navedene stavke su izvučene iz općeg prava Pravoslavne Crkve, dakle, pravnih izvora koji vrijede za svu Crkvu kao smjernica, i odražavaju tradiciju; pojedine mjesne Crkve su neke od tih propisa modificirale, a mogući su i pojedinačni oprosti ili ublaženja):

1.)    U pravoslavlju se teško može reći da je djelitelj braka svećenik, i to suprotstaviti katoličkom učenju da su djelitelji braka sami zaručnici. U pravoslavlju, i svećenički blagoslov braka, i ženidbena privola spadaju u bitni čin za valjanost braka, jednako su bitni, i bez bilo kojega od njih, brak ne postoji. Svećenički blagoslov jest bitan u pravoslavlju, i zato u Pravoslavnoj Crkvi (za razliku od Katoličke), ne postoji brak sklopljen: samo pred svjedocima (tajni brakovi su strogo zabranjeni) ili pred ovlaštenim laikom, ili pred đakonom; traži se isključivo biskup ili svećenik da brak blagoslovi. No, sam svećenički blagoslov nije dovoljan, ako nedostaje drugi bitni dio, a to je ženidbena privola. Ta dva čina su posve komplementarna.

2.)    Nije točno da pravoslavlje dozvoljava razvod braka. Pravoslavlje striktno uči da je brak nerazvediv, ne samo do smrti, nego i po smrti (stoga i udovci imaju izvjesna ograničenja za sklapanje drugog braka). Jedino što u pravoslavlju postoji šire shvaćanje pojma „smrt“ (smrt ne mora biti samo fizička, već i moralna ili duhovna), i susretljivost prema nedužnim ljudima, čiji je brak nepovratno skrahirao, a nisu u stanju izdržati sami. Tada, dozvolom crkvene vlasti, postoji mogućnost blagoslova druge ili treće ovozemaljske veze, uz ispunjavanje određenih kanonskih propisa. Više o tome možete vidjeti na Crkveni brak i razvod

3.)    Žena u Pravoslavnoj Crkvi ne može biti svjedok kod sklapanja braka.

4.)    Zaruke su u pravoslavlju neraskidive, stoga se obred zaruka u pravilu služi kao prvi dio čina vjenčanja.

5.)    Žena iznad 60 godina i muškarac iznad 70, ne mogu sklopiti brak, kao i oni među kojima je razlika u dobi 15 i više godina.

6.)    Zavjet djevičanstva, a pogotovo monaški zavjeti, potpuno onemogućuju brak, dakle, neuklonjiva smetnja (u Katoličkoj Crkvi oprost od zavjeta podjeljuje Rim).

7.)    Zabranjena su vjenčanja za vrijeme postova i velikih blagdana (Katolička Crkva ukinula; postoje samo mogućnosti da se to regulira lokalnim zakonodavstvom pojedinih biskupija ili biskupskih konferencija).

8.)    Po općem pravoslavnom pravu, brak između srodnika zabranjen je do 7. stupnja uključivo (moguć oprost 5. – 7.); po katoličkom do 4. uključivo.

9.)    Pravoslavna Crkva zabranjuje ženidbu u tazbini do petog (katkad i sedmog) stupnja uključivo. U Katoličkoj Crkvi toga nema – muškarac može oženiti bez problema sestru svoje žene.

10.) Katolička Crkva je ukinula duhovno srodstvo (ono nastaje između kuma i kumčeta, te njihovih obitelji). U pravoslavlju se ovo obdržava (sveti oci kršenje duhovnog srodstva napadaju kao goru stvar od incesta!)

11.) Brak između krštene i nekrštene osobe ne može postojati, to je apsolutna i neuklonjiva zapreka. U Katoličkoj Crkvi je moguć oprost od te zapreke.

Oko sakramenta svetoga reda nema nekih većih sporova između rimokatolika i istočno-pravoslavnih. Istina, istočno-pravoslavni teolozi katkada predbacuju Rimokatoličkoj Crkvi što je ozakonila celibat za sve svećenike ili zabranila stupanje u brak svim onim osobama koje žele postati svećenici. Također danas su neki istočno-pravoslavni teolozi skloni mišljenju, što je inače bilo strano u prošlosti njihovoj Crkvi, kao što to bijaše zapadnoj prije i sada, da sveti red može biti izbrisan i da se može izgubiti degradacijom i odreknućem. Tome valja nadodati još da Crkva na Istoku nema ustaljeno mišljenje u pitanju valjanosti ređenja obavljenoga od nepravoslavnog biskupa, uključujući tu i onoga rimokatoličkog; katkada se drži valjanim, katkada nevaljanim.

U pogledu svećeništva, treba reći da u pravoslavlju doista vrijedi kanon broj 13, trulskog koncila, koji dopušta ženidbu prije ređenja, od podđakona naviše, što znači, ako netko želi biti oženjeni svećenik, brak mora sklopiti prije nego što postane podđakon. Ovo samo po sebi i ne bi bio neki problem, da isti kanon ne osuđuje nametanje celibata, koje se provodi u rimskoj Crkvi, i prijeti strogim crkvenim kaznama svakome tko celibat nameće. Znači, kanonska razlika ipak postoji, jer Pravoslavna Crkva rimski celibat ne tretira kao disciplinsku razliku, nego kao nemoralno i kažnjivo djelo. Više o tome na Celibat . Autor istinito kazuje da pravoslavlje ne priznaje neizbrisivost sakramenta svetog reda, odnosno, uči da je đakona, svećenika i biskupa, moguće „razrediti“, „raščiniti“, potpuno mu oduzeti milost svećeništva i pretvoriti ga u laika. Ovo je teološki posve opravdano, naime, svećeništvo se ne prima zbog sebe, nego zbog Crkve, za službu Crkvi. Ono ne predstavlja privatnu pobožnost ni vlasništvo svećenika, već službu od Crkve i za Crkvu. Zato, van konteksta Crkve, svećeništvo gubi smisao, i Pravoslavna Crkva svrgnutog svećenika, đakona ili biskupa, posve lišava svećeništva: Crkva koja ti je dala vlast i milost, ona ti ga i oduzima. Katoličanstvo u ovo ne vjeruje, nego kaže da je i svećenik koji je otpušten iz klera, i dalje svećenik van službe. U praksi znači da su neki sakramenti koje bi on služio bili valjani, ali ne i dopušteni, što bi značilo da imamo misu (Euharistiju) koja bi teoretski bila valjana (prava Kristova žrtva, Tijelo i Krv), ali istovremeno nedopuštena (zabranjena i grešna). Ovakvo rezoniranje pravoslavlje odbacuje. 

Nije točno da je u prošlosti Pravoslavna Crkva vjerovala u neizbrisivost svetog reda (u zapadnoj Crkvi se to iskristaliziralo tek u 12.st.). Što se tiče valjanosti/nevaljanosti napravoslavnih ređenja, za to vrijedi ono što sam napisao u članku o sakramentima Sakramenti .

Iz izlaganja se može zapaziti da u nauku o sakramentima između dvije Crkve postoje zacijelo liturgijske i disciplinske razlike. Isticati neke bitne ili dogmatske razlike – to smatramo prestrogim i suvišnim govorom, jer sigurnih doktrinarnih razlika, kako se čini, i nema.

Nažalost, kada smo pomnije analizirali nauk o sakramentima, moramo uočiti da razlike ipak postoje, i da nisu zanemarive, i da povlače za sobom čitav niz kanonskih posljedica.