O RAZLIKAMA IZMEĐU KATOLIČKE I PRAVOSLAVNE CRKVE - 3. DIO. ISPOVJED I BOLESNIČKO POMAZANJE

 Nakon prethodnog posta, gdje smo u analizi članka s portala bitno.net obradili sakramente krštenja, krizme i euharistije, sada nastavljamo sa sakramentima ispovjedi i bolesničkog pomazanja.

Razlike između dviju teologija ili između dviju Crkava u pitanjima sakramenta ispovijedi uočavaju se u shvaćanju pokore koju svećenik nalaže penitentu poslije ispovijedi. Pokora ili epitemija, kako se zove u istočno-pravoslavnoj Crkvi, nema karakter zadovoljštine, nego ima samo pedagošku svrhu. Takvo pravoslavno gledište polazna je točka napada na katolički nauk o oprostima. A čini se opet da mnogi istočno-pravoslavni teolozi napadaju nauk o oprostima pod utjecajem protestantskoga učenja i katkada iz odbojnosti prema papi.

                Što se tiče ispovjedi, točno je da u pravoslavlju nema pokore za grijehe. Da pojasnimo ovo za pravoslavne čitatelje bloga. Po katoličkom nauku se svaki grijeh sastoji od dva bitna dijela. Prvi dio je sam grešni čin, a drugi dio je posljedica tog grešnog čina. Sam grijeh, tj. grešni čin se oprašta u sakramentu (sv. Tajni) ispovjedi, i na osnovu toga oproštenja, grešnik postaje opravdan i zadobiva vječno spasenje. Međutim, posljedice grijeha ostaju, te je za njih potrebno pružiti određenu zadovoljštinu, koja se naziva pokorom. Latinska riječ za pokoru, penitencija, ima u svom korijenu riječ poena, što znači kazna. Zato svaki katolički svećenik, nakon što podijeli oproštenje grijeha vjerniku, odmah mu nalaže i pokoru, koja mora biti u skladu s težinom učinjenog grijeha (molitve, postovi, dobra djela, itd.). Ukoliko čovjek na ovome svijetu ne pruži tu pokoru, zadovoljštinu, penitenciju, „dug božanskoj pravednosti“, pružit će je nakon smrti u čistilištu, zajedno s okajavanjem lakih grijeha. Zato molitve i mise za mrtve u Katoličkoj Crkvi također imaju pokornički karakter, odnosno, vjernici prinose Bogu pokoru za svoje preminule, čiji su grijesi oprošteni, no nisu „sanirali“ njihove posljedice. Iz ovoga se u srednjem vijeku razvio nauk o oprostima. Oprost je određena zamjena koju Crkva pruža umjesto redovite pokore. Npr, za neki teški grijeh trebao si Bogu prinositi dugačku i tešku pokoru. Međutim, sada tu uskače Crkva i nudi mogućnost da, npr., na taj i taj blagdan pohodiš tu i tu crkvu, tamo se pričestiš, izmoliš određene molitve, i taj tvoj relativno kratki i „bezbolni“ čin zamjenjuje svu onu tešku i dugačku pokoru koju si morao snositi. Ti oprosti mogu se namijeniti i za pokojne, da im se istim efektom smanji ili ukine boravak u čistilištu. Oproste je ustanovila Crkva, na osnovu svoje vlasti nad riznicom zasluga svojih svetih. Sveci su, naime, kroz čitav svoj život činili pokoru za sebe i za cijeli svijet, stvorivši tako jedno duhovno bogatstvo koje vrhovna vlast Crkve može „aktivirati“ u obliku oprosta. Tako je to u tradicionalnom katolicizmu.

                U pravoslavlju toga nema. Pravoslavlje uopće ne poznaje pojam pokore/zadovoljštine. Ono u okviru ispovjedi ima epitimiju, ali epitimija nije pokora, tj, ona nema kazneno – zadovoljštinski karakter. Epitimija je duhovni lijek, pomoć čovjeku, kojega je grijeh ranio, korisni poticaj da se zamisli nad svojim stanjem i više približi Bogu; također, u težim slučajevima, ona može biti vanjska manifestacija samog kajanja, kao i vanjska potvrda autentičnosti toga kajanja. Pravoslavlju je posve nepoznata i strana teorija i praksa o zadovoljštini za oprošteni grijeh. Ako se za neki grijeh čovjek kaje, ako je to kajanje iskreno, onda to znači da je u čovjeku došlo do iskrene preobrazbe  i promjene, obraćenja, metanoje. Upravo ta nutarnja preobrazba je Bogu bitna, i na osnovu nje Bog prima čovjeka u zajedništvo sa sobom. Kada je Krist oprostio grešnici koja mu je ljubila noge, rekao je „oprošteni su joj grijesi mnogi, jer ljubljaše mnogo“. Bez obzira na težinu bluda, njeno pokajanje je ovdje imalo takvu težinu da je u trenutku ukinulo njenu grešnost; njene suze, ljubljenje Kristovih nogu, bile su vanjska manifestacija njene ljubavi. Upravo tu poziciju zastupa pravoslavlje, i zato kategorički odbacuje bilo kakvu pokoru, oproste, čistilište itd. S pravoslavne točke gledišta, ovakva nauka može biti samo plod ljudskog shvaćanja pravednosti i kažnjavanja. Odbacivanje toga nema veze s odbojnošću prema papi ili utjecajem protestantizma.

Ipak, treba primijetiti kako se nakon drugog vatikanskog koncila dogodio stanoviti pomak, te danas sve više katolika počinje pokoru svoje Crkve sve više shvaćati na način pravoslavne epitimije.

                Također, što se tiče načina vršenja samog sakramenta tiče, dok je za katoličanstvo više karakterističan imperativni oblik odrješenja (I ja te odrješujem...), pravoslavni istok više koristi deprekativne forme, kod kojih svećenik nastupa više kao svjedok kajanja i zagovornik pred Bogom.

U shvaćanju sakramenta bolesničkog pomazanja mogu se isto uočiti stanovite razlike između istočne i zapadne Crkve. Tako, primjerice, glavni učinak ovoga sakramenta po mišljenju istočno-pravoslavnih teologa, sastoji se u ozdravljenju tijela, a ne u podjeljivanju milosti, otpuštanju teških i lakih grijeha i u davanju moralne snage umirućima da pobijede strah od smrti — kako to drže katolici. Ali, kao što katolici smatraju da posljednje bolesničko može katkada proizvesti i zdravlje tijela, tako isto i pravoslavni drže, iako o tome izrijekom ne govore, da se podjeljivanjem ovoga sakramenta mogu otpuštati grijesi. Nadalje, pravoslavci misle da ovaj sakrament mogu primiti svi bolesnici bilo koje dobi, dok prema katoličkom nauku to mogu valjano primiti samo teško oboljeli vjernici, i u onoj dobi koja se više ili manje zahtijeva za sakrament svete ispovijedi. Odatle proizlaze pravoslavni prigovori na račun Katoličke Crkve. Prigovara joj se da ona u ovoj stvari odstupa od pravovjernoga nauka dijeleći ovaj sakrament teško oboljelom vjerniku koji se nalazi već na samrti, a ne, kako to pravoslavci prakticiraju, i onda kada je vjernik i lakše bolestan, pa čak i onda kada je zdrav (ovo zastupaju Grci).

Umjesto našeg komentara, donosimo ovdje prijevod teksta o bolesničkom pomazanju sa službene stranice SPC; tu je odgovoreno na sva pitanja i neodumice, kao što je i ukazano na još neke zanimljivosti u pogledu ovog sakramenta u pravoslavlju:

"Sakrament bolesničkog pomazanja (eleoposvećenja)

U sakramentu bolesničkog pomazanja Bog Duh Sveti, silazi u pomoć kada se ljudski život nađe u velikoj nevolji i opasnosti od bolesti i nemoći. Okrepljuje, snaži i liječi bolesnika. Cilj ovog sakramenta je opraštanje grijeha i povratak zdravlja oboljelog. "Potom ga nađe Isus u hramu i reče mu: Eto postao si zdrav, više ne griješi, da ti se što gore ne dogodi" (Iv 5, 14). Ovaj sakrament je ustanovljen i u život Crkve uveden od strane Svetih Apostola. "I demone izgonjahu i pomazivahu uljem mnoge bolesnike, i iscjeljivahu" (Mk 6, 13).

Sakrament bolesničkog pomazanja sastoji se od molitava svećenika i pomazivanja bolesnika posvećenim uljem, kroz koje djeluje Božja milost za ozdravljenje bolesnika, a bolest ovdje podrazumijeva oboljenje duše ili tijela.

Božja milost u ovom sakramentu liječi tijelo od njegove nemoći i čisti dušu od njenih grijeha.

Ovaj sakrament se vrši u Crkvi od Kristovog vremena. Po zapovijedi Kristovoj apostoli su išli propovijedati Evanđelje, i među drugim ljudima i "pomazivahu uljem mnoge bolesnike i liječili ih" (Mk 6, 13). Vršenje ovog sakramenta preneseno je na biskupe i svećenike zapoviješću apostola. Sveti apostol Jakov piše sasvim jasno: "Boluje li tko među vama, neka dozove starješine crkvene, te neka čitaju molitvu nad njim i neka ga pomažu uljem u ime Gospodnje. I molitva vjere pomoći će bolesniku, i podignut će ga Gospodin, i ako je grijeh učinio oprostit će mu se "(Jak 5,14-15). Sakrament bolesničkog pomazanja vrši se, ne samo nad teškim bolesnicima i onima koji umiru, nego se ovaj čudotvorni sakrament vrši i nad onima koji su lakše bolesni.

Pouke vjernima

Sakrament bolesničkog pomazanja se može ponavljati više puta. Na njemu mogu sudjelovati (po potrebi i više puta godišnje) svi vjerni, a posvećeno ulje i brašno može koristiti svaki pravoslavno kršten i krizman vjernik.

U naše vrijeme ovaj sakrament vrše svećenici i pojedinačno, samo na molbu vjernika i to uglavnom u vrijeme izvanrednih bolesti i većih iskušenja, a redovito se vrši jedanput godišnje u našoj Crkvi u tijeku Velikog i Časnog Posta (korizme), na Ognjenu Mariju (sv. Mučenica Marina) i za vrijeme božićnog posta.

UPOTREBA POSVEĆENOG ULJA I BRAŠNA

Svi vjerni koji sudjeluju u sakramentu bolesničkog pomazanja mogu donijeti popise ukućana i srodnika koje predaju svećeniku, a svoje ulje i brašno (u manjim količinama) stavljaju ispod stola na kojem se nalazi Sveto Evanđelje, kao i brašno i ulje koje koriste svećenici za pomazivanje bolesnika u tijeku podjele sakramenta.

Po završetku sakramenta bolesničkog pomazanja vjerni uzimaju posvećeno ulje i brašno, nose svojim domovima i upotrebljavaju na sljedeći način:

Posvećenom brašnu dodaje se jedan kilogram brašna (ako je više ukućana onda i više) i od toga, umijesivši ga sa svježom vodom, dodajući mu malo posvećene (bogojavljenske ili druge) vodice i malo (najviše jušnu ​​žlicu) posvećenog ulja, naprave pogaču. Pogača se ispeče, i kada se ohladi isječe na komadiće (veličine kocke šećera) koji se ostave se čist papir duže vrijeme da se dobro osuše. Tako dobro osušene komadiće (koji su po obliku nalik nafori) staviti u jednu papirnatu vrećicu, i sljedećih, preporučljivo je četrdeset dana, uz pojačanu molitvu, uzimati svako jutro poslije molitve (i nafore tko ima) po jedan komadić natašte, zatim gutljaj-dva posvećene vodice (tko ima) i tek onda uzeti uobičajeni doručak ili nešto drugo.

Ostatak posvećenog ulja se može upotrijebiti stavljanjem nekoliko kapi u jelo, a ako je potrebno može se pomazivati ​​oboljeli dio tijela.

Posvećene namirnice se mogu podijeliti i sa drugim vjernicima koji će ih prema priloženom uputstvu s vjerom i molitvom upotrijebiti."