Još jednom podvlačimo da svrha posta
nije u tome da nas prinudi na nekakve formalne obaveze, već da „omekša“ naše
srce tako da bi se otvorilo za stvarnost duha, da bismo doživjeli skrivenu
„glad i žeđ“ za zajedništvom s Bogom.
Za mnoge, a možda i za
većinu pravoslavnih kršćana, Post se sastoji u jednom ograničenom broju
formalnih, pretežno negativnih, pravila i propisa: u uzdržavanju od izvjesne
hrane, zabavi, i, možda, kina. U takvom je stupnju naše otuđenje od stvarnog
duha Crkve da nam je gotovo nemoguće razumjeti da postoji i „nešto drugo“ u
postu – nešto bez čega svi ovi propisi veoma mnogo gube od svoga smisla. Ovo
„nešto drugo“, može biti najbolje opisano kao „atmosfera“, „klima“, u koju
čovjek ulazi, a to je prije svega, stanje uma, duše i duha koje sedam tjedana
prožima naš cjelokupni život. Još jednom podvlačimo da svrha posta nije u tome
da nas prinudi na nekakve formalne obaveze, već da „omekša“ naše srce tako da
bi se otvorilo za stvarnost duha, da bismo doživjeli skrivenu „glad i žeđ“ za
zajedništvom s Bogom.
Do ove posne
„atmosfere“, ovog jedinstvenog „stanja duha“ dolazi se prvenstveno preko
bogoslužja, preko različitih liturgijskih promjena koje se za vrijeme posta
uvode u liturgijski život. Odvojeno promatrane, ove promjene bi mogle izgledati
kao formalno nakalemljene; ali shvaćene kao cjelina, one nam otkrivaju i priopćavaju
duh Posta, one čine da vidimo, doživimo i osjetimo onu radosnu tugu koja predstavlja pravu poruku i pravi dar posta. Moglo
bi se, bez pretjerivanja, reći da su oci duhovnosti i sveti pisci, koji su
sastavljali stihire Posnog trioda,
koji su malo po malo organizirali opću strukturu posnih službi, koji su
ukrasili Liturgiju Pretposvećenih darova s posebnom ljepotom koja joj je
svojstvena, imali jedinstveno razumijevanje ljudske duše. Oni su, zaista,
poznavali vještinu pokajanja, i svake godine za vrijeme Posta, njihova je
zasluga da je ova vještina pristupačna svakome tko ima uši da sluša i oči da
gleda.
Rekao sam da je opći
dojam ona „radosna tuga“, i siguran sam da će čak i onaj koji raspolaže
ograničenim poznavanjem bogoslužja, a ulazi u crkvu za vrijeme posne službe,
skoro odmah prepoznati što se mislilo s ovim donekle proturječnim izrazom. S jedne
strane, nekakva tiha tuga prožima službu: ruho je tamno, službe su duže nego
obično i monotonije, u njima skoro da i nema pokreta. Čitanja i pjevanja se
smjenjuju i izgleda kao da se ništa ne „događa“. U određenim intervalima
svećenik izlazi iz oltara i čita uvijek istu kratku molitvu, a svi vjernici
svaku prozbu molitve popraćaju dubokim klanjanjem. Tako, dugo vremena ostajemo
u monotoniji – u ovoj tihoj tuzi.
Zatim počinjemo
shvaćati da je ova dužina i monotonija potrebna ako želimo doživjeti da se ova
tajanstvena i u početku neprimjetna „radnja“ službe odrazi u nama. Malo po malo
počinjemo razumijevati, ili bolje rečeno, osjećati, da je ova tuga zaista „radosna“,
da će u nama doći do tajanstvenog preobražaja. Čini nam se kao da stižemo u neko
mjesto do koga ne dopire buka i galama života ulice, onoga što nam svakodnevno
ispunjava dane i noći, mjesta na koje sve to ne utječe. Sve to što nam je
izgledalo bezgranično važno jer je ispunjavalo naš um, stanje straha, koje je
postalo našom drugom prirodom, nestaje, i mi se počinjemo osjećati slobodni,
radosni i sretni. Nije to bučna i površna sreća, koja dolazi i odlazi dvadeset
puta na dan, sreća krhka i prolazna. To je duboka sreća koja ne potječe od
jednog jedinog i posebnog izvanjskog razloga, već iz dubine duše. Po riječima
Dostojevskog to je sreća koja dodiruje „drugi svijet“ – i onaj koga je ona
dodirnula osjenjen je svjetlošću, mirom i radošću i neizrecivim pouzdanjem. Onda
razumijevamo zašto su službe bile tako dugačke i naizgled monotone. Shvatimo da
je bez prethodnog „umiranja“, bez uspostavljanja u sebi mjere unutarnje
postojanosti, gotovo nemoguće da prijeđemo iz stanja duha, sazdanog iz buke,
jurnjave i brige, u ovo novo stanje. I baš zbog toga oni koji misle o crkvenim
službama samo u terminima „obaveza“, koji se uvijek raspituju o neophodnom
minimumu („koliko puta trebamo posjećivati crkvu? Koliko se često trebamo
moliti?“), nikada ne mogu razumjeti pravu prirodu bogoslužja, koje nas odvodi u
drugačiji svijet – svijet Božje nazočnosti – vodi nas tamo kamo nas naša grešna
priroda ne može prirodno dovesti.
Tako, dok doživljavamo
ovo tajanstveno oslobođenje, dok postajemo „mirni i radosni u srcu“, monotonija
i tuga službe dobivaju novo značenje, bivaju preobraženi. Nekakva unutarnja
ljepota ih osvjetljava kao rana zraka sunca, koja, dok je još uvijek tamno u
dolini, počinje osvjetljavati vrhove planine. Ova svjetlost i tajna radost
dolazi od dugih Aleluja, od potpune „skladnosti“
posnog bogoslužja. Što je u početku izgledalo kao monotonija, sada se otkriva
kao mir; što je zvučalo kao tuga, sada se doživljava kao početni pokret duše,
koji ponovno doseže do izgubljenih visina. Evo što svako jutro objavljuje prvi
stih posnog Aleluja: „Moja duša Te
traži noću, o Bože, prije zore, jer je Tvoj sud svjetlosti na zemlji!“
„Tužna radost“: tuga
moga izgnanstva, propusta i promašaja, koje sam učinio u životu; radost Božje
prisutnosti i opraštanja, veselje ponovno zadobivene želje za Bogom, mir
ponovno pronađenog doma – takva je „atmosfera“ posnog bogoslužja. Takav je prvi
i opći dojam kojega osjeća moja duša.
Odricanje od određenih vrsta hrane i zabave je neizostavni dio posta. Sveti kanoni i predanje Svetih Otaca su u tome veoma jasni. I Sv. Zlatoust, npr., na jednom mjestu kaže: „…Postimo radi naših grijeha…“. Zašto moderne teologe poput Šmemana smeta odricanje, podvig, molitva… koje oni svrstavaju u „formalna pretežno negativna pravila“. Kako ćemo bez truda ući u radosnu tugu? Kako ćemo bez posta odsijecati naše strasti?
OdgovoriIzbrišiJednako tako, u prilogu o Posljednjem sudu, umjesto, kako je navedeno, „uobičajenih zastrašujućih predodžbi“, koje se, međutim, baš takve nalaze u Evanđelju i čitavom predanju Svetih Otaca i u svijesti svih generacija pravoslavnih hristjana, Šmeman nudi „ljubav“ ali onakvu kakva prilično sliči ljubavi svjetskoj, sladunjavoj. Bježeći od zapadnog racionalizma, često upada u zamku zapadnog protestantizma.
Zilot
Pa, Šmeman to niti ne osporava. On kaže: " Za mnoge, a možda i za većinu pravoslavnih kršćana, Post se sastoji u jednom ograničenom broju formalnih, pretežno negativnih, pravila i propisa: u uzdržavanju od izvjesne hrane, zabavi, i, možda, kina....Još jednom podvlačimo da svrha posta nije u tome da nas prinudi na nekakve formalne obaveze, već da „omekša“ naše srce tako da bi se otvorilo za stvarnost duha, da bismo doživjeli skrivenu „glad i žeđ“ za zajedništvom s Bogom."
IzbrišiDrugim riječima, on upozorava da postoji kategorija kršćana koja shvaća post samo u njegovoj fizičkoj, materijalnoj, prehrambenoj dimenziji, a zanemaruju njegovu duhovnu dimenziju. Odnosno, zaboravljaju da post nije sam sebi svrha, već da je on pomagalo čovjeku da postane sličan Bogu, očisti se, uđe u zajedništvo s Bogom. I tako, dobivamo vjernike koji će se gnjeviti zbog zabave za vrijeme posta, koji će biti vrlo sitničavi kad su prehrambeni propisi u pitanju, koji će za svaku stavku posta postavljati šerijatska i rabinska pitanja, a s druge strane propustit će rad na sebi, nastaviti će zlostavljati svoje bližnje, biti gnjevni, oholi, zaboravit će svrhu i bit - kroz pokajanje prema Bogu. To je ono što nam želi reći Šmeman. Vidimo da on nigdje ne osporava post kao takav. Kažu da je osobno bio vrlo konzervativan, da nije dozvolio da se u njegovoj kući svira klavir u vrijeme posta itd. Jednostavno nam želi poručiti da ne izgubimo iz vida bit i svrhu posta.
Ipak, ovako kako mnogi novi teolozi postavljaju stvari, dobiva se dojam da oni smatraju da tjelesni post nije potreban ili da su kanonske odredbe Crkve zastarjele! Pravi hristjani u mjeri svojih snaga revno poste i baš zato ne shvaćaju post samo u njegovoj fizičkoj, materijalnoj, prehrambenoj dimenziji, ne zanemaruju njegovu duhovnu dimenziju i ne misle da je post sam sebi svrha. I baš takvi vjernici su puno manje gnjevni, oholi, sitničavi i nemaju nikakve veze s šerijatstvom i rabinstvom. Čak i ako netko samo formalno posti, bolje je nego da ne posti uopće. Tako ima više šanse da krene ka savršenijem. Ne treba sve omalovažiti. Ako je nešto formalizam, onda je to svođenje „tjelesnog odricanja“ na ribu na Veliki Petak što je na Zapadu postalo dio folklora.
OdgovoriIzbrišiZilot
Onaj teolog koji osporava post kao takav sigurno nije na tragu autentičnog pravoslavlja. Međutim, o. Šmeman, o kojemu je ovdje riječ, očito ne čini tako. Nigdje nije rekao niti da je tjelesni post nepotreban, niti da su kanonske odredbe zastarjele. To ne piše nigdje, to je pripisivanje čovjeku nečega što nije rekao. Da je htio osporiti post, onda se ne bi trudio pisati opširno tumačenje posta. On jednostavno želi ukazati na bit i svrhu posta, koja je kod mnogih zanemarena, i svedena na mehaničko obdržavanje niza odredbi i zabrana. Svakako, kao svećenik i profesor, dosta je radio s ljudima, pa može uočiti takve stvari. Btw, protiv takvog formalizma u vjeri ustaje ne samo Šmeman, nego i Sveto Pismo-čitaj samo uvod proroka Izaije o postu.
IzbrišiOpćenito, ne razumijem čemu tolika hajka na Šmemana, pogotovo ako se nije dobro proučilo njegovo djelo, i što on hoće reći. Mislim da nije u redu ignorirati jasne stvari koje je netko napisao, samo zato što "ja" imam "dojam" da drugačije. Ako je čovjek napisao "post je u redu i poreban, samo postoje ljudi koji ga površno shvaćaju i to treba ispraviti", onda nemožemo reći da je rekao: "post ne valja i treba ga ukinuti", jer ja ima takav dojam. Očito u takvom slučaju treba krenuti ispravljati vlastite dojmove.