VELIKOPOSNO BOGOSLUŽJE –RADOSNA TUGA

Još jednom podvlačimo da svrha posta nije u tome da nas prinudi na nekakve formalne obaveze, već da „omekša“ naše srce tako da bi se otvorilo za stvarnost duha, da bismo doživjeli skrivenu „glad i žeđ“ za zajedništvom s Bogom.

                Za mnoge, a možda i za većinu pravoslavnih kršćana, Post se sastoji u jednom ograničenom broju formalnih, pretežno negativnih, pravila i propisa: u uzdržavanju od izvjesne hrane, zabavi, i, možda, kina. U takvom je stupnju naše otuđenje od stvarnog duha Crkve da nam je gotovo nemoguće razumjeti da postoji i „nešto drugo“ u postu – nešto bez čega svi ovi propisi veoma mnogo gube od svoga smisla. Ovo „nešto drugo“, može biti najbolje opisano kao „atmosfera“, „klima“, u koju čovjek ulazi, a to je prije svega, stanje uma, duše i duha koje sedam tjedana prožima naš cjelokupni život. Još jednom podvlačimo da svrha posta nije u tome da nas prinudi na nekakve formalne obaveze, već da „omekša“ naše srce tako da bi se otvorilo za stvarnost duha, da bismo doživjeli skrivenu „glad i žeđ“ za zajedništvom s Bogom.

                Do ove posne „atmosfere“, ovog jedinstvenog „stanja duha“ dolazi se prvenstveno preko bogoslužja, preko različitih liturgijskih promjena koje se za vrijeme posta uvode u liturgijski život. Odvojeno promatrane, ove promjene bi mogle izgledati kao formalno nakalemljene; ali shvaćene kao cjelina, one nam otkrivaju i priopćavaju duh Posta, one čine da vidimo, doživimo i osjetimo onu radosnu tugu koja predstavlja pravu poruku i pravi dar posta. Moglo bi se, bez pretjerivanja, reći da su oci duhovnosti i sveti pisci, koji su sastavljali stihire Posnog trioda, koji su malo po malo organizirali opću strukturu posnih službi, koji su ukrasili Liturgiju Pretposvećenih darova s posebnom ljepotom koja joj je svojstvena, imali jedinstveno razumijevanje ljudske duše. Oni su, zaista, poznavali vještinu pokajanja, i svake godine za vrijeme Posta, njihova je zasluga da je ova vještina pristupačna svakome tko ima uši da sluša i oči da gleda.

                Rekao sam da je opći dojam ona „radosna tuga“, i siguran sam da će čak i onaj koji raspolaže ograničenim poznavanjem bogoslužja, a ulazi u crkvu za vrijeme posne službe, skoro odmah prepoznati što se mislilo s ovim donekle proturječnim izrazom. S jedne strane, nekakva tiha tuga prožima službu: ruho je tamno, službe su duže nego obično i monotonije, u njima skoro da i nema pokreta. Čitanja i pjevanja se smjenjuju i izgleda kao da se ništa ne „događa“. U određenim intervalima svećenik izlazi iz oltara i čita uvijek istu kratku molitvu, a svi vjernici svaku prozbu molitve popraćaju dubokim klanjanjem. Tako, dugo vremena ostajemo u monotoniji – u ovoj tihoj tuzi.

                Zatim počinjemo shvaćati da je ova dužina i monotonija potrebna ako želimo doživjeti da se ova tajanstvena i u početku neprimjetna „radnja“ službe odrazi u nama. Malo po malo počinjemo razumijevati, ili bolje rečeno, osjećati, da je ova tuga zaista „radosna“, da će u nama doći do tajanstvenog preobražaja. Čini nam se kao da stižemo u neko mjesto do koga ne dopire buka i galama života ulice, onoga što nam svakodnevno ispunjava dane i noći, mjesta na koje sve to ne utječe. Sve to što nam je izgledalo bezgranično važno jer je ispunjavalo naš um, stanje straha, koje je postalo našom drugom prirodom, nestaje, i mi se počinjemo osjećati slobodni, radosni i sretni. Nije to bučna i površna sreća, koja dolazi i odlazi dvadeset puta na dan, sreća krhka i prolazna. To je duboka sreća koja ne potječe od jednog jedinog i posebnog izvanjskog razloga, već iz dubine duše. Po riječima Dostojevskog to je sreća koja dodiruje „drugi svijet“ – i onaj koga je ona dodirnula osjenjen je svjetlošću, mirom i radošću i neizrecivim pouzdanjem. Onda razumijevamo zašto su službe bile tako dugačke i naizgled monotone. Shvatimo da je bez prethodnog „umiranja“, bez uspostavljanja u sebi mjere unutarnje postojanosti, gotovo nemoguće da prijeđemo iz stanja duha, sazdanog iz buke, jurnjave i brige, u ovo novo stanje. I baš zbog toga oni koji misle o crkvenim službama samo u terminima „obaveza“, koji se uvijek raspituju o neophodnom minimumu („koliko puta trebamo posjećivati crkvu? Koliko se često trebamo moliti?“), nikada ne mogu razumjeti pravu prirodu bogoslužja, koje nas odvodi u drugačiji svijet – svijet Božje nazočnosti – vodi nas tamo kamo nas naša grešna priroda ne može prirodno dovesti.

                Tako, dok doživljavamo ovo tajanstveno oslobođenje, dok postajemo „mirni i radosni u srcu“, monotonija i tuga službe dobivaju novo značenje, bivaju preobraženi. Nekakva unutarnja ljepota ih osvjetljava kao rana zraka sunca, koja, dok je još uvijek tamno u dolini, počinje osvjetljavati vrhove planine. Ova svjetlost i tajna radost dolazi od dugih Aleluja, od potpune „skladnosti“ posnog bogoslužja. Što je u početku izgledalo kao monotonija, sada se otkriva kao mir; što je zvučalo kao tuga, sada se doživljava kao početni pokret duše, koji ponovno doseže do izgubljenih visina. Evo što svako jutro objavljuje prvi stih posnog Aleluja: „Moja duša Te traži noću, o Bože, prije zore, jer je Tvoj sud svjetlosti na zemlji!“

                „Tužna radost“: tuga moga izgnanstva, propusta i promašaja, koje sam učinio u životu; radost Božje prisutnosti i opraštanja, veselje ponovno zadobivene želje za Bogom, mir ponovno pronađenog doma – takva je „atmosfera“ posnog bogoslužja. Takav je prvi i opći dojam kojega osjeća moja duša.