MESOPOSNA NEDJELJA – POSLJEDNJI SUD

U našem razmatranju Velikog posta, sljedeća je na redu mesoposna nedjelja. Tema ove nedjelje je Posljednji sud, Sudnji dan, međutim, za razliku od uobičajenih zastrašivačkih predodžbi, o. Schmemann nam tumači ovaj sud iz perspektive ljubavi, prave, kršćanske ljubavi, različite od svega što ovaj svijet smatra ljubavlju.

                Sljedeća se nedjelja zove „mesoposna“ jer je, za vrijeme tjedna koji joj slijedi, Crkva propisala ograničeni post - uzdržavanje od mesa. Ovaj propis treba razumijeti u svjetlu onoga što je već rečeno o značenju pripreme. Crkva nas sada počinje „prilagođavati“ velikom naporu koji nas očekuje za sedam sljedećih tjedana. Postupno nas uvodi u taj napor – znajući našu nepostojanost, predviđajući našu duhovnu slabost.

                Uoči toga dana (mesoposna subota) Crkva nas poziva na molitveno sjećanje na sve one koji su „usnuli u nadi na uskrsnuće i život vječni“. Ovo je zaista veliki dan molitve za umrle članove Crkve. Da bismo razumijeli značenje ove veze Velikog posta i molitve za umrle, potrebno je da imamo na umu činjenicu da je kršćanstvo religija ljubavi. Krist nije ostavio svojim učenicima neko učenje o individualnom spasenju već novu zapovijed „da ljube jedan drugoga“, pa je dodao: „Po ovome će svi spoznati da ste moji učenici ako ljubite jedan drugoga“. Ljubav predstavlja osnovu i bit života Crkve, kojea je, po riječima sv. Ignacija Antiohijskog u „jedinstvu vjere i ljubavi“. Grijeh je uvijek odsutnost ljubavi, a samim time odvajanje, izoliranost, rat sviju protiv svih. Novi život, koji nam je dao Krist i prenijela nam Crkva, jest, prije svega, život pomirenja, „skupljanje u jedno onih koji su bili raštrkani“, uspostavljanje ljubavi koju je narušio grijeh. Ali kako da otpočnemo naš povratak Bogu i naše pomirenje s Njim ako u sebe same ne povratimo onu jedinstvenu novu zapovijed ljubavi? Molitva za mrtve je suštinski izraz Crkve kao ljubavi. Molimo Boga da se sjeti onih kojih se i mi sjećamo, a sjećamo ih se zato što ih volimo. Moleći se za njih mi ih susrećemo u Kristu, Koji je Ljubav, i Koji, zato što je Ljubav, nadilazi smrt koja predstavlja krajnju pobjedu odvojenosti i nedostatka ljubavi. U Kristu nema razlike između živih i mrtvih jer su u Njemu svi živi. On je Život, a taj Život je svjetlost čovjekova. Ljubeći Krista, ljubimo sve one koji su u Njemu; ljubeći one koji su u Njemu, mi ljubimo Krista. Ovo je zakon Crkve i očigledni razlog njenih molitava za mrtve. Naša ljubav u Kristu održava ih živima jer ih drži „u Kristu“, i kako beznadno nisu u pravu oni zapadni kršćani koji molitvu za mrtve ili svode na juridičko učenje o „zaslugama“ i „nadoknadama“, ili ju jednostavno odbacuju kao beskorisnu. Veliko bdijenje za mrtve uoči mesoposne subote služi kao uzor za sve druge spomene mrtvih. Ono biva ponovljeno druge, treće i četvrte subote Velikog posta.

                Ljubav je osnovna tema „mesoposne nedjelje“. Na ovaj dan iz evanđelja se čita Kristova usporedba o Posljednjem sudu. Kada nam Krist dođe suditi, što će biti mjerilo Njegovog suda? U usporedbi se odgovara: Ljubav – i to konkretna i osobna ljubav prema ljudskom biću, svakom ljudskom biću, koje, po Božjoj volji, susretnem u svom životu, a ne samo humanitarna briga za apstraktnu pravdu i za anonimnog „siromaha“. Ova razlika je veoma važna pošto danas sve više i više kršćana nastoje identificirati kršćansku ljubav s političkom, ekonomskom i socijalnom brigom i staranjem. Drugim riječima, oni se okreću od jedinstvene Ličnosti i njene jedinstvene osobne sudbine prema nekakvim anonimnim kategorijama „klasa“, „rasa“ itd. Nije riječ o tome da je ovo staranje pogrešno. Očigledno je da su kršćani pozvani da se u granicama svojih maksimalnih mogućnosti i znanja na svom životnom putu, u svojim obavezama kao građani, poslovni ljudi i sl., brinu, za pravedno, jednako i humanije društvo. Sigurno je da sve ovo potječe iz kršćanstva i može biti inspirirano kršćanskom ljubavlju. Ali kršćanska ljubav, kao takva, drugačija je, i ta se razlika treba razumijeti i održati – ako Crkva treba sačuvati svoju jedinstvenu misiju, a ne postati nekakva „socijalna agencija“, nešto što ona definitivno nije.

                Kršćanska ljubav je „moguća nemogućnost“, da se vidi Krist u svakom bližnjem, bez obzira tko je on, a kojega je Bog, u svom vječnom i tajnovitom planu, odredio da uđe u moj život, bar za jedan časak, i ne kao slučajnost radi „dobrog djela“ ili radi vježbanja u čovjekoljublju, već kao početak vječnog druženja u samome Bogu. Jer, što je ljubav ako ne ona tajanstvena sila koja nadilazi slučajno i izvanjsko u „drugome“ – njegov fizički izgled, socijalni položaj, etničko porijeklo, intelektualne sposobnosti – i doseže do duše, jedinstvenog i isključivog osobnog „korijena“ ljudskog bića, istinitog djelića Boga u čovjeku. Ako Bog ljubi svakog čovjeka, to je zbog toga što samo On zna neprocjenjivo i savršeno jedinstveno blago, „dušu“ ili „ličnost“, koju je dao svakom čovjeku. Kršćanska ljubav je sudjelovanje u tom božanskom znanju i dar božanske ljubavi. Ne postoji „bezlična“ ljubav jer ljubav je čudnovato otkrivanje „ličnosti“ u „čovjeku“, otkrivanje osobnog i jedinstvenog u općenitom i zajedničkom. Ona je otkrivanje u svakom čovjeku onog što se može voljeti u njemu, onoga što je od Boga.

                Kršćanska ljubav je u ovom pogledu nešto suprotno „socijalnoj aktivnosti“ s kojom, danas često identificiraju kršćanstvo. Za „socijalnog aktivista“ objekt ljubavi nije „ličnost“ nego čovjek, apstraktni pojam i dio još apstraktnije „humanosti“. Ali za kršćanstvo čovjek je predmet voljenja zato što je Ličnost. Tamo je ličnost svedena na čovjeka; ovdje se u čovjeku vidi samo ličnost. „Socijalni aktivist“ nije zainteresiran za osobu i veoma je lako žrtvuje za opće interese. Kršćanstvo može izgledati, u izvjesnom smislu i jest, prilično skeptično što se tiče te apstraktne „humanosti“, ali ono čini smrtni grijeh protiv samog sebe kada se god prestane brinuti za ličnost, i kada je prestane ljubiti. Socijalni aktivizam je uvijek „futuristički“ u svom pristupu. On uvijek radi u ime pravde, poretka i sreće, koji trebaju doći, koji trebaju biti postignuti.

                Kršćanstvo se malo brine o toj problematičnoj budućnosti, već stavlja naglasak na sada – jedino i sigurno vrijeme za ljubav. Dva stava se uzajamno ne isključuju, ali ne treba ih ni brkati. Kršćani, sigurno, imaju odgovornosti za „ovaj svijet“ i moraju ih ispuniti. Ovo je područje „socijalnog aktivizma“ koje u potpunosti pripada „ovome svijetu“. A kršćanska ljubav nadilazi ovaj svijet. Ona je zraka, objavljivanje Carstva Božjega. Ona nadmašuje sve granice, sve „uvjete“ ovog svijeta, jer su njen motiv, a također i njen cilj i kraj – u Bogu. A znamo da su čak i u ovome svijetu koji „u zlu leži“, jedine trajne i transformirajuće pobjede, pobjede ljubavi. Istinita misija Crkve je u tome da podsjeća čovjeka na ovu osobnu ljubav i poziv, da ljubavlju ispuni grešni svijet.

                Usporedba o posljednjem sudu govori o ljubavi. Nismo mi svi pozvani raditi za „humanost“, ali je svaki od nas primio dar i milost Kristove ljubavi. Znamo da je svim ljudima bezuvjetno potrebna osobna ljubav – priznavanje da je u njima jedinstvena duša u kojoj se na čudan način ogleda ljepota svega stvorenoga. Također znamo da su ljudi u tamnici, da su bolesni, gladni i žedni, zato što se u njima negira ta osobna ljubav. I, najzad, znamo, ma koliko da je uzak i ograničen okvir našeg osobnog postojanja, da je svaki od nas odgovoran za sićušni dio Carstva Božjega, baš zbog tog dara Kristove ljubavi. Tako, sudit će nam se jesmo li prihvatili ovu odgovornost ili nismo, jesmo li voljeli, ili odbili voljeti. Jer „ukoliko ste to učinili  jednom od najmanjih od moje braće, meni ste učinili“...