U našem razmatranju Velikog posta,
sljedeća je na redu mesoposna nedjelja. Tema ove nedjelje je Posljednji sud,
Sudnji dan, međutim, za razliku od uobičajenih zastrašivačkih predodžbi, o.
Schmemann nam tumači ovaj sud iz perspektive ljubavi, prave, kršćanske ljubavi,
različite od svega što ovaj svijet smatra ljubavlju.
Sljedeća se nedjelja
zove „mesoposna“ jer je, za vrijeme tjedna koji joj slijedi, Crkva propisala
ograničeni post - uzdržavanje od mesa. Ovaj propis treba razumijeti u svjetlu
onoga što je već rečeno o značenju pripreme. Crkva nas sada počinje „prilagođavati“
velikom naporu koji nas očekuje za sedam sljedećih tjedana. Postupno nas uvodi
u taj napor – znajući našu nepostojanost, predviđajući našu duhovnu slabost.
Uoči toga dana
(mesoposna subota) Crkva nas poziva na molitveno sjećanje na sve one koji su „usnuli
u nadi na uskrsnuće i život vječni“. Ovo je zaista veliki dan molitve za umrle
članove Crkve. Da bismo razumijeli značenje ove veze Velikog posta i molitve za
umrle, potrebno je da imamo na umu činjenicu da je kršćanstvo religija ljubavi. Krist nije ostavio svojim
učenicima neko učenje o individualnom spasenju već novu zapovijed „da ljube jedan drugoga“, pa je dodao: „Po
ovome će svi spoznati da ste moji učenici ako ljubite jedan drugoga“. Ljubav predstavlja
osnovu i bit života Crkve, kojea je, po riječima sv. Ignacija Antiohijskog u „jedinstvu
vjere i ljubavi“. Grijeh je uvijek odsutnost ljubavi, a samim time odvajanje,
izoliranost, rat sviju protiv svih. Novi život, koji nam je dao Krist i
prenijela nam Crkva, jest, prije svega, život pomirenja, „skupljanje u jedno
onih koji su bili raštrkani“, uspostavljanje ljubavi koju je narušio grijeh. Ali
kako da otpočnemo naš povratak Bogu i naše pomirenje s Njim ako u sebe same ne
povratimo onu jedinstvenu novu zapovijed ljubavi? Molitva za mrtve je suštinski
izraz Crkve kao ljubavi. Molimo Boga
da se sjeti onih kojih se i mi sjećamo, a sjećamo ih se zato što ih volimo. Moleći
se za njih mi ih susrećemo u Kristu, Koji je Ljubav, i Koji, zato što je Ljubav,
nadilazi smrt koja predstavlja krajnju pobjedu odvojenosti i nedostatka
ljubavi. U Kristu nema razlike između živih i mrtvih jer su u Njemu svi živi. On je Život, a taj Život je svjetlost čovjekova. Ljubeći Krista, ljubimo sve one koji
su u Njemu; ljubeći one koji su u Njemu, mi ljubimo Krista. Ovo je zakon Crkve
i očigledni razlog njenih molitava za mrtve. Naša ljubav u Kristu održava ih
živima jer ih drži „u Kristu“, i kako beznadno nisu u pravu oni zapadni kršćani
koji molitvu za mrtve ili svode na juridičko učenje o „zaslugama“ i „nadoknadama“,
ili ju jednostavno odbacuju kao beskorisnu. Veliko bdijenje za mrtve uoči
mesoposne subote služi kao uzor za sve druge spomene mrtvih. Ono biva ponovljeno
druge, treće i četvrte subote Velikog
posta.
Ljubav je osnovna tema „mesoposne nedjelje“. Na ovaj dan iz
evanđelja se čita Kristova usporedba o Posljednjem sudu. Kada nam Krist dođe
suditi, što će biti mjerilo Njegovog suda? U usporedbi se odgovara: Ljubav – i to konkretna i osobna ljubav
prema ljudskom biću, svakom ljudskom biću, koje, po Božjoj volji, susretnem u
svom životu, a ne samo humanitarna briga za apstraktnu pravdu i za anonimnog „siromaha“.
Ova razlika je veoma važna pošto danas sve više i više kršćana nastoje
identificirati kršćansku ljubav s političkom, ekonomskom i socijalnom brigom i
staranjem. Drugim riječima, oni se okreću od jedinstvene Ličnosti i njene jedinstvene osobne sudbine prema nekakvim
anonimnim kategorijama „klasa“, „rasa“ itd. Nije riječ o tome da je ovo staranje
pogrešno. Očigledno je da su kršćani pozvani da se u granicama svojih
maksimalnih mogućnosti i znanja na svom životnom putu, u svojim obavezama kao
građani, poslovni ljudi i sl., brinu, za pravedno, jednako i humanije društvo. Sigurno
je da sve ovo potječe iz kršćanstva i može biti inspirirano kršćanskom
ljubavlju. Ali kršćanska ljubav, kao takva, drugačija je, i ta se razlika treba
razumijeti i održati – ako Crkva treba sačuvati svoju jedinstvenu misiju, a ne
postati nekakva „socijalna agencija“, nešto što ona definitivno nije.
Kršćanska ljubav je „moguća
nemogućnost“, da se vidi Krist u svakom bližnjem, bez obzira tko je on, a kojega
je Bog, u svom vječnom i tajnovitom planu, odredio da uđe u moj život, bar za
jedan časak, i ne kao slučajnost radi „dobrog djela“ ili radi vježbanja u
čovjekoljublju, već kao početak vječnog druženja u samome Bogu. Jer, što je
ljubav ako ne ona tajanstvena sila koja nadilazi slučajno i izvanjsko u „drugome“
– njegov fizički izgled, socijalni položaj, etničko porijeklo, intelektualne
sposobnosti – i doseže do duše,
jedinstvenog i isključivog osobnog „korijena“
ljudskog bića, istinitog djelića Boga u čovjeku. Ako Bog ljubi svakog čovjeka,
to je zbog toga što samo On zna neprocjenjivo i savršeno jedinstveno blago, „dušu“
ili „ličnost“, koju je dao svakom čovjeku. Kršćanska ljubav je sudjelovanje u
tom božanskom znanju i dar božanske ljubavi. Ne postoji „bezlična“ ljubav jer
ljubav je čudnovato otkrivanje „ličnosti“ u „čovjeku“, otkrivanje osobnog i
jedinstvenog u općenitom i zajedničkom. Ona je otkrivanje u svakom čovjeku onog
što se može voljeti u njemu, onoga što je od Boga.
Kršćanska ljubav je u
ovom pogledu nešto suprotno „socijalnoj aktivnosti“ s kojom, danas često
identificiraju kršćanstvo. Za „socijalnog aktivista“ objekt ljubavi nije „ličnost“
nego čovjek, apstraktni pojam i dio
još apstraktnije „humanosti“. Ali za kršćanstvo čovjek je predmet voljenja zato
što je Ličnost. Tamo je ličnost
svedena na čovjeka; ovdje se u čovjeku vidi samo ličnost. „Socijalni aktivist“
nije zainteresiran za osobu i veoma je lako žrtvuje za opće interese. Kršćanstvo
može izgledati, u izvjesnom smislu i jest, prilično skeptično što se tiče te
apstraktne „humanosti“, ali ono čini smrtni grijeh protiv samog sebe kada se
god prestane brinuti za ličnost, i kada je prestane ljubiti. Socijalni aktivizam
je uvijek „futuristički“ u svom pristupu. On uvijek radi u ime pravde, poretka
i sreće, koji trebaju doći, koji trebaju biti postignuti.
Kršćanstvo se malo
brine o toj problematičnoj budućnosti, već stavlja naglasak na sada – jedino i sigurno vrijeme za
ljubav. Dva stava se uzajamno ne isključuju, ali ne treba ih ni brkati. Kršćani,
sigurno, imaju odgovornosti za „ovaj svijet“ i moraju ih ispuniti. Ovo je
područje „socijalnog aktivizma“ koje u potpunosti pripada „ovome svijetu“. A kršćanska
ljubav nadilazi ovaj svijet. Ona je zraka, objavljivanje Carstva Božjega. Ona nadmašuje
sve granice, sve „uvjete“ ovog svijeta, jer su njen motiv, a također i njen
cilj i kraj – u Bogu. A znamo da su čak i u ovome svijetu koji „u zlu leži“,
jedine trajne i transformirajuće pobjede, pobjede ljubavi. Istinita misija
Crkve je u tome da podsjeća čovjeka na ovu osobnu ljubav i poziv, da ljubavlju ispuni grešni svijet.
Usporedba o
posljednjem sudu govori o ljubavi. Nismo mi svi pozvani raditi za „humanost“,
ali je svaki od nas primio dar i milost Kristove ljubavi. Znamo da je svim
ljudima bezuvjetno potrebna osobna ljubav
– priznavanje da je u njima jedinstvena duša u kojoj se na čudan način
ogleda ljepota svega stvorenoga. Također znamo da su ljudi u tamnici, da su
bolesni, gladni i žedni, zato što se u njima negira ta osobna ljubav. I,
najzad, znamo, ma koliko da je uzak i ograničen okvir našeg osobnog postojanja,
da je svaki od nas odgovoran za sićušni dio Carstva Božjega, baš zbog tog dara
Kristove ljubavi. Tako, sudit će nam se jesmo li prihvatili ovu odgovornost ili
nismo, jesmo li voljeli, ili odbili voljeti. Jer „ukoliko ste to učinili jednom od najmanjih od moje braće, meni ste
učinili“...
Nema komentara:
Objavi komentar
Molim cijenjene anonimne komentatore da komentare svakako potpišu sa svojim nick name da se može snaći u njima