SVETO PISMO

Molitva Crkve je uvijek biblijska – tj. izražena jezikom, slikom i simbolima Svetoga Pisma. Ako je Biblija za čovjeka Božja Objava, ona je također i čovjekov inspirirani odgovor na tu Objavu, pa i obrazac i sadržaj njegove molitve, slavljenja i klanjanja. Prošlo je, na primjer, tisuće godina od sastavljanja psalama. Pa i danas, kada čovjek osjeti potrebu izraziti pokajanje, uzbuđenje cjelokupnog bića i priziv božanske milosti, on u psalmu nalazi odgovarajući izraz pokajanja, koji počinje s „Pomiluj me, Bože...“. Svaka situacija u kojoj čovjek može sebe predstaviti pred Bogom, svijetom i drugim ljudima, od sveobuhvatne radosti Božje prisutnosti, pa do bezgraničnog očaja izgnanstva, grijeha i otuđenja, našla je svoj savršeni izraz u jedinstvenoj Knjizi, koja je uvijek sačinjavala svakodnevnu hranu Crkve, smisao njenog bogoslužja i samoizgradnje.

                Za vrijeme Velikog posta posebno je naglašena biblijska dimenzija bogoslužja. Može se reći, da je četrdeset dana posta, vraćanje Crkve u situaciju Staroga zavjeta – u vrijeme prije Krista, vrijeme pokajanja i iščekivanja, vrijeme „povijesti spasenja“, koje se kreće prema svom ispunjenju u Kristu. Ovo je vraćanje neophodno zato što mi – iako pripadamo vremenu poslije Krista, poznajemo Ga i „kršteni smo u Njemu“ – stalno otpadamo od novog života koji smo od Njega primili, a to znači padamo ponovno u „staro“ vrijeme. Crkva je, s jedne strane, već „kod kuće“ jer je ona, „milost Isusa Krista, ljubav Boga Oca i zajedništvo Duha Svetoga“. S druge strane, ona je kao putnica također „na svome putu“ dugom i teškom – u pravcu ispunjenja svega u Bogu, povratka Kristovog, i kraja svakog vremena.

                Veliki post je vrijeme kada se ostvaruje ovaj drugi aspekt Crkve, njenog života kao očekivanja i puta. Baš u ovome njenom aspektu Stari Zavjet dobiva svoj puni značaj: kao knjiga proroštava koja su se ispunila, ali i knjiga svega otvorenog „na putu“ u Carstvo Božje.

                Upotrebu Staroga Zavjeta u bogoslužju za vrijeme posta opredjeljuju dva glavna principa: dvokratno čitanje psaltira i lectio continua, tj. potpuno čitanje triju knjiga – Postanka, proroka Izaije i Mudrih izreka.

                Psalmi su uvijek zauzimali jedinstveno mjesto u kršćanskom bogoslužju. Crkva u njima vidi ne samo najbolji, nego najadekvatniji i najsavršeniji izraz čovjekove molitve, kajanja, slavljenja i hvaljenja, a također i riječima naslikanu istinitu ikonu Krista i Crkve, objavu u Objavi. Za svete Oce, kaže jedan tumač njihovih djela, „sam Krist i Njegova Crkva se mole (plaču) i govore u ovoj Knjizi“. Psalmi su, od samog početka, sačinjavali osnovu crkvene molitve, i njen „prirodni jezik“. Upotrebljavali su se u bogoslužju kao „utvrđeni psalmi“, tj. kao postojani materijal svih dnevnih službi: „večernji psalmi“ (Ps 104) – na večernji; na jutarnji šest psalama (Ps 3, 38, 63, 88, 103, 143), i psalmi hvale (Ps 148, 149, 150); grupe od tri psalma na časovima itd. Iz psaltira su izabrani prokimeni, stihovi za aleluja za sve blagdane i slavlja tijekom godine. I najzad cijeli psaltir, razdijeljen na dvadeset dijelova ili katizama, pjeva se u potpunosti svakog tjedna na večernjama i jutarnjama. Ovaj treći vid upotrebe psaltira udvostručava se za vrijeme Velikog posta; psaltir se u Postu ispjeva ne jedanput, nego dvaput svakog tjedna, a jedan dio psaltira uključen je u treći i šesti čas.

                „Neprekidno čitanje“ Postanka, Izaije i Izreka vodi svoje porijeklo od vremena kada je post bio od Crkve određeno vrijeme prije primanja sakramenta Pričesti, kada su službe bile pretežno katehetskog karaktera, i posvećene pouci katekumena. Svaka od tri knjige odgovara jednom od tri osnovna vida Starog zavjeta: povijesti Božjeg djelovanja, stvaranju i moralnim poukama. Knjiga Postanka je „okvir“ vjeri Crkve. Ona sadrži priču o stvaranju, padu, i najzad, o obećanju i početku spasenja preko Božjeg Saveza s Njegovim izabranim narodom. Ona nam priopćava tri osnovne dimenzije vjere Crkve u Boga kao Stvoritelja, Suca i Spasitelja. Ona otkriva osnove kršćanskog poimanja čovjeka stvorenog „po slici i prilici Božjoj“, otpalog od Boga i čovjeka, koji je ostao objekt Božje ljubavi i brige, i najzad – spasenja. Ona razotkriva značenje povijesti kao povijesti spasenja, koja vodi Kristu i u Njemu dobiva ispunjenje. Knjiga Postanka objavljuje tajnu Crkve kroz sliku i realnost Naroda Božjega, Saveza, Kovčega Saveza itd.

                Izaija je najveći od svih proroka. Čitanje iz njegove knjige za vrijeme Posta označava da je stradanjem i žrtvom Kristovom ponovno otkrivena velika tajna spasenja.

                Najzad, knjiga Mudrih izreka je epitome moralnih pouka Staroga zavjeta, moralnog zakona i mudrosti. Ako ih ne prihvati, čovjek ne može razumijeti svoje otuđenje od Boga, čak ne može ni čuti dobru vijest opraštanja, preko ljubavi i milosti.

                Odjeljci iz navedene tri knjige se čitaju za vrijeme posta svakodnevno – od ponedjeljka do petka: Postanak i Izreke na večernjama, a Izaija na šestom času. Iako je post već odavno prestao biti katekumensko doba Crkve, osnovna svrha navedenih čitanja zadržala je svoj prvobitni značaj. Našoj kršćanskoj vjeri je potrebno da se svake godine vratimo biblijskim izvorima i osnovama. Biblija nije zbirka dogmatskih „prijedloga“ koje treba prihvatiti i zasvagda zapamtiti. Ona je živi glas Boga koji nam, ponovno i ponovno, govori uvodeći nas sve dublje u neiscrpno bogatstvo svoje Mudrosti i Ljubavi. Nema veće tragedije u našoj Crkvi od skoro potpunog neznanja Svetog Pisma od strane njenih članova, a što je još gore, od stvarno potpune ravnodušnosti prema njemu. Ono što je za Oce Crkve i Svece predstavljalo beskonačnu radost, interes, duhovni i intelektualni rast, danas je za mnoge pravoslavne zastarjeli tekst, bez značaja za njihov život. Stoga, treba se nadati, da će, s ponovnim otkrivanjem duha i značaja Velikog posta biti ponovno otkriveno i Sveto Pismo kao istinska duhovna hrana i zajedništvo s Bogom.