Mitropolit Porfirije u "Duhovnim izazovima"

USKRSNA ČESTITKA

Uskrsna čestitka Mitropolita zagrebačko-ljubljanskog gospodina dr. Porfirija vjernicima Pravoslavne Crkve

 Draga duhovna djeco,

Iščekujući s velikom duhovnom radošću najradosniji kršćanski blagdan Uskrs, blagdan pobjede vjere i života nad smrću, mi kršćani ispovijedamo svoju vjeru u Uskrslog Bogočovjeka Isusa Krista, ali i svoju nadu da ćemo i mi, kroz Njegovo Uskrsnuće, uskrsnuti za život vječni. To nam najljepše blagovijesti sveti apostol Pavao kada kaže da je Uskrsnuće Kristovo temelj, osnova i kruna kršćanske vjere. On u svojoj prvoj poslanici Korinćanima blagovijesti: „Ali sada: Krist uskrsnu od mrtvih, prvina usnulih!“ (1 Kor 15, 20).

Uz najiskrenije želje da predstojeće blagdane provedete u miru, radosti i ljubavi, čestitam svima vama, vjernicima Pravoslavne Crkve, kao i svim ljudima dobre volje, sretan i Bogom blagoslovljen najveći kršćanski blagdan Uskrs uz najradosniji pozdrav:

KRIST USKRSNU – UISTINU USKRSNU !!!

S blagoslovom Božjim,

 Mitropolit zagrebačko-ljubljanski

  Porfirije

Iz Jutarnje Velikog petka (12 evanđelja Muke)

Kada se slavni Učenici za vrijeme večere pranjem prosvjećivahu, tada se bezbožni Juda, bolujući od srebroljublja, pomračivaše, i Tebe, pravednoga Suca predade nepravednim sucima. Ljubitelju novca, pogledaj onoga koji se zbog toga objesio; bježi, od nezasitne duše, koja se drznula tako postupiti s Učiteljem. Prema svima dobri Gospodine, slava Tebi.

Osjećaje naše čiste iznesimo pred Krista, i kao prijatelji njegovi duše svoje položimo Njega radi, i životnim brigama ne gušimo sebe kao Juda, nego u odajama našim zavapimo: Oče naš, koji si na nebesima, od nečastivoga izbavi nas.

Otrča Juda govoreći bezakonim književnicima. Što ćete mi dati, i ja ću vam Njega predati? A među onima koji se dogovarahu, sam Si stajao nevidljivo se suglašavajući. Poznavaoče srdaca, poštedi duše naše.

Na večeri učenike hraneći, i razlog izdaje znajući, Judu si na njoj razotkrio, neispravljivost dakle njegovu poznajući; htjevši da svi razumiju, da si se dragovoljno predao, da svijet otmeš od tuđinca. Dugotrpeljivi, slava Tebi.

Danas Juda ostavlja Učitelja i prihvaća đavla, osljepljuje se strašću srebroljublja, i otpada od svjetlosti, pomračeni. Jer kako mogaše gledati, prodavši svjetiljku za trideset srebrenika? No nama zasija Postradali za svijet. K Njemu zavapimo: Ti koji si patio i supatiš s ljudima, Gospodine slava Tebi.

Danas se Juda pravljaše pobožan, i postaje stran milosti; bivši učenik, postaje izdajnik; u običnom poljupcu lukavstvo skriva, i vladarevoj ljubavi pretpostavlja nerazumno trideset srebrenika, postavši vođa bezakonom vijeću. A mi imajući spasenje Krista, Njega proslavimo.

Bratoljublje steknimo, kao braća u Kristu, a ne neljubaznost prema bližnjim našim, da ne budemo osuđeni kao rob nemilostivi, zbog novaca, i kao Juda raskajavši se, ništa ne iskoristimo.

Danas bdije Juda, da bi predao Gospodina, vječnoga Spasitelja svijeta, koji je s pet kruhova nahranio mnoštvo. Danas se bezakonik odriče Učitelja, učenik bivši Vladara izdade; za srebro prodade onoga koji je manom nasitio čovjeka.

Danas na križ Židovi prikovaše Gospodina, koji je štapom rasjekao more, i proveo ih kroz pustinju. Danas kopljem probodoše rebra njegova, koji je ranio Egipat kaznama njih radi, i žučem napojiše, Onoga koji im je manu za hranu pustio.

Onaj koji se odjenuo svjetlošću kao haljinom, nag na sudu stajaše, i po obrazu šamar primaše, od ruku koje je sazdao. A bezakoni narod, na Križ prikova Gospodina slave. Tada se hramska zavjesa razdera, sunce pomrča, ne mogavši gledati Boga osramoćena, od koga drhti sve i sva. Njemu se poklonimo.

Drvetom Adam iz Raja bi iseljen, a drvetom križnim razbojnik se u Raj useli. Jer prvi okusivši zapovijed odbaci Stvoritelja; a ovaj suraspevši se, ispovjedi Te kao Boga prikrivenog. Sjeti se i nas, Spase, u Carstvu svome.

Živonosna tvoja rebra, Kriste, kao izvor koji istječe iz Edena, Crkvu tvoju, kao razumni Raj napaja, razdjeljujući se otuda, kao na početku, u četiri Evanđelja, svijet napajajući, stvorenje radujući, i narode vjerno učeći, da se klanjaju Carstvu tvome.

Raspeo si se mene radi, da meni istočiš oproštaj; u rebra si proboden, da izliješ meni kapi života; čavlima si prikovan da bih ja dubinom muka tvojih, povjerovavši u visinu moći tvoje, vapio Tebi: Životodavče Kriste, slava križu Spase, i stradanju tvome.

Raspetoga Tebe Kriste, sva tvar vidjevši drhtaše, temelji zemlje se kolebahu od straha moći tvoje; svijetlila se nebeska skrivahu; a hramska zavjesa se razdiraše, gore uzdrhtaše, i kamenje se raspadaše, i razbojnik vjerni s nama vikaše Tebi, Spase, ono „sjeti se“.

Zadužnicu našu, na križu poderao si, Gospodine, i ubrojan u mrtve, tamošnjega tiranina si svezao, izbavljajući sve od okova smrti uskrsnućem svojim, kojim se prosvijetismo, Čovjekoljupče Gospodine, i vapimo Ti: sjeti se i nas, Spase, u Carstvu svome.

Svoje janje ovca gledajući na klanje vučeno, slijediše Marija, raspuštene kose s drugim ženama ovako naričući: Kamo ideš, dijete? Radi čega tako brzo put svoj dovršavaš? Nije li opet druga svadba u Kani Galilejskoj, i tamo sada hitaš, da od vode i njima vino učiniš? Hoću li i ja s Tobom dijete, ili ću Te ovdje čekati? Daj mi riječ, Riječi, nemoj proći pored mene šuteći, koji si me čistu sačuvao. Jer si Ti Sin i Bog moj.

Veliki tjedan

            Ove godine gregorijanski i julijanski Uskrs padaju u isti dan, što znači da su i sam Uskrs i svi prethodni i popratni blagdani u isto vrijeme i za katolike i za pravoslavne. Kao i svake godine, obredi Velikog tjedna održat će se i u zagrebačkom hramu sv. Preobraženja Gospodnjeg na Cvjetnom trgu, pa ako nekog zanima kako to izgleda, može svratiti. Zato donosimo raspored tih obreda, uz kratki komentar i napomene.

            Kao i katolici, pravoslavni također imaju Veliki tjedan, odmah u produžetku korizme (Velikog posta), s tim da ga naši Srbi zovu „Strasna sedmica“ (crkvenoslavenski: strast – muka). On započinje faktički već Lazarovom subotom. To je subota uoči Cvjetnice, a zove se po događaju uskrsnuća Lazarova (sv. Lazar Četverodnevni), koje je prethodilo Kristovom slavnom ulasku u Jeruzalem na Cvjetnicu. Srbi ovu subotu zovu „Vrbica“, zato što se na nju priprema vrbovo granje za Cvjetnicu (jer vrba nekako najranije propupa i prolista). Cvjetnica za pravoslavne nema karakter nedjelje Muke, kao što je u katolika, pa se ne čita Muka po crkvama, već je sve podređeno događaju ulaska u Jeruzalem, i prakticira se najblaži post, na ribi. Počevši od Lazarove subote, pravoslavni obredi prate događanja posljednjih dana Isusova ovozemnog života u Jeruzalemu. 

            Lazarova subota se posti na ulju, Cvjetnica na ribi, Veliki ponedjeljak, utorak i srijeda su na vodi, Veliki četvrtak na ulju, Veliki petak totalni post, a Velika subota suhojedenje.

            Pravoslavna Crkva, kao i Rimokatolička, posvećuje sveto Ulje (Miro, Krizma) na Veliki četvrtak, uz nekoliko razlika. Prvo, iako u pravoslavlju svaki biskup ima moć posvetiti krizmano ulje, u praksi to čini samo poglavar autokefalne Crkve, patrijarh ili nadbiskup/arhiepiskop. Razlog tome je ispovijedanje crkvenog zajedništva: krizmano ulje je simbol Duha Svetoga, a On je graditelj Crkve, zato je za pravoslavne važno da se krizmano ulje posvećuje zajednički i prima iz jednog izvora. Drugo, nije nužno da se posvećuje svake godine, ako ima staroga. Treće, posvećuje se samo Miro, Krizma, dakle uljna pomast za sakrament krizme (miropomazanje), posvetu crkava, oltara i antiminsa, dok se bolesničko ulje ne posvećuje (posvećuje ga svaki svećenik prilikom služenja bolesničkog pomazanja). Četvrto, posveta krizmanog ulja je proces, koji započinje još tijekom korizme (Velikog posta). Tada se pripreme svi sastojci, koje patrijarh na Veliki ponedjeljak blagoslovi, te potpali vatru ispod kotla u kojemu će se kuhati krizmano ulje. Ulje se kuha u tom kotlu od ponedjeljka do četvrtka, uz miješanje i dodavanje mirodija (njih preko 30: maslinovo ulje, bijelo vino, razna aromatična ulja i miomirisi). Cijelo vrijeme kuhanja se nad time moli i pročitaju se sva četiri Evanđelja. Tako da je konačna posveta ulja na Veliki četvrtak zapravo kulminacija procesa posvete započetog ranije. 

            U rimokatoličkoj tradiciji, obredi Velikog tjedna su uglavnom mise i posebni obredi; u pravoslavnoj nema posebnih obreda, već se ustvari služe kanonski časovi iz časoslova, naravno, puno opširniji od rimokatoličkih i s brojnim specifičnostima. 

            Tako na Veliki četvrtak u 9:00 ujutro imamo sv. Liturgiju (misu), spojenu s Večernjom. Ona odgovara rimokatoličkoj misi Večere Gospodnje, i izvorno se služila na Veliki četvrtak navečer. Međutim, zbog strogih odredaba o pričesti (pravoslavac koji se želi pričestiti mora biti natašte od prethodne večeri), ona se pomaknula na jutarnje sate. Uostalom, tako je bilo i kod rimokatolika do reforme pape Pija XII. 1953. i 1957. Navečer u 18:00 sati imamo Jutarnju Velikog petka. Pod njom se čita 12 evanđelja Muke, nastalih od evanđeoskih izvještaja, a po broju noćnih sati, jer se izvorno bdjelo cijelu noć. 

            Na Veliki petak u 10:00 imamo Carske časove. To su mali časovi, prvi, treći, šesti i deveti, spojeni, koji imaju smisao pratiti Kristovu muku od časa do časa. U 17:00 je Večernja s iznošenjem Plaštanice – simbolom Kristovog ukopnog platna, na poseban stol u obliku groba u crkvi, zajedno s Evanđeljem. Oboje tada vjernici časte. Odmah u produžetku se služi Povečerje, s posebnim kanonom raspeću Kristovom (tzv. „Plač Majke Božje“). Nakon pauze, u 20:00 se služi Jutarnja Velike subote. Pred Kristovim grobom, uz tamjan i svijeće, vrši se spomen na Kristov pogreb, uz posebne crkvene pjesme, tzv. „statije“. Pred kraj Jutarnje, Plaštanica se nosi tri puta oko crkve. 

            Na Veliku subotu u 10:00 imamo sv. Liturgiju (misu) s Večernjom. Ovo se izvorno služilo navečer, međutim, zbog pričesnog posta se pomaklo na jutarnje sate, kao i na Veliki četvrtak. Ovo je prva uskrsna Liturgija, i nakon čitanja Apostola (prvo čitanje ili poslanica), svećenici skidaju crno ruho i oblače bijelo. No, uskrsna radost još uvijek nije potpuna: Krist vrši pobjedu u paklu, i tek se čeka Njegovo Uskrsnuće. 

            Uskrs započinjemo u 22:30, svečanom uskrsnom Jutarnjom. Nakon trostrukog ophoda oko crkve, i molitve pred zatvorenim vratima, svečano se križem otvaraju vrata crkve, ulazimo i započinjemo slavlje. U produžetku, u 00:00 započinje sveta uskrsna Liturgija.

Pravoslavlje i fenomen Međugorja

            Međugorje, malo mjesto u Hercegovini, još od 1981. je mjesto navodnih ukazanja Bogorodice Marije, i odredište milijuna hodočasnika. Većina tih hodočasnika su katolici, međutim, među manjinom pripadnika ostalih vjera, tamo odlazi i stanoviti broj pravoslavnih vjernika. To je razlog da se, iako nemamo običaj komentirati unutrašnje stvari drugih Crkava, pozabavimo ovim fenomenom. Naše današnje pitanje je: kako se pravoslavac treba odnositi prema Međugorju, treba li hodočastiti tamo, vjerovati u tamošnja navodna ukazanja i sudjelovati u toj duhovnosti?

            Odgovor na to pitanje je jedno nedvosmisleno i kategorično ne. Pravoslavni vjernik ne bi trebao hodočastiti tamo, niti bi trebao prihvaćati tamošnja duhovna zbivanja. Za to postoje ukupno tri dobra razloga, iako je već prvi kojeg ćemo navesti sasvim dovoljan i dostatan pravoslavnome vjerniku da odustane od Međugorja.

            Prvo, Međugorje je nepravoslavno svetište i mjesto ukazanja. Ono je nastalo u krilu današnje Katoličke Crkve, a ona je, po pravoslavnom učenju, na mnogo mjesta ozbiljno zastranila u teoriji i praksi, narušila dogmatsko učenje Crkve, i barem od 11.st., otpala od Crkve Kristove – Pravoslavne Crkve. Ovo je vrlo ozbiljna stvar, jer ono što Crkva prenosi kao svoju vjeru, smatra se od Boga objavljenim, tako da svako odstupanje od toga, znači ili da laže zajednica koja iskrivljuje vjeru, ili laže Crkva, odnosno Bog koji je tu vjeru Crkvi objavio. Zbog toga, Pravoslavna Crkva samu sebe smatra pravom Kristovom Crkvom, smatra se istinskom katoličkom/univerzalnom Crkvom, i nema duhovnog ni sakramentalnog zajedništva s Rimom. Nemamo istu vjeru, nemamo iste sakramente, ne pričešćujemo se zajedno, što znači da nismo dio istog duhovnog organizma. Za Pravoslavnu Crkvu, kao puninu vjere, crkvenosti i zajedništva s Bogom, sve izvan nje je, ako nije lažno, onda barem sumnjivo i duhovno opasno. Zato pravoslavni kršćanin ne vjeruje u nepravoslavna ukazanja, ne štuje nepravoslavne svece, ni čuda ni objave nepravoslavnih zajednica, kao što niti ne sudjeluje u molitvama i obredima tih zajednica. 

            Ovo ne znači da izvan Pravoslavne Crkve, u drugim kršćanskim zajednicama, ne može biti nikakvog Božjeg nadnaravnog djelovanja. Bog je jedan, i želi da se svi ljudi spase. On održava svijet na životu, sluša molitve svih ljudi, pomaže im koliko može, odnosno, koliko mu to oni dozvoljavaju. Kako daje svoju kišu i sunce svim ljudima, tako može pomoći ljudima i nekom objavom, iscjeljenjem ili nadnaravnim čudom. Ipak, pravoslavni kršćanin zna da je punina Duha u Pravoslavnoj Crkvi, i da čuda, nadnaravne pojave i ukazanja u drugim kršćanskim zajednicama, ako i dozvolimo njihovu autentičnost, predstavljaju pojave koje je Bog ograničio na dotične nepravoslavne kršćane, da im pomogne u životu, i da one nipošto nisu znak autentičnosti drugih zajednica, i ne mogu izbrisati razliku tih zajednica i Pravoslavne Crkve. Uz to, prostor Pravoslavne Crkve je silom Duha, kao cjelina, zaštićen od mnogih sotonskih obmana i zavođenja, dok kod nepravoslavnih kršćanskih zajednica to nije slučaj. Otpavši od Pravoslavne Crkve, one su izgubile duhovni plašt koji štiti Crkvu, te su daleko izloženije pogubnim sotonskim manipulacijama. 

            Na osnovu ovih teoloških razloga, izgrađene su u pravoslavlju i konkretne praktične smjernice o ovoj materiji. Pravoslavna Crkva ima svoj crkveni zakonik, zbirku crkvenih zakona koja vrijedi u svim mjesnim pravoslavnim Crkvama. On se zove Nomokanon u XIV naslova, i svatko tko se smatra pravoslavnim mora, uz nauk vjere, prihvatiti i kanone (crkvene zakone) Nomokanona. U njemu se, između ostalog nalaze i kanoni Laodicejskog Sabora iz IV. st, koji u svom 9. kanonu kaže: „Ne treba dopustiti da oni koji pripadaju Crkvi, polaze radi molitve ili službe, u groblja ili tzv. mučenička mjesta heretika; a koji to čine, ako su vjernici, trebaju biti ekskomunicirani na neko vrijeme. Pokaju li se, i ispovjede da su sagriješili, neka se opet prime.“

U 33. kanonu: „S hereticima ili raskolnicima ne smije se zajedno moliti.“

U 34. kanonu: „Nijedan kršćanin ne smije ostavljati mučenike Kristove i obraćati se lažnim mučenicima, tj. heretičkima, ili koji su prije heretici bili; jer su ovi daleko od Boga. Neka su dakle, anatema, koji se njima obraćaju.“

            O ovome govore još i apostolski kanoni (10, 11, 45, 46, 64, 70), kanoni efeškog sabora (2, 4), laodicejskog (6, 37), kartaškog (83) i Timoteja Aleksandrijskog (9). Ovi kanoni, koji vrijede i danas, zabranjuju pravoslavnima sudjelovanje u nepravoslavnom kultu, utjecanje nepravoslavnim svecima, i ako netko to učini u neznanju, nalažu mu pokajanje i ispovijed uz kratku obustavu pričesti, dok namjerni i trajni prijestup toga poteže za sobom potpuno isključenje iz Pravoslavne Crkve (anatema izvorno znači ne samo lišavanje pričesti, već i zabranu čak i svjetovnih kontakata pravoslavnih kršćana s anatemiziranom osobom). Dakle, teološki i kanonski, pravoslavni kršćanin ne vjeruje u međugorska ukazanja i ne traži nikakvu pomoć tamo.

            Drugo, međugorska ukazanja su u nepremostivom raskoraku s duhovnom tradicijom Pravoslavne Crkve. Možemo ovdje podvući tri osnovne karakteristike: sastav međugorskih objava nije pravovjeran – pravoslavan, ukazanja primaju vidioci posve svjetovnog stila života, i ukazanja postaju predmet kulta u cijeloj Crkvi. U pravoslavlju, osim što ukazanja moraju biti pravoslavna po formi i sadržaju, ona se u pravilu daju ili ljudima čiji su umovi i srca očišćeni askezom (monasi) ili mučenicima tijekom njihovog mučeničkog svjedočanstva za Krista. Na ova dva slučaja otpada preko 90 posto ukazanja u Pravoslavnoj Crkvi, i oni su norma: primatelj ukazanja je monah (asket) ili mučenik, a nikako svjetovan čovjek, čovjek potpuno svjetovnog načina života. To je samo nastavak biblijske tradicije, u kojoj je još od starozavjetnih vremena pred Boga mogao biti pozvan samo pripremljen i očišćen čovjek. Rijetki su i specifični izuzeci od ovog pravila (Pavao pred Damaskom, satnik Kornelije u Djelima Apostolskim, itd.). Dalje, ukazanja u Pravoslavnoj Crkvi su u punom smislu privatna, dana pojedincima za točno određene stvari. Ne samo Međugorje, već i Fatima i Lurd, postali su u Katoličkoj Crkvi predmet kulta i izvor masovnog duhovnog utjecaja na milijune ljudi, te imaju faktički nadvremenski karakter. U pravoslavnoj tradiciji takvog nečeg ne smije biti. Ako su se Bogorodica ili anđeo ukazali nekom monahu u samostanu, sadržaj tog ukazanja je samo za njega ili za ograničeni krug ljudi oko njega. Ukazanja ne mogu postati izvor duhovnih pokreta masovnih razmjera. Ukoliko čak i u Pravoslavnoj Crkvi susretnete fenomen svjetovnog čovjeka koji nesmetano komunicira s onim svijetom i stvara masovni religijski pokret na temelju toga – odbacite to. 

            Treće, međugorski fenomen nije odobren niti od same Katoličke Crkve. Više puta i na više razina, Katolička Crkva se negativno izrazila o Međugorju. Dovoljno je samo pogledati vrlo dokumentirane prikaze na službenoj stranici mostarske biskupije, koji vrve ozbiljnim kritikama na račun ovih ukazanja i cijelog fenomena, da se zauzme vrlo oprezan stav prema tome. Dakle, nerazumno je da se nekatolici guraju u nešto, prema čemu se čak i matična Katolička Crkva odnosi, blago rečeno, s rezervom. 

            Pravoslavni vjernik može posjetiti Međugorje turistički, iz čiste znatiželje, što bi rekao narod, „da guzica vidi puta“. Međutim, u tim duhovnim događanjima ne smije sudjelovati, i ne smije usvajati ta ukazanja.